Srbija u kandžama dolara

Neoprezno se zadužujući u dolarima, dok je naš devizni prihod dominantno u evrima, narednih nekoliko godina život će nam umnogome zavisiti od odnosa dve valute, a sa zebnjom ćemo iščekivati hoće li se započeta promena monetarne politike Federalnih rezervi SAD odraziti i na rast kursa američkog novca.

KOMENTARI 0

INFO 29.12.2015. | 11:12

Prilikom usvajanja budžeta gotovo nezapaženo je promakao bitan detalj: za plaćanje kamata na postojeća zaduženja, Srbija će ove godine izdvojiti čak 1,4 miliona evra, a ni ova svota ne mora biti konačna.

Pitanje je aktuelizovano sredinom decembra, pošto su američke Federalne rezerve, posle čak devet godina, prvi put podigle referentnu kamatnu stopu za 0,25 procenatnih poena. Prethodno je osnovna mera cene pozajmljivanja novca, kao posledica svetske krize, sedam godina držana na rekordno niskom nivou ispod 0,25 odsto, što je snizilo kamatne stope na svetskim finansijskim tržištima, pa je zaduživanje izgledalo jeftino.

No, tek će dolazeće godine pokazati stvarnu cenu uzetih kredita. Izvesno je da će libor, a sa njime i kamate, rasti, a hoće li biti i dodatnih obaveza zaduženih zemalja umnogome će zavisiti hoće li promena američke monetarne politike rezultirati i rastom kursa dolara.

Noćna mora Srbije

Upravo ovo poslednje može biti najveća mora Narodne banke Srbije, Vlade Srbije i velike većine srpskih budžetskih obveznika osuđenih da plaćaju ludorije političara, sklonih pozajmljivanju novca kako bi aktuelne poteškoće prebacila na neko buduće vreme, neke druge vlade.

Naš problem je višestruk - visina i struktura duga, te očajno nizak izvoz, i u apsolutnom iznosu i spram BDP. Dakle, od 25,3 milijardi evra javnog duga oko 21 odsto je u dinarima, 41 u evrima, 5,5 u specijalnim pravima vučenja (komplet od pet valuta o kojima MMF i Svetska banka računaju) i čak 31,5 odsto u dolarima. Kako je preko 80 odsto našeg deviznog prihoda u evrima, nešto malo u francima, funti i drugim valutama, godišnji dolarski priliv nam je tek osam, 8,5- 9,5 odsto ukupnog. Pri tome, neke robe se na svetskom tržištu plaćaju dolarima, pre svega gas, nafta, koks.., upravo ono što mi uvozimo u ogromnim količinama i nemamo mogućnosti da umanjimo uvoz.

Osnovno pravilo je da strukturu deviznih obaveza što više primerimo strukturi deviznog prihoda; sve ostalo je kockanje. Nama se, međutim, tokom dugog perioda jakog evra osladilo da se zadužujemo u dolarima. Jak evro sa sobom nosi i visoke kamate evrokredita, dok je slab dolar pratila i niska kamatna stopa kredita podignutih u američkoj valuti. Podsetimo, pre pet godina evro je vredeo i 1,46, dok je trenutno oko 1,09 dolara.

Kako je naša privreda tako reći sto odsto evroizirana, lako je videti da je trošak usled rasta kursa dolara spram evra daleko nadmašio dobit na osnovu nižih kamata. Samo u poslednjih godinu dana dolar je ojačao 14 odsto spram EU valute i to je naše obaveze uvećalo za milijardu evra, a da nismo pozajmili ni cvancik. Ovaj iznos je otprilike duplo veći od uštede znatnim umanjivanjem penzija i simboličnim umanjivanjem plata javnom sektoru, dok je iznos naših obaveza sledeće godine samo po kamatama u visini četiri agrarna budžeta. Tek da se vidi kuda nas je dovela politika olakog zaduživanja i prateća igra na promenljivost odnosa među svetskim valutama.

Lakoća zaduživanja

Prva, ipak manja, sporna zaduženja su posledica nerealnog i znatnog povećanja plata javnom sektoru tokom prvog, te neosnovanim uvećanjem penzija za 10 odsto tokom drugog, skraćenog, mandata Vojislava Koštunice. Ipak, svetsku krizu smo dočekali sa relativno nevelikih 8,5 milijardi evra javnog duga.

Vlada Mirka Cvetkovića, bolje rečeno predsednik Boris Tadić, stvarni kreator (i ekonomske) politike, nije želela da povuče odlučnije mere, mada je od starta celom svetu bilo jasno da je nastupila dubioza ravna, ako ne i dublja, onoj iz 30- tih godina prošlog veka. Umesto da su odmah malo snižene penzije, javni sektor umanjen i plate mu znatno snižene, krenulo se u zaduživanje, što emisijom državnih obveznica, što, na dinarskom tržištu, zapisa Narodne banke Srbije. U suštini, u oba slučaja zajmodavci su iz inostranstva, direktno ili preko ovdašnjih bankarskih filijala, praktično jedinih igrača na našem plitkom finansijskom tržištu. Do promena na izborima 2012. godine, javni dug je narastao na 16,2 milijardi, a posebno je nepovoljno što se tokom završne sezone vladanja ova ekipa zaduživala u dolarskim kreditima.

Naredna ekipa se više okrenula domaćem tržištu, ali je javni dug dodatno uvećan za 9,2 milijarde evra, od čega je najmanje 2,3 milijarde uvećanje po osnovu rasta kursa dolara ranije uzetih kredita. No, Lazaru Krstiću, prvom naprednjačkom ministru finansija, mora se zameriti da nije anticipirao kretanje valuta i podigao je dve milijarde dolara kredita, doduše uz kamatu od samo dva odsto.  Ipak, odbio je ideju da se dolarski krediti reotkupe evrokreditima, za šta je svojevrmeno kao konsultant bio angažovan i Dominik Štros Kan, donedavni predsednik Međunarodnog monetarnog fonda. Reotkup nije jednostavan i košta, a novi ministar za finansije Dušan Vujović je pojasnio da je trebalo da prođe skoro godinu i po dana da se promeni naša pravna regulativa i pojednostavi izlazak na svetsko finansijsko tržište.

Posećanje na bankrote 1979. godine

Kako bilo, tek Srbija je propustila sjajnu priliku da u protklih osamnaest meseci rekordno niskih kamata i na evro i na dolarskom području, iskoristi da kredite sa 7,5 zameni kreditom od 3,1 odsto kamate i slično. Takođe, i evrokredite smo mogli reotkupiti za dva, tri procentna poena niže kamate. Da smo to učinili, rata na kamate sledeće godine ne bi bila 1,4, već 0,8 milijarde evra. A tih 600 miliona uštede su jedan i po agrarni budžet.

Ono što naročito unosi zebnju je podsećanje na 1979. godinu, kada su cene nafte skočile sa 14 na 45 dolara po barelu, pa je dolar počeo da gubi vrednost, inflacija u SAD se razbuktala. Tadašnji guverner FED-a Pol Volker se odučio naglo da poveća referentnu kamatu sa jedan na 5,5, kasnije i na 17(!) odsto, svi investitori su se preusmerili na američke hartije od vrednosti, evropske valute su drmatično gubile vrednost, a time i naš izvoz. Dolar je skoro udvostručio vrednost, a nama se dogodilo da u roku od tri godine, 1979- 1982. godine, visina našeg duga sa 8,5 naraste na 17 milijardi dolara, a da nismo uzeli veći kredit. Samo po osnovu kursnih razlika.

