Vojvodina - vera i nada

Neoliberalizam

Magazin
Ponedeljak, 13. maj '13.

Zašto levica ne kapira neoliberalizam: glupane, to je feudalizam!

U raspravama na temu neoliberalizma često se gubi iz vida glavna pokretačka snaga neoliberalizma: transfer moći od vlade do privatnog autoriteta očeva i vlasnika.
Autor:
Corey Robin
Prevod:
Sabo Tabi


Levičarski kritičari neoliberalizma – ili samo čisto starog neregulisanog kapitalizma – često citiraju čuvenu izjavu Margaret Tačer (Margaret Thatcher): „Ne postoji nešto takvo kao što je društvo“ („There is no such thing as society“), kao dokaz neprijateljske nastrojenosti neoliberalizma prema svemu što je kolektivno. Neoliberalizam, kaže se dalje, daje slobodu individui da se bori za sebe, uskraćujući joj podršku društva (vlade, susedsku solidarnost, itd.) da bi mogla da dokaže na tržištu od čega je napravljena.

Ali ovi kritičari često ignorišu „sitna slova“ onoga što je Tačer zapravo rekla u tom čuvenom intervjuu iz 1987. za, 'de ga nađe, Woman's Own. Evo šta je prethodilo tom zloglasnom citatu: 

Ko je društvo? Takvo nešto ne postoji! Postoje pojedini muškarci i žene i postoje porodice…

Ta poslednja fraza („i postoje porodice“) je ključna. Nasuprot popularnom (ili barem levičarskom) mitu, neoliberali nisu nesputane individue. Na mnogo načina, oni se ne razlikuju od tradicionalnih konzervativaca: to jest, oni pojedince vide kao usađene u društvene institucije poput crkve ili porodice ili škole – sve institucije koje su, to treba reći, hijerarhijske i nedemokratske.

Tačer nije u tome usamljena. Uprkos njihovom individualističkom razmetanju, libertarijanci – posebno oni koji su tržišno orijentisani liberatarijanci koji se s pravom smatraju za vodeće teoretičare neoliberalizma – često iznose istu tvrdnju. Kada ti libertarijanci pogledaju na društvo, oni ne vide uvek izolovane ili autonomne pojedince; oni će najverovatnije videti privatne hijerarhije poput porodice ili radnog mesta, gde otac upravlja svojom porodicom i gazda svojim radnicima. I to je, pretpostavljam (iako je sigurno neophodno dalje istraživanje), ono što oni misle i vole u vezi sa društvom: da je to arhipelag privatnih vlada.
 Evo Miltona Fridmana u Kapitalizmu i slobodi:  Krajnja operativna jedinica u našem društvu je porodica, a ne individua. (32; takođe vidi 13)

A evo Ričarda Epstajna u članku „Libertarijanizam i karakter“ iz zbirke eseja o konzervatizmu, koju je uredio Piter Berkovic: Bila bi greška velikih proporcija pretpostaviti da su pravna pravila dominantna sila u oblikovanju individualnog karaktera; daleko je verovatnije da će porodica, škola i crkva biti moćni uticaji. Ljudi koji upravljaju ovim institucijama upotrebiće svoj uticaj da naglase bilo koju koncepciju dobra koje se drže, bez obzira kakav bio zakon.

Puno sam razmišljao o ovim tekstovima dok momci debatuju na temu neoliberalizam protiv socijal demokratije, i za šta se zalaže neoliberalizam. Ono što se često gubi u tim debatama je ono što mislim da je prava, ili barem glavna, pokretačka snaga neoliberalizma, sudeći po nekim od njegovih najinteresantnijih i najvažnijih teoretičara (i njegove konkretne prakse): to nije oslobađanje pojedinca ili deregulacija tržišta, već prebacivanje moći od vlade (ili barem onih vladinih sektora poput zakonodavstva koji izisuju ili polažu pravo na demokratski legitimitet; planiram da kasnije kažem nešto o Hajekovom kratkom izlaganju o neizabranom, neodgovornom sudstvu, koje ima sve karakteristke srednjevekovnih sudija koji su primenjivali običajno pravo, slično „zakasnelom feudalizmu“ iz 19-vekovne američke države, tako brilijantno analizirane od strane Karen Oren ovde) na privatni autoritet očeva i vlasnika.

[Slede redigovani odlomci Robinovih odgovora na komentare čitalaca njegovog bloga]

1. Ja ne mislim da je neindividualistička strana libertarijanizma prosto ili striktno strateški ustupak gemeinschaftistima ili nešto što pobuđuje gnev potonjih. Niti mislim da je on praktična posledica inače prastare teorije. Ako se vratite na Hajeka, na primer, vi tamo uopšte nećete naći vrlo snažni individualizam (on, u tom pogledu, nije Fridman ili Nozik). Kolektivnost se provlači kroz čitavu njegovu teoriju znanja, kako tržišta šire znanje, kako u društvu dolazi do napretka i poboljšanja. Na mnogo načina, njegova teorija istorijskog razvoja strašno liči na Djuijevu, što u određenoj meri ima smisla. Ipak, ja mislim da je socijalna/kolektivna dimenzija liberatarijanizma daleko više intrinzična nego što to ljudi na levici shvataju (takođe pogledajte u tom pogledu Mizesa; nije toliko sofistikovan kao Hajek ali je ipak relevantan; na početku „Socijalizma“ ima čitavo poglavlje o ulozi i centralnosti porodice). Naravno, biti samo kolektivista/socijalan u orijentaciji teško da nekog čini feudalnim, ali ja mislim da je važno da uočimo da je socijalna dimenzija u neoliberalizmu, ili liberalnoj misli, prilično naglašena. I ako uzmete za ozbiljno kritiku Nozika Suzan Okin (zapravo njegova teorija vlasništva posredstvom rada bi značila da žene poseduju svoju decu), što ja činim, onda u najboljem slučaju postoji neispitano slepilo u pogledu porodice, i patrijarhata, čak i kod najindividualističkijih verzija libertarijanizma.

2. Ja mislim da mi odustajemo od razmatranja pitanja feudalizma zato što pretpostavljamo da stvari poput privatne imovine, tržišta, ili najamnog rada nisu postojale za vreme feudalizma. Postojale su. I u stvari, kako Oren pokazuje, čitav zakon gospodar/sluga (a ne, kao što su ljudi poput Horovica i drugih tvrdili, ugovorni zakon), koji je strukturisao odnose zapošljavanja u SAD sve do 20. veka, ima korene u srednjem veku, kada nastaje najamni rad, kao što je svima poznato na manjem obimu. Dakle deo onoga što je ovde neophodno je da se ponovo ispita šta je to feudalizam.

Takođe, tu je i „difuzna moć“ kao osnova Hajekove misli. Naravno disperzija moći ima duboke korene u feudalizmu. Monteskje, koji je bio jedan od njegovih najranijih i najvažnijih teoretičara u moderno doba, mnoge svoje ideje o tome je preuzeo od feudalizma. Mada neću reći da je to prosto feudalna ideja, ona ima feudalne odjeke i konotaciju. Setite se, Tokvilova kritika francuske revolucije se sastojala u tome da je ona samo oponašala centralizacijske tendencije monarhije, koje su same bile usmerene na prethodne feudalne formacije koje su (navodno) bile pluralnije i uključivale su mnogo disperziraniju moć.

