уторак, 12. децембар 2017.

Zbog čega su penzije male?



Kalkulacija istine: 


0
73

Od početka višestranačja 90tih godina prošlog veka pa do napredne današnjice, penzioneri u Srbiji su bili „stub države“ isključivo kada treba da glasaju, a njihova deca koju izdržavaju „udarna pesnica opozije“ kada treba rušiti vlast. A kada se vlast stekne, narod koji je istu postavio odlazi u zaborav. Do sledećih izbora naravno.
Većina penzionera u Srbiji pamti Drugi svetski rat (ili barem ratove 90tih) pa se mire sa sudbinom uz najskuplju rečenicu „Samo da ne bude rata“, ne shvatajući da rat vlasti sa zdravim razumom naroda uveliko traje. A rat su preživeli i dočekali da u nove ratove pošalju svoju decu. Neki su u ratu mučeni i taj bol i dalje osećaju, a nekima je taj bol zamenio bol za nastradalim potomcima koje su nadživeli.
Dok u razvijenoj Evropi i dobrom delu razvijenog sveta možemo sresti penzionere koji uživaju u plodovima svog višedecenijskog rada, dotle prosečan srpski penzioner gleda rijalitije, divi se vlasti, izdržava decu i unuke i čeka da umre. Dok nekim ministrima tetke kupuju stan, penzionere finansira njihova vladajuća „tetka“ za hleb, struju i Infostan. Srpski penzioneri krive inostrane faktore i „strane plaćenike“ za svoj loš položaj veličajući i praveći žrtve od pravih krivaca.
Istina je dosta jednostavnija i leži pred njihovim suznim očima što posmatraju potomke koji emigiraju u inostranstvo.
Tužna je država koja prosečno godišnje bespravno uzme penzionerima po 400€ za koje mogu kupiti 365 sendviča, a potom vlast kupi penzionerski glas za 1 sendvič koji su sami platili.
KO POTKRADA PENZIONI FOND?
Od raspada SFRJ pa do danas, svaka vlast u Srbiji je optuživala prethodnu za krađu novca iz penzionog fonda.
Ako isključimo bespogovorno poverenje vlastima i uključimo digitron, možemo doći do rezultata da zapravo – svaka vlast potkrada penzioni fond.
Srpski radnik zvanično zaradi mesečno prosečnu bruto platu od 64.602 RSD ( 46.465 RSD neto) i uplaćuje mesečno 9.044 RSD u fond PIO (penziono i invalidsko osiguranje).
Za prosečnih 35 godina radnog staža, srpski radnik uplati u fond PIO 3.798.480 RSD (oko 3.8 miliona dinara): 35 x 12 x 9.044 (prosečni radni staž pomnožen sa brojem meseci u godini i iznosom doprinosa za penziju).
Kada se prosečni srpski radnik penzioniše nakon prosečnih 35 godina rada, isti dobija prosečnu penziju od 25.513 RSD.
Prosečni životni vek u Srbiji je 74 godine (muškarci 71.6, žene 76.3 godina), što dalje implicira da penzioneri primaju penziju prosečno oko 10 godina.
Sada ćemo podeliti ukupne uplate doprinosa sa brojem godina „uživanja“ penzije i 12 meseci, kako bi izračunali realnu prosečnu mesečnu penziju.
Rezultat je 31.654 RSD, iz kog zaključujemo da mesečno iz budžeta za penzije prosečno volšebno nestane 6.141 RSD po penzioneru, iliti da prosečno svaki penzioner bude uskraćen za 736.920 RSD od odlaska u penziju do smrti.
Pored gore navedenog važno je znati da i radnik koji plaća doprinose i penzioner koji ostvaruje primanja od tih doprinosa zbog malih primanja većinski troše celokupne iznose na osnovne životne potrepštine, za koje plaćaju državi PDV od 20%. Tako radnik sa prosečnim primanjem mesečno vrati u budžet 9.293 RSD, a prosečan penzioner 5.103 RSD.
Naravno moramo uzeti u obzir da će u budućnosti biti sve manje penzionera zahvaljujući visini doprinosa, kao i izmenama zakona o radu koji dozvoljavaju poslodavcima da krše ljudska prava, a radnicima da se za radno mesto zahvale polititičarima koji su kršenje prava omogućili.
NEDOSANJANI ZIMSKI SAN
Istina je da u Srbiji, zemlji jeftine radne snage, lakih žena, lokalnih šerifa i SMS lečenja dece, prosečna plata i penzija predstavljaju san za većinu naroda. Razlog tome je što ne postoji standardni klasni sistem već su ljudi ekstremno siromašni, siromašni u dužničkom ropstvu ili bogati.
A zima dolazi.
Zima u kojoj srpski narod ne mogu ogrejati i nahraniti priče o BDP-u, investitorima i kilometrima puteva.
Zima u kojoj će naši sunarodnici umirati od hladnoće i gladi na putu Srbije u propast, putu popločanim obećanjima, strahom, lažima i izdajom.
Zima. Dolazi.
www.kolumnista.com

петак, 10. новембар 2017.