Slično su prošle mnoge zemlje; Poljska i Meksiko su prvi bankrotirali, potom još četrdesetak zemalja, i SFR Jugoslavija. Kasnije, međutim, promena monetarne politike i uvećanje referentne stope FED-a nije bila praćena rastom kursa dolara. Kako će biti ovoga puta mišljenja su podeljena.

Većina monetarista prognozira dalji pad evra, taman da se izjednači sa dolarom. Pojedini danski bankari procenjuju da je dolar preskup za američki izvoz, pa cene da će u naredne dve godine evro ojačati za sedam, osam odsto. Ipak, dolar obično ima trend suprotan ceni nafte, jača kada cena pada, slabi kada cena raste. Tako je krajem 2002. godine kada je barel nafte cenjen na 22 dolara, evro vredeo tek 0,8 dolara, 28 odsto niže nego danas.

Za nas siromašne i devizama i naftom, te skromnog izvoza, jedino realno rešenje je zaduživati s eu valuti u kojoj prihodujemo i orijentisati se na tehnološku i organizacionu modernizaciju. Igrati na međuvalutne odnose ne samo da je kockanje, već je i prevelik zalogaj za svetskog pariju.

Autor: Živan Lazić

Čeka nas oštriji zaokret ka desnici

Intervju – Gáspár Miklós Tamás 

Autor Amila Kahrović - Posavljak19.12.2015. u 11:25

sajtofoto 

EU novac hrani ksenofobne, islamofobne, antisemitske, antieuropske, antizapadne, anticrnačke, rasističke, etničke, šovinističke, mizogine, homofobne i povremeno rusofobne vladajuće klike koje maštaju o uništenju Europe. Sve je to veoma dekadenento. I beznadežno. Ova situacija je preapsurdna da bi trajala. Doći će do polaganja karata veoma brzo a sile suradnje, bratstva, nenasilja, jednakosti i ljubaznosti su nenaoružane i spremne da postanu žrtve. Još jednom.

Dr. Gáspár Miklós Tamás istaknuti je filozof i sudionik brojnih političkih previranja u Istočnoj Europi. Tako je 1981. godine protjeran iz rodne Rumunije zbog opozicionih stavova. Učestvovao je i u promjeni režima u Mađarskoj, a bio je i poslanik u tamošnjem Parlamentu. No, ubrzo se razočarao u taj koncept demokratije. Svoje političko djelovanje i misao usmjerio je ka marksizmu iz kojeg se i danas inspirira o čemu svjedoče njegovi izuzetno utjecajni tekstovi od kojih mnogi imaju kultni status. Jedan je od najglasnijih oponenata desne vlade Viktora Orbána i neoliberalizma. Učesnik je ovogodišnjeg Otvorenog univerziteta. Za Tačno.net Tamás govori o konceptima europskih vrijednosti, rastu desnih politika, islamofobiji, problemu s izbjeglicama te mogućnostima novog socijalističkog internacionalizma.

Razgovarala: Amila Kahrović-Posavljak 

U jednom od tekstova ste spomenuli kontradikciju između europskog uređenja i politike. Možemo li otići dalje pa govoriti o proturječju unutar samih europskih vrijednosti?

Jedno od posebnih dostignuća Europe, kakva je bila nekada, je bilo u tome što je stremila univerzalnim principima a ne pukim vrijednostima za sebe. Ono što danas čujemo pod nazivom “europske vrijednosti” posebno je definirano protiv islama, protiv Orijenta ponovno, kako je bilo i za vrijeme imperijalizma u 19. i 20. stoljeću. To je i tada bilo reakcionarno, a kamoli sada. Tako da je ova vrsta “europejstva” s jedne strane izdaja naslijeđa prosvjetiteljstva, a ako hoćete i biblijskog naslijeđa. Zbilja postoji nesuglasje između kantovske ideje kosmopolitskog svjetskog društva ili socijalističke ideje internacionalizma i ovih ideja. Pri tome, naravno, ne bismo smjeli dozvoliti da je biti Europljanin nešto superiornije od toga biti Srbin ili biti Turčin. Naravno, Europa je veći entitet ali je još uvijek etnički identitet što je polu-historijski a polu-mitski konstrukt koji služi samo nadmoći i hegemoniji suvremenih elita, ali i kao simbolička snaga njihove imaginarne prošlosti. 

Možemo li, u ovom smislu, napraviti analogiju s načinom na koji je ideja procesnosti razrađena u fenomenologiji i kazati da je i sam koncept europskih vrijednosti neki proces koji se čak neprestano ruši da bi se iznova izgradio?

Malo sam sumnjičav prema takvoj vrsti metafore. Trenutno je glavno značenje Europe ono rasističko… A kada ljudi govore o našoj slavnoj europskoj civlizaciji, to je samo kolonijalni ideal koji afirmira našu superiornost vis-à-vis Orijentalaca. Europska historija je određena s dva rimska carstva: Zapadnim rimskim carstvom i Istočnim rimskim carstvom te naravno s dva nasljednika: Rusijom i Otomanskim carstvom. Svi su oni sadržavali rimsku ideju univerzalnog carstva uz dvojnu moć monarhije i crkve. Bilo koje crkve: pravoslavne, katoličke ili islamske. Koncept koji se svodi na Aleksandra Velikog i ima svoj izvor u Perziji. Ideju smo, naravno, preuzeli ali nije isključivo naša. Zapadna Europa i EU su mnogo više nasljednici ove ideje koja je imala i političke i duhovne dimenzije nego li su to bile Rusija i Turska, i često se zaboravlja da rimska imperijalna ideja nije bila zapadna. Šta je s Bizantom? Šta je s Konstantinom? I ideja ruskog nacionalizma je bila, kao što znate, takozvani Treći Rim (ne Drugi). Ovo ima dvostruku misiju: jedna je misija teritorijalne ekspanzije a druga shvatanje da je država građena na osobenostima i posebnostima, slijedom nebeske i duhovne vladavine otjelovljene u Crkvi i osigurane božanskim vječnim zakonom. Do određenog stepena se to promijenilo jer je država sekularizirana, ali i dalje postoji taj teritorijalni imperativ: države sebe najviše poimaju putem teritorijalne dominacije nad tlom i morem, i nad dušama i umovima. Misliti da je naš oblik racionalnosti isključivo zapadni je nonsens. Kada smo mi bili goli i bosi nepismeni mali divljaci, Bizant je bio kompleksna civilizacija s vlastitom filozofijom, umjetnošću i veličanstvenom arhitekturom. O Arapima da i ne govorim. Ali to je, naravno, uvijek bilo proturječno tribalizmu, herezi, barbarskim upadima, pobunama rivaliziranih aristokrata i ostalim centrifugalnim tendencijama. U konačnici, romantičarski nacionalizam 19. stoljeća će odbiti svaku vrstu univerzalne ideje dominacije i jedinstvene racionalnosti u filozofiji i teologiji i u državništvu, i označiti ih nepomirljivima sa sentimentima, intuicijom, osjećajem i identitetom lokalnih narodnih tradicija. I Vi ste u pravu, bilo je natezanja tamo-amo između velikih i malih, između lokalnog i univerzalnog, između strasti i razuma kroz povijest. Da, uvijek je postojao bio takav ritam u europskoj prošlosti. A kamoli sada. Ne zaboravimo još jednu stvar. Posljednje nadnacionalno i teritorijalno carstvo – samoproglašeni nasljednik Rimskog carstva – je bilo Austro-Ugarsko carstvo koje su u transnacionalnim stremljenjima podržavali Kraljevski sud, Katolička crkva, Carska i kraljevska vojska, i da, socijaldemokratija (koja je imala samo jednog saveznika u borbi za univerzalno pravo glasa: Habsburšku dinastiju). Ironično je da je Gavrilo Princip morao ubiti upravo nadvojvodu Franza Ferdinanda koji je htio dati veću ulogu Slavenima u Monarhiji i uvesti “trijalizam” umjesto njemačko-mađarskog “dualizma”… Austro-marksističku ideju koju je vodio Otto Bauer, ideju kulturno-teritorijalne autonomije kombinirane s ličnom autonomijom, je nastavila jugoslovenska socijalistička federacija koju su osmislili Tito i Kardelj. Ona je, opet, u Ustavu od sedamdesetih potpuno lišena etničkih tragova (pogledajte izuzetnu novu knjigu Igora Štiksa o historiji jugoslovenskog građanstva koju je upravo objavio Bloomsbury). Ali, i elementi centralizacije su oslabljeni (to je stara i loša tradicija Istočne Europe da de-centralizaciju smatra nužno demokratskom) od Kardelja pa dolaskom privatizacije i tržišta više nije postojalo ništa što bi tu stvar držalo zajedno. EU ne može zamijeniti nadnacionalne države. 

