Bitka kod Nikopolja rusi kosovski mit

1. 
   
   
   
   
   
   
   
   
   
   
   
   
   
   
   
   
   
   
   
   
   
   
   KADA JE MIT POLITIČKI PROGRAM

   
   

   Snaga njegovane laži

   
   

   Veliki južnoslovenski istoričar i intelektualac Ivan Lovrenović u eseju Lament nad Beogradom piše o bitci kod Nikopolja, na bugarskoj obali Dunava, godine 1396. Ta bitka, iako za evropsku povijest kudikamo bitnija od one Kosovske, u nas je sistematski prešutkivana. Lovrenović piše kako je boj na Kosovu, kojim smo bombardovani iz svih izvora saznanja, od školskih udžbenika, preko televizije do usmenog predanja, "realno, tek jedna od etapnih bitaka u silnom nadiranju osmanslijske vojske i ekspanziji osmanlijske države u jugoistočnoj Evropi, koja je u opštoj istoriji tog vremena zabilježena tek kao oveća fusnota".

   Bitka kod Nikopolja, o kojoj nismo učili ništa, dešava se dakle sedam godina nakon Kosovskog boja. Do tog trenutka sultan Bajazit (ili, kako bi bilo tačnije izgovarati, Bajazid) pokorio je Srbiju i Bugarsku, i sada ga istorija zatiče kako nadire na vrata Ugarske. Sigismund, ugarski kralj, okuplja vojnu alijansu sastavljenu od francuskih, njemačkih i engleskih vitezova. To je NATO tog vremena, i Sigismund pun nade maršira pred moćnom vojskom od 120 000 ljudi. Dok čitava hrišćanska Evropa gleda u njega i moli se da njegova snaga bude dostatna da zaustavi nadiranje Turaka, Sigismund se u Nikopolju priprema za krvavu bitku.

   Naša predstava o srednjovjekovnim bitkama uveliko je stvorena filmskim prikazima tih klanica. Objektivna slika bila je još surovija. Stotine hiljada tijela u sudaru za sobom su ostavljale rijeke krvi, koje su se kod Nikopolja ulile u plavi Dunav, raskomadana ljudska tijela po poljima i smrt, dokle god je, kroz dim spaljenih kuća i krike unesrećenih, dosezao ljudski pogled.

   Na trenutak se činilo da će hrišćani, vođeni hrabrošću, prije svega francuskih vitezova, ostvariti veliku pobjedu i iz Evrope izgnati Bajazita, zvanog Jildirim - munja. Ali sultan je bio briljantan strateg, koji je u odsudnom trenutku potegao svoje skriveno, a najmoćnije oružje. Na vrhuncu bitke on na hrišćane pušta svoju "elitnu vojsku" - pet hiljada srpskih vitezova na čelu sa Stefanom Lazarevićem. Srpskim despotom a njegovim vazalom". Hroničar dalje piše: "Dio hrišćanske vojske koji uteče pokolju, potopi se u Dunavu, a dio dopade Turskoga ropstva". Pozivajući se na američku istoričarku Barbaru Tuchman i njenu knjigu Daleko ogledalo, Lovrenović ovako opisuje posljedice trijumfa srpskog oružja kod Nikopolja: "Cijela tri vijeka od tada, sve do Jana Sobieskoga i bitke pod Bečom 1683, neće Zapad uspjeti sakupiti snage ni sloge da se odupre Osmanlijama".

   Bitka kod Nikopolja zabranjena je tema, jer kao trulo stablo u samom korijenu ruši Kosovski mit. Jer njegova suština jeste srpsko stradanje zarad odbrane Evrope. Bitka kod Nikopolja to demantuje - srpski angažman nije bio presudan za odbranu, nego za trovjekovni poraz Evrope.

   Istorijski podaci su, međutim, nemoćni pred razornom snagom mita, koja je fundirana u nekritičkom masovnom mišljenju - a nije li to binarna opozicija mišljenju, nužno individualnom. Nijedno naknadno saznanje ne dotiče mit, tu mašinu koju pokreće sinergija neobaviještenosti i zadrtosti mase.

   Uočavajući to, Lovrenović citira potcijenjenog srpskog intelektualca Miodraga Popovića, koji je još 1976. proročki pisao: "U zrelim civilizacijama jasno se razlikuje šta je mit a šta istorijsko mišljenje, šta poezija a šta zbilja, šta bajka a šta živa stvarnost. U civilizacijama koje tek sazrevaju, ovi pojmovi se mešaju, međusobno prožimaju, što dovodi do stalnih sudara, lomova, nesporazuma, do pseudodinamike... Kao trajno stanje duha, vidovdanski kult može biti koban po one koji nisu u stanju da se iščupaju iz njegovih pseudomitskih i pseudoistorijskih mreža. U njima, savremena misao, duh čovekov, može doživeti novo Kosovo: intelektualni i etički poraz".

   Čak ni danas, kada su malobrojni preostali kosovski Srbi, kao živući spomenici pogubne politike Beograda na Kosovu, izloženi teroru albanskih ekstremista, nikome ne pada na pamet da razloge vlastitog poraza potraži u mudrim Popovićevim riječima. Žrtve "vidovdanskog kulta", zapravo nesposobnosti da se život razluči od mita, i dalje ostaju zatočnici mitologije.

   Destruktivni rad mita i na mitologiji zasnovanih stereotipa nipošto nije ekskluzivna odlika samo srpskog društva. Crnogorci su imali tu privilegiju da vide kako se uživo, pred njihovim očima, tokom napada na Dubrovnik, pod nogama rezervista koji su uprtili konavoske pršute, u travestitskoj zabavi ratnika koji su oblačili donji veš Tereze Kesovije, raspada mit o herojskoj Crnoj Gori. Nešto kasnije će oni koji su hvatali izbjeglice utekle u Crnu Goru razoriti i mit o čojstvu. Hrvatski stereotip o sopstvu koji je korišten tokom devedesetih bio je vrlo sličan srpskome: Tuđman je kao mantru ponavljao frazu o Hrvatskoj kao "predziđu kršćanstva", zemlji i naciji čiji je zadatak da katolički svijet sačuva od "barbara sa istoka". Bošnjaci danas plaćaju panislamski entuzijazam Alije Izetbegovića, a autentična bosanska verzija islama mukom odolijeva uvezenim vehabijskim uticajima. No Kosovski mit je najupečatljiviji primjer destruktivnosti mita pretvorenog u politički program.