3. Što se tiče onoga šta je danas feudalno, mislim da su to dve stvari. Prvo, to je usađena hijerarhija nejednakih, iako bih rekao da nema baš mnogo reciprociteta. Kao što sam pokušao da kažem na drugom mestu, postoje duboko lični odnosi dominacije, na radnom mestu, koji uopšte nisu apstraktni ili individualistički. Možda postoji individualistička retorika koja se lebdi nad njima, ali realnost je suprotna (i mislim da možete videti nešto od te realnosti u teoriji samog neoliberalizma; pogledajte Hajekov Ustav slobode o stvaraocima bogatstva i stvaraocima ukusa). Drugo, što je još važnije za moju poentu, neoliberalni teoretičari poput Hajeka uopšte nisu protiv države. Oni žele – i to postaje prilično jasno u Hajekovom delu Pravo, zakon i sloboda, tom 1. – državu u kojoj zakonodavstvo ima vrlo malu ulogu ali sudije imaju vrlo veliku ulogu. I ne sudije koji primenjuju ili konstruišu statutarni zakon, već sudije koje primenjuju nekakvu vrstu običajnog prava, pozivajući se na njegov „duh“ da bi oborili bilo šta u statutarnom zakonu za šta smatraju da je u suprotnosti sa večitim poretkom zakona (individualni delovi zakona mogu da evoluiraju i da se promene, ali veći poredak mora opstati). Ako čitate Oren, videćete da ta ideja pravosuđa koje upravlja spletom odnosa na radnom mestu putem pravilne upotrebe običajnog prava – i totalno nepopustljiv za Zakon ili čak Ustav – to je suština „zakasnelog feudalizma“ u Americi.

Sudeći po Oren, to je ono što je trebalo da sruši radnički pokret i Vagnerov zakon. Ja neoliberalizam vidim primarno kao nastojanje da se ostvari povratak na tu vrstu zakasnelog feudalizma.
[…]
Mislim da je u tome problem, koji smo nasledili od marksističkih i drugih oblika društvene misli, u tome kako mislimo o istoriji: mi idemo od feudalizma do kapitalizma i čegagod. Ali Šumpeter je smatrao – i Arno Majer to pokazuje u svojoj knjizi „Istrajnost starog režima“ (Persistence of the Old Regime) – te kategorije su daleko rastegljivije nego što mislimo. Mnoge aristokrate se adaptiraju i usvajaju kapitalizam, a mnogi buržuji epater l’aristocratie.


Izvor:
Blog Corey

Latinske izreke

Ova stranica sadrži prijevod najviše korištenih latinskih izreka.