Tako ste u jednom od tekstova tvrdili, da slijedimo ovu liniju, da su se zemlje u Istočnoj Europi od sedamdesetih naovamo zaduživale kod zapadnih zemalja kako bi režimi sebi mogli priuštiti da se okrenu protiv Sovjetskog saveza i postanu nacionalistički. Međutim, danas se tvrdi suprotno, da u ta doba nije bilo nacionalizma i da je ono što danas imamo nacionalizam. Kako objašnjavate ovo? Je li termin “nacionalizam” evoluirao ili se dogodilo nešto drugo?

Mislim da ono što imamo danas nije nacionalizam već etnicizam. Prva politička misao etničkog identiteta jeste da on nema stare strategije izgradnje nacije kao što su asimilacija, prepoznavanje i privlačenje ljudi. Danas, oni tjeraju ljude van. Klasični nacionalizam pokušava da privuče ljude, ideja mu je bila da se bude veći, obimniji, znate kakve su bile ideje ponovnog ujedinjenja Italije, Njemačke, Jugoslavije, Čehoslovačke i donekle Sovjetskog saveza. Ali, da, dio taktika raznih diktatura u sovjetskom stilu u Istočnoj Europi je i to da su imali vlastite načine odnošenja sa Zapadom kako bi dobili novčanu pomoć i podršku što je ugasilo osjećaj obaveze prema Međunarodnom radničkom pokretu i Sovjetskom savezu. Kinesko-sovjetski sukob je ovo učinio jako ozbiljnim. Ali ovo su samo krajnje posljedice. Staljinističke države su postale nacionalističke s politikom “socijalizam u jednoj zemlji”. Kasnije je tu bio i Narodni front (anti-fašistička alijansa sa Zapadnom buržoazijom), a onda slom Tita, pa kasnije Maoa i tržišne reforme koje su sve rezultirale napuštanjem klasne politike. Onda su ove navodne “socijalističke” nacionalne države slomljene etnicizmom čiji je najbolji dokaz razaranje Jugoslavije i najkrvaviji rat među “bijelim ljudima” igdje od 1945. 

Foto: maszol.ro

Desne politike su jake u Mađarskoj i svi tvrde da Mađarska postaje fašistička. Ali nije li ona samo neka vrsta hiperbole europskih stremljenja?

O da, svakako ste upravu. Mislim, Mađarska nije fašistička u standradnom smislu dvadesetog stoljeća. Da je Mađarska prava fašistička zemlja, onda ja ne bih bio živ danas. Mađarska je jaka autoritarna, hegemonistička država i sigurno nije pluralistički i liberalan sistem. Tolerira razlike do određene mjere, ali moć centralnih elita koje su istovremeno i političke i ekonomske je skoro apsolutna i tu moć podržavaju upravo etnicitet i rasizam. No, postoji osjećaj da to nije rezultat samo vladine propagande već i konformizma, uniformnosti, velikog udjela servilnosti i straha s jedne strane, ali i rezultat očaja, siromaštva i ljutnje spram bogatog, sebičnog i arogantnog Zapada s druge strane. Sve to je lijepo zaokruženo historijski motiviranim starim mržnjama, protiv naših susjeda ali i “društvenim rasizmom” uperenim protiv Roma i imigranata. No, tragovi ovoga postoje svugdje, samo su u Mađarskoj više koncentrirani i intenzivni. Šta je s Francuskom? Šta je s Velikom Britanijom? Šta je s paranoidnom opsesijom ruskom opasnošću? Šta je s izbornim trijumfima desnice, skoro svugdje? Ovo ne govorim da poreknem da je takozvana Visegrádska četvorka (Mađarska, Poljska, Češka i Slovačka) najgora do sada. A čeka nas i oštriji zaokret ka desnici u Hrvatskoj i Sloveniji. Nek nam je Bog na pomoći.

Šta mislite o pitanju koje postavljaju liberali i čak neki deklarativni ljevičari o tome hoće li Europa ostati ista nakon izbjeglica? Nije li riječ o ultimativnom ksenofobičnom pitanju?

Jeste, a uz to je i glupo jer zašto bi Europa ostala ista? Je li ona toliko dobro mjesto? Ne mislim da jeste. Mislim da nam je potrebna promjena i ako bi izbjeglice htjele ili mogle pomoći nam da se poboljšamo, trebali bismo im reći da su itekako dobrodošli. Ali, ja znam da je ovo manjinsko gledište. Niko ne bi porekao da je masovni priliv izbjeglica značajan praktični problem prije svega što se tiče finansijske i logističke podrške, socijalne, demografske, obrazovne i podrške u problemu zapošljavanja. Ali, reći da je to kulturalna nemogućnost je smiješno. Da li neko zbilja misli da su arapske zemlje manje moderne od naprimjer Istočne Europe? Nonsens je misliti da je Damask, prije rata, bio manje moderan grad nego li Banja Luka ili Debrecen… Možete li poreći da su Damask, Kairo ili Aleksandrija bili veoma važni centri prije nego li je naša civilizacija nastala? To je sramotno, neznalački i glupo i u tome nema ništa do li ksenbofobije, šovinizma i, naravno, straha. Ovo su isti argumenti koje smo u 19. stoljeću slušali protiv Jevreja, doslovno isti, i ne govorim o nacističkim argumetnima već o antisemitizmu 19. stoljeća. Mnogi su tada mislili: oh, mi imamo naše fine sekularne i napredne zemlje a sada nam ovi fanatični, fundamentalisti, ultra-religiozni Jevreji dolaze sa svojom čudnom odjećom, stranim jezikom i imaju svoje posebne zakone (kao što muslimani imaju Šerijat, samo što se ti zakoni zovu Halakha). Ako pogledate anti-semitske novine iz 1840-ih ili 1850-ih, bili biste šokirani jer su klišei doslovno isti. Odvratno je što bi nakon toliko vremena ljudi mogli ponovo počiniti iste greške. Ponovo. I ponovo. Ovo pokazuje da razumni ljudi ne bi trebali slušati ovu vrstu budalaština. Što je dosta, dosta je.

Rekli ste da vjerujete u mogućnost novog socijalističkog internacionalizma. Ali, teško je o njemu misliti u starim pojmovima jer su se stvari globalno promijenile. Šta mislite da bi se trebalo promijeniti kako bi se taj novi internacionalizam mogao kontekstualizirati?