   To je evidentno, no kao da se to srpske političke i intelektualne elite ne tiče. Cjelokupna politička djelatnost prosrpskih političkih partija zasnovana je na razornom djelovanju stereotipa. Odbija se voditi dijalog sa neistomišljenicima - jedini dijalog na koji se pristaje jeste onaj sa vlastitom mitologijom. U kojem se svi o svakom pitanju u svemu slažu. Za sve ostale, one izvan tog mitološkog obora, ma koliko uporno pozivali na dijalog i razum, rezervisana je samo mržnja i status neprijatelja, Jer u mitu nema dijaloga i argumenata: ima samo pobjednika i poraženih. Ali neodgovornost u djelanju prosrpske opozicije u Crnoj Gori beskrajna je i upravo proporcionalna odgovornosti za mir i budućnost Crne Gore koja je na njima. Ne u mitu, nego u realnosti.

   
   

   Andrej NIKOLAIDIS, 14.09.2005.

   
   

   

   
   

   
   

Hitlerova socijalna država

Götz Aly, Hitlerova socijalna država

Zavodljiva ekonomija nacizma

Piše: Đurđa Knežević

Veličina slova:  

Photo: freerepublic.com

Götz Aly uveo je u analizu pojam "konsenzualne diktature", koju opisuje kao lojalnost građana vlastima, a koja ne proizlazi ni iz kakva ideološkog uvjerenja i koju se dapače mora stalno kupovati sustavnim podmićivanjem putem socijalnih dobročinstva. Dok su ratni uspjesi omogućavali pljačku, taj je teret išao preko leđa tzv. tuđinaca (Židovi i stanovništvo okupiranih zemalja), kasnije i na teret samih podmićenih. Kako je poznato i do dana današnjega i ne daleko od očiju. Uostalom, ova knjiga prikazuje ne samo kako je to bilo tada tamo u prošlom vremenu, već u mnogočemu pokazuje da su zloćudni elementi još uvijek i vrlo udobno smješteni u sistem(e) u kojem živimo danas. Zato je treba čitati ne bi li se naučilo

Njemački historičar Götz Aly na jednom mjestu kaže kako je rad na knjizi Hitlerova socijalna država osim historičarskog još imala i oblik kriminalističkog istraživanja. I doista, čitajući njegovu knjigu, punog naslova "Hitlerova socijalna država: Pljačka, rasni rat i nacionalsocijalizam" - objavljenu u Njemačkoj 2005., u nas objavljene prijevodu Daniele Tkalec u izdanju nakladničke kuće Fraktura (2012) - zaista se mjestimično stječe dojam kao da se čita sudske spise. No to nikako ne znači, obzirom na u mnogih moguće asocijativno vezivanje sudskih spisa s dosadom, da se radi o dosadnoj knjizi. Naprotiv! Na pet stotina stranica autor pedantno podastire brojne dokaze o "… Njemačkom Reichu (koji je), konzervativno računajući, iz stranih izvora izvukao 170 milijardi Reichsmaraka za tekuće ratne prihode. To je deset puta više od iznosa prihoda koje je Reich imao 1938. i danas bi iznosilo oko 1,7 bilijuna Eura. Takva pljačka bila je temelj njemačke dobrobiti i političke lojalnosti, koja je očito počivala na materijalnim interesima. Jedinstvo naroda i vodstva nije crpilo svoju kobnu stabilnost iz rafinirane ideološke propagande; uspostavljeno je pomoću opljačkanih sredstava i socijalne politike koja je 'pravedno' dijelila plijen između njemačkihVolksgenossen." Inzistirajući na svom "principijelnom stavu, da svekolike troškove za Wehrmacht na nekom području mora snositi to područje", i slijedom tog stava, "Njemačka je u 2. svjetskom ratu nametnula Europi besprimjerne troškove okupacije i kontribucije, prisilne kredite, kao i takozvane matrikularne doprinose". Autor pokazuje i iscrpno dokumentira kako se taj posao pljačke odvijao od zemlje do zemlje, sa svim specifičnostima, ali jedinstvenom matricom. U svemu tome osobito se radilo na eksproprijaciji imovine Židova; sve se to zaodijevalo rasističkom ideologijom, sustavnom 'arijanizacijom' njemačkog društva ili desemitizacijom, kao drugim imenom za isto. Eksproprijacija i unovčavanje imovine Židova bio je fiskalno-politički cilj, i to ne samo za Njemačku od 1938., već je taj postupak postao model koji se, okupacijama drugih zemalja i uspostavom satelitskih država, izvozilo i sistematski koristilo u tim zemljama.

U tom se društvu našla i satelitska Nezavisna država Hrvatska, kojoj Götz također posvećuje pažnju, osnovana 10. travnja; nominalno su je uspostavile ustaše, koje su međutim, dopremili i opremili Talijani, a okupirao ju je i nadalje kontrolirao i njome upravljao Wehrmacht. Tako je vlada NDH, svega četiri dana po uspostavi to jest dolasku, blokirala sve bankovne račune i pologe koji su se nalazili u vlasništvu tridesetak tisuća Židova. Tome postupku očigledno nije bila nikakva smetnja što za njega čak (još) niti nije bilo zakonske osnove. Ona je stvorena šesnaest dana poslije, kada je donesen specijalni zakon, koji je obavezivao židovsku manjinu da prijavi osobnu imovinu uz predočenje preciznih imovinskih popisa. Taj se novac smjesta prelijevao iz državne kase u kasu Wehrmachta u svrhu financiranja okupacijskih trupa. Upravo je to bio model, to jest, na isti se takav način odvijala pljačka Židova i svih građana i u svim ostalim okupiranim ili satelitskim zemljama.