A
Ab assuetis non fit passio. - Čovjeka ne uzbuđuje ono što je često.
Ab Iove principium. – Početak je od Jupitera (tj. počnimo od najvažnijeg).
Ab ovo. – Od jajeta. - prenes. : Od početka ~ Horacije
Abusus abusum invocat. - Jedna greška vuče drugu za sobom.
Abyssus abyssum invocat. – Ponor izaziva ponor. (tj. jedan grijeh izaziva drugi).
Acta, non verba. - Djela, ne riječi.
Acti labores iucundi. - Dovršeni su poslovi ugodni.
Accipere quam facere praestat iniuriam. - Nepravdu osjetit je bolje nego nepravdu stvoriti. ~ Ciceron, Tusculanae disputationes (Razgovori u Tusculumu)
Actio est reactio. - Djelovanje je (jednako) protudjelovanje.
Ad kalendas Graecas. - Na grčke kalende.
Alea iacta est! - Kocka je bačena! ~ Julije Cezar pri prelasku rijeke Rubikona
Ama et fac, quod vis. - Voli i radi što želiš. ~ Augustin
Amicus certus in re incerta cernitur. - Pravog prijatelja prepoznaješ u nesretnoj situaciji. (Prijatelji se u ratu poznaju)
Amor vincit omnia. - Ljubav sve pobjeđuje.
Animus meminisse horret. - Duša se ježi i na pomisao.
Ars gratia artis. - Umjetnost radi umjetnosti.
Audaces fortuna iuvat. - Odvažnima sreća pomaže.
Aurora Musis amica. - Zora je prijateljica muzama. (Umni posao najbolje je raditi ujutro)
Ave cæsar! Morituri te salutant! - Ave, Cezare! Pozdravljaju te oni koji će umrijeti!; Uobičajeni pozdrav gladijatora caru prije borbe
Ad acta. - Među spise; U koš
Ad tempus vitae. - Doživotno.
Alpha et omega. - Početak i svršetak.
Anno domini. - Godine Gospodnje. (genitiv jednine, ne množina)
Ante Christum natum. - Prije rođenja Krista.
Audi, vide, tace si vis vivere in pace. - Slušaj, gledaj, šuti, ako želiš živjeti u miru.
Ad bestias. - Pred zvijeri.
Ad astra. - Ka zvijezdama u visine.
Amor clavicula magnae vitae est - Ljubav je mali ključ u velik život."
Accipe vitam offers - Uzmi sve što ti život pruža.
Ars longa vita brevs. - Umjetnost je duga,život kratak.
Aquila non capit muscas. - Orao ne lovi muhe.
B
Beata vita perfecta sapientia efficitur. - Blaženi se život ostvaruje savršenom mudrošću.
Beati pauperes spiritu. - Blaženi siromasi duhom. ~ Isus, Evanđelje po Mateju
Bella gerant alii, tu felix Austria nube. - Dok drugi ratuju, ti se, sretna Austrijo, ženi. ~ Marija Terezija, koja je politikom ženidbe djece postizala mir sa susjednim zemljama.
Bella matribus detestata. - Majke mrze ratove ~ Horacije
Bene docet, qui bene distinguit. - Dobro uči, tko dobro razlikuje.
Beneficium accipere est libertatem vendere. - Uslugu primiti, znači prodati svoju slobodu.
Beneficia non obtruduntur. - Dobra djela ne štete.
Bis dat, qui cito dat. - Dvostruko daje, tko brzo daje. ~ Publije Sirac
Bis idem non est idem. - Dva put isto, nije to isto.
Bonus vir semper tiro. - Dobar čovjek uvijek je početnik ~ Marcijal
C
Carpe diem, quam minimum credula postero! - Iskoristi dan, ne vjeruj sljedećem ~ Horacije, Carmen (Ode) 1,11,8.
Carpe feminam! - Iskoristi ženu
Carum est, quod rarum est. - Skupo je što je rijetko
Cave canem! - Pazi se psa! - natpis na starorimskim ulazima dvorišta
Cessante causa cessat effectus. - Prestankom uzroka, prestaje i posljedica
Clara pacta, boni amici. - Čist račun, duga ljubav.
Claude os, aperi oculos! - Zatvori usta, otvori oči!
Cogito ergo sum. - Mislim, dakle postojim. ~ René Descartes
Consuetudo (quasi) altera natura. - Običaj je kao čovjekova druga narav. ~ Ciceron
Conditio sine qua non. - Nezaobilazan uvjet
Contra receptam opinionem. - Protiv javnog mnijenja.
Contra vim mortis non est medicamen in hortis. - Protiv sile smrti nema lijeka u vrtu
Cornix cornici oculos non effodiet. - Vrana vrani oči ne kopa.
Corpus delicti. - Dokaz zločina.
Credo, quia absurdum. - Vjerujem, jer je nevjerojatno ~ Tertulijan, o Tijelu Kristovu
Cucullus non facit monachum. - Kapica ne čini monaha
Cui bono? - Koja je korist? ~ Cenzor Lucije Kasije htio je 125. pr.n.e., prema Ciceronu, ovom izrekom naglasiti da kod ubojstva mora pitati i o motivu zločina.
Cui honorem, honorem. - Komu čast, čast. ~ Sveti Pavao
Cuius regio, eius religio - Čija je zemlja, njegova je i religija, temelj Augsburške vjerske slobode kojom je 1555. okončan rat, a zapadna i središnja Europa podijeljena na katolička i protestantska područja.
Cuiusvis hominis est errare, nullius nisi insipientis perseverare in errore. - Svatko griješi, ali samo luđak ustrajava u grešci. ~ Ciceron, Filipike 12,5.
Cum sapienti viro libenter diserimus - S pametnim čovjekom rado diskutiramo.
D
Dat census honores. - Bogatstvo donosi čast ~ Ovidije
Decies repetita placent - Dopadat će se i (kad se) deset puta ponovi.
De gustibus (et coloribus) non est disputandum. - O ukusima (i bojama) ne valja se prepirati. U smislu: Ukusi su različiti. ~ Augustus Faselius vidi Razgovor
De lana caprina riksari. - Boriti se za kozju kostret - Mlatiti praznu slamu.
De mortuis nil (=nihil) nisi bene. - O mrtvima samo najbolje.
Demon est deus inversus. - Đavo je suprotnost Boga
De nihilo nihil. - Od ničega nastaje ništa ~ Lukrecije
De profundis clamavi ad te, Domine! - Iz dubine tebi vapijem, Gospodine, psalam
Discardio Populo Nocet - Nesloga narodu škodi.
Discite iustitiam moniti et non temnere divos! - Budite poučeni poukama pravde i ne zanemarujte bogove. ~ Vergilije, Eneida 6,620
Divide et impera. - Podijeli i vladaj! ~ Luj XI., kralj Francuske
Docendo discimus. - Poučavajući učimo. ~ Seneka
Domine, conserva nos in pace. - Gospodine, sačuvaj nas u miru.
Dominium generosa recusat. - Vlast plemeniti odbijaju. ~ natpis na grbu grada Pise
Dominus vobiscum. - Et cum spiritu tuo. ~ Gospodin s vama. - I s duhom tvojim. (katolička liturgija)
Dulce et decorum est pro patria mori. - Slatko je i lijepo za domovinu mrijeti. ~ Horacije, Carmina (Oden) 3,2,13
Dum spiro, spero. - Dok dišem, nadam se. ~ Ciceron
E
Ego sum, qui sum. - Ja sam koji jesam. ~ Knjiga Izlaska, Bog se predstavlja Mojsiju
Epistula non erubescit. - Papir podnosi sve. ~ Ciceron
Errando discimus. - Griješeći učimo.
Errare humanum est. - Griješiti je ljudski. ~ Sveti Jeronim
Ex astris scientia. - Od zvijezda dolazi znanje. ~ fiktivna latinska izreka iz Zvjezdanih staza
Exegi monumentum (aere perennius) - Izgradio sam spomenik (trajniji od mjedi).
Ex iniuria ius non oritur. - Iz nepravde ne izniče pravda.
Ex nihilo aliquid facere. - Napraviti nešto iz ničega.
Exeptio regulum confirmat. - Iznimka potvrđuje pravilo.
Extra ecclesiam nulla salus. - Izvan Crkve nema spasenja. ~ Ciprijan
Extra muros. - Izvan zidina. - u smislu: Ne može se ovdje o tome govoriti, nije za uši nekoga od prisutnih.
Eripuit caelo fulmen sceptrumque tyranis - Oteo je nebu grom, tiranima žezlo
F
Fabula docet - Pouka je...
Fama crescit eundo. - Glasina raste širenjem.
Fama volat. - Glasina kruži
Fas est et ab hoste doceri. - Ispravno je i od neprijatelja učiti. ~ Ovidije
Favete linguis! - Zadržite jezik! - u smislu: Pazite što pričate ~ Horacije
Felix, qui potuit rerum cognoscere causas. - Sretan je onaj koji zna uzroke stvari. ~ Vergilije, Georgica 2,490
Festina lente. - Požuri polako.
Fiat iustitia et pereat mundus. - Neka bude pravda, makar propao svijet.
Fiat lux! - Neka bude svjetlo!
Finis coronat opus. - Kraj djelo krasi. ~ Ovidije
Fortes fortuna adiuvat. - Sreća pomaže hrabrima. ~ Terencije
Fata viam invenient. - Što je suđeno, pronaći će svoj put
G
Gutta cavat lapidem non vi, sed saepe cadendo - Kap buši kamen, ne snagom, već čestim kapanjem ~ Ovidije
Gloria discipuli,gloria magistri. - Slava učenikova je slava učiteljeva.
H
Habent sua fata liberi. – Knjige imaju svoju sudbinu. ~ Terentianus Maurus
Hannibal ante portas. - Hanibal pred vratima.
Hoc facias homini, quod cupis esse tibi. - Ne čini drugome što ne želiš da se tebi čini
Hodie mihi, cras tibi. - Danas meni, sutra tebi.
Homo homini lupus est. - Čovjek je čovjeku vuk. - Thomas Hobbes
Honores mutant mores! - Časti mijenjaju običaje.
Horae vulnerant, ultima necat! - Svaki sat ranjava, zadniji ubija!
Hic transit gloria mundi! - I tako prolazi slava svijeta..
Historia est testis temporum, lux veritatis, vita memoriae, magistra vitae, nuntia vetustatis. - Povijest je svjedok vremena, svjetlo istine, život pamćenja, učiteljica života, glasnica starine
Historia est magistra vitae - Povijest je učiteljica života - Ciceron
I
Ibis redibis, nunquam peribis in bello. - Ići ćeš, vratiti se, nikad nećeš poginuti u ratu. ~ Pitija
Ibis redibis nunquam, peribis in bello. - Ići ćeš, vratiti se nikad nećeš, poginuti u ratu. ~ Pitija
In dubio pro reo. - U dvojbi, na strani optuženog. ~ odredba rimskog prava
In silvam ligna ferre. - Nositi drva u šumu (Uzaludan posao).
In te Domine speravi. - U tebe se Gospodine uzdam.
In vino veritas. - U vinu je istina. ~ Teokrit
Incidit in Scyllam, qui vult vitare Charybdim. - Upada Scilu tko želi izbjeći Haribdu.
Inter arma (enim) silent leges. - Za rata (naime) zakoni šute. ~ Ciceron
Inter urinas et faeces homo nascitur. - Među urinom i izmetom čovjek se rađa.
Inter pedes virginum gaudium est iuvenum. - Među nogama djevice leži zadovoljstvo mladića.
Iactura paucorum servat multos. - Žrtva malobrojnih spašava mnoge.
Ignorantia iuris nocet. - Nepoznavanje zakona šteti. u smislu: Nepoznavanje zakona ne spašava od kazne.
Iuventus- ventus. - Mladost- ludost.
Imperare sibi maximum imperium est - Vladati sobom najveća je vlast.
L
Labor omnia vincit. - Rad pobjeđuje sve.
Lacrima nil cizius arescit. - Ništa se ne osuši brže od suze. Ciceron
Legi, intellexi, condamnavi. - Čitah, razumjeh i osudih.
Lex mihi ars - Umjetnost mi je zakon.
Lex prospicit, non respicit. - Zakon gleda naprijed, a ne natrag.
Lapsus linguae - govorna greška
Lapsus calami - greška u pisanju
Lapsus memoriae - greška pri pamćenju
Locus regit actum - Mjesto određuje postupak.
Luat in corpore, qui non habet in aere. - Tko nema platiti u novcu, plaća tijelom, tj. tjelesnom kaznom.- staro pravo
Lupus in fabula - Vuk u priči. - prenes. : Mi o vuku, a vuk na vrata.
In nomine Patris, et Filii, et Spiritus Sancti - U ime Oca, i Sina, i Duha svetoga.
M
