BOSNA I HERCEGOVINA - BAŠTINA

NIZ NASA BASTINA

Zdravko Kujundzija

 UMJESTO PREDGOVORA

Godine 1991. stanovnici zemlje Bosne proslavili su 700. - tu obljetnicu dolaska reda franjevaca na ove prostore.(?) Franjevacka provincija Bosna srebrena jest jedina organizirana ustanova na ovim prostorima opstala kontinuirano sedam dugih bosanskih stoljeca. Tesko je objasniti zasto i kako? Jedno je sigurno, povijest Bosne i franjevce u njoj nitko ne moze rastaviti. Stoljecima su fratri sakrivali u svom srcu Bosnu i Bosna u svojoj (prirodnoj) dusi fratre - od neprijatelja. Tako su opstali. To je ta tajna. Tajna neprekinutog i nikada iznevjerenog prijateljstva. I ako bismo sada zemaljskom rijecju htjeli navesti gdje lezi tajna franjevacke dugovjecnosti, onda je to njihova osobna jednostavnost zivljenja i njihova tolerancija u odnosu prema drugima i drugacijima, kao i spremnost i sposobnost na mijenjanje, ponajprije samog sebe. Lijecnici, ucitelji, socijalni i politicki radnici... Sve sto je koristilo ovom narodu, a nije imao, fratar je to bio - isao u tudjinu i naucio, i iz bogatog zapada vracao se u uvijek nesigurnu i nemirnu Bosnu. Trebalo je Bosancu biti lijecnik, ucitelj... On je trebao nekoga tko ga voli i razumije. A fratar je znao uzjahati konja i preko brda, do neke stare kucice i u njoj obicnog malog covjeka.

 Fra Matija Divkovic u zoru sedamnaestog stoljeca odlazi u Veneciju tiskati knjige, a prije toga treba biti majstor i izliti slova bosancice, jedina slova koja razumije njegov covjek. On je znao da je njegov narod gladan knjige. Taj je fratar znao razumjeti svoje vrijeme i zivjeti potpuno u njemu i krenuti korak dalje. Pisao je i tiskao knjige koje se citaju, knjige za obicnog covjeka. Kako J. Jelenic rece, znao je najteze i najapstraktnije stvari sto popularnije izraziti. Jedan drugi fratar, po kojem i ovaj izdavac ima ime, Ivan Franjo Jukic u prvoj polovici devetnaestog stoljeca prvi osniva skole, knjizevna drustva i casopise i zeli da ovaj narod bude svoj na svome; i tjelesno i duhovno. I on, kao i mnogi drugi bosanski franjevci nije bio pozvan samo da sluzi, nego da se drugi njim sluze. (Bila je cudna ta franjevacka upornost da nesto nauce i ostave (usp. izlozbu Blago franjevackih samostana). Tako su nekada fratri ucili, krali su znanje od svakoga i od svuda i prenosili ga svom narodu. Oni ga nikada nisu dijelili. Bio je to jedan narod s jednom dusom u jednoj Bosni. I upravo razlike sluze ljepsoj harmoniji zajednickog zivota.)

 Prvu knjigu Jukiceve biblioteke NASA BASTINA posvecujemo fra Matiji Divkovicu (1563-1631) ocu hrvatske bosanske knjizevnosti. Na natjecaju za najbolje knjizevno djelo s franjevackom tematikom, a u povodu godisnjice dolaska, prvu nagradu osvojio je Dzevad Karahasan za dramski komad o fra Matiji Divkovicu - Kotac svete Katarine. Premijera ovog komada ocekuje se u sarajevskom Narodnom pozoristu u ozujku ove godine. Sarajevski knjizevnik Ivan Lovrenovic napisao je pricu o Divkovicu, kao i kracu biografiju. Fra Mile Babic prikazuje Divkovica kao teologa i filozofa, s posebnim osvrtom na njegovu kristologiju. Za ovu prvu knjigu pripremili smo i nekoliko Divkovicevic besjeda - propovijedi.

 Nadamo se da ce ova prva knjiga biblioteke NASA BASTINA naici na podrsku citatelja i tako omoguciti otkrivanje i izdavanje drugih vrela duhovnog zivota covjeka na ovim prostorima.