Photo: allworldwars.com

Nameti financiranja njemačkih okupacijskih trupa, rušenje lokalnih moneta i izazivanje inflacije, uvođenje posebnog novca za vojnike Wehrmachta, kojim su po osvojenim zemljama kupovali sve do čega su mogli doći da bi taj novac (RKK, koji su izdavale Reichskreditkassen) otkupile - morale su ga otkupiti - centralne banke okupiranih zemalja. Taj novac, međutim, centralne banke nisu mogle naplatiti njemačkoj okupacijskoj vlasti, već je upravo nalogom tih okupacijskih vlasti, morao bez naknade biti vraćen Wehrmachtu da bi ga se potom ponovno dalo vojnicima kao plaće i time se formirao circulus vitiosus, to jest, legalizirana i dobro organizirana, pljačka. Pierre Arnoult je to opisao riječima: "Nijemci nam ništa nisu oduzeli silom; sve su korektno kupili, samo što su plaćali novcem koji su nam prethodno oduzeli." Dobit je ostvarivana čak i na prinudnim radnicima dovučenima u Njemačku, za koje su tvornice u kojima su radili ipak davale neku plaću, naravno znatno nižu no njemačkim radnicima, ali su vlasti i od te sume otimale između šezdeset i sedamdeset posto. O osobitoj okrutnosti i cinizmu prema istočnim zemljama, Sovjetskom Savezu i iz njega izdvojenoj Ukrajini ponajviše, teško je i napraviti sažetak svega onoga što autor dokumentirano prikazuje. Tek, odluka državnih tajnika Reicha od 21. svibnja 1941 godine: "Rat se može nastaviti jedino ako se cijeli Wehrmacht u trećoj godini rata bude hranio iz Rusije. Ako iz zemlje iznesemo ono što nam je neophodno, od gladi će nedvojbeno umrijeti deseci milijuna ljudi." Godinu kasnije, Gauleiter Ukrajine Koch izjavljuje: "Ako taj narod (Ukrajinci) bude radio deset sati dnevno, onda osam sati mora raditi za nas. Stoga moraju izostati svi sentimentalni prohtjevi." Sve što je ovako rečeno doživjelo je i svoju užasnu realizaciju.

Pitanje koje od kraja Drugog svjetskog rata stalno pritišće svijest čovječanstva jest kako je moguće da su to Nijemci dopustili, jer je posve isključeno da nisu znali što se događa. Ako je moguće zamisliti da nisu znali ništa o užasima na Istoku u Poljskoj, Rusiji, Ukrajini, nije zamislivo da nisu vidjeli teror i fizičko uništavanje svojih sugrađana. Kako to i da li je uopće moguće da antisemitska propaganda bude toliko uspješna da gotovo posve umrtvi kritičku svijest i savjest velike većine građana Njemačke?

Nacistički EPP u Srbiji: Nemačka ima posla za sve

Photo: allworldwars.com

Kao odgovor na to što je, u najmanju ruku, doprinijelo ideološkom sljepilu Nijemaca na strahote holokausta, Götz ukazuje na potkupljenost građana pljačkom okupiranih zemalja. Sabirući sve prihode "samo" od 'arijanizacije', autor utvrđuje da su oni iznosili petnaest do dvadeset milijardi Rechsmaraka, koje su Europski židovi posjedovali a koje su bile uplaćene u njemački ratni budžet. Stoga s pravom tvrdi da će "Holokaust ostati neshvaćen ako ga se ne analizira i kao najdosljednije grabežno umorstvo u modernoj povijesti." Niti Göringova cinična izjava, koju su vojne vlasti rado prenosile, da je "zlatna poluga tarifa za preživljavanje", nije se pokazala efikasna. Ubijalo se usprkos predanim zlatnim polugama, iščupanim zubima, otetim lančićima… Tako je, primjerice, za Božić 1942. mnogo zaslužnih vojnika Wehrmachta dobilo zlatne satove, otete od Židova, kao znak pažnje ispod božićne jelke.

Njemački su građani i građanke, djeca, seljaci i radnici, umirovljenici, ukratko, najšire mase trebali održati visoki standard života. Tako su seljaci u ratnim godinama plaćali poreze u visini od sedamsto, osamsto milijuna Reichsmaraka, ali su se subvencije proizvodnih cijena za selo mjerile milijardama. Godine 1941., mirovine su povećane a provedena je i mirovinska reforma koja je uvela obavezno zdravstveno osiguranje. Supruge vojnika na fronti dobivale su dodatak koji je bio toliko visok da su ponekad napuštale zaposlenje, jer im nije trebalo. Izdvajanje, primjerice, za uzdržavanje obitelji dostiglo je za vrijeme rata basnoslovnih 27,5 milijardi Reichsmaraka. Kad je rat došao i do njemačkog tla, obitelji kojima je stradao stan smjesta su dobili potpuno namješten stan, koji je naravno pripadao nekoj odvedenoj židovskoj porodici. I tako dalje i tome slično.

Götz Aly uveo je u analizu pojam "konsenzualne diktature", koju opisuje kao lojalnost građana vlastima, a koja ne proizlazi ni iz kakva ideološkog uvjerenja i koju se dapače mora stalno kupovati sustavnim podmićivanjem putem socijalnih dobročinstva. Dok su ratni uspjesi omogućavali pljačku, taj je teret išao preko leđa tzv. tuđinaca (Židovi i stanovništvo okupiranih zemalja), kasnije i na teret samih podmićenih. Kako je poznato i do dana današnjega i ne daleko od očiju. Uostalom, ova knjiga prikazuje ne samo kako je to bilo tada tamo u prošlom vremenu, već u mnogočemu pokazuje da su zloćudni elementi još uvijek i vrlo udobno smješteni u sistem(e) u kojem živimo danas. Zato je treba čitati ne bi li se naučilo.

* Tekst objavljen časopisu Identitet 177/april 2013.

FAŠIZACIJA

Uvod u džehennem

Objavljeno od Atif Kujundžić u Tačno.net,dana Travanj 2, 2013 u Kolumna, Novosti

• 
• 
• 
• 
• 

Za ovlašan uvid, doista je nejasan i nerazgovjetan osnov i mjesto, kao i nivo fašizacije cjelokupnog društvenog života, državne organizacije, ljudi, njihovoga mišljenja i ponašanja. Otkuda to, kako, zašto? Kako to da ne uočimo i na vrijeme ne razgraničimo ideološke vrijednosti /otuđene svijesti/ kao uzroke bujajućoj fašizaciji društva u najrazličitijim njegovim segmentima – od etnije i konfesije do obrazovanja i države? Gdje je taj nukleus koji generira kontinuiranu fašizaciju društva, mišljenja, života i djelatnosti?

Ustvari uz jedan kriv navod i svekolike podjele/segregacije
dobijemo što imamo. Nekad fašizaciju, a nerijetko i čisti, elementarni fašizam kojem ne vidimo kraj.