Mala gallina, malum ovum. - Loša kokoš, loše jaje.
Manus manum lavat. - Ruka ruku mije. - Seneca,Apoc. 9,6; Petronius 45,13
Mater certa, pater incertus est. - Majka je sigurna, ali ne i tko je otac.
Medice, cura te ipsum. - Liječniče, izliječi sebe sama.
Medicus curat, natura sanat. - Liječnik liječi, priroda ozdravlja.
Medio tutissimus ibis. - U sredini je najbolje. ~ Ovidije
Mel in ore, fel in corde. - Na ustima med, u srcu jed (gorčina).
Melior est canis vivus leone mortuo. - Bolje živ pas nego mrtav lav.
Memento mori. - Sjeti se da ćeš umrijeti.
Mens sana in corpore sano. - U zdravom tijelu, zdrav duh.
Meum est propositum in taberna mori! - Moja je nakana u gostionici umrijeti! ~ Carmina Burana
Mors certa, hora incerta. - Smrt je sigurna, ali njezin je sat nesiguran.
Mors ultima ratio. - Smrt je posljednja istina.
Margaritas ante porcos - Bisere pred svinje.
N
Naturam expellas furca, tamen usque recurret. - Istjeraj prirodu zubljom, ona ipak svoje tjera.
Naturalia non sunt turpia. - Prirodno nije sramotno.
Nec est ullum magnum malum praeter culpam. - Nema većeg zla od grijeha. ~ Ciceron, Ad familiares 6,4,2
Nec temere nec timide. - Ni strašljiv ni nepromišljen.
Nemo nascitur sapiens, sed fit. - Nitko se ne rodi mudar. ~ Seneka
Nervus belli, pecunia infinita. - Snaga rata, beskrajna zarada ~ Ciceron
Ne nuntium necare - Nemoj ubiti glasnika
Nihil agenti dies longus est. - Ništa ne radeći, dan je dug.
Nihil homine est miserius aut superbus. - Ništa nije tako bijedno ni tako uzvišeno kao čovjek.
Nihil est in intellectu, quod non sit prius in sensu. - Nema ničega u razumijevanju što prije nije bilo u razumu. -
Nihil illigitamus carborundum. - Ne dopusti da te poraze loši.
Nil supra deos lacesso. - Ne tražim ništa iznad bogova.
Nomen est omen. - Ime je znak.
Non quia difficilia sunt non audemus, sed quia non audemus difficilia sunt. - Nije da se ne usuđujemo jer je teško, već je teško jer se ne usuđujemo. ~ Seneka
Non scholae, sed vitae discimus. - Ne učimo za školu, nego za život. ~ Seneka
Non omnia possumus omnes. - Ne možemo svi sve.
Non vi, sed saepe cadendo. - vidi: "Gutta cavat lapidem."
Nosce te ipsum. - Prepoznaj sebe sama ~ natpis u Delfima, na grčkome "Gnothi seauton".
Nulla unda tam profunda quam amoris furibunda. - Nijedna voda nije tako duboka, kao što je luda ljubav.
Nulla dies sine linea. - Nijedan dan bez poteza.
Nulla regula sine exceptione. - Nijedno pravilo bez izuzetka.
Nunc est bibendum. - Vrijeme je da pijemo. ~ Horacije, Carmina (Oda) 1,37,1
O
Oderint, dum metuant. - Neka me i mrze, samo da me se i boje
Omne animal se ipsum diligit. - Svako živo biće voli sebe. ~ Ciceron, De finibus bonorum et malorum
Omnia mea mecum porto. - Sve svoje nosim sa sobom.
Omnia praeclara rara. - Sve što je dragocjeno, rijetko je.
Omnia tempus habet. - Sve ima svoje vrijeme.
Omnia vincit amor. - Ljubav pobjeđuje sve ~ Vergilije
Omnium enim rerum principia parva sunt. - Početak svega je malen. ~ Ciceron, De finibus 5,58
Optimus orator est qui minimis verbis plurimum dicit. - Najbolji je govornik onaj, koji sa najmanje riječi najviše kaže.
Optimus amicus, pessimus inimicus. - Najbolji prijatelj, najgori neprijatelj.
Ora et labora. - Moli i radi.
Orandum est, ut sit mens sana in corpore sano. - Trebao bi moliti za zdrav duh u zdravome tijelu. ~ Juvenal
O Tempora, o mores! - O vremena, o običaji! ~ Ciceron
Otium cum dignitate. - Odmor s dostojanstvom. ~ Ciceron
Nescit vox missa reverti - Izgovorena riječ ne može se vratiti
Nihil illigitamus carborundum - "Ništa ne zaključujmo u bijesu"
Ne admittas ab iniquis vinci - "Ne dopusti da te poraze loši"
P
Pacta sunt servanda. - Ugovore treba održati.
Panem et circenses. - Kruha i igara.
Pater familias - Otac obitelji.
Pater patriae - Otac domovine.
Pax in domino - "Mir u kući"
Pax tecum - Mir s tobom. (česti pozdrav među katolicima)
Pax vobiscum - Mir s vama. (česti pozdrav među katolicima)
Pecunia non olet. - Novac ne smrdi. ~ car Vespazijan svome sinu Titu
Per aspera ad astra. - Preko trnja do zvijezda.
Periculum in mora. - Opasnost je u čekanju.
Piscem natare doces. - Učiš ribu plivati.
Plenus venter non studet libenter. - Pun želudac ne uči rado.
Poeta nascitur, orator fit - Pjesnik se rađa a govornik se stvara.
Post nubila Phoebus. - Poslije oblaka dolazi sunce.
Principiis obsta! - Odoli počecima! ~ Ovidije, Remedia amoris
»Pro aris et focis, Deo propitio« – Za oltare i ognjišta uz pomoć Boga [velikoga] ~ (geslo Družbe »Braća Hrvatskoga Zmaja«)
Pro domo (sua) - Za (svoj) dom.
Q
Qualis rex, talis grex. - Kakav pastir, takvo stado.
Quam non est facilis virtus! Quam vero difficilis eius diuturna simulatio! - ?! ~ Ciceron, Ad Atticum 7,1,6
Qui audet adipiscitur - Tko se usudi, pobjeđuje
Quidquid agis, prudenter agas et respice finem. - Sve što radiš, radi pažljivo i misli na kraj.
Quidquid id est, timeo Danaos et dona ferentes - Štogod je to, bojim se Danajaca i kad darove nose ~ Laokont
Quis custodiet ipsos custodes? - Tko će čuvati čuvare? ~ Iuvenal
Quot capita, tot sententiae. - Koliko ljudi, toliko ćudi.
Quod erat demonstrandum. - Što se trebalo dokazati. ~ Euklid
Quod erat expectandum. - Što se očekivalo.
Quod licet Iovi, non licet bovi. - Što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno volu.
U smislu: Što smije gospodar, ne smije podređeni. Ova formulacija u antici nije potvrđena, no vjerojatno se radi o parafrazi stiha iz Terencijeve komedije Heauton timorumenos (Samomučitelj, stih 797):
Aliis si licet, tibi non licet.
Ako smiju drugi, ne smiješ ti.
Quo usque tandem abutere, Catilina, patientia nostra? - Dokad ćeš, Katilina, iskušavati strpljivost našu? ~ Ciceron
Quo vadis? - Kamo ideš?
R
Rara avis. - Rijetka ptica.
Rebus sic stantibus. - Dok stvari tako stoje.
Repetitio est mater studiorum. - Ponavljanje je majka učenja.
Res, non verba. - Djela, ne riječi.
S
Sapere aude. - Usudi se znati. ~ Kant
Sapienti sat. - Pametnome dosta
Scientia potestas est. - Znanje je moć. ~ Francis Bacon
Scio me nihil scire. - Znam da ništa ne znam.~ Sokrat
(Semper) aliquid haeret - Nešto uvijek ostaje. ~ Francis Bacon
Semper fidelis - uvijek vjeran, tvoj odani ... ~ Krilatica nekih gradova, kao slogan američkih marinaca često je skraćena u oblik Semper Fi
Semper dic verum, vacuam duc crimine vitam - Fer patienter onus, fac sapienter opus ~ Uvijek govori istinu, ne čini zlih djela, strpljivo podnosi teret, razumno radi posao.
Sic est in fatis. - Takva je sudbina, tako je suđeno.
Sic transit gloria mundi. - Tako propada slava svijeta.
Si duo faciunt idem, non est idem. - Ako dvojica rade isto, nije isto
Sincentia poetica- pjesnička sloboda
Si tacuisses, philosophus mansisses. - Da si šutio, ostao bi filozof.
Si vis amari, ama! - Ako želiš da te voli onda i ti voli!
Si vis pacem, para bellum. - Ako želiš mir, pripremi se za rat!
Sub rosa. - Pod ružom. (U povjerenju.)
Stultitiam patiuntur opes - Bogatstvo smije si dozvoliti glupost. ~ Horacije, Epistulae.
Summa summarum - Sve u svemu. ~ Plautus, Truculentus
Sunt lacrimae rerum et mentem mortalia tangunt - Suze su u srži stvari i sve što prolazi ranjava našu smrtnost. ~ Vergilije
Sunt pueri pueri, pueri puerilia tractant. - Dječaci su dječaci i rade dječačke stvari.
Superbientum animus prosternet. - Ponos dolazi prije slučaja.
Suum cuique. - Svakom svoje.
T
Tabula rasa. - Prazna ploča.
Taceant colloquia. Effugiat risus. Hic locus est ubi mors gaudet succurrere vitae. - Neka svaki razgovor stane i zamre svaki smijeh: ovo je mjesto gdje smrt s radošću pritječe u pomoć životu. (natpis nad ulazom u anatomski teatar)
Taces si vis vivere in pace. - "Šuti ako želiš živjeti u miru."
Tantum scimus quantum memoria tenemus.
Tempora mutantur nos et mutamur in illis. - Vremena se mijenjaju, a i mi s njima.
Tempus fugit! - Vrijeme leti!
Terra est stella. - Zemlja je zvijezda.
Testis unus, testis nulus. - Jedan svjedok, nijedan svjedok.
Timidi mater non flet. - Majka kukavice ne plače. ~ rimska izreka
Tolle lege! - Uzmi i čitaj!
Talis avus, talis nepos - Takav djed takav unuk.
Tempus neminem manet - Vrijeme nikoga ne čeka
TACITUS VOTO - Lorem ipsum nostro aurum - SILENT PROTEST - We want our gold back
U
Ubi bene, ibi patria. - Gdje mi je dobro, ondje mi je domovina.
Ubi tu Gaius, ego Gaia. - Gdje si ti Gaj, ja sam Gaja.
ululare cum lupis - zavijati s vukovima ~ s jednog natpisa u Bonnu
Urbi et orbi. - Gradu i svijetu.
Usus magister egregius. - Iskustvo je izvrstan učitelj.
Ut ameris, ama! - Da bi bio ljubljen, ljubi!
Ut desint vires, tamen est laudanda voluntas. - Kad nedostaju snage, i želja je hvale vrijedna. ~ Ovidije, Epistulae ex Ponto 3,4,79.
Parodija na istu izreku:
Ut desint viri, tamen est laudanda voluptas. - Kad nedostaju muškarci, ondje je i požuda hvale vrijedna.
V
Vae soli! - Jao samome!
Vae victis - Jao pobijeđenima! ~ izreka galskoga osvajača Rima, 390. pr. Kr. (prema Livijevoj Povijesti Rima).
Varietas delectat. - Promjena je ugodna.
Vasa vacua maxime sonant. - Prazne posude najjače zvone.
Verba volant, scripta manent. - Riječi lete, zapisi ostaju.
Veritas odium parit. - Istina pripravlja (izaziva) mržnju.
Veni, vidi, vici. - Dođoh, vidjeh, pobijedih ~ Julije Cezar
Venies sub dentem. – Doći ćeš pod zub. (tj. dopast ćeš mi šaka).
Verba volant, scripta manent. - Riječi lete, zapisano ostaje.
Veritas amara est. - Istina je gorka.
Veritas vincit. – Istina pobjeđuje.
Verum est, summus hominorum. - Istina je,samo smo ljudi.
Victoria inevitabilis est. - Pobjeda je neizbježna.
Vinum bonum, pax in domum. - Dobro vino, mir u kući.
Vinum et pueri veraces. – Djeca i pijanci ne lažu.
Virtus, non copia vincit. – Pobjeđuje hrabrost, a ne mnoštvo.
Vis legis. – Sila zakona.
Vis maior! - Viša sila!
Vivere est militare. – Živjeti znači boriti se. (tj. život je borba.)
Vivere tota vita discendum est. - Čovjek uči dok je živ
Vulpes pilum mutat, non mores. - Vuk dlaku mijenja, ćud nikada.
Votum separatum. – Izdvojeni glas.
Vox clamantis in deserto. - Glas vapijućeg u pustinji.
Vox populi, vox Dei. – Glas naroda, glas Boga.