Postmoralno stanje



Ako bi se noseća poruka jedne od zadnjih objava na blogu Ivice Todorića – „Danas se i ja borim protiv koruptivnog sustava u Hrvatskoj!“ – izrazila na nešto slikovitiji i precizniji način, tako da svakome bude potpuno razumljiva, ista bi morala glasiti: „Danas se i ja borim protiv Ivice Todorića!“
Iz činjenice da se dan kasnije tajkun predao londonskoj policiji ne treba izvlačiti pogrešne zaključke: taj nije hapsio samoga sebe, a nije ni putem Mreže namjeravao plasirati oproštajno pismo. Naprotiv, njegova borbena gotovost  ne uključuje suicidalna zastranjivanja, pa je i predodžba „koruptivnog sustava“ – kojemu se, eto, „danas“ odlučio najenergičnije suprotstaviti – takva da je iz šire slike izostavljena njegova cijenjena osoba.
Navada da se u nepokolebljiva borca protiv korupcije preobraća onaj koji je još jučer korupciju utjelovljivao i važio kao sinonim za sistemsku proizvodnju munjevito obogaćena ološa, međutim, nema u hrvatskim prilikama egzotičnu aromu niti predstavlja eksces, nego prije upućuje na rašireni moralni standard i već uvelike gnjavatorsku rutinu. Ivica Todorić ostrvio se na „koruptivni sustav“, primjerice, jednako energično kao što je u svoje zlatno doba Zdravko Tomac pljunuo jednopartijski komunistički poredak i njegove autoritarne strahote, ne izgovarajući pritom punu istinu: „Danas se i ja borim protiv Zdravka Tomca!“
Ta energičnost, dakako, proizlazi iz „snage uvjerenja“, a ova su striktno akutna, lišena historijskih utega, vječno sadašnja, trajno današnja, što znači da vjerodostojnost više ne ulazi u igru kao iole bitan element u javnome nastupu: Tomac sere po komunizmu i fiktivnim komunistima zato da bi ostao potpuno isti ideološki batinaš kakav je bio u „doba mraka“, dok Todorić grmi protiv korupcije kako bi obranio kriminalnu avanturu zahvaljujući kojoj je postao vodeći među balkanskim poslovnim krvopijama.
Kada dakle odbjegli tajkun objavi sveti rat korupciji, pa još nagovijesti da bi taj okršaj mogao biti i njegov budući politički program, to na prvi pogled nalikuje entuzijazmu lovca koji navlači sivomaslinastu ambalažu, nakrivljuje šešir sa zataknutim fazanovim perom, nježno pomiluje nauljenu dvocijevku i u maglovito jutro odlazi u šumu da se iz zasjede bez milosti upuca. Kako to da nakon svega na zidu trofejne sobe, umjesto njegove preparirane tikve ukrašene sjedinama i nevinim osmijehom, ipak završi jelenja glava, ostaje slatka lovačka tajna. Rogovi su, uglavnom, rezervirani za lakovjerne.
U manje degutantnoj metafori moguće je predočiti i silovatelja koji po obavljenu zločinu zagovara seksualnu apstinenciju. Ponižena žrtva još se bolno uvija na tlu (da ovaj osvrt kojim nesretnim slučajem piše patriot, vjerojatno bi je nazvao Hrvatskom), a izdovoljeni napasnik anđeoski sklapa dlanove i odaje se postkoitalnoj apologiji celibata. Budući da izostaje katarza, da su bilo kakve autoreferentne primisli izvan optjecaja, ne radi se niti o napadnoj prisutnosti naknadne pameti, nego o naknadnom odsustvu morala. Odatle drčnost: svaki se post na Todorićevu užarenom blogu junači u žanru post festuma.
U poruci „Danas se i ja borim protiv koruptivnog sustava u Hrvatskoj“ najvažnija je dakle vremenska odrednica, točnije: njena neprolazna aktualnost, magnetski privlačna dehistoriziranost, što podrazumijeva punu svijest o tome da uz takvo „danas“ jučer ne postoji. No, bio bi neoprostiv grijeh kritički se baviti tom pojavom iz patriotskog rakursa, budući da je Todorićev mentalni manevar – fokusiramo li se na samu pozu, a ne na usputni sadržaj – zbog opće popularnosti i raširenosti postao takoreći dio nacionalnog identiteta.
Dovoljno je sjetiti se svih onih vatrenih bivših komunista i Jugoslavena koji na spomen komunizma i Jugoslavije patetično povraćaju ili se – još češće – laćaju sjekire, spremni odrubiti glave svima koji ne dijele njihov zanos, da bi bilo posve razvidno kako je bezbolna amputacija prošlosti najvažniji sastojak suvremenoga hrvatskog domoljublja.
Ambijent u kojemu se taj proces odvija čini se ispravnim, barem u znak posprdnog sjećanja na Lyotarda, nazvati postmoralnim stanjem, jer malo su gdje prizori svečanoga pokopa morala do te mjere raskošni kao kad na scenu stupa postkomunistički antikomunizam, ili postjugoslavensko antijugoslavenstvo, ili – u oblasti gospodarskog progresa, kao u slučaju našeg tajkuna – postkoruptivna antikorupcija. Ako se Tomac, u ulozi prvoborca takvoga trenda, nametnuo kao mjerna jedinica besramnosti, u masovnoj se upotrebi radi tek o varijacijama u pogledu intenziteta, naime – da li će se poželjan Hrvat uklopiti u zajednicu s nabojem od deset, pedeset ili dvjesto militomaca. Ili će, pak, poput novinara Josipa Jovića ili Joška Čelana – nekoć legendarnih komunističkih dogmata – iskazati kapacitete od preko tisuću militomaca.
U svakom slučaju, novija povijest vrvi herojima ahistoričnosti. Hrvatska je napućena ratoborno nastrojenim pojedincima koji na drugima iskaljuju prezir prema jučerašnjima sebi. Uopće ne čudi što ih je u trupe odane šovinističkome nacionalizmu, s akcentom na mržnji prema Srbima, Jugoslaviji i tekovinama NOB-a, postrojio upravo bivši general JNA i direktor FK Partizan. Ne toliko svojom ingenioznošću, koliko svojom biografijom, on je oslobodio neslućene oportunističke potencijale i poučio ih da se snaga uvjerenja očituje isključivo u adaptibilnosti. Važno je jedino lakom izmjenom ideoloških predznaka zadržati nepromijenjene strasti i efekte koje luči zadrtost. Sve ostalo rješava programski zaborav, jer – povijest brišu pobjednici.
Ivica Todorić sa svojom postkoruptivnom antikorupcijom reprezentira ekonomski nastavak te tradicije. Naum donedavnoga državnog razbojnika da se obračuna s praksom državnoga razbojništva može iz optike zdravoga razuma izgledati kao iznimno težak pothvat, no to ne umanjuje njegove šanse, budući da u kolektivističkoj predodžbi zdravoga društva zdravi razum nije na naročitoj cijeni. Najmanje bi trebalo iznenaditi ako propali tajkun, s obzirom na to da je svoje dupe odlučio spašavati u misionarskoj pozi – tj. političkim angažmanom – sutra stekne status proroka i pobere simpatije na otvorenoj sceni.
Napokon, nije li on stvorio najveći poslovni imperij na Balkanu? Ne bi li netko takvih sposobnosti bio u stanju ovu zemlju iščupati iz blata? S par mjeseci istražnoga zatvora u evidentno politički montiranom procesu tek bi se osigurala poželjna nota mučeništva. Bitno je da sama dramaturgija drastične konverzije – kada se onaj koji je ubirao najveće dividende od svekolike društvene nepravde preko noći reinkarnira u nesalomljiva borca za društvenu pravdu – u uvjetima postmoralnog stanja ne izaziva zazor, tako da tajkunova vjerodostojnost ne dolazi u pitanje, baš kao ni vjerodostojnost nekadašnjih partijskih sekretara koji, odvažno vitlajući sjekirama, biju bitke protiv „ostataka komunizma“.
Sve to nikako ne mora biti loše. Naprotiv, normaliziranje besramnosti, razgraničenje od prošlosti i usavršavanje tehnika kolektivnog kameleonstva upućuju na liniju razvoja koja obećava. Utoliko ni ovaj osvrt nema ambiciju hraniti malodušnost i dešperaciju, već ukazati na mogućnost poželjnih raspleta. Kada Hrvatska jednom i formalno ode dođavola – poput ranije jednoglasno obljubljene, a poslije jednoglasno omražene federacije – na ovome će tlu učas stasati i svoj glas dignuti milijuni uvjerenih antihrvata.
Peščanik.net, 10.11.2017.
Srodni linkovi:
Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on RedditShare on TumblrShare on StumbleUponShare on LinkedInEmail this to someone
The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić
Rođen je u Sarajevu 1960. Osnovnu i srednju školu završio je u Splitu, a u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB, na čijim se stranama vide zameci potonjeg “Ferala”, Ivančić 1984. dobija nagradu Sedam sekretara SKOJ-a. Urednik je i jedan od osnivača nedeljnika “Feral Tribune”.
U biblioteci “Feral Tribune” objavio je “Bilježnicu Robija K.” (četiri izdanja: 1994, 1996, 1997. i 2001), i studiju “Točka na U” (dva izdanja: 1998, 2000). Izabrane novinske tekstove objavio je 2003. u dve knjige, i to oglede o tuđmanizmu pod naslovom “Lomača za protuhrvatski blud”, a oglede o posttuđmanizmu pod naslovom “Šamaranje vjetra”. Prvi roman “Vita activa” objavio je 2005.
Od 2005. “Fabrika knjiga” objavila je sledeće Ivančićeve knjige: “Robi K.” (2006), u dva toma; a onda i “Robi K. Treći juriš!” (2011); zbirke ogleda “Animal Croatica” (2007), “Zašto ne pišem i drugi eseji” (2010), “Jugoslavija živi vječno” (2011) i “Sviranje srednjem kursu” (2015, u saradnji sa “Peščanikom”); romane “Vita activa” (2005, drugo izdanje ) i “Planinski zrak” (2009), te zbirku priča “Radnici i seljaci” (2014, u saradnji sa “Peščanikom”).
Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća “Novosti” i za “Peščanik”. Živi u Splitu.