* * *

U duboko fašiziranom prostoru vodeći fašistički ideolozi sustavno ponavljaju otrcanu i lako provjerljivu laž – pomenuti krivi navod: da je komunizam = totalitarizam = fašizam! Da su komunisti = fašisti. Pri tome, niko neće da kaže i prizna, da u povijesti razvoja i realiziranja ideja u ljudskom društvu – komunističkoga društva nikada i nigdje nije bilo da bi se moglo nešto slično argumentirano tvrditi. Potom, svi oni koji tako govore dobro znaju, kako su svi komunisti uvijek i danas = antifašisti, što je povijesno poznata, prosto dokaziva i provjerljiva stvar.

* * *

Svoj odnos prema fašizmu komunisti su bjelodano dokazali u Drugom svjetskom ratu zajedno sa drugim pripadnicima antifašističke koalicije kojoj su bili i osnov i potka. Ideologije komunizma i fašizma nepomirljivo su različite /dijametralno oprečne/ i zato međusobno netrpeljive do potpune isključivosti, pa su tako svaka na svoj način pridonijele stvaranju svjetske antifašističke koalicije koja je u Drugom svjetskom ratu fašizam porazila do nogu.

* * *

/Dužni smo primjetiti kako su fašistički režimi, npr. u Nezavisnoj državi Hrvatskoj – u koncentracionom logoruJasenovac i kvislinška vlada Milana Nedića u Beogradu, u koncentracionim logorima Staro sajmište i Banjica, te brojnim zatvorima na obje strane, više i rađe nego li Jevreje, Srbe i Rome – javno to naglašavajući – istrebljivali komuniste – svoje nepomirljive protivnike./

* * *

Društvo u kojem smo prethodno živjeli koncipirano na osnovama teorije naučnog socijalizma u čemu je značajnog udjela imala filosofija materijalističkog/marksističkog shvatanje svijeta, a tako dijelom i totalitarna iskustva Oktobarske revolucije i društvenog razvoja SSSRa. Ipak, niko ne može samoupravni socijalizam i eksplicite nazvati totalitarnim društvom i tako ga identificirati sa fašističkim totalitarnim projektima, čak i usprkos žrtvama Blajburga, likvidacijama u slovenačkim rudnicima, Golom otoku, etc. Pomenuti i drugi primjeri upravo dokazuju kako je takvo treniranje strogoće ostvarivano sa sasvim drugim namjerama i ciljevima. /Poražene fašističke snage NDH, ali i Nijemaca i četnika koje su se povlačile prema Austriji i Italiji, zloupotrebljavale su i pokretale sa sobom nedužno stanovništvo na svom putu…/

Nedopustivo je likvidirati poražene protivnike, ali ovdje je riječ i o tome, da se poraženi protivnici nisu predali i odložili oružje. Savez Komunista Jugoslavije bio je partija koja u djelatnom smislu funkcionira na principu demokratskog centralizma – obaveze svih da provode zaključke/stavove većine – pa su se na Golom otoku uz za nas malo uobičajene zlobe – našli upravo oni koji taj princip nisu slijedili voleći Staljina i odbacujući svoga vođu Josipa Broza koji je staljinizmu rekao: NE! Ovo, prije svega iz razloga što je u lingvističkom, a tako i u političkom smislu – fašizam intencionalno zasnovan na retorici krvi i tla.

* * *

Evidentno, živjeli smo društvo zamišljeno i građeno kao samoupravno socijalističko društvo, koje je u tragovima i naznakama nužno zadržalo nanose najrazličitijih prethodnih društava, koje je prirodno sociološki i povijesno baštinilo. Naime, nije moguće nikakvim konceptima i snagama artikulirati jedno sociološki gledano i viđeno potpuno čisto društvo, a da ono ne zadrži neke elemente onoga što je bilo prethodno. Dakle ako bismo inzistirali na odrednici čisto društvo, bilo bi to istrajavanje na fašističkom konceptu društva.

Tako i u ovom primjeru. Također, mada je riječ o marksističkom materijalističkom viđenju i shvatanju, inteligentno je prihvatiti, kako sve ono što će se jednom društvu dogoditi u budućnosti, svako društvo sadržava u svome krilu – jednako klice svoga progresivnog razvoja i svoje propasti.

* * *

Prethodno, pouzdano znači, kako je uz preživjele i pobjedničke snage antifašističkog rata i socijalističke revolucije preživio i dio fašiziranih, inficiranih klicama fašističke ideologije. Okolnost pa se u novim društvenim uvjetima takve snage nisu mogle niti smjele ispoljavati, činila je njihovo prisustvo stvarnijim ali ne i očiglednijim. Brižljivo su krili svoja fašistička uvjerenja. Oni su, uz činjenicu da uistinu imaju fašizmom kontaminiranu svijest, čuvali i njegovali i uspomene na svoj poraz u Drugom svjetskom ratu, na svoje gubitke, na svoje povrede i uvrede, na svoje omiljene likove koje su od zločinačkih spodoba transformirali do idealiziranih nositelja izgubljenih/suđenih i pogubljenih nositelja osobnih ideala. Više ih nisu smatrali pogubljenim zločincima, izjednačili su ih sa smislom svekolikih svojih životnih ideala i ciljeva.

Širenjem priče o svojoj tobožnjoj žrtvi, širili su i na druge prenosili veći dio osobnog ogorčenja, ne samo spram prethodno organiziranog društva u kojem su živjeli mal te ne kao bubreg u loju što im nije ništa značilo, širili su i priče o svojim prethodnim žrtvama i gubicima, materijalnim, ljudskim i statusnim.
Loše organizirano društvo kakvo je danas na prostorima ex-YU poslije disolucije, idealno je za takvu priču, posebno u procesu tranzicije od socijalizma u kapitalizam i globalizacije.

Okosnica fašističkog uspravljanja u prvi mah bila je priča o srpskom velikodržavlju lansirana iz Srpske akademije nauka i umetnosti, a potom i brutalna velikosrpska agresija kojom su izazvani ratovi u četiri ex-YU države. Eskalacija fašizma i brutalnom agresijom nametnuti ratovi, potakli su fašizam i tamo gdje nismo ni mislili da postoji. Neuspjeh velikosrpskog fašizma u konačnom ishodu potisnuo je fašističku ideju u samu osnovu društva općenito, u svakodnevni život.
Tome su u znatnoj mjeri pridonijeli mediji, jednako svojom neupućenošću i projicirano, s fašističkim namjerama i ciljevima za račun svojih donatora.