Esad Bajtal o knjizi Slave Kukića: Lopovluk u ime naroda

Objavljeno od Esad Bajtal  dana Ožujak 14, 2014  u Novosti, Sarajevo



Priču o Kukićevoj knjizi najbolje je početi pukim nabrajanjem nekolicine naslova iz sadržaja.

Evo ih:

Moralna baruština
Duh destrukcije
Logika podmetanja
Država u zaštiti kriminala
Drž’te lopova
Lopovluk u ime hrvatstva
Reis Cerić novi Dodikov partner u raštimavanju države
Balkanski politički kupleraj
Osmišljena strategija korupcije

itd …

U svakom od njih implicite ili explicite, sadržane su neke naznake lopovskog elementa. U čisto inventurnoj ravni tih naslova Kukićeva knjiga nam se pokazuje i prikazuje kao taksativna lista prevara, prevaranata i blefera svih vrsta. Kako u individualno-personalnom, tako i u stranačko-partijskom, akademskom, medijskom, idejnom, i klero-etničkom okviru kancerogeno tupouglog i fantazamatski iracionalnog bh. etno-trougla, kakvog, ni najišćašenija politička geometrija, iskustveno ne poznaje niti priznaje. Paradoksalnog trougla u kome se, metaforički govoreći, njegove suludo-entitetske i mutavo-nadobudne etno-katete, ponašaju tako kao da su duže od vlastite hipotenuze, tj. od države Bosne i Hercegovine.

Naravno, ta etno-politikantska laž, samo je maska lopovske savjesti, iza koje se njeni nosioci smišljeno i pragmatski licemjerno kriju. Od njihovih silnih laži, i sad citiram bh. pjesnika Velju Miloševića

Ne znamo ko smo
Ni gde smo
Nismo koji smo bili

A bili smo ljudi. Neki su to, uprkos svim iskušenjima, i ostali.

Ali, samo neki.

I kako to vidimo već na njenoj korici, ovo nije knjiga o njima, nego o onima drugima, neljudima: lopovima, lopinama, tatovima, hrsuzima, nitkovima, hojratima, kriminalcima, ubicama, prostacima, neotesancima, i lažovima … Upravo zato, Kukićevu kritički intoniranu knjigu, neprilično je, nedolično je, nekorektno je, čisto deskriptivno i neutralno akademski predstavljati, a ne pridružiti se njenoj angažmanskoj intonaciji.

Ako je, shodno toj angažmanskoj intenciji, fenomenološko-dijagnostički situiramo i kontekstualiziramo u ravan aktualnih građanskih pobuna, Kukićeva knjiga nam, čitana proaktivno, logički nagovještava nužnost današnje pobune. A čitana u prezentu, retroaktivno, upućuje nas unatrag na razloge građanske pobune.

Na taj način, aktualno čuđenje i tobožnje zgražavanje vlasti zbog pobune građana, implicite, očitavamo kao licemjerno osmišljeni, odnosno, politikantsko-retorički oblik vlastodržačkog etno-lopovluka. U istu vreću panoptički zaokruženih lagarija tobožnjih etno-spasitelja i njihovih medijskih etno-spisatelja, spadaju i jeftine, psihološki prozirne racionalizacije tipa: “bošnjačko proljeće”; “napad na državu”; “državni udar”; “opasnost prelijevanja u manji entitet”; itd.itd.

Naravno, sve to nam dovoljno jasno govori s kim, figurativno i stvarno, imamo posla.

Tragom te izazovno provokativne činjenice, naš autor neće se libiti da jezikom slengovske i šatro slikovitosti nosioce lopovskih bh. politika nazove tačno onako kako to zaslužuju:

bukadžije
jebivjetri
luftiguzi
barabe
partijski mafijaši
….