Prilog o Matiji Divkovicu

FRA MATIJA DIVKOVIC (Jelaske, 1531 - Olovo, 1631):

 Propovjednik, pisac, izdavac i tiskar prvih postgutembergovskih izdanja u Bosni, isao u Veneciju sam lijevati slova bosancice kojom je stampao svoje knjige, pisane narodnim jezikom. Za knjizevnu historiju u Bosni, kako uze hrvatsku, tako i opcebosansku, vazan je kao rodonacelnik svih temeljnih zanrova - stiha, narativne proze, dramskog dijaloga. U svojim preradama i homilijama (Razlike besiede Divkovica, Venecija 1616) unosio je u nas svijet motive i likove evropske knjizevnosti. Divkovic je nepresusni izvor za historiju jezika i pismenosti. Njegove su knjige intenzivno zivjele u narodu, i prestampavale se sve do polovice 19. stoljeca.



 Tekst je izabran i objavljen u svom izvornom obliku.



 Kratki dodatak:

 Domace stanovnistvo je imalo svoje vlastito pismo bosancicu - bosanicu i vlastiti jezik - bosanski jezik. Dakle, narodni jezik koji se njegovao i govorio u Bosni kao i pismo. Pisani tragovi na steccima koji datiraju jos od prije hiljadu godina nedvosmisleno govore o pismenosti i zadivljujucim universalnim porukama za koje • Miroslav Krleza ustvrdi da su jedini tragovi kulture u Evropi. Bosna je bila jedini primjer drzave u tadasnjem svijetu gdje su narod i gospoda govorili i pisali isto. Pucki ili prosto narodni jezik bili su zanemareni i onemoguceni u Hrvatskoj, Srbiji, Sloveniji i drugim zemljama. U njima je sluzbeni jezik bio crkveni jezik: latinski, grcki, crkvenoslavenski, ruskoslavenski i njemacki.

 Zabiljezeno je da je u Bosni 1180. godine otvoren drugi univerzitet u Evropi, poslije onog u Bolonji. Mjesto mu je bilo u Arnautovicima kod Visokog, a na njemu su studirali uz domace i patareni sjeverne Italije i juzne Francuske. Medju onima koji su bili na tom Visokom ucilistu nalazimo imena slikara i zlatara iz Zadra Mateja i Aristodija. Otvaranje univerziteta je omogucilo, a pamet pobjegla sa prostora, stotinjak godina ranije, tacnije 1054.g. razdijeljenog krscanstva koja je ovdje nasla utociste. / Iz knjige "Bosnjastvo na vjetrometini" - Sevko Kadric /.

 Franjevci su, istina bili uceni ljudi, ali su govorili sluzbeni crkveni jezik, a to je bio - latinski jezik. Bosansko stanovnistvo uopste nije razumjelo niti praktikovalo latinski jezik, tako da je svaka djelatnost, bila ona duhovna, kulturna ili neka druga - na tom jeziku bila osudjena unaprijed na propast.

 Skolovali su se na teoloskim ucilistima u Italiji, Ugarskoj, Austriji, Hrvatskoj. U narodu su djelovali prije svega kao duhovnici, ali takodjer i kao politicki predstavnici, prosvjetitelji, lijecnici, pisci... (op.a. H.C.)

Vezano za temu:

 • Historija Bosne i Hercegovine
 • Ivan Lovrenovic: Iskusenje fra Matije Divkovica u Mlecima
 • Dzevad Karahasan: Posveta - Do ravnodusnog svijeta

U ZEMLJI NEMANJIĆA

Nema se račun
Završni obračun u zemlji nemanjića
Piše: Predrag Čudić


Bilo je to vreme za jedan dobar rat kako bi se svi računi izravnali, ispeglali tenkovskim gusenicama jednom zauvek. Konačno je na čelo nemanjića došao čovek, div-bankar, gorostast upada u sistem, faraon piramidalne štednje, golijat ogoljenih pljačkaških namera sa iskustvom najvećih svetskih bankarskih kuća, doškolovan na Wall streetu, Sloba sloboda, ujedinitelj što je svo blago zemlje ujedninio u svom džepu. Slomivši kičmu finansijskoj birokratiji, izveo je narod na ulice te ulici prepustio sve, pa i bankarstvo

U Bibliji je lično gospod Bog videvši razmere vavilonskog nebodera i šta su sve složna braća spremna stvoriti, brže bolje je, mađioničarskim trikom, stvorio jezički haos, kao fundament buduće večne nesloge, pobrkao je jezike te tako spasao svoju čast svedržitelja. Mnoštvo jezika i sve ono što se gubi u prevodu učinili su svoje, kula je ostala ovekovečena onako nezavršena na Brojgelovom nezavršenom platnu, kao nenadmašna brojgelovska tema.