On je uvijek bio utopijski. Internacionalizam je nastao iz posljedica Prvog svjetskog rata nakon što su francuski socijalisti pucali na njemačke i obrnuto. Radnici u 19. stoljeću su smatrali da je nezamislivo da socijalističke partije ratuju, a na kraju je pobijedio nacionalizam. Oktobarska revolucija je trijumfirala jer je doslovno vrištala mir, mir, mir… Univerzalni mir, bez aneksija, bez okupacija, one nacije koje žele da se odvoje neka se odvoje, oni koji žele biti autonomni neka budu autonomni, ko god želi da ide neka ide i nek nema nasilja. I to je bilo jedno od najvećih dostignuća Komunističke internacionale i izvorna ideja je bila ispravna. To naravno nije uspjelo, ali mnoge su stvari propale, krišćanstvo je, i Francuska revolucija je. Internacionalizam, ako ga shvatite ozbiljno, znači da nema granica, nema nacionalnih država, nema etničke diskriminacije, nema diskriminacije zasnovane na rodu, klasi ili religijskim denominacijama. To naravno znači svjetski poredak lišen dominacije neke određene grupe što je “europska ideja”. Naprimjer, mi bijelci kršćani bismo vama ženi muslimanki trebali reći kako da se ponašate i šta da mislite?! Zašto? Ako mi neko kaže da je internacionalizam o kojem govorim samo utopija onda bih za tu osobu imao nekoliko pitanja: jesu li stvari sada uredu, je li svijet lijep, pun ljubavi, prihvatanja, prosperiteta i sigurnosti? Na kraju, moram li zbilja davati dokaze protiv sadašnjeg poretka? Tako da, naravno. Utopija. To je ono što nam treba, kao i ljudi spremni da urade nešto po tom pitanju. 

Foto: mladina

Rekli ste da ljudi iz Istočne Europe mrze izbjeglice jer uzimaju “njihovo mjesto” u Zapadnoj Europi. Zar to nije samo još jedan od pokazatelja kako ideološka mržnja maskira neku vrstu, da se tako izrazim, političke ekonomije?

Ta je mržnja veoma stvarna. Ovdje se, ipak, ne slažem. Ta je mržnja stvarna a ne samo ideološka. Kad bi sve poslove u Zapadnoj Europi zauzeli Afganistanci i Sirijci, ne bi bilo mjesta za Mađare ili Bugare. To je veoma ozbiljno. To nije tako svjesno i namjerno i ljudi to ne govore glasno jer zvuči veoma sebično, ali, kako preživljavaju države Istočne Europe? Zbog novca koji kući pošalju naši migranti ili “gastarbajteri”. 

Šta ste mislili kad ste rekli da Europa počiva na sistemu isključivanja i je li oživljavanje ljevice jedini način da se ta ekskluzivnost pretvori u inkluziju te kako uopće doživljavate termin inkuzija?

Ne dopada mi se previše termin inkluzija jer on pretpostavlja da postoje ljudi koji imaju pravo da uključuju druge, a da bi ti neki drugi mogli profitirati na tome. Ono što bih ja zagovarao bi bila prosta jednakost, a ne inkluzija.

U EU postoji jednakost u zakonima, na papiru, u mnogo većoj mjeri nego li u stvarnosti. Mislite li da je ova jednakost na papiru samo maska kojom se skriva zbiljska nejednakost?

Da i ne. U nekim područijima postoji napredak, posebno kada su u pitanju žene i gej populacija. Također postoji napredak ka većem poštovanju i tolerantnijem tretiranju djece. Manje poniženja za sve ljude. Pa, ja u to ne bih dirao jer je i to mali napredak. Zakon je licemjerje, zakon je varanje i neiskrenost ali sada ga napadaju savršeno neposredni, jednostavni, duboko ubijeđeni i iskreni fašisti. Ljudi koji izvana ulaze u EU moraju, paradoksalno, poštovati ono što se u EU već ne poštuje. Znam da ćete svi promijeniti svoje zakone da postanete članovi EU, ali s ovim se divnim zakonima neće slagati autoritarne vođe. Tu svi lažu. Mađarsko vodstvo pokreće mrzilačke anti-europske kampanje svake druge sedmice dok bi zemlja doživjela kolaps za tri dana bez upliva europskog novca, doslovno, nepovrantih donacija i bez novca koji šalju naši radnici koji nisu mogli pronaći posao u Mađarskoj pa rade u Njemačkoj ili Engleskoj. To je kao neka tužna šala.

Ovo pitanje može zvučati banalno, ali, zašto ne istupe iz EU ako je toliko mrze?

Zato što vole novac, eto zašto. EU novac hrani ksenofobne, islamofobne, antisemitske, antieuropske, antizapadne, anticrnačke, rasističke, etničke, šovinističke, mizogine, homofobne i povremeno rusofobne vladajuće klike koje maštaju o uništenju Europe. Sve je to veoma dekadenento. I beznadežno. Ova situacija je preapsurdna da bi trajala. Doći će do polaganja karata veoma brzo a sile suradnje, bratstva, nenasilja, jednakosti i ljubaznosti su nenaoružane i spremne da postanu žrtve. Još jednom.

Od našeg dopisnika Srdjana Puhala iz Banjaluke: MOJA BiH

Od našeg dopisnika Srdjana Puhala iz Banjaluke: MOJA BiH 

Britanija se sprema za novi krah poput onog iz 2008-e: evo zašto

Nedelja, 1. novembar '15.

Vlada želi da verujemo da je naš ekonomski rast održiv, i da će budžetski suficit srediti sve naše probleme. Ali to su opasni mitovi.

• Autor:
  David Graeber
• Produkcija: 

  The Guardian
• Prevod:
  Sabo Tabi

Britanski javni život je uvek bio protkan tabuima, i nigde to nije tačnije nego u domenu ekonomije. Danas o seksu možete da kažete šta vam dago, ali čim se tema promeni na fiskalnu politiku, bezbroj je stvari koje svi znaju, čak postoje i udžbenici i akademski članci, ali niko o tome ne bi trebalo javno da pirča. To je pravi problem. Zbog ovih tabua, nemoguće je govoriti o pravim razlozima kraha iz 2008-e, i to čini gotovo sigurnim da će se ponovo desiti nešto poput toga.

Danas bi hteo da pričam o najvećem od svih tabua. Nazovimo to principom Janko-Marko: što vlada ima manji dug, to ga više imaju svi drugi. Nazivam ga tako zato što je zasnovan na vrlo prostoj matematici. Recimo da imamo 40 pokeraških čipova. Janko ima pola, a Marko ima drugu polovinu. Očigledno, ako Janko dobije dodatnih 10 čipova, Marko će imati 10 manje. Sad pogledajte ovo: to je dijagram bilansa između javnog i privatnog sektora ove ekonomije:

Da li ste primetili kako je grafikon simetričan? Gornji deo je tačan odraz donjeg. To se naziva „računovodstveni identitet“. Ako jedan ode gore, drugi mora, nužno, ići dole. To znači da ako vlada objavi da „mi moramo da se ponašamo odgovorno i da otplatimo nacionalni dug“ i akumulira budžetski suficit, onda ona (javni sektor) uzima više para putem poreza od privatnog sektora nego što otplaćuje. Taj novac mora da dođe odnekud. Dakle ako vlada ostvari suficit, privatni sektor ide u deficit. Ako vlada smanji svoj dug, svi drugi moraju da se zaduže tačno u tolikoj meri da bi uravnotežili svoje budžete.

Čipovi su preraspodeljeni. Ovo nije puka teorija. U pitanju je prosta matematika.