Ukratko, tipovi spremni na svaku vrstu licemjerja i najgore laži. Čak i takvih koje nosioca dva zlatna ljiljana, nekada pretpostavljeni mu starješina ABiH, Željka Komišića, uprkos svemu znanom i krajnje licemjerno, u svrhu blaćenja – a zarad svoje klero-etničke minder-puzačke servilnosti – naziva ustašom (str. 262)

Ako im i najbolji poput dvostrukog nosioca zlatnog ljiljana, Željka Komšića, ne valjaju, ako i najbolje tako jeftino, i bezobzirno smišljeno kaljaju, pitam se – ko im onda valja ???

Odgovor, psihološki govoreći, nije ni težak ni neshvatljiv. Valja im, samo onaj u kome se, logikom ogledalskog prepoznavanja, zrcale i projektuju. Dakle, valja im, i na jednoj, i na drugoj, i na trećoj strani, samo onaj ko je i sam na njihov podljudski način, politikantski kvaran i moralno defektan. Valjaju im samo spodobe njima sličnog, hohštaplerski uzornog i etno-manipulantski vještog držanja i  ponašanja.

Vrhunac te etno-manipulacije, već više od dvije decenije, zove se zaštita vitalnog nacionalnog interesa. Uprkos sveopšte nezaposlenosti gladi, bijede i siromaštva, s jedne, i ogromnog pljačkom stečenog bogatstva manjine, s druge strane, oni još uvijek, kao da je sve u najboljem redu, bestidno-uporno (zlo)rabe tu retoričku figuru.

I prolazi im.

To prolaženje porađa descartovski izazovnu spoznajnu sumnju, u kojoj više ne znamo ko je tu od koga gori: političari ili oni (gladni glasači), koji ih uporno, uprkos svemu viđenom, doživljenom i proživljenom, i dalje drži na vlasti.

Besmisleno, ali je tako.

Ova knjiga je činjenički neporecivo svjedočanstvo kontinuiteta tog besmisla. Tim prije

što ga sistemski sračunato prate, “floskule o pravnoj državi i demokraciji, o evropskim

perspektivama i dometima, o dobrim željama i ambicijama”, kako to piše na 74. strani

Kukićeve knjige.

Egro:

Lopovi jedno misle, drugo govore, a nešto sasvim treće – rade. Dostojevski bi to objasnio navikom na tiraniju koja se pretvorila u potrebu.  U tom slučaju, sve što nam još ostaje jeste da pitamo: Je li to vrhunac umijeća manipulacije? Ili individualni sado-mazohizam sirotinje poprima masovne razmjere?, pa svako svoju nevolju podnosi uživajući u jadu, bijedi i poniženju svog bližnjeg.

Na taj način blesavi etno-patos, u srcu izmanipulisanih podanika, podriva elementarnu čast, dostojanstvo i ljudsko samopoštovanje. Tako se, štafeta podaništva, bijede i sirotinje, prenosi u nedogled – od izbora do izbora; od TV dnevnika do TV dnevnika; od prevare do prevare; od ublehe do ublehe…

O manipulantski vještom i sinhronizovanom pljačkaškom pohodu, najbolje govori nepotistički primjer one tetke srednjoškolke koja za svoje tobožnje intelektualne savjetodavne i konstruktorske usluge, samo sa jednog platnog spiska uzima i po 15.000 KM mjesečno. A taj nije jedini. Niti je ta konvertibilna hercegovačka tetka jedina tetka te vrste. O stranački profitabilnim tetkama i strinama, dajdžincama i amidžincama, mogla bi se napisati ne knjiga, nego sabrana djela nepotističko-srebroljubive grandomanije i nezasitnosti.

Sve u svemu, na sceni je metodologija brižljivo sofisticirane i fahovski složene pljačke

Ove zemlje.

Da budem konkretniji, precizniji i jasniji: Činilo se to, i čini, ne samo politički. Nego i uz prećutnu a vjerovatno i aktivnu asistenciju vrhova vjerskih zajednica i klero-politički. Dakle, i u ime samog Boga.

Time, i na samom kraju, svoje promotivne besjede, ukazujem na jedini važan propoust, odnosno na nepotpunost naslova Kukićeve knjige. Naslova koji bi shodno rečenom, popisanom i opisanom između njenih korica, umjesto “Lopovluk u ime naroda”, morao, ili bar – trebao, da glasi:

Lopovluk u ime Boga i naroda

Želeći čitalački uspjeh i knjizi i autoru, nadam se, uskoro, njenom drugom, baš tako realistički naslovljenom izdanju.

Apsolutizam i korupcija u Srbiji

Slučaj kneza Miloša

Vladan Jovanović | 08/03/2014

Iako nema potpunog saglasja oko definicije korupcije, ova društvana pojava (savremenoj Srbiji jako dobro poznata) može se najkraće opisati kao zloupotreba ovlašćenja i poverene moći radi sticanja lične koristi. Fenomen korupcije, star koliko i institucionalno organizovanje ljudske zajednice, po pravilu dovodi do slabljenja samih institucija i poverenja građana u zakone i vlast. Podjednake efekte proizvodi sindrom „zarobljene države“ u kojoj raste moć dominantnih pojedinaca i društvenih grupa, a na račun javnih institucija. Težnju svake vlasti, koja se obično opire ograničavanju sopstvenih ovlašćenja, može obuzdati jedino demokratsko normiranje procedura i institucija, te je shodno tome korupcija u razvijenim društvima i državama ostajala marginalna pojava (http://www.republika.co.rs/396-397/10.html).

Tokom 19. veka unutrašnja stabilizacija srpske države bila je od drugorazrednog značaja zbog opsednutosti idealima slobode i nezavisnosti, pa se srpsko društvo našlo zaglavljeno između „turskog zavojevača“ i bezobzirnog narodnog vođe, čije je vulgarno shvatanje unutrašnje politike ostalo u senci njegovih nespornih diplomatskih uspeha.

Institucionalni okvir Miloševe vladavine

Knez Miloš Obrenović je vladao Srbijom u dva navrata: od 1815. do 1839. i od 1858. do 1860. godine, a afirmisao se nakon sloma Prvog srpskog ustanka kada su ga Turci amnestirali i promovisali u obor-kneza rudničke, kragujevačke i čačanske nahije. Namera Turaka da postavljanjem srpskih starešina umire narod nije uspela, pošto je već 1815. buknuo Drugi srpski ustanak, upravo pod vođstvom jednog od njih – Miloša Obrenovića. Strah Carigradske Porte da više vojnih pobeda ustanika ne dovede do mešanja evropskih sila uticao je na brzo postizanje dogovora između Miloša i Marašli Ali-paše o zajedničkoj srpsko-turskoj upravi u Beogradskom pašaluku. Srpski knez je neprekidno slao deputate u Carigrad ne bi li dobio pisane garancije obećanih povlastica, pri čemu se nije libio ni podmićivanja turskih velikodostojnika. Uporedo je učvršćivao ličnu vlast, oduzimajući beogradskom veziru funkcije. Uspon kneza Miloša u „polumračnoj Srbiji” bio je usredsređen na dva cilja: obnovu nezavisne srpske države i osnivanje dinastije. Stoga je vrhunac njegove diplomatske aktivnosti bilo dobijanje hatišerifa (svečanih sultanovih povelja kojima se proklamuje uređenje pojedinih delova Carstva) izdatih 1829, 1830. i 1833. godine, saglasno tursko-ruskim ugovorima na osnovu kojih je Srbija stekla osnovne elemente državnosti. Vazalni položaj je postepeno prerastao u „formu bez sadržaja“, a sultanskim beratom(ukazom) iz 1830. Milošu Obrenoviću je priznato nasledno kneževsko dostojanstvo.