Nama je, pak, naš Bog učinio nešto drugo i tu nas ni jedna grečeska mudrost, pa ni kir Janjina, ne može više spasiti!

Nema se račun! Odzvanjaju kir Janjine reči sada kada je jasno da smo izgubili svaki račun. Pa makar računali ravno od svetog Save i svih njegovih Nemanjića do samih korena našeg prabića. Nemanjića sa velikim N! Možda je to vreme, kad smo zauvek izgubili svaki račun, bilo i ranije, ali ja, pošto nisam ekonomista, mada ekonomišem silom okolnosti životnih onako amaterski, nikako ekspertski, otkad znam za sebe; ja, dakle, mislim da smo fundament stvaranja moderne nemanjićke države, (ovde su nemanjići klasna odrednica), postavili onda kad su Karađorđevići bežeći pred Švabom iz patriotskih pobuda sa svim nacionalnim blagom za poneti, bacili to narodno blago u govna. I to u isposnička, manastirska govna. Tu se monaštvo danonoćno molilo Bogu za spas kralja, pa i otažbine, a možda i blaga po kojem su, da prostite, danonoćno srali kako bi ga bolje sakrili za dobro naroda. Tu u tom fundamentu se izgubio, simbolično i faktički, svaki nacionalni račun zauvek.

U oslobodilačkom ratu, koji se sastojao od sedam neprijateljskih ofanziva i 100 basnoslovno skupih partizanskih filmova, koji su nadomestili nedostatak prave istorije, kao u svakom ratu sredstvo plaćanja nije bilo ništa drugo nego metak i poneki revers NOO.
Kada je konačno robno-mešana privreda okončana apsolutnom srećom oslobođenja od mrskog okupatora, nisu nam dali da predahnemo. Dok su nemanjići, sad apsolutni, bez obzira na nacionalnost i republičku pripadnost, sprovodili novi obračun, revolucionarno svođenje računa sa izdajnicima, kvislinzima, ostacima predratne buržoazije; oni gore, nosioci revolucije odmah su jurnuli na Dedinje poslavši svoje poverljive ljude u potragu za blagom. Jedan se đetić kao Aladin (A.K.) naročito proslavio jer je znao u kom se grmu krije zec. Nisu se gadili, izvukli su blago iz govana, nije smrdelo, žuto jeste bilo, ali smrdelo nije, zato što je, valjda, bilo na svetom mestu. Taj A.K. dobio je sve počasti novog poretka te je opet kao u bajci postao direktor nacionalnog muzeja, kako bi nesmetano podelio što je u muzeju ostalo za ljude novog kova, reverse nije izdavao. Kako nećeš kad narede! Tako Kardelj sede u Vladikinu stolicu...

Novi obračun je bio: uzeti sve, miliom ili silom, poništiti stare kapitalističke račune i obradovati narod bonovima i tačkicama, a narodne tribune, stvaraoce novog knjigovodstva - diplomatskim magazinima. Bonovi i tačkice su bili papirići, sa bonovima sam išao po hleb i druga sledovanja, a tačkice - to je bilo za krpice. Vi njima mesecima skupljane tačkice a oni vama krpice, da nemanjići ne idu sasvim gologuzi. Ali nemanjići nisu išli gologuzi bez ponosa, naučni materijalizam je prezreo svako vrednovanje starog sveta pa i sjajna odela, niko, ni najveći proroci nisu mogli anticipirati ova metalik odela današnja. Gradeći novi svet pun vrlina, nemanjići su podnosili s ponosom svoje privremene žrtve. Budući da je novac filozofijom marksisma prezrena i prevaziđena pojava, takoreći kapitalistička fikcija, nama su delili nove soc. novčanice sa svetlim likovima, živim herojima blistavih pobeda dvostrukog oslobođenja. Ali, vrlo brzo se ispostavilo da je račun izgubljen, da računa nema pa nema kako god računali, da l' dogovorno il' nedogovorno. I tako je naš najveći sin i drug morao da se uvali u dug. I kao narod bi bio oslobođen briga za račun, nisu nam ni saopštavali nikakve podatke „o račun“ , ili su govorili optimizma radi, kako stvari stoje odlično. Pravi račun je postao državna tajna i tako do dana današnjeg. Nemanjićima je račun nepotreban jer su oni nemanjići, a nemanjići nemaju da brigaju jer uvek imaju da spokojno seku uši pa krpe dupe, natežu, rastežu, razvlače, uživaju život na kredit. Došao je dan da i naš Silesija, što živi od veresija, odšepesa na večna lovišta, trezor zaključao, ključ progutao. Račun znaju samo poverioci sa svih strana sveta kucaju na vrata, prete. A naslednici lika i dela naoružani do zuba.