Dakle, očigledno, „privatni sektor“ uključuje sve od domaćinstava i malih dućana do gigantskih korporacija. Ako celokupni privatni dug poraste, to neće podjednako pogoditi sve. Ali ko će biti pogođen to vrlo malo ima veze sa fiskalnom odgovornošću. To se uglavnom tiče moći. Bogati imaju milion načina da se izmigolje iz svojih dugova, i zahvaljujući tome, kada je vladin dug prebačen privatnom sektoru, taj dug uvek bude prebačen na one koji su najmanje u stanju da ga plate: u hipoteke srednje klase, keš kredite i tako dalje.

Ljudi koji upravljaju vladom to znaju. Ali oni su naučili da ako samo nastavite da ponavljate: „Mi samo pokušavamo da se ponašamo odgovorno! Porodice moraju da izbalansiraju svoje budžete. Pa, moramo i mi“, ljudi će jednostavno pretpostaviti da če vladino akumuliranje suficita nekako svima olakšati da takođe urade to isto. Ali ustvari, u realnosti upravo je obrnuto: ako vlada uspe da izbalansira svoje knjige, to znači da vi nećete moći da izbalansira vaše.

Možda mi sada prigovarate: ali zašto bilo ko mora da bude zadužen? Zašto ne bi svi jednostavno izbalansirali svoje budžete? Vlade, domaćinstva, korporacije ... da svi žive u okviru svojih mogućnosti i da na kraju niko nikome ništa ne duguje. Zašto prosto ne uradimo to?

Pa i za to postoji odgovor: onda ne bi bilo novca. To je još jedna stvar koju svi znaju ali niko zaista ne želi da priča o tome. Novac je dug. Novčanice su samo mnogo cirkulišućih priznanica (zadužnica). (Ako mi ne verujete, pogledajte na novčanicu u svom džepu. Na njoj piše: „Obećavam da ću platiti nosiocu na zahtev iznos od pet funti.“ Vidite? To je priznanica.). Funte su ili cirkulišići vladin dug, ili su kreirane od strane banaka davanjem dugova. Odatle dolaze pare. Očigledno, ako se niko uopšte ne bi zaduživao, ne bi ni bilo para. Ekonomija bi krahirala.

Tako da dug mora da postoji. I dug mora neko da poseduje. Nazovimo tu grupu kolektivno „bogataši“, pošto većina njih to jesu. Ako vlada akumulira mnogo duga, to znači da bogati ljudi imaju mnogo vladinih menica, koje plaća niske kamatne stope; vlada vas oporezuje da bi ih isplatila. Ako vlada isplati svoj dug, ona tada u suštini radi prebacuje taj dug direktno na vas, kao hipotekarni dug, dug kreditne kartice, keš kredite, i tako dalje. Naravno novac se i dalje duguje istim bogatašima. Ali sada ti bogataši mogu da ubiru daleko veće kamate.

Ali ako prebacite dug na one koji su najmanje u stanju da ga plate, nešto će na kraju morati da popusti. U poslednjih nekoliko decenija tri puta je vlada ostvarila suficit:

Obratite pažnju kako svaki suficit prati, tokom određenog broja godina, podjednaka i suprotna recesija.

Nema sumnje da če se sada desiti upravo to. Trenutno, politika konzervativaca je stvaranje stambenog balona. Naduvane cene stanovanja stvaraju bum u građevinarstvu i to čini da izgleda kao da ekonomija raste. Ali to se jedino može platiti opterećivanjem vlasnika kuća sa još više i više hipotekarnog duga. Evo podataka Kancelarije za budžetsku odgovornost o tome šta če se desiti sa cenom stanovanja u narednih nekoliko godina:

Izraz „poleće k'o raketa“ odmah pada na pamet. I evo šta kaže da će se zahvaljujući tome desiti sa dugom domaćinstva:

To nas vraća tačno tamo gde smo bili pre hipotekarne krize 2008-e. Da li stvarno mislite da će rezultati biti išta drugačiji?

Ali nešto poput ovoga mora da se desi kada vlada ostvari suficit. Svi bi jednostavno nastavili da svaljuju dug na one koji su najmanje sposobni da ga plate, sve dok se čitava stvar ne sruši poput kule od karata: baš kao što je uradila 2008-e.

Izvor: 

• THE GUARDIAN

U Srbiji čak 1.400 "rajskih" firmi

Isečci iz novina (1)

ZEMLjE u razvoju svake godine gube najmanje 100 milijardi dolara potencijalnih poreskih prihoda zbog ulagača koji dolaze iz "poreskih rajeva". Ovo procenjuje Odeljenje za trgovinu i ravoj Ujedinjenih nacija u godišnjem izveštaju o stranim direktnim investicijama. Koliko bi srpski budžet bio bogatiji da u našu zemlju ulažu samo gazde koji ne zalaze u "ofšor", niko precizno ne zna. Vlasnici blizu 1.400 preduzeća u Srbiji su firme ili ljudi iz zemalja poznatih po povoljnom poreskom sistemu. A, iz najozloglašenijih poreskih rajeva, zemalja sa "crne liste" Evropske unije, potiču gazde oko 330 srpskih preduzeća i u njih se u proseku godišnje odlije oko 25 miliona evra. 

Ekonomisti objašnjavaju da Srbija ne gubi previše poreza zbog poslovanja u ofšoru. 

- Porez na dobit preduzeća u našoj zemlji je 15 odsto i to nije previsoka stopa smatra Milojko Arsić, profesor Ekonomskog fakulteta. - Zato nemaju previše razloga da izbegavaju oporezivanje u Srbiji. Ostale poreze, na rad, doprinose, porez na dodatu vrednost i slično, te firme plaćaju u Srbiji. Najveći deo sume od 100 milijardi dolara, kolika je procena UN, gube zemlje poput Kine i Indije. Nije samo neplaćanje poreza na profit razlog bežanja u ofšor destinacije. Pravi posao za Upravu za sprečavanje pranja novca su transferi koji iz poreskih rajeva stižu u Srbiju. U slučaju većine ofšor zemalja, oni su veći od suma koje vlasnici firmi izvlače napolje. Tipičan primer pranja novca je kada tajni vlasnik ofšor kompanije osniva firmu u Srbiji i na njen račun uplaćuje značajne svote. Novac potom ulaže u nekretnine, gradnju ili kupovinu. I tako je već postao - legalan. 

- Najveći rizici su prenos novca sa ofšor destinacija, novac koji se prenosi u vidu zajmova, raznih vrsta kreditnih aranžmana i osnivačkog kapitala treba da bude predmet pojačane pažnje i u budućem periodu, naročito kada se sumnja u stvarne vlasnike kompanija registrovanih na "rajskim" destinacijama - stoji u godišnjem izveštaju Uprave za sprečavanje pranja novca. - Posebno treba ispratiti građevinske kompanije čiji su osnivači ofšor firme, jer se sumnja da se na ovaj način nelegalno stečan novac ulagao u regularan sektor. 

Lane su tako vlasnici firmi iz Holandije u Srbiju uložili 372,7 miliona evra više nego što su u matičnu zemlju izneli. Sa Devičanskih ostrva, britanskih, "doputovalo" je 9,3 miliona evra više nego što je na njih "poslato". Iz Hongkonga je uloženo skoro četiri miliona evra više nego što je izneto. Odliv novca je veći u Lihtenštajn - za 4,4 miliona evra, Kajmanska ostrva 1,5 miliona evra i Belize 1,2 miliona evra. ? 

D. ILIĆ KRASIĆ - S. BULATOVIĆ 

UPRAVA za sprečavanje pranja novca upozorava na nekoliko uobičajenih načina na koje se novac izvlači iz zemlje. Jedan je preplaćivanje robe koja se uvozi od ofšor kompanije. Iako kupac plaća veće dažbine državi, isplati mu se, jer veće sume iznosi. Na taj način se ponekad plaća i roba koja se kasnije prodaje na crno u Srbiji. 