* * *

U aktualnom trenutku najinteresantnija fašistička priča koju fašisti žele proturiti/poturiti kao platformu fašizacije, jeste priča o građanskom ratu u toku kojega je došlo i do disolucije ex-YU. To je stvar koju smo dužni prozrijeti. Tom pričom postiže se više ciljeva istodobno.

Prvo, gube se, nestaju agresori s velikodržavnim ciljevima, a tako i njihov fašistički sadržaj i namjere. Ratni gubici agresora izjednačavaju se sa njihovim žrtvama, sa onima koje su brutalno ubili čak i s genocidnim namjerama. Silom otete teritorije, postaju legitimno njihove. Prognanici se nemaju pravo vratiti na svoje. Fašisti legaliziraju sve svoje postupke i zločine, a fašističke zamisli i projekcije postaju zvanična stvarnost svakodnevnog društvenog života. Riječ je fašističkoj zamisli izjednačavanja izdajica i agresora sa braniteljima. Više nije prema narodnoj poslovici: Oteto – prokleto! Već prema neologističkoj lingvističkoj sintagmi – intenciji i fenomenu: Ko je jamio – jamio!

Drugi vidovi fašističkog djelovanja su, polazeći od separiranja Republike Srpske, najčešće i najrazličitije međusobne podjele, svi vidovi segregacije /odvajanja, do nivoa aparthejda/. Rezultati koje je fašistički agresor postigao /polučio agresijom/, konkretan primjer: Republika Srpska – intenzivirano generiraju dalje i različite procese segregacije i fašizacije u društvu. Najnoviji primjer je da tri srpske općine Bosansko Grahovo, Drvar i Glamoč – u Federaciji Bosne i Hercegovine na prijedlog dva HDZe traže 12i kanton /srpsku županiju/. Stvar je sporazumno sa Banja Lukom podmetnuta od Hrvata koji ustvari žele etnički čistu Zapadnoneretvansku županiju. To što se time odriču povratka u Krajinu i Posavinu kao da ih ne interesira /pristaju uz stare idejehumanog preseljenja i odriču se dijela svoje teritorije zarad etničke čistote/.

* * *

Dakle,
fašizam se saobražava uvjetima u kojima djeluje, što se u našim prilikama i u odsustvu Zakona koji bi zabranio fašističko i neofašističko organiziranje i upotrebu njihovih simbola, najčešće manifestira kaoneofašizam, a tako postaje i sredstvo režima za teroriziranje širokih masa jednog naroda ili naroda/stanovništva općenito.

Cijelu pojavu čini zastrašujućom i opakom okolnost pa do fašizacije dolazi u različitim nivoima: etno nacionalnom kao etnofašizam ili nacionalizam i šovinizam; konfesionalnom ili klerofašizam, te u nivou društvenog života općenito – kao elementarnog fašizma izazvanog potpunom netrpeljivošću u razini svekolikih prethodno ostvarenih podjela/segregacije.

* * *

Travnja, anno Domini, 2013.

Foto: peacesymbol

BOSNA I HERCEGOVINA - BAŠTINA

NIZ NASA BASTINA

Zdravko Kujundzija

 UMJESTO PREDGOVORA

Godine 1991. stanovnici zemlje Bosne proslavili su 700. - tu obljetnicu dolaska reda franjevaca na ove prostore.(?) Franjevacka provincija Bosna srebrena jest jedina organizirana ustanova na ovim prostorima opstala kontinuirano sedam dugih bosanskih stoljeca. Tesko je objasniti zasto i kako? Jedno je sigurno, povijest Bosne i franjevce u njoj nitko ne moze rastaviti. Stoljecima su fratri sakrivali u svom srcu Bosnu i Bosna u svojoj (prirodnoj) dusi fratre - od neprijatelja. Tako su opstali. To je ta tajna. Tajna neprekinutog i nikada iznevjerenog prijateljstva. I ako bismo sada zemaljskom rijecju htjeli navesti gdje lezi tajna franjevacke dugovjecnosti, onda je to njihova osobna jednostavnost zivljenja i njihova tolerancija u odnosu prema drugima i drugacijima, kao i spremnost i sposobnost na mijenjanje, ponajprije samog sebe. Lijecnici, ucitelji, socijalni i politicki radnici... Sve sto je koristilo ovom narodu, a nije imao, fratar je to bio - isao u tudjinu i naucio, i iz bogatog zapada vracao se u uvijek nesigurnu i nemirnu Bosnu. Trebalo je Bosancu biti lijecnik, ucitelj... On je trebao nekoga tko ga voli i razumije. A fratar je znao uzjahati konja i preko brda, do neke stare kucice i u njoj obicnog malog covjeka.

 Fra Matija Divkovic u zoru sedamnaestog stoljeca odlazi u Veneciju tiskati knjige, a prije toga treba biti majstor i izliti slova bosancice, jedina slova koja razumije njegov covjek. On je znao da je njegov narod gladan knjige. Taj je fratar znao razumjeti svoje vrijeme i zivjeti potpuno u njemu i krenuti korak dalje. Pisao je i tiskao knjige koje se citaju, knjige za obicnog covjeka. Kako J. Jelenic rece, znao je najteze i najapstraktnije stvari sto popularnije izraziti. Jedan drugi fratar, po kojem i ovaj izdavac ima ime, Ivan Franjo Jukic u prvoj polovici devetnaestog stoljeca prvi osniva skole, knjizevna drustva i casopise i zeli da ovaj narod bude svoj na svome; i tjelesno i duhovno. I on, kao i mnogi drugi bosanski franjevci nije bio pozvan samo da sluzi, nego da se drugi njim sluze. (Bila je cudna ta franjevacka upornost da nesto nauce i ostave (usp. izlozbu Blago franjevackih samostana). Tako su nekada fratri ucili, krali su znanje od svakoga i od svuda i prenosili ga svom narodu. Oni ga nikada nisu dijelili. Bio je to jedan narod s jednom dusom u jednoj Bosni. I upravo razlike sluze ljepsoj harmoniji zajednickog zivota.)