субота, 28. октобар 2017.

SRETNICI NISU ŽIVI

SRETNICI NISU ŽIVI

Da danas živi Lazarević Lazo
ćutao bi, ništa ne bi kaz'o.
Ne bi napisao „Sve će to narod pozlatiti“
Bojao bi se da će ga Režim umlatiti!

Danas da živi Nušić Brane
nijemo bi posmatrao, onako sa strane.
Ne bi pisao „Gospođu ministarku“,
Tužili bi ga za klevetu, spominjali mu i sestru i majku.

Petra Kočića bi proglasili seljačinom
što piše budalaštine o debilu sa džačinom.
Zbog rušenja institucija tužilaštva i suda
za Kočića bi rekli da je izdajnička luda!

O Jovanu Popoviću zvanom Sterija
na RTRS-u snimljena bi bila serija.
Sve ovovremene Pokondirene Tikne i Kir Janje
Njegova djela proglasili bi za antipatriotsko sranje.

Aleksa Šantić bio bi probosanac
jer je zbog balinkure Emine život proveo kao samac,
opjevao ibrik, bašču, imama i kleo se „jes' tako mi dina“
Sreća pa umrije stari pjesnik, i umrije Emina...

Bacite olovke vi odvratni pisci, ne pišite,
Ne hodajte, ne govorite i ne dišite,
Neka utihne protiv Branioca i najtiši glasić ,
Neka pišu sami Milan Ljepojević i Rajko Vasić .
Janko Janković  2017.

уторак, 12. септембар 2017.