KOJE SU ODLIKE 

OSNOVNE odlike prave ofšor firme su da ne posluje u zemlji u kojoj je osnovana, da ne vodi prosto knjigovodstvo i da ima tajnog vlasnika. U pojedinim državama u Evropi, samo su određene forme preduzeća ofšor. Primer je - "partnerstvo sa odgovornošću" u Austriji, Holandiji, Švajcarskoj i Britakva preduzeća u zvaniji. Samom registracijom takva preduzeća u zvaničnom registru ovih država dobijaju status ofšor firme.

NA LUDILO TREBA MOTRITI STALNO

“Jahani narod“, kako bi rekao Domanović, sanja o vođi koji će ga izbaviti nevolja, a kad se taj vrag pojavi i unese neke strasti u svoj nastup, niko se ne pita odakle stiže, iz kakvog političkog okrilja, s kakvim traumama i kojim potrebama da zavodi druge i vlada ljudima. U literaturi je moguće da vođa stigne iz ludnice, a u literaturi nema ničega što pre toga nije bilo u životu.

Mirko Kovač

Svaki je narod kuburio s vođama. Revolucionarne gomile ne mogu bez vođa; obezglavljena masa ih poziva. Vođe su napast, čak i kad su spasitelji. Uvijek dojezde na nekom valu, i u vremenima nekih rasula i kriza. Kada se pojave, lako se nametnu. Odmah naprave zaokret u retorici, prividno se približe narodu, zasipaju ga novim frazama i kljukaju praznim obećanjima.

Vođe pokatkad ostanu dugo na vlasti, društvo ne može da ih se reši bez velikog zla. Ljudi se privikavaju na trpnju, mire se s bedom. Vođa će naći načina da ih zabavi drugim stvarima, da im stvori mnogo neprijatelja i da u njima probudi ratobornost, osvetoljubivost i mržnju. To je način da ih se zaposli, veže uz sebe i učini zavisnicima svoje loše politike.

Intelektualci su, nema sumnje, kumovali mnogim nevoljama. Ustoličili su kojekakve bezlične osobe, hvalili bezvrijedne tipove, pleli intrige, cinkarili razborite i suzdržane kolege. Radili su za vlastodršce i progonili one koji su se usuđivali da ponešto zamere toj vladavini, ili, ne daj bože, posumnjaju u duševno zdravlje vođe. Ali kad su se i vremenom sami treznili i sagledali obmane, onda bi se takvi intelektualci žderali zbog loše intuicije i plitike pameti. Jedni bi tonuli u rezignaciju i alkoholizam, drugi bi postajali ljuti protivnici do juče ljubljenom vođi.

“Jahani narod“, kako bi rekao Domanović, sanja o vođi koji će ga izbaviti nevolja, a kad se taj vrag pojavi i unese neke strasti u svoj nastup, niko se ne pita odakle stiže, iz kakvog političkog okrilja, s kakvim traumama i kojim potrebama da zavodi druge i vlada ljudima. U literaturi je moguće da vođa stigne iz ludnice, a u literaturi nema ničega što pre toga nije bilo u životu. O vođi se stvara lažna slika, a on uspješno pozira za tu laž. Pesnici veselo grakću dok se ta avet uspinje. Oni je veličaju, a taj mali lik preobražava se u političkog diva.

U usponu vođe pesnici vide povratak dostojanstva, jer vođe se i uzdižu tako što najprije proglase da je dostojanstvo naroda izgubljeno i sa s njima počinje nova historija. Samo razboriti intelektualci, skloni sumnji i skepticizmu, uspešno se distanciraju od tih naglih i zavodljivih pojava. Oni znaju da se narod ponižava dok se vođa uspinje, upozoravaju na to, ali su zaglušeni sveopštom galamom koju stvara vođa i njegova rulja. Dok on riče s govornicima, gomila aplaudira trivijalnostima i besmislicama. Lude vođe kao magnet privlače lude sledbenike.

Ludački potezi u prvi mah mogu izgledati kao normalni, pogotovu što ih štampa propagira. Taj negativac, taj ludi šef donosi nagle odluke. On se probudi i prekine ekonomske, trgovačke i diplomatske odnose s nekom državom zato što je besan na politiku te države, ili pak uvređen ako su ga tamo nazvali pravim imenom. Kad mrzi nekog političara, onda svoju mržnju ne obuzdava, već je širi na celi narod iz koje taj političar potiče. Pored toga u svom narodu pothranjuje mržnju, podstiče niske strasti, zavađa se sa susedima, a potom i sa svima koji imaju neke primedbe na njegovu politiku. Poteruje novinare, odbija kontakte, ne prihvata konferencije za štampu. Izoluje svoj narod i nema prijatelja nigde u svetu. Nepovjerljiv je i tvrdoglav kad mu nešto savetuje pametan čovek, popustljiv kad mu nitkovi ugađaju, a prijemčiv za sve što je destruktivno i nakaradno.

Loše postupke vođe mnogi opravdavaju njegovim groznim saradnicima. Na te priče naseda čak i doborameran, mada ne odviše bistar svet. To je način da se zatvore oči pred manama vođe i da se prikriju njegove slabosti. Ništarije koje ga okružuju i na koje se oslanja srž su njegove politike. On je bez njih izgubljen. Ti grozni likovi oko njega nisu ništa drugo do ustrostručeni lik samog vođe.

Ono što je zajedničko manje-više svim vođama jeste obdarenost za demagogiju, a u “liku svakog demagoga postoji jedna patološka crta“, kako je to svojevremeno rekao danas zaboravljeni filozof Vladimir Dvorniković. Razne fiks ideje uspinju takvog vođu do vrha, ali tada njegova država postaje luda kuća. On sipa megalomanske ideje, priča o velikim investicijama koje će ga visoko uzdići. Kaneti prepoznaje bolest upravo u toj “sklonosti prema visini“. Čim se ustoliči vođa odmah nastoji da se preseli iz kvarta koji je u nizini na neki breg, na neku uzvišicu, jer takvoj osobi nije bitno ‘da gore ostane, već da gore brzo stigne’. Kaneti kaže da se takvog tipa hrani nestalnost ideja, a on sve čini kako bi rastao i peo se lestvicama prestiža. Ne bira sredstvo kako bi se što pre popeo, jer on od ‘malog’ postaje ‘veliki’, od ‘ništa’ ‘nešto’, od ‘nikog’ ‘neko’. Taj hiroviti vođa radi sve nabrzaka, hoće za tili čas da reši ono što je nerešivo. Njegovim naglim odlukama oduševljavaju se neurotični i intelektualci. Mnogima se ludost dopadne, jer šašavi potezi kadkad “onebičavaju“ političku stvarnost. To je lakomisleno prihvatanje vođe. Salvador Dali je na jednom nadrealističkom skupu 1934. godine izjavio da je Hitlerova nadrealistička figura sjajna poput one Sada ili Lotreamona. Istoričar A. Hamilton upozorava da je “greška prenositi estetske ideje na nivo politike“.

Zaslužuju li negativne vođe da se o njima pišu negativne rasprave, da ga pisci uvode u književnost? Da Ružmon misli da naše rasuđivanje o takvom tipu ne sme da zavisi od “zanosa i mržnje koju izaziva“ i da ga ne bi trebalo određivati kao “genija u dijaboličnom smislu“. Filozof savetuje da se u takovog vođu ne puca, jer ta čast pripada samo tiranima i kraljevima. Ludi vođa je greška istorije. Nije potrebno njegovo spektakularno svrgavanje, već nešto više ironije ili duha kako bi se izvrgnuo ruglu i učinio smešnim. Potrebno je malo oštroumnosti da mu se prestiž podrije i malo odlučnosti da se njegova ludačka avantura na vreme osujeti. Njega će humor potisnuti; to je za natmurenog vođu otrov. Potrebno je da mu se smejemo i da se, smejući, povremeno ugrizemo za jezik.