 Prvu knjigu Jukiceve biblioteke NASA BASTINA posvecujemo fra Matiji Divkovicu (1563-1631) ocu hrvatske bosanske knjizevnosti. Na natjecaju za najbolje knjizevno djelo s franjevackom tematikom, a u povodu godisnjice dolaska, prvu nagradu osvojio je Dzevad Karahasan za dramski komad o fra Matiji Divkovicu - Kotac svete Katarine. Premijera ovog komada ocekuje se u sarajevskom Narodnom pozoristu u ozujku ove godine. Sarajevski knjizevnik Ivan Lovrenovic napisao je pricu o Divkovicu, kao i kracu biografiju. Fra Mile Babic prikazuje Divkovica kao teologa i filozofa, s posebnim osvrtom na njegovu kristologiju. Za ovu prvu knjigu pripremili smo i nekoliko Divkovicevic besjeda - propovijedi.

 Nadamo se da ce ova prva knjiga biblioteke NASA BASTINA naici na podrsku citatelja i tako omoguciti otkrivanje i izdavanje drugih vrela duhovnog zivota covjeka na ovim prostorima.


Prilog o Matiji Divkovicu

FRA MATIJA DIVKOVIC (Jelaske, 1531 - Olovo, 1631):

 Propovjednik, pisac, izdavac i tiskar prvih postgutembergovskih izdanja u Bosni, isao u Veneciju sam lijevati slova bosancice kojom je stampao svoje knjige, pisane narodnim jezikom. Za knjizevnu historiju u Bosni, kako uze hrvatsku, tako i opcebosansku, vazan je kao rodonacelnik svih temeljnih zanrova - stiha, narativne proze, dramskog dijaloga. U svojim preradama i homilijama (Razlike besiede Divkovica, Venecija 1616) unosio je u nas svijet motive i likove evropske knjizevnosti. Divkovic je nepresusni izvor za historiju jezika i pismenosti. Njegove su knjige intenzivno zivjele u narodu, i prestampavale se sve do polovice 19. stoljeca.



 Tekst je izabran i objavljen u svom izvornom obliku.



 Kratki dodatak:

 Domace stanovnistvo je imalo svoje vlastito pismo bosancicu - bosanicu i vlastiti jezik - bosanski jezik. Dakle, narodni jezik koji se njegovao i govorio u Bosni kao i pismo. Pisani tragovi na steccima koji datiraju jos od prije hiljadu godina nedvosmisleno govore o pismenosti i zadivljujucim universalnim porukama za koje • Miroslav Krleza ustvrdi da su jedini tragovi kulture u Evropi. Bosna je bila jedini primjer drzave u tadasnjem svijetu gdje su narod i gospoda govorili i pisali isto. Pucki ili prosto narodni jezik bili su zanemareni i onemoguceni u Hrvatskoj, Srbiji, Sloveniji i drugim zemljama. U njima je sluzbeni jezik bio crkveni jezik: latinski, grcki, crkvenoslavenski, ruskoslavenski i njemacki.

 Zabiljezeno je da je u Bosni 1180. godine otvoren drugi univerzitet u Evropi, poslije onog u Bolonji. Mjesto mu je bilo u Arnautovicima kod Visokog, a na njemu su studirali uz domace i patareni sjeverne Italije i juzne Francuske. Medju onima koji su bili na tom Visokom ucilistu nalazimo imena slikara i zlatara iz Zadra Mateja i Aristodija. Otvaranje univerziteta je omogucilo, a pamet pobjegla sa prostora, stotinjak godina ranije, tacnije 1054.g. razdijeljenog krscanstva koja je ovdje nasla utociste. / Iz knjige "Bosnjastvo na vjetrometini" - Sevko Kadric /.

 Franjevci su, istina bili uceni ljudi, ali su govorili sluzbeni crkveni jezik, a to je bio - latinski jezik. Bosansko stanovnistvo uopste nije razumjelo niti praktikovalo latinski jezik, tako da je svaka djelatnost, bila ona duhovna, kulturna ili neka druga - na tom jeziku bila osudjena unaprijed na propast.

 Skolovali su se na teoloskim ucilistima u Italiji, Ugarskoj, Austriji, Hrvatskoj. U narodu su djelovali prije svega kao duhovnici, ali takodjer i kao politicki predstavnici, prosvjetitelji, lijecnici, pisci... (op.a. H.C.)

Vezano za temu:

 • Historija Bosne i Hercegovine
 • Ivan Lovrenovic: Iskusenje fra Matije Divkovica u Mlecima
 • Dzevad Karahasan: Posveta - Do ravnodusnog svijeta

U ZEMLJI NEMANJIĆA

Nema se račun
Završni obračun u zemlji nemanjića
Piše: Predrag Čudić


Bilo je to vreme za jedan dobar rat kako bi se svi računi izravnali, ispeglali tenkovskim gusenicama jednom zauvek. Konačno je na čelo nemanjića došao čovek, div-bankar, gorostast upada u sistem, faraon piramidalne štednje, golijat ogoljenih pljačkaških namera sa iskustvom najvećih svetskih bankarskih kuća, doškolovan na Wall streetu, Sloba sloboda, ujedinitelj što je svo blago zemlje ujedninio u svom džepu. Slomivši kičmu finansijskoj birokratiji, izveo je narod na ulice te ulici prepustio sve, pa i bankarstvo

U Bibliji je lično gospod Bog videvši razmere vavilonskog nebodera i šta su sve složna braća spremna stvoriti, brže bolje je, mađioničarskim trikom, stvorio jezički haos, kao fundament buduće večne nesloge, pobrkao je jezike te tako spasao svoju čast svedržitelja. Mnoštvo jezika i sve ono što se gubi u prevodu učinili su svoje, kula je ostala ovekovečena onako nezavršena na Brojgelovom nezavršenom platnu, kao nenadmašna brojgelovska tema.

Nama je, pak, naš Bog učinio nešto drugo i tu nas ni jedna grečeska mudrost, pa ni kir Janjina, ne može više spasiti!

Nema se račun! Odzvanjaju kir Janjine reči sada kada je jasno da smo izgubili svaki račun. Pa makar računali ravno od svetog Save i svih njegovih Nemanjića do samih korena našeg prabića. Nemanjića sa velikim N! Možda je to vreme, kad smo zauvek izgubili svaki račun, bilo i ranije, ali ja, pošto nisam ekonomista, mada ekonomišem silom okolnosti životnih onako amaterski, nikako ekspertski, otkad znam za sebe; ja, dakle, mislim da smo fundament stvaranja moderne nemanjićke države, (ovde su nemanjići klasna odrednica), postavili onda kad su Karađorđevići bežeći pred Švabom iz patriotskih pobuda sa svim nacionalnim blagom za poneti, bacili to narodno blago u govna. I to u isposnička, manastirska govna. Tu se monaštvo danonoćno molilo Bogu za spas kralja, pa i otažbine, a možda i blaga po kojem su, da prostite, danonoćno srali kako bi ga bolje sakrili za dobro naroda. Tu u tom fundamentu se izgubio, simbolično i faktički, svaki nacionalni račun zauvek.