Sonja Biserko: Jugoslaviju se ne može izbrisati


Dejan Kožul
Autor 12.9.2017. u 12:29

Sonja Biserko: Jugoslaviju se ne može izbrisati
Foto: Dejan Kožul
Tito je bio jedinstven državnik ovog prostora i pored svih negiranja ta činjenica ostaje. Tako ga percipiraju i u svetu. On ima svoje mesto u istoriji sveta, uspeo je da se odmakne od Staljina, da Jugoslaviju stavi na međunarodnu scenu i da joj omogući ne tako nevažnu međunarodnu ulogu. To je obezbedilo osećaj posebnosti kod mnogih Jugoslovena, posebno političara. Danas, nažalost, nijedna od novonastalih zemalja, bar za sada, nema politički potencijal, a ni format kojim bi mogla imati neku veću ulogu u regionu, ali i uopšte. Nema političara od formata. Ali to je problem i sveta. Zato fascinacija Titom.
Helsinški odbor za ljudska prava iz Beograda izdao je knjigu ‘Jugoslavija u istorijskoj perspektivi’ koja zajedno sa portalom yuhistorija.com želi doprineti normalizaciji odnosa u regionu kroz činjenice, argumente i multiperspektivnu istoriju. Tim povodom razgovarali smo sa Sonjom Biserko, predsednicom Helsinškog odbora i urednicom izdanja među čijim se autorima nalaze Drago RoksandićIvo GoldsteinLatinka PerovićMitja Velikonja i brojni drugi istoričari sa prostora nekadašnje Jugoslavije.
Za Srbiju je ključno da prizna novu realnost u regionu, da prizna Kosovo, da ukine specijalne veze sa Republikom Srpskom i da pomogne integraciju BiH kako bi postala funkcionalna država
Kako i zašto su sakupljeni ovi ljudi?
Helsinški odbor se trudi da razume, objasni, kontekstualizuje sve ono što je dovelo do raspada Jugoslavije, pa je ovo prirodan ishod napora koji činimo poslednje dve i po decenije. Naravno, nije bilo lako sakupiti sve te ljude, ali nekako smo uspeli, uz podršku nemačkog Ministarstva za spoljne poslove, da dođemo do ove knjige i do portala koji je takođe dio projekta. Raspad Jugoslavije bio je planetarno izučavan, pogotovo u prvim godinama rata, i u inostranstvu postoji ogromna bibliografija o Jugoslaviji. Ovo je pokušaj da zemlje nastale na prostoru Jugoslavije daju svoj odgovor na raspad Jugoslavije i na neki način pomognu mlađim generacijama koje rastu na jednom narativu koji ih svakako udaljava od istine. Sve su te novonastale zemlje nacionalizovale svoje istorije, preskačući prvu i drugu Jugoslaviju. Totalno je marginaliziraju ili negiraju, međutim naše je stanovište da bez razumevanja jedne i druge Jugoslavije nije moguće razumeti ni budućnost ovog regiona. Pogotovo što sve zemlje imaju ambiciju da postanu deo EU-a, a EU kao prvi prioritet stavlja regionalnu saradnju, koja opet nije moguća bez razumevanja razloga raspada Jugoslavije i nastanka novih država. To je još uvek tema koja opterećuje odnose svih zemalja, pogotovo Srbije i ostalih.
Antifašizam je najveća vrednost
Knjiga je podeljena u tri dela?
Prvi deo se odnosi na različite percepcije Jugoslavije – kako je ko ušao i kako je ko izašao. Drugi deo na to šta je Jugoslavija, kao projekat modernizacije i emancipacije, uspela da ostvari za te narode. To je nešto što ne može da se negira, međutim ratovi su poništili veliki deo tog napora. Zatim imamo poglavlje o tome kako se danas gleda na Jugoslaviju u tim zemljama. Reč je o negiranju, gde se Jugoslavija posmatra isključivo u negativnom kontekstu, čak i u Srbiji koja je navodno u rat krenula jer je branila Jugoslaviju. Njena percepcija o jednoj i drugoj Jugoslaviji jeste da je srpski narod gubitnik i da je Srbija samo izgubila zalažući se za Jugoslaviju umesto da se od početka orijentirala na stvaranje srpske države. Shodno toj negativnoj percepciji imamo konstrukte novih identiteta tih nacija koji se oslanjaju na neku slavnu, daleku prošlost. Čak se više oslanjaju na desne, fašističke pokrete tokom Drugog svetskog rata. Svi negiraju antifašizam, dostignuća i značaj antifašističkog pokreta, jednog od prvih i najznačajnijih u Evropi.
Da li je razlog negacije činjenica da je antifašizam bio jedan od oslonaca druge Jugoslavije?
Naravno, to je bila najveća vrednost te Jugoslavije. Ova knjiga pokazuje koliko je Jugoslavija bila složena. Pojednostavljena percepcija Jugoslavije je dovela do neprihvatljivih i netačnih tumačenja. Mlade generacije nemaju načina i mogućnosti da realno naprave uvid u Jugoslaviju, a ima ih sve više koji se interesuju za nju. Ova knjiga nema ambiciju dati definitivnu sliku raspada jer to će biti predmet budućih istraživanja. Ambicija jeste da ponudi dovoljno informacija i analiza koje će mladima omogućiti da naprave uvid u širi kontekst. Istraživači na projektu su priznati u svojim sredinama, imaju obilje radova iza sebe i ovo je neka vrsta sinteze njihovog rada u prošlosti. Sarađivalo je oko 50 ljudi i stvorena je grupa koja može da nastavi dalje, pogotovo zato što nijedna od ovih zemalja ne izdvaja sredstva za takve projekte.
Tito je bio jedinstven državnik ovog prostora i pored svih negiranja ta činjenica ostaje. Tako ga percipiraju i u svetu. Uspeo je da se odmakne od Staljina i da Jugoslaviji omogući ne tako nevažnu međunarodnu ulogu
I to govori o odnosu novonastalih zemalja prema Jugoslaviji? Negira se sve.
Ne može se negirati činjenica da su te zemlje nastale iz Jugoslavije koja je važan istorijski projekat i koja je imala svoj istorijski smisao. Jugoslavija je definisala granice koje su priznate od strane Badinterove komisije i kasnije cele međunarodne zajednice. To je vrlo važan ishod te Jugoslavije. Zatim, Jugoslavija je bila i važan bezbednosni koncept za jugoslovenske narode, posebno u bipolarnom svetu. Uspela je da drži ekvidistancu u odnosu na oba bloka i da obezbedi, ne beznačajno, mesto na međunarodnoj sceni, a to je dokaz da je ta zemlja umela da osmisli svoju međunarodnu politiku i da ostvari dobit, što se ne može reći za novonastale zemlje. Novonastale zemlje teško bi opstale bez podrške EU-a, kako finansijski tako i nametanjem određenih standarda. Ova knjiga, međutim, nije u funkciji obrane već realnog sagledavanja nasleđa Jugoslavije. Nije moguće projektovati budućnost regiona bez oslanjanja na određena iskustva i saznanja koja su stečena tokom zajedničkog života. Uostalom, Jugoslavija je na neki način naše prvo iskustvo Evrope, mislim pre svega na njenu složenost. Članstvo u EU-u zahteva upravo sposobnost kompromisa i uvažavanje drugih.
sonja biserko knjiga
Foto: Dejan Kožul
Regresija u konzervativizam
Kakva saznanja se mogu izvući, a kojima bi se morale rukovoditi novonastale države?