Svakako nije na odmet mala doza gađenja prema takvoj istorijskoj figuri. A uz sve to, nužno je da intelektualci ozbiljno shvate onu upozoravajuću misao koju izgovara Kralj u Šekspirovom ‘Hamletu’: “Na ludilo treba motriti stalno“.

Mirko Kovač, “Cvjetanje mase”,
Bosanska knjiga, Sarajevo 1997.

Opasna mogućnost izbora - "Iz ovog se nešto naučiti dade"

Totalni rat Josepha Goebbelsa

Dino Šakanović 

Malo je primjera u povijesti da se neki sustav odlučio na takav uzaludan otpor i borbu do kraja u izgubljenom ratu, zaluđen svojom ideologijom, dovodeći se do totalnog uništenja, samo da se ne preda i samo da nanese što više štete protivnicima. Fascinantno je i zastrašujuće što je Goebbels s propagandom uspio izazvati kod njemačkog naroda; takvu neracionalnu odlučnost i slijepu podršku

 

Godina 1943. počela je katastrofalno za nacističku Njemačku. Već propala ofenziva na Staljingrad završila je katastrofom opkoljene VI. armije i predajom njenog zapovjednika Friedricha Paulusa. Još katastrofalnije, bitka za Staljingrad označila je počekat ulaska nacističkog vodstva u totalnu iracionalnost. Kada se opkoljeni general Paulus radio vezom javio Hitleru s obavješću da su njegovi ljudi samo koji sat udaljeni od sloma i ponovo zatražio dozvolu da se preda, Hitler mu je uzvratio promaknućem u feldmaršala i opaskom da se nikad ni jedan njemački ili pruski feldmaršal nije predao. Do 2. februara VI. armija, izgladnjena i promrzla, bez naoružanja, opreme, lijekova, hrane, odjeće i nade u spas, se predala. Sovjetske trupe počele su vraćati teritoriju i do 16. februara vratile Kursk, Rostov i Kharkiv.

Na sjeveru Afrike „pustinjska lisica“, general Erwin Rommel također se nalazio pred kolapsom, opkoljen od Britanske i Američke armije. Dana 4. februara Romel je suprotno Hitlerovim naređenjima naredio povlačenje u Tunis. Nacistički iracionalizam rezultirao je slanjem svakog dostupnog transportnog zrakoplova u Njemačkoj da doprema pojačanja i snadbijevanje Rommelu, umjesto da evakuira njegovu armiju, što je dovelo gotovo do potpunog gubitka transportne zračne flote.

Slom se bližio i sa zapada. Saveznička kampanja bombardiranja isprva smatrana za napasno teroriziranje građana postajala je sustavno razaranje njemačke industrije i infrastrukture, povećavajući svoj opseg. Njemačke zračne snage nisu je mogle spriječiti. Jedini važniji saveznik, Japan, počeo je popuštati. Dana 7. februara Japanci su napustili Guadalkanal pred nadmoćnim američkim snagama. Saveznici su 24. januara zaključili Konferenciju u Casablanci izjavom da će prihvatiti samo bezuvjetnu kapitulaciju Njemačke.

Ono što je karakteristično za sve ove februarske katastrofe je promjena u informiranju javnosti. Po prvi puta nacistička Njemačka domaćoj javnosti priznala je ratne poraze. Javnost je informirana o kolapsu u Staljingradu i povlačenju u Tunis, dok je sve jačih zračnih napada i sama postajala svjesna. Saveznički bombarderi počeli su dolijetati i do Berlina.

---

Toga dana je ovaj doktor filozofije i ekspert propagande doveo propagandu do vrhunca i uspio osigurati fatalnu podršku njemačkog naroda nacističkom totalnom ratnom naporu, podršku koja neće izblijedjeti do samog kraja rata

---

Svjesni da gube rat, nacisti su se odlučili za „Totaler Krieg“, totalni rat, borbu svim sredstvima, do kraja. Nacistički ministar propagande, Joseph Goebbels, organizirao je miting u dvorani Sportpalastrede 18. februara 1943. godine. Goebbels je skupio najprobraniju publiku, najodanije nacističke fanatike kakav je i sam bio. Albertu Speeru kasnije će reći kako je to bila najbolja publika koja se mogla pronaći u Njemačkoj. Uz desetke tisuća ljudi u dvorani, miting su slušali i milijuni Nijemaca preko radija i televizije. Upravo Goebbels je izmislio TV prijenos skupova i opskrbio svako njemačko domaćinstvo radiom. Zračeći nekom demonskom aurom i posjedujući slijepo povjerenje, kao „božanstvo propagande“, Joseph Goebbels uspeo se na govornicu. Govor je počeo opisujući „nesreće proteklih tjedana“ i „opasnost koja Europi prijeti s istoka od boljševika“. Nacistički šef propagande ovu djelatnost zaokrenuo je za 180 stupnjeva. Do tad, propaganda je prenosila pobjedničke izvještaje i slavila snagu njemačkih armija kao nepobjedivih. Sada je počela prikazivati opasnost od gubitka rata. I ne samo to, mogući njemački poraz počeo se prikazivati kao kraj civilizacije. Borba se prikazivala epskom i kataklizmičkom, nečime što uopće nije izbor već dužnost. Sam Goebbels je na početku sablasnog govora rekao: „Odbranit ćemo naše živote svim mjerama.“ Okupljenima je poručio kako su pred Njemačkom nezamislive opasnosti i ako ne poduzmu radikalne korake brzo, bit će prekasno. Pozvao je Nijemce da „skinu svilene rukavice“ i počnu borbu svim sredstvima. Iznad pozornice stajao je uz nacističku ikonografiju stajao natpis „Totalni rat- Najkraći rat“. Govoreći, nacistički ministar propagande izrekao je: „Englezi tvrde da Njemački narod odbija politiku totalnog rata njegove vlade. Kažu da ne želi totalni rat već kapitulaciju.“ Masa je uzvikivala „NIKAD!“. Joseph Goebbels s govornice se proderao: „Pitam vas, ŽELITE LI TOTALNI RAT?!“ Masa je uskićeno ustala, ispružila desnu ruku u nacistički pozdrav i puna ponosa uzviknula „DA!!!“. – „Želite li, ako je potrebno, rat totalniji i radikalniji od bilo čega što ste ikada mogli zamisliti?“ „DA!“ – „Jeste li spremni slijediti Fuhrera kao falange domovine dok stojite i borite se uz njemačku armiju i sa najvećom odlučnošću kroz sve prepreke sudbine dok pobjeda ne bude naša?“ „DA!“

Toga dana je ovaj doktor filozofije i ekspert propagande doveo propagandu do vrhunca i uspio osigurati fatalnu podršku njemačkog naroda nacističkom totalnom ratnom naporu, podršku koja neće izblijedjeti do samog kraja rata. Toga dana njemački narod, zaslijepljen propagandom, izabrao je podržati ovu fatalnu politiku i nije je se odrekao do kraja rata, osjećajući svojom dužnošću da „brani Europu od boljševika“.