Hajde, braćo, da se obračunamo, pa kud koji! – setiše se hajdučkog ciklusa.

Bilo je to vreme za jedan dobar rat kako bi se svi računi izravnali, ispeglali tenkovskim gusenicama jednom zauvek. Konačno je na čelo nemanjića došao čovek, div-bankar, gorostast upada u sistem, faraon piramidalne štednje, golijat ogoljenih pljačkaških namera sa iskustvom najvećih svetskih bankarskih kuća, doškolovan na Wall streetu, Sloba sloboda, ujedinitelj što je svo blago zemlje ujedninio u svom džepu.

Slomivši kičmu finansijskoj birokratiji, izveo je narod na ulice te ulici prepustio sve, pa i bankarstvo. Šta je to sve vredelo kad je i nad golijatom lebdeo žuti oreol narodnog blaga iz monaških govana. Njegova voljena zemlja bila je monetarna džungla, potera za zdravom valutom je bila nacionalni sport. Nule ispod glava najvećih srpskih romantičara Njegoša, Zmaja, Đure i Vuka razmnožavale su se kao pantljičare. Bankar je radio do iznemoglosti da opljačka i crno ispod nokata, da istrese svaku slamaricu kako ne bi poginuo od sopstvenog izuma – događanja naroda i ugađanja narodu. Narodnu ljubav pretvorenu u nemačku marku sklanjao je na sigurno, prvo na raznorazna ostrva devičanskog karaktera, a slava bogu, i u Treći Rim. Kraj bankareve vladavine bez računa je bio tragikomičan. Vodili su ga pravo u samicu gde se prepustio svom ludilu šutirajući Sveto pismo koje mu je poklonio njegov zemljak Risto, što se odavno razišao s Hristom, predvojeni Amfilohije.

Posle poslednjeg obračuna nemanjići postadoše još veći nemanjići, a računa opet nigde, niko ne zna koliki je račun, pa čak ni sa koliko je nevinih žrtava pokušan biti namiren. Još gore nego što je bilo, račun postaje tajna nad tajnama, a guverneri koji čuvaju tajne s vrema na vreme daju nekakve izjave koji neko ne može proveriti. Kad nam kažu koliki je spoljnotrgovinski račun, onda prećute sve druge bezdane dubioza, ali jedno uvek znaju, znaju da kažu, bolje je nego juče, a to što vam se čini gore, to je subjektivni osećaj, kao kad vas šiba košava, a živin strub ohoho u plusu. Tako nas taj subjektivni osećaj vuče za nos i niko nema vremena da pita: Kamo račun, more?! Ne pokazuju račun, sakrili i tajac.

A trebalo bi, stvarno, jednom, reda radi, ekspertske radoznalosti radi, pokazati taj račun, podvući crtu i reći. Evo, narode nemanjićki, za sad ste dužni skupa sa vašim praunucima po glavi u narednih sto godina sto dolara mesečno. A ako nemate unuke ništa zato, platiće drugi koji imaju tu sreću da su sebi obezbedili naslednike dugova. Ali, ni to ne može, i to je državna tajna koja bi kad bi bila otkrivena oslabila ugled naše nemanjićne domaje. I tako, sam Bog zna kako bez računa živimo, od danas do sutra i tražimo onog sa grečeskom mudrošću koji će nam reći koliko zapravo košta jedno kokošije jaje, bez PDV, bez akciza, bez trgovačke marže, bez stimulansa države, bez aditiva, bez kancerogenih bakterija, bez proračunatih kalorija, bez zametka, bez, bez, bez ičega – samo ljuska, belace i žumance. Pa da počnemo od jajeta ili jaja. Ne do, nego od. Ab ovo!

*Tekst prenosimo iz lista Republika uz dozvolu autora

Elektronske Novine,  14.3.2013