Sve novonastale zemlje će ponovo morati učiti kako živeti u složenim organizacijama. Osim toga, ni ekonomski opstanak nije moguć bez regionalne saradnje. Nije slučajno EU postavila kao prioritet regionalnu saradnju. Vidimo kako se sporo i teško normalizuju odnosi, ne samo zbog neraščišćene prošlosti, već i zbog nezrelosti i sebičnosti regionalnih elita koje su skoncentrisane samo na sebe. Političko iskustvo svih tih elita je ograničeno i provincijalno. Mislim da je provincijalizam najveći problem jer su sva društva zatvorena, etnocentrična i bez dovoljnog uvida u međunarodni kontekst, koji je ionako složen i haotičan. Jugoslavija je napravila važan iskorak u tom pogledu, i pored nacionalne emancipacije ipak je težila i kosmopolitskim vrednostima. Možemo govoriti i o jugoslovenskom kosmopolitizmu koji je obezbedio vibrantan kulturni prostor. Neophodne su nove generacije i nove političke elite koje će težiti univerzalnijim vrednostima. Raspad Jugoslavije i uglavnom neuspešna tranzicija i transformacija ovih društava doveli su do svojevrsne regresije i vraćanju patrijarhalizmu i konzervatizmu. Međunarodni kontekst i trendovi su takođe nepovoljni i tome pogoduju. Iskustvo Jugoslavije mora se sagledavati i kroz realne mogućnosti. Rekla bih da socijalizam nije bio slučajan izraz potencijala tih društava – kolektivizma i nerazvijenosti. Komunizam i socijalizam će morati da se analiziraju iz nekog drugog ugla, uzimajući u obzir i stvarne mogućnosti određenih društava i razloge zbog kojih je to bila prihvatljiva opcija. Ne može se negirati emancipatorski i modernizacijski potencijal koji je bio važan iskorak za ta društva.
Nije li jedan ovakav okvir rasprave bio potreban i pre 30 godina kako bi se realnije sagledale prednosti i mane ondašnje Jugoslavije, i time sprečio možda ne raspad koliko sam proces revizije koji je usledio?
U predgovoru Drago Roksandić govori kako je bilo skoro nemoguće napraviti jedan takav okvir. Ovaj pokušaj jeste jedan iskorak, makar i toliko godina kasnije.
Promocije projekta se tek predstoje. Kakav prijem očekujete u javnosti?
Mislim da će naići na dobar prijem kod znatnog broja mladih ljudi i istraživača. Ne spadam u one koji misle da ništa nije urađeno. Nacionalizam i populizam jesu zauzeli javnu sferu što onemogućava dijalog u svim našim društvima, ali to ne znači da već ne postoje dobre knjige. Ova knjiga se naslanja na postojeća istraživanja. Ali važno je da se sve stavi u kontekst koji će pomoći da se bolje snađemo u odnosu na prošlost, ali i budućnost. Postojeća literatura veći dio svojih analiza počinje od TuđmanaMiloševića i Izetbegovića, što ne odražava suštinu. Oni nisu došli slučajno na političku scenu. Važno je ponovno se vratiti na hrvatsko proleće, srpske liberale i sve ostale pokušaje demokratizacije, kao i na zaustavljanje liberalizacije Jugoslavije. I, naravno, na pitanje svih pitanja: Zašto je raspad Jugoslavije bio brutalan?
Jedna od ključnih stvari je međunarodna zajednica, što spominjete i u knjizi – njena uloga od kriterijuma za priznavanje, mirovnih konferencija i pomoći, do pomoći u ratovima. Može li se sagledavati odgovornost međunarodne zajednice u raspadu Jugoslavije?
Bilo je prognoza da će doći do sukoba. Ne mislim da međunarodna zajednica nije dovoljno sagledala opasnosti, ali problem je bio što se paralelno dešavao i raspad SSSR-a i fokus je, normalno, bio na Rusiji kao nuklearnoj sili. Raspad bipolarnog sveta nije bio tektonski poremećaj samo za socijalističke zemlje nego za ceo svet. Nestajanje bipolarnog sveta i stvaranja novog još uvek traje sa neizvesnim ishodom. Dominacija Amerike kao jedine supersile bila je kratkog daha i sada smo suočeni sa opštim geostrateškim metežom. Međunarodna zajednica je bila zatečena jer je to bio i prvi veći sukob na teritoriji Evrope, ali na toj krizi i na tom ratu su formulisani mnogi mehanizmi međunarodne zajednice, iako su mnogi od njih dali samo polovične rezultate. Jugoslovenska kriza bila je neka vrsta najave onoga što se u svetu danas dešava – ona je očitovala probleme savremenog sveta na koje još uvek nema odgovora. Nažalost, međunarodni akteri nisu izvukli lekcije iz naše krize. Ipak, važno je da se ovaj prostor nakon ratova brzo pacifikovao, iako se problemi mogu brzo radikalizovati zbog neuspešnosti ekonomije, stalnog odliva mladih, sposobnih ljudi i konstantne regresije koju regionalne elite nisu sposobne da preduprede. Mislim da je etnifikacija ovih društava opasnost sama po sebi. Tu međunarodna zajednica nema odgovor. Kao što vidimo, nema još odgovor na rešavanje bosanskog pitanja, koje nije samo regionalno već i evropsko.
Liderstvo u regionu je opasno
Navodite da su problem predstavljale teritorijalne pretenzije. Postoje li one i danas?
Nacionalne ideologije nisu poražene, pretenzije nisu prestale, posebno Srbije. Očekuju se povoljne okolnosti koje bi dovele do ‘rekompozicije Balkana’. Te aspiracije blokiraju potencijal za razvoj. Države su taoci svojih nacionalnih elita i, u slučaju Srbije, ruske uloge koja podržava taj deo elita, tu iluziju da je ‘rekompozicija’ moguća i da je to pitanje pogodnog trenutka. Za Srbiju je ključno da prizna novu realnost u regionu, da prizna Kosovo, da ukine specijalne veze sa Republikom Srpskom i da pomogne integraciju BiH kako bi postala funkcionalna država. Srbija svakako nema potencijal za nove ratove, niti postoji raspoloženje među građanima.
Dugo nakon kraja Jugoslavije i danas se suočavamo sa šutiranjem tog mrtvog konja, pa je u Zagrebu odlučeno da se preimenuje Trg maršala Tita?
Znamo da je Bandić to uradio samo da bi očuvao koaliciju i podršku, da je reč o uskom političkom interesu. U Hrvatskoj su antifašističke grupe možda i najjače i prvi put su čak i zaskočene. To je brutalno kršenje volje građana. I Tuđman je bio protiv toga i on je uneo u Ustav antifašizam kao temeljnu vrednost.
Iako ga uklanjaju u svim novonastalim državama, stiče se utisak da su mnogi ipak fascinirani Titom. Aleksandar Vučić ga često koristi kao okvir koji ova Srbija želi da prestigne?
Vučić sebe vidi kao spasioca Srbije, ali naravno i kao lidera u regionu. Međunarodna zajednica svojim laskanjima podstiče tu ambiciju. Opasno je da iko bude lider na Balkanu s obzirom na nedavnu prošlost. Još uvek nema zajedničkog razumevanja nedavne prošlosti i zato je svako liderstvo u regionu kontraproduktivno. Tito je bio jedinstven državnik ovog prostora i pored svih negiranja ta činjenica ostaje. Tako ga percipiraju i u svetu. On ima svoje mesto u istoriji sveta, uspeo je da se odmakne od Staljina, da Jugoslaviju stavi na međunarodnu scenu i da joj omogući ne tako nevažnu međunarodnu ulogu. To je obezbedilo osećaj posebnosti kod mnogih Jugoslovena, posebno političara. Danas, nažalost, nijedna od novonastalih zemalja, bar za sada, nema politički potencijal, a ni format kojim bi mogla imati neku veću ulogu u regionu, ali i uopšte. Nema političara od formata. Ali to je problem i sveta. Zato fascinacija Titom.