U oslobodilačkom ratu, koji se sastojao od sedam neprijateljskih ofanziva i 100 basnoslovno skupih partizanskih filmova, koji su nadomestili nedostatak prave istorije, kao u svakom ratu sredstvo plaćanja nije bilo ništa drugo nego metak i poneki revers NOO.
Kada je konačno robno-mešana privreda okončana apsolutnom srećom oslobođenja od mrskog okupatora, nisu nam dali da predahnemo. Dok su nemanjići, sad apsolutni, bez obzira na nacionalnost i republičku pripadnost, sprovodili novi obračun, revolucionarno svođenje računa sa izdajnicima, kvislinzima, ostacima predratne buržoazije; oni gore, nosioci revolucije odmah su jurnuli na Dedinje poslavši svoje poverljive ljude u potragu za blagom. Jedan se đetić kao Aladin (A.K.) naročito proslavio jer je znao u kom se grmu krije zec. Nisu se gadili, izvukli su blago iz govana, nije smrdelo, žuto jeste bilo, ali smrdelo nije, zato što je, valjda, bilo na svetom mestu. Taj A.K. dobio je sve počasti novog poretka te je opet kao u bajci postao direktor nacionalnog muzeja, kako bi nesmetano podelio što je u muzeju ostalo za ljude novog kova, reverse nije izdavao. Kako nećeš kad narede! Tako Kardelj sede u Vladikinu stolicu...

Novi obračun je bio: uzeti sve, miliom ili silom, poništiti stare kapitalističke račune i obradovati narod bonovima i tačkicama, a narodne tribune, stvaraoce novog knjigovodstva - diplomatskim magazinima. Bonovi i tačkice su bili papirići, sa bonovima sam išao po hleb i druga sledovanja, a tačkice - to je bilo za krpice. Vi njima mesecima skupljane tačkice a oni vama krpice, da nemanjići ne idu sasvim gologuzi. Ali nemanjići nisu išli gologuzi bez ponosa, naučni materijalizam je prezreo svako vrednovanje starog sveta pa i sjajna odela, niko, ni najveći proroci nisu mogli anticipirati ova metalik odela današnja. Gradeći novi svet pun vrlina, nemanjići su podnosili s ponosom svoje privremene žrtve. Budući da je novac filozofijom marksisma prezrena i prevaziđena pojava, takoreći kapitalistička fikcija, nama su delili nove soc. novčanice sa svetlim likovima, živim herojima blistavih pobeda dvostrukog oslobođenja. Ali, vrlo brzo se ispostavilo da je račun izgubljen, da računa nema pa nema kako god računali, da l' dogovorno il' nedogovorno. I tako je naš najveći sin i drug morao da se uvali u dug. I kao narod bi bio oslobođen briga za račun, nisu nam ni saopštavali nikakve podatke „o račun“ , ili su govorili optimizma radi, kako stvari stoje odlično. Pravi račun je postao državna tajna i tako do dana današnjeg. Nemanjićima je račun nepotreban jer su oni nemanjići, a nemanjići nemaju da brigaju jer uvek imaju da spokojno seku uši pa krpe dupe, natežu, rastežu, razvlače, uživaju život na kredit. Došao je dan da i naš Silesija, što živi od veresija, odšepesa na večna lovišta, trezor zaključao, ključ progutao. Račun znaju samo poverioci sa svih strana sveta kucaju na vrata, prete. A naslednici lika i dela naoružani do zuba.

Hajde, braćo, da se obračunamo, pa kud koji! – setiše se hajdučkog ciklusa.

Bilo je to vreme za jedan dobar rat kako bi se svi računi izravnali, ispeglali tenkovskim gusenicama jednom zauvek. Konačno je na čelo nemanjića došao čovek, div-bankar, gorostast upada u sistem, faraon piramidalne štednje, golijat ogoljenih pljačkaških namera sa iskustvom najvećih svetskih bankarskih kuća, doškolovan na Wall streetu, Sloba sloboda, ujedinitelj što je svo blago zemlje ujedninio u svom džepu.

Slomivši kičmu finansijskoj birokratiji, izveo je narod na ulice te ulici prepustio sve, pa i bankarstvo. Šta je to sve vredelo kad je i nad golijatom lebdeo žuti oreol narodnog blaga iz monaških govana. Njegova voljena zemlja bila je monetarna džungla, potera za zdravom valutom je bila nacionalni sport. Nule ispod glava najvećih srpskih romantičara Njegoša, Zmaja, Đure i Vuka razmnožavale su se kao pantljičare. Bankar je radio do iznemoglosti da opljačka i crno ispod nokata, da istrese svaku slamaricu kako ne bi poginuo od sopstvenog izuma – događanja naroda i ugađanja narodu. Narodnu ljubav pretvorenu u nemačku marku sklanjao je na sigurno, prvo na raznorazna ostrva devičanskog karaktera, a slava bogu, i u Treći Rim. Kraj bankareve vladavine bez računa je bio tragikomičan. Vodili su ga pravo u samicu gde se prepustio svom ludilu šutirajući Sveto pismo koje mu je poklonio njegov zemljak Risto, što se odavno razišao s Hristom, predvojeni Amfilohije.

Posle poslednjeg obračuna nemanjići postadoše još veći nemanjići, a računa opet nigde, niko ne zna koliki je račun, pa čak ni sa koliko je nevinih žrtava pokušan biti namiren. Još gore nego što je bilo, račun postaje tajna nad tajnama, a guverneri koji čuvaju tajne s vrema na vreme daju nekakve izjave koji neko ne može proveriti. Kad nam kažu koliki je spoljnotrgovinski račun, onda prećute sve druge bezdane dubioza, ali jedno uvek znaju, znaju da kažu, bolje je nego juče, a to što vam se čini gore, to je subjektivni osećaj, kao kad vas šiba košava, a živin strub ohoho u plusu. Tako nas taj subjektivni osećaj vuče za nos i niko nema vremena da pita: Kamo račun, more?! Ne pokazuju račun, sakrili i tajac.