Politiku totalnog rata praktično je primijetio ministar naoružanja Albert Speer. On je bio realni glas razuma i administrativni genije koji je omogućio neviđen uzlet i reorganizaciju ratne proizvodnje. Njemačka vojna proizvodnja, nasuprot sve većem zračnom bombardiranju i sve većoj nestašici sirovina, ubrzano je rasla sve do sredine 1944. godine. Praktično je u Njemačkoj ukinut civilni život, a kompletno društvo stavljeno na raspolaganje vojsci. Prekinuti su civilni zračni letovi, ograničen transport, zatvoreni restorani i kino dvorane, do granica gladi smanjena civilna proizvodnja. Opća nestašica svega svaljena je na leđa civila dok su resursi preusmjeravani u vojne potrebe. Speer je kao realan čovjek kontrolirao nacističku iracionalnost koja je zahvatila cjelokupno političko vodstvo. Sprječavao je nerealne projekte poput tenka „Ratte“ od 1.000 tona ili pokušaja da se proizvede atomska bomba, a „gurao“ realne projekte poput mlaznih aviona. Odmah je nastavio sve ranije prekinute istraživačke projekte, posebno u avijaciji. Raselio je kompletne industrijske grane kako bi spriječio fatalna uništenja u bombardiranjima. Uz koncentracione logore otvorene su i proširene radionice, a robovski rad korišten je i u izgradnju sustava utvrda „Atlantski bedem“ i podzemnih kompleksa tvornica u Kohnsteinu.

Kako je stanje na frontovima bivalo sve gore po nacističku Njemačku, radikalizam, iracionalizam i ideja „totalnog rata“ su se pojačavali. Do 1945. godine rasformirana je „pomoćna armija“ – raspuštene su vojne škole i sav pomoćni vojni personal poslan na frontove. Kako je kolaps bio sve bliže, istraživanja su postajala potpuno stihijska. Svaki mogući prototip bio bi poslan u upotrebu bez testiranja. Goebbels je nastavio propagandu „totalnog rata“ pozivajući Nijemce da izdrže sve patnje dajući im nadu najavama proizvodnje „Wunderwaffena“, „čudesnog oružja“ koje samo što nije proizvedeno i koje će preokrenuti tijek rata.

Izvor fotografije: http://bilder4.n-tv.de/

Totalni radikalizam preliven je i u vojne komande, ne po uvjerenju komandanata već po zapovjedima s vrha. Njemačka vojska sav svoj kapacitet da vodi aktivnu odbranu potrošila je u serijama sve suludijih i sve propalijih ofanziva kako je rat odmicao.

Pred sam kraj rata, vojna politika nacista slobodno bi se mogla nazvati „očajna odbrana“. U vojsku su mobilizirana djeca od 12 godina, ratni vojni invalidi, starci, raspuštene su i vojne bolnice, a personal poslan na front koji je 20. aprila stigao do Berlina. Nacisti su zabranili evakuaciju grada. Još ranije Hitler je naredio politiku „spaljene zemlje“ i uništavanje svega što bi moglo koristiti neprijatelju. Speer je kasnije na suđenju tvrdio kako je ometao provedbu ovog naređenja. Međutim, ipak su uništeni kilometri pruga, cesta, mostovi, elektro-turbine, crpne stanice za vodu… Njemačka se tehnološki vraćala u stadij srednjeg vijeka.

„Totalni rat“ će na kraju izazvati tragične posljedice i za njegove tvorce i njihove obitelji. Povučeno u zapovjedni bunker ispod zgrade Ureda kancelara u Berlinu nacističko vodstvo zapalo je u potpunu agoniju. Sam Hitler prelazio je iz stanja potpune depresije u stanje apsolutne euforije iz dana u dan. S velikim oduševljenjem dočekana je smrt američkog predsjednika Roosvelta vjerujući da će se ponoviti povijest iz 1762. kada je smrt ruske carice Elizavete Petronove spasila već poraženog pruskog kralja Friedricha II. Intrige i smicalice bili su na vrhuncu. Goebbels je uspio diskreditirati Hermana Göringa i izazvati njegovu smjenu s mjesta zapovjednika tada već nepostojećeg zrakoplovstva.

Goebbels je već 19. aprila spalio svoja osobna dokumenta. Zaluđeni i opsjednuti mišlju da je kraj nacizma stvarno i kraj civilizacije, najfanatičniji nacisti počinili su samoubojstva. Hitler se ubio 30. aprila 1945. zajedno sa svojom ljubavnicom i netom vjenčanom suprugom Evom Braun. Svoj zadnji dan proveo je u zapovjednoj sobi pokušavajući upravljati nepostojećim jedinicama te diktirajući testament koji se svodio na optužbe protiv Jevreja. Za nasljednika kao kancelara imenovao je Goebbelsa. On je 1. maja pokušao sklopiti primirje sa Sovjetima koji su to odbili. Iste večeri zajedno sa suprugom Magdom ubrizgao je vlastitoj djeci injekcije morfija. Kada su djeca zaspala, Magda ih je ubila kapsulama cijanida. Najstarije od šestero djece imalo je 13, a najmlađe 5 godina. Nakon ubojstva djece, Goebbles i supruga su izašli u dvorište Ureda kancelara i počinili samoubojstvo. Hitlerov primjer slijedili su mnogi visoki dužnosnici kao i obični vojnici, službenici i građani. Nacistička njemačka kapitulirala je 8. maja 1945. Kapitulaciju je potpisala Glavna komanda armije jer se političko vodstvo poubijalo ili pobjeglo.

Politika „totalnog rata“ na koju je njemački narod u euforiji pristao slijepo vjerujući svom vodstvu odvela je Njemačku do potpunog razaranja, ogromnih ljudskih žrtava i tragičnog uzaludnog napora. Baš ta politika i njen rezultat poslužili su kao katarza Nijemcima. Ova politika pokazala je koliko je propaganda devastirajuća, a ideološko sljepilo opasno. Malo je primjera u povijesti da se neki sustav odlučio na takav uzaludan otpor i borbu do kraja u izgubljenom ratu, zaluđen svojom ideologijom, dovodeći se do totalnog uništenja, samo da se ne preda i samo da nanese što više štete protivnicima. Fascinantno je i zastrašujuće što je Goebbels s propagandom uspio izazvati kod njemačkog naroda; takvu neracionalnu odlučnost i slijepu podršku. Vojska nije dezertirala, piloti su se s preostalim avionima i gorivom borili do kraja, mornarica nije isplovila da se preda, civili se nisu pobunili, nacistička stranka do samog kraja ostala je vjerna svom dugogodišnjem vodstvu. Sve ovo može se promatrati i kao ispunjenje Hitlerovog obećanja prije dolaska na vlast da se kapitulacija iz 1918. nikada neće ponoviti. I nije se ponovila, na uštrb milijuna života koji su mogli biti spašeni kapitulacijom 1943. ili 1944. godine. Slušajući Goebbelsov govor u Sportpalastredu nije teško shvatiti kako su Nijemci prihvatili ovakvu kataklizmičku propagandu kao realnost i upali u psihozu slijepo podržavajući propadajući Treći Reich do zadnjeg dana. Njemački izbor da vodi „totalni rat“ do kraja je od Njemačke napravio zgarište. Možda se tek pred kraj rata u surovom sudaru s realnošću osjetilo popuštanje, kada su piloti odbijali samoubilačke napade, a civili odbili voditi gerilski rat. Ipak, do zadnjeg dana Nijemci su odbijali kapitulaciju koja je 1943. ili 1944. mogla spasiti milijune života i infrastrukturu Njemačke, pa čak i sam civilni život koji je uništen. Na kraju rata 1945. godine Nijemci su gladovali.

Autor: Dino Šakanović

Prometej.ba