понедељак, 11. септембар 2017.

Politika nepravde

  

Prva premisa: Uvek neki dobijaju a neki gube.
Druga premisa: U našoj je moći da odredimo ko dobija, a ko gubi.
Zaključak: Naša politika jeste da Mi dobijamo, a Oni gube.
Uzmimo da predsednik države ili vlade kaže, kao što je srpski više puta kazao, da će uskoro „plate biti veće nego što su ikada bile“. To je, bar kada je reč o Srbiji, bilo i verovatno će još podosta dugo biti netačno, ali se može razumeti kao preuveličavanje. Smisao je da će plate biti povećane u odnosu na postojeće. To jeste laž, ali kako gotovo svako razume da je samo reč o povećanju plata, to se shvata kao preuveličavanje, i zapravo je neka vrsta reklamiranja, i moglo bi da se nazove neuspelom laži.
Preuveličavanje nije karakteristično za populizam ili ne samo po sebi. U demokratijama nije neuobičajeno da se politička ponuda ulepšava, više ili manje vešto ili uspešno. Uzmimo, međutim, da ministarstvo, ne tek ministar finansija, saopšti kako je stanje u javnim finansijama bolje nego što je ikada bilo. To će najčešće biti pogrešno i, ako se ne ispravi, biće laž. Jer ministarstva, birokratije uopšte, po prirodi stvari, ne preuveličavaju. Greške su svakako moguće i uostalom očekivane, preuveličavanja nisu. Ako to nije očigledno, uzmimo da je reč o izjavama državne statistike. Jasno je da može da greši, ali ne i da preuveličava, pa nespremnost da se greške koriguju jeste spremnost da se laže.
Ni to nije karakteristično za populizam. Ne nedostaju primeri demokratskih i razvijenih država u kojima birokratija nije nepristrasna, posebno kada je reč o javnim finansijama, ali i o tržištu rada i drugim podacima koji bi mogli da utiču na političku konkurenciju i javnu podršku. Recimo, ne mali broj centralnih banaka, danas manji broj nego u relativno skorašnjoj prošlosti, nije sklon transparentnosti pod izgovorom da bi puna informisanost javnosti o, recimo, nameravanoj monetarnoj politici, mogla da ima neželjene posledice po privrednu stabilnost i aktivnost. Generalno, diskreciona moć, smatra se, uticajnija je ako se drži u tajnosti, pa se zato javnost ne obaveštava, što naravno čini sva obaveštenja lažnim, ali to se opravdava kao korisna laž.
Preuveličavanja, prikrivanje podataka i čista, ali navodno korisna, laž nisu karakteristike specifične za populizam. Svakako ne za njegove savremene obnovitelje. Koji, ovi današnji, nisu zapravo različiti od onih koje znamo već stotinak godina, od Oktobarske revolucije u Rusiji i od kraja Prvog svetskog rata. Populizam inspirisan levim ili desnim revolucijama u poslednjih stotinak godina jeste otvorena politika nepravdi. Ova karakteristika se vidi u obnovljenim populističkim pokretima i vladama širom sveta, a posebno tamo gde bi upravo iz istorijskih razloga trebalo da ih nikako nema ili da bar ne stiču popularnost – u Evropi i Sjedinjenim državama.
Za politiku nepravdi je karakteristična otvorena diskriminacija, koja je danas uglavnom nacionalistička. Doduše, i klasni populizam je često bio nacionalistički, ali to ostavljam po strani. Zanimljivo je zašto diskriminacija, zašto nanošenje nepravdi, zašto otvoreno osporavanje tuđuh prava, jednakih prava zapravo, zašto političko nasilje, jer je o tome reč, može da bude politički popularno? I koje su predvidljive, pre svega, moralne posledice?
Obično se očekuje da nepravde izazivaju revolt, pa vlasti teže da ih, najčešće, opravdaju višim ciljevima, ili ih prikrivaju, što će reći lažu da ih one motivišu ili da im je to cilj. Laž je, naravno, već sama po sebi vid nasilja, izvor nepravdi. Populisti, međutim, mobilišu podršku obećanjima da će biti nepravedni, da će legalizovati diskriminisanje određenih kategorija ljudi. Stranci, koji su to po nekom kriteriju, recimo nacionalnom, koji su neki drugi, narodu su strani ili su, kako se kaže, što je još gore, odnarođeni, i najčešća su meta. Ali, naravno, klasne, polne, verske, razlike u životnom stilu i uostalom kulturne i ideološke grupe mogu da budu predmet populističke diskriminacije. Tri su privlačne karakteristike politike nepravdi.
Jedna jeste da vođe ili stranke koji su spremni da odlučno sprovode nepravde oslobađaju od moralnih obaveza prema diskriminisanim grupama one koji očekuju da se od tih nepravdi okoriste. Što se odlučnije negiraju prava drugih, to su manje naše obaveze prema njima.
Druga jeste da je vođa moćniji ukoliko je spremniji na veće ili što je moguće manje opravdane nepravde. Politika nepravdi jeste sredstvo povećanja moći stranke, grupe, družine ili već onih koji su spremni da se njome rukovode.