A trebalo bi, stvarno, jednom, reda radi, ekspertske radoznalosti radi, pokazati taj račun, podvući crtu i reći. Evo, narode nemanjićki, za sad ste dužni skupa sa vašim praunucima po glavi u narednih sto godina sto dolara mesečno. A ako nemate unuke ništa zato, platiće drugi koji imaju tu sreću da su sebi obezbedili naslednike dugova. Ali, ni to ne može, i to je državna tajna koja bi kad bi bila otkrivena oslabila ugled naše nemanjićne domaje. I tako, sam Bog zna kako bez računa živimo, od danas do sutra i tražimo onog sa grečeskom mudrošću koji će nam reći koliko zapravo košta jedno kokošije jaje, bez PDV, bez akciza, bez trgovačke marže, bez stimulansa države, bez aditiva, bez kancerogenih bakterija, bez proračunatih kalorija, bez zametka, bez, bez, bez ičega – samo ljuska, belace i žumance. Pa da počnemo od jajeta ili jaja. Ne do, nego od. Ab ovo!

*Tekst prenosimo iz lista Republika uz dozvolu autora

Elektronske Novine,  14.3.2013

Tranzicija je jedan od ratnih zločina

Iz  intervjua  Andreja Nikolaidisa, pisca

Tranzicija je jedan od ratnih zločina

 Razgovarala: Barbara Majstorović-Ivezić

B M * U romanu (“Odlaganje. Parezija” Andreja Nikolaidisa, koji je nedavno objavio zagrebački Algoritam - IM) detaljno secirate tekovine tranzicije. Ideologija ovdašnjih tajkunskih elita, kažete, nije ni nacionalizam ni vjerski fanatizam, nego ovdašnja verzija neoliberalizma, odnosno priča o uspješnima. Možete li to malo pojasniti?

A N *Ja zapravo tvrdim da je naša tranzicija jedan od ratnih zločina. Tranzicija podrazumijeva i tranziciju od fašista do demokrata. Ovim zemljama početkom devedesetih vladali su fašistički režimi. U prvobitnoj akumulaciji kapitala, što je, jasno, eufemizam za sveopštu pljačku, bogatiti su se mogli samo oni bliski fašističkim režimima. Danas tajkunski portparoli, brižljivo raspoređeni na strateška mjesta, ističu kako su se bogati obogatili zato što su bili sposobniji. Nisu: obogatili su se zato što su bili privilegovani. Vlasti su manje-više odlučne u deklarativim osudama fašizma. Vladina i skupštinska tijela slijede evropske upute i usvajaju planine projekata, zakona i odredbi koje jugoslovenske zemlje trebaju učiniti tolerantnim društvima politički korektnih građana. Vladajuća se klasa od fašista mirno transformisala u uspješne Evropejce. Sve su promijenili tako da sve ostane isto. Njihov neoliberalni socijalni darvinizam u osnovi je – fašizam. Iz ideje da je život takmičenje proizilazi ideja da pobjednik uzima sve. Iz toga, opet, proizilazi da je gubitnik obespravljen – gubitnik ne uzima ništa, osim onoga što mu dobitnik da. Proizilazi da je gubitnik višak. Iz toga opet proizilazi potreba da se viška otarasi. To se ponekad zove rezanje troškova, ponekad otpuštanje viška radne snage, a ponekad – etničko čišćenje.

B M * Također kažete kako će ulazak zemalja bivše Jugoslavije u Europsku uniju biti čin kojim će posljedice zločina zvanog tranzicija biti konačno legalizirane. Kakvo je vaše miljenje o EU-u i postoji li ikakva alternativa za zemlje s ovih prostora?

A N * Mislim da smo najebali. Nema dobre opcije za nas. Napraviti ovoliko grešaka koliko smo svi mi u Jugoslaviji napravili i očekivati svijetlu budućnost, to je budalasto. Raspad EU-a značio bi naše nove ratove. Što se Crne Gore tiče, u kojoj živim, ovakva kakva je, ta država nije sposobna da dugo opstane. U ovom trenutku ne zna se ko je uspješnije uništava: oni koji su od početka protiv nje ili mi koji je, kao, branimo. Dok je, kao sada, evropska polukolonija, u ili izvan EU-a, trajaće. Slom EU-a značio bi novo pripajanje Crne Gore Srbiji.

B M * U romanu progovarate i o političkoj korektnosti, na primjeru Ministarstva obrane Novog Zelanda koje je odlučilo zamijeniti puške iz kojih pucaju novozelandski vojnici jer su na njima ugravirani dijelovi iz Biblije. Je li upravo ta lažna politička korektnost postala glavna odrednica današnjeg vremena?

A N * Kada Kafka piše “žalosno je to mišljenje, od laži pravi opšte načelo”, kao da govori o nama, sada, zar ne? Sintagme koje se papagajski ponavljaju, pravna država i vladavina prava, laž su koje prikrivaju činjenicu da današnje države počivaju na nepravdi. A još je sveti Augustin znao da države ne nastaju kao “realizacije vjekovnih težnji naroda”, nego nastaju na zločinu, na onome što će Benjamin zvati inauguralnim nasiljem, na koje se nastavlja nasilje kojim se prikriva činjenica da u korijenu države stoji inauguralno nasilje. Svetom Augustinu je jasno da državu iskupljuje samo distribucija pravde. Izmakne li se iz države Pravda, tu je eksplicitan, ostaje tek razbojnička družina.

Kada danas pogledate Platonovu utopiju, “Državu”, shvatate da mi danas živimo u njegovoj najcrnjoj distopiji. Šta kaže Platon, kroz Sokratova usta? Nepravedna država nastaje umnožavanjem potreba i viškova. Kao posljedica sve većih potreba, država mora širiti svoje granice i postati imperija. Paralelno sa tim namnožit će se paraziti i povlašteni. “Iza toga ćemo ratovati, Glaukone, ili kako će biti?”, kaže Platon. I zaista smo ratovali, devedesetih. Jedno je jedino rješenje za situaciju u kojoj zajednici neprekidno treba još i još – permanentni rat, kao onaj koji je počeo prije nas i koji neće završiti za našeg života.

*Delovi Iintervjua  preneti  sa prijateljskih Novosti