Tokom tridesetih godina 19. veka sprovedene su tri upravne reforme radi centralizacije zemlje, čime je vlast preneta u ruke kneza i njegove Kancelarije. Gušenje narodne samouprave i pretvaranje činovnika u pokorno oruđe despotske vladavine postepeno je generisalo nezadovoljstvo naroda i starešinskog sloja. Najveća u nizu oružanih pobuna – Đakova buna, izbila je 1825. za vreme prve vlade kneza Miloša u smederevskom kraju zbog nezadovoljstva seljaka preteranim dažbinama i kulukom. Buna je bila surovo ugušena, ali je knez Miloš, shvativši njenu poruku, energičnije pristupio modernizaciji primitivnog državnog aparata.

Uprkos tome što je 1831. formalno oslobodio seljake feudalnih odnosa, knez Miloš je ipak zadržao pojedine feudalne obaveze, što ga četiri godine kasnije umalo nije koštalo prestola. Pošto je knez na državu gledao kao na privatan posed, „srpska revolucija“ se 1833. našla u ozbiljnom raskoraku: nacionalni proces je već bio okončan, dok je istovremeno socijalni bio potpuno zaustavljen. Miletina buna od 1835. prisilila je Miloša da brojne poreske obaveze objedini u jednu novčanu sumu, pa je kratak period „srpskog polufeudalizma” okončan donošenjem Sretenjskog ustava 1835. godine, prvog nagoveštaja građanskog društva i moderne epohe. Ipak, nakon procene tadašnjih velikih sila da je „preterano demokratski”, ustav je suspendovan i 1838. zamenjen tzv. Turskim ustavom. Njime je kneževa vlast ograničena Savetom sastavljenim od starešina čiji su izbor i smena bili mogući samo uz pristanak Porte. Ne nalazeći motiva da pod takvim uslovima vlada, Miloš Obrenović je abdicirao i naredne godine napustio Srbiju. Kada se posle dve decenije egzila vratio u Srbiju, nije uspeo da se pomiri sa novim političkim i društvenim okolnostima, već je došao u sukob sa ljudima koji su ga vratili na vlast.

Uzurpacija moći i balansiranje na ivici narodnog strpljenja

Knez Miloš je stekao ogromno bogatstvo prvenstveno zahvaljujući svom položaju koji mu je omogućio da zakupi carske poreze i carinu, uvede trgovačke monopole i instituciju „poklona i priloga“. Njegov savremenik Aleksa Simić u svojim memoarima tvrdi da se Miloš obogatio još i zahvaljujući štedljivosti i dobrom vođenju sopstvene ekonomije. Iako je rođen u najvećem siromaštvu, Miloš je tokom tridesetih postao jedan od najbogatijih ljudi na Balkanu, spreman da daje pozajmice čak i sultanu. Ipak, kneževi trgovački ideali i poglavarske dužnosti veoma brzo su došli u sukob, zbog čega je prestao razlikovati narodnu kasu od lične. Neizvesnost vladarskog položaja uzdrmanog tokom dvadesetih narodnim nemirima i bunama, gonila je kneza Miloša da se obogati preko svake mere „da bi mogao novcem voditi prvo svoju ličnu, a posle i dinastičku politiku”. Kod njega su se zaduživali svi viđeniji Turci u Srbiji, paše susednih pašaluka i baron Sigental, komandir Varadinske generalne komande austrougarske vojske. Radilo se zapravo o „političkim zajmovima” na koje je knez Miloš poput zelenaša ubirao veliki interes u protivuslugama politički moćnih ljudi.

Obrenovićeva uprava u periodu od 1816. do 1826. godine sadržala je dosta azijatskog i despotskog u sebi, pa su je brojni istoričari opisivali kao „nešto popravljen turski režim”. Sam knez je posredstvom uhoda („potajnih prijatelja”) osluškivao narodno raspoloženje, ali se nije puno obazirao na oštre aluzije koje su pravljene na račun njegove samovolje i beskrupuloznosti njegove braće: „Što je nekad na hiljadu Turaka pripadalo, to sad njih trojica-četvorica sisaju”, izjavio je jedan rezignirani seljak. U vreme Đakove bune seljaci su otvoreno tražili da Miloš Obrenović položi račune „kud je denuo narodno blago”.

Uprkos despotskoj i hirovitoj vladavini knez je delimično ograničio vlast spahija, garantovao seljacima pravo svojine i gotovo iskorenio hajdučiju. Ipak, imovinska diferencijacija u Beogradskom pašaluku otpočela je 1816. da bi posle 1833. godine bila više nego očigledna. Stari patrijarhalni moral se ubrzano gubio, dok su knezovi uvećavali zarade na kamatama i monopolu na prodaju poljoprivrednih proizvoda. Dvadesetih godina 19. veka došlo je do drastičnog porasta broja novih bogataša-skorojevića, praćenog procvatom starešinskog kuluka i samovolje. Samo tokom 1831. na imanjima Jovana Obrenovića radilo je preko 3.000 kulučara. Pored primoravanja seljaka na prekomeran kuluk, pojedini knezovi su prisvajali novac od đumruka (carine) sa karaula i uz pomoć granične straže trgovali stokom. Posle 1835. godine kuluci su smanjeni, dok je poreski status seljaka definisan.

Prema sudu srpske istoriografije knez Miloš je bio najveći vladar obnovljene Srbije, premda je imao velikih mana koje su mu „mračile slavu”. Veliki kritičar njegove unutrašnje politike bio je Vuk Karadžić. On mu je u pismu 1832. između ostalog zamerio na pravu da potpuno kontroliše živote ljudi iz najbližeg okruženja („da ko kupi kola nalik na njegova, bilo bi zlo i naopako”). U nameri da istakne sopstveni položaj u odnosu na ostale glavešine, knez Miloš je 1830. sve knezove preimenovao u kapetane. Više puta je obećavao da će ustaliti činovničko osoblje „da se gledaju narodni poslovi”, ali do toga nije dolazilo. Smatrao je da je bolje upravljati bez zakona jer „onako se čovek veže za hartiju, pa ne može da čini ni zla ni dobra”. U Miloševim očima narod je bio „stoka bez repa” i „neblagodarna kučka”, pa se nije mnogo obazirao na raspoloženje javnosti kada je trošio stotine oka dukata na nasledni berati kupovinu sela u Karavlaškoj. Vlast je bila do te mere koncentrisana u njegovim rukama, da mu je Vuk napisao: „A da vi sutra, sačuvaj bože umrete, umrlo bi i praviteljstvo.” Surov odnos kneza prema činovnicima, kažnjavanje, premeštanje i mešanje u njihov privatni život naveli su Vuka Karadžića na zaključak da činovnici koji primete da ih vladar ne uvažava ili napuštaju službu, ili je zloupotrebljavaju. Knez Miloš je neprestano ubeđivao narod u nužnost samoodricanja („bolje to nego da se vrate Turci”), dok je Turke plašio „narodnom srdžbom” i novim ustankom. Time je jedne suprotstavljao drugima i vešto se nametnuo kao „faktor mira”.

Knez je bio „pohlepan na svako dobro parče zemlje”, pa su se u njegovom vlasništvu vrlo brzo našle najbolje njive, livade, skele, mehane i vodenice. Pošto je Tursko carstvo bilo „privremeni okvir“ u kome se Miloš prilično dobro snalazio, turski vezir Abdurahman je samo formalno odobravao ono što je knez na svoju ruku već sproveo u delo. Kneževa braća Jovan i Jevrem prigrabili su najbolja turska imanja na kojima su seljaci kosili „livade gospodske”. Pored zloupotrebe kuluka, tj. prekomerne eksploatacije besplatne radne snage, Miloš i Jovan su razvili sistem pljačke putem poklona: seljaci su bili dužni da o svakom većem prazniku daju „priloge”. Po Miloševom povratku iz Carigrada Jovan je obavestio svako okružje da bi kmetovi i činovnici trebalo da čestitaju knezu uspešno obavljen posao i odnesu mu poklone. Svaki kmet bio je dužan da daruje ovna, a činovnik vola. Knez Miloš je prikupljao i „milostinju”, svojevrstan dobrovoljni prilog, pa mu je narod masovno „poklanjao” stoku 1835. i 1838. godine. Razmena skupocenih poklona sa sultanom u Carigradu 1835. navela je članove njegove pratnje da zaključe: „Kao što je knez snažan, tako su mu i pokloni veliki.”