Treća jeste autoritarizam, jer je moć koncentrisana u rukama vođe odlučnija i efikasnija. Populistički pokreti mogu da budu proizvod vođe, a mogu i da proizvedu vođu; jedinstvo volje je u svakom slučaju neophodno, a to podrazumeva autoritet vođe, što će reći autoritarizam.
Ključno je da politika nepravde nadjača otpor koji nepravde neminovno podstiču. Za to je potrebna javna moralna slabost, politička akrasia, gde jedna grupa ima neposredne koristi od nepravde, stiče moć i vlast, a veća grupa, koja može biti i većina društva, narod dakle, ima posredne koristi, usled čega su pripadnici naroda spremni da budu saputnici vođe i vlasti koji sprovode diskriminacije.
U kontekstu politike nepravdi, nezavisno od njenog uspeha, laži nisu samo izvrtanje činjenica ili preuveličavanje, već imaju moralnu težinu. Obično, u periodu uspona, vršenje nepravdi zanosi, to je Staljinovo stanje „opijenosti uspehom“. Što može da se izražava i u preuveličavanjima – o preporodu jedne ili druge vrste. Potom se, u periodu pada, laže i čine nepravde sasvim bezobzirno.
Prirodno je da nepravde podstiču otpor, uostalom kao i laži, osim ukoliko je, da se tako izrazim, stanje stvari upravo zasnovano na nepravdama i lažima. Usled čega je populistička politika održiva, mada naravno ne doveka. Ako je trebalo da se usprotivite nepravdama, a niste, iz koristoljublja jedne ili druge vrste, politika nepravdi po toj osnovi može da računa na vas, na populizam, čak i kada je prema vama nepravedna.
Peščanik.net, 11.09.2017.

недеља, 9. јул 2017.

O porijeklu imena Dervente

Mr Željko Asentić

 
3
O porijeklu imena Dervente, gradskog naselja u kojem se kvalitet urbanog življenja nesumnjivo poboljšava u zadnjih nekoliko godina, postoji više tumačenja. U narodu postoji tumačenje da je gradsko područje nekad davno bilo pod šumom i da, pošto je bilo puno drveća, naselje je nazvano Drventa, a kasnijom jezičkom derivacijom proistekao je, navodno, današnji naziv. Naziv gradskog naselja, nastalog konurbacijom (spajanjem) nekadašnjih naselja Gornje i Donje Ukrine, pokušava se dovesti u vezu i sa narodnim nazivom za rijeku Ukrinu – Derava. Ali, i to tumačenje ne djeluje ubjedljivo.
Moguće je da ime gradskog naselja Dervente vodi porijeklo od persijske riječi دربند – Darband, što bukvalno znači “zatvorena vrata”, a u prenesenom značenju – tvrđava. Preko Turaka Osmanlija ovaj naziv se mogao širiti u krajeve koji su došli pod otomansku vlast.
Na geografskom prostoru Bosne i Hercegovine i nekadašnje Jugoslavije postoji nekoliko naselja sa identičnim nazivom, ali je naša, posavska Derventa najveća. Gotovo isti naziv ima grad Derbent, najjužniji grad u Rusiji, u pokrajini Dagestan. Dakle, porijeklo naziva oba ova grada dovodi se u vezu sa tvrđavom, s tim da u ruskom gradu ona još postoji.
Prema Ademu Handžiću, današnje ime naselja ustalilo se od perioda između dva austrijsko-turska rata, od Požarevačkog (1718) do Beogradskog mira (1739), kada je ovaj dio Bosanske Posavine bio pod vlašću Habsburške monarhije (Handžić, 1974).
Poznata je istorijska činjenica da su Kelti živjeli na ovim prostorima i da su brojne toponime u jugoistočnoj Evropi (kao i širom svijeta) upravo oni „krstili“. Prema mom mišljenju, ime Dervente najvjerovatnije vodi porijeklo iz drevnog keltskog jezika. U slobodnom prevodu, “Derwent” se na keltskom jeziku može odnositi na „dolinu debelih hrastova“ (Celtic Place Names, web.ukonline.co.uk).
Dolina Ukrine je ranije bila bogata šumama hrasta lužnjaka (Quercus robur). Nakon krčenja, u prvoj polovini 20-og vijeka, ostala su pojedinačna stabla, među kojima je najpoznatiji višestoljetni „Babin hrast“ u Lugu. Na okolnom brežuljkastom terenu, i pored vjekovnog krčenja, intenziviranog zadnjih godina, egzistiraju šume hrasta kitnjaka (Quercus petrea).
Navedene činjenice nam sugerišu da se pretpostavke o porijeklu imena Dervente mogu suziti na logičan zaključak da je pojam Derventa prvobitno označavao – oblast, u kojoj se razvilo naselje, koje je svojim funkcionalnim uticajem dominiralo u mikroregiji. Vremenom je naziv oblasti redukovan na samo naselje.
Željko Asentić
LITERATURA:
Asentić, Ž. (2012). Derventa i okolna seoska naselja. Banja Luka: Geografsko društvo Republike Srpske.
Asentić, Ž. (2016). Derventa – geografska, istorijska i turizmološka proučavanja. Derventa-geographical, historical and tourismological studies (srpsko-englesko izdanje). Derventa: Turistička organizacija opštine Derventa.