Sistem Miloševog bogaćenja podsećao je istoričare na sistem zarade trgovca koji živi od procenta jer „što je jednom rukom davao, drugom je smanjivao”. Pošto je prilično vešto balansirao na ivici narodnog strpljenja, knez Miloš je tursku vlast sveo u „podnošljive” granice i potom je bez skrupula ekonomski eksploatisao. Pritom je fama o kneževom bogatstvu rasla brže nego njegova realna politička moć i državnička reputacija. Vuk Karadžić je pisao kako je Miloš Obrenović odrastao čuvajući tuđe koze, te da 1815. godine nije imao ni 200 dukata da se izbavi od Turaka, već ih je morao pozajmiti. Kada je knez 1839. napustio Srbiju njegova gotovina se cenila na nešto preko pola miliona zlatnih dukata, što mu je bilo više nego dovoljno da skoro 20 godina lagodno živi u izgnanstvu u Evropi. Istoričar Vladimir Stojančević smatra da se Miloš obogatio na smišljen, ali jednostavan način: koristeći političku poziciju i pohlepu. Tako je pokretna i nepokretna imovina „kneza sa kvalitetima dobrog privrednika” bila vrednija od tadašnje narodne kase srpske kneževine! Prema Stojančeviću, knez Miloš je zahvaljujući radoznalosti, veštini, lukavstvu, pronicljivosti i odlučnosti bio „naš najveći i najprodorniji makijavelist”. Ponašao se kao istočnjački satrap, pri čemu je njegovo koristoljublje bilo naročito upadljivo između 1826. i 1833. godine.

Monopolista, poreznik, diplomata

Potkupljivanje turskih velikodostojnika, austrijskih špijuna i albanskih ustanika, ali i podmićivanje prilkom dobijanja Hatišerifa nisu puno odudarali od tadašnjih državničkih manira u evropskom delu Turske. Štaviše, njegove metode se savršeno uklapaju i u Makijavelijev doživljaj vladara „koji sme da bude veroloman, lukav, bezobziran i zao“. Sa druge strane, podvaljivanje turskim velikodostojnicima (poput falsifikovanja broja poreskih obveznika) nije bilo rizično samo po njegove lične aranžmane, već se lako moglo odraziti i na međunarodni status poluvazalne srpske kneževine. Upravnik odeljenja državnih i kneževih finansija Aleksa Simić, jedan od najbogatijih ljudi u tadašnjoj Srbiji, radio je za kneza kao posrednik u poslovima sa beogradskim vezirom. Prema Simićevom svedočenju, knez Miloš je 1830. prevario Husein-pašu za 135.000 groša, zbog čega su Turci odugovlačili sa dogovorenom evakuacijom srpskih gradova.

Kao što je ranije pomenuto, glavni izvori kneževog bogatstva bili su zakupi carskih poreza na teritoriji Beogradskog pašaluka. Knez Miloš je od 1816. počeo da uzima u zakup carske spahiluke da bi do 1826. godine zakupio sve carine, skele i carski harač. Uvoz i izvoz, monopoli koje je sam uveo, kneževska plata, pokloni, otmice na „legalan” i nelegalan način, zakidanje i podvale kod novčanih transakcija bili su jednako značajan izvor enormnih prihoda. Pošto je 1829. preuzeo monopol na uvoz soli iz Vlaške i Moldavije, knez Miloš je ostalima zabranio da trguju ovom robom favorizujući sopstvene trgovačke poslove. Trgovao je stokom, kožom i kukuruzom sve do 1835. kada je formalno izgubio pravo na monopol, dok je u godinama neograničene vladavine figurirao kao posrednik u eksploataciji prirodnih dobara Srbije za račun turske države.

Kako je Porta prestala da šalje kontrolore i finansijske inspektore, knez je po dogovoru sa Marašli Ali–pašom dobio pravo da samostalno prikuplja carske regalije sve do ukidanja harača 1835. godine. Inače, knez je tzv. malim regalnim pravima sticao dodatne prihode (naplate za drumarinu, mostarinu, kovanje novca itd.), iz čega se kasnije razvio sistem državnog monopola. Harač ili “glavarina” je bio porez koji su plaćali svi odrasli i radno sposobni muškarci, pripadnici nemuslimanskih veroispovesti.

Dakle, porezi koje je formalno prikupljala Narodna kancelarija išli su direktno knezu u ruke. Služeći se lukavstvom, knez Miloš je pred Turcima prikrivao realan porast broja haračkih lica (poreskih obveznika), samim tim i iznos poreske osnove tzv. vezirskog poreza. Knez je manipulisao tako što je broj domova u Srbiji lažno predstavio kao broj haračkih lica. Inače, višak poreskog dohotka mahom je trošen za činovničke plate.

Potkupljivanje je bilo jedan od zaštitnih znakova diplomatije kneza Miloša, jer je rano proniknuo u mentalitet i duh turske politike. Preko svog ličnog posrednika Alekse Simića je bez većih problema pridobio za sebe beogradskog vezira Husein–pašu. Jednom prilikom, Simić je izjavio paši: „Za izdržavanje konaka i posluge (knez Miloš) je odobrio novih 20.000 groša, jer smatra da je usled nemira u svetu život poskupeo.”

O spoljnopolitičkim namerama Habzburške monarhije knez je pribavljao informacije potkupljivanjem najviših činovnika, a Avramu Petronijeviću je poručivao da pridobije što više albanskih plemenskih vođa za otpor veziru: „Ponesi dukate i udri svakog kesom po glavi.” Na drugoj strani, knez Miloš je snabdevao tursku vojsku pšenicom, kukuruzom i oružjem, da bi se to potom računalo kao „isplaćeni harač”. Čak je posao oko dobijanja Hatišerifa i berata ubrzao podmićivanjem čitave skale Portinih službenika, uključujući velikog vezira i samog sultana. Kada je 1833. postignut dogovor da Turci napuste srpske gradove (osim Beograda) i da im Srbija godišnje plaća 2,3 miliona groša, knez Miloš je, da bi ublažio mučan utisak o proterivanju Turaka, sakupio od naroda „milostinju” od hiljadu volova i zajedno sa kesom u kojoj je bilo 250.000 groša poslao sultanu.

Srbija je u periodu 1836-1839. preko ustavnog pitanja bila uvučena u vrtlog evropske diplomatije, pa su nove okolnosti zahtevale ličnost drugačijeg kova. Opozicija kneževoj vlasti težila je da apsolutističkog kneza preobrati u ustavnog monarha, zbog čega ga je uz podršku Turske i Rusije Turskim ustavom iz 1838. primorala da svu vlast podeli sa Savetom. Time je slomljen njegov lični i apsolutistički režim koji je dotada mogao imati kakvo-takvo opravdanje u pokušaju organizovanja države u prisustvu Turaka i pod okriljem sultana. Činjenica je da je srpsku nacionalnu državu stvorio na surov način, dok je njegov režim bio samo „nemoćan pratilac” snažnog društveno-ekonomskog procesa, kako tvrdi Vladimir Stojančević. Cenu svoje neodmerene vladavine platio je političkim razlazom sa starešinsko–činovničkim slojem i konačnim gubitkom vlasti.

*Više o ovoj temi, izvorima i literaturi: Vladan Jovanović, “Korupcija u vreme vladavine Miloša Obrenovića”, u: Aleksandra Bulatović, Srđan Korać (ured.), Korupcija i razvoj moderne srpske države, Centar za menadžment, Institut za kriminološka i sociološka istraživanja, Beograd 2006.

Peščanik.net, 08.03.2014.