Kratak istorijat željezničkog saobraćaja u BiH


Prva direkcija bh. željeznica osnovana je u Derventi

http://www.derventacafe.com/wp-content/uploads/2017/07/voz-kroz-derventu.jpg


Popularni “ćiro” prilikom prolaska kroz Derventu

Prva pruga u Bosni i Hercegovini puštena je u saobraćaj 24. decembra 1872. godine. Bila je to pruga normalnog kolosjeka od Banje Luke do Dobrljina (101,6 km) u današnjem Novom Gradu na zapadu BiH.
Ova pruga izgrađena je kao dio Carigradske magistrale koja je, prema planovima Turske, trebala povezati Carigrad sa Bečom.
Prva direkcija bh. željeznicaPoslije Berlinskog kongresa (1878.) Austrougarska je okupirala Bosnu i Hercegovinu i odmah počela intenzivnu gradnju pruga. Okupacione trupe su gradile pruge na liniji svog prodora u Bosnu, da bi osigurali snabdijevanje trupa. Već u septembru 1878. godine, započeta je gradnja uzane pruge od Bosanskog Broda do Sarajeva. Desetog dana septembra 1878. godine, u Derventi je osnovana prva direkcija bosanskohercegovačkih željeznica, pod nazivom „Direkcija carskih i kraljevskih bosanskih željeznica“. Direktor je bio austrougarski major – inžinjer Johan Tomašek.
Direkciju je, prema dostupnim arhivima Željeznica Federacije BiH, sačinjavalo je sedam austrougarskih oficira i vojnih činovnika, 30 civilnih činovnika iz Austrougarske i veći broj drugog osoblja – isključivo stranaca. Domaći radnici su bili pomoćno osoblje.
Vojna uprava je naredila da dionica od Bosanskog Borda do Dervente mora biti završena za dva mjeseca. Iz Rumunije, gdje je završavana pruga uzanog kolosjeka Temišvar – Oršava, prebačene su lokomotive i raspoloživi vagoni, vlasništvo firme „Higel i Sagel“ koja će graditi i pruge u Bosni. Ta okolnost je odredila budući karakter bosanskohercegovačkih pruga, a to su bile uzane pruge kolosjeka 0,76 m. Prugu prema Derventi gradilo je 40 inžinjera i 4.000 radnika.
Gradilo se bez prethodnih ispitivanjaPrilikom gradnje ove pruge nije bilo vremena za izradu bilo kakvih tehničkih studija i elaborata.
U prvoj fazi izgrađene pruge, navodi se u arhivima Željeznica FBiH, stepen tehničke ispravnosti bio je na najmanjem mogućem tehničkom nivou i jedva je zadovoljavao minimum za bezbjedno odvijanje saobraćaja.
Poseban problem su bile skretnice, tzv. „ciganke“, koje su kovači izrađivali na licu mjesta. Vozni park se sastojao od malih lokomotiva i vagona. Lokomotive su imale jačinu 20 do 40 konjskih snaga, a otvoreni vagoni zvani „loris“ imali su nosivost dvije tone. Kvačenje vagona bilo je primitivno i uslijed krutih veza, često je dolazilo do kidanja vozova u krivinama.
Za putnički saobraćaj preuređeno je deset „lorisa“ na taj način što su u četiri ćoška vagona postavljeni vertikalni stubovi i razapeto krovno platno, zvano „SEGEITUH“. Čeone strane zakovane su daskama, a bočne strane kola bile su zastrte zavjesama. Takav voz iz Bosanskog Broda do Zenice vozio je 15 sati.
Do korekcije i poboljšanja tehničkih elemenata pruge došlo je 1880. godine. Nastavljena je gradnja pruge prema Sarajevu. Nabavljene su nove lokomotive jačine 50 konjskih snaga, novi dvoosovinski putnički vagoni druge i treće klase i zatvorena teretna kola.
Prva dionica ove pruge, od Bosanskog Broda do Doboja, završena je u februaru 1879. godine, od Doboja do Žepča u aprilu a od Žepča do Zenice u junu iste godine. Kompletna pruga do Sarajeva završena je 5. oktobra 1882. godine, kada je lokomotiva „RAMA“ dovezla prvi voz u Sarajevo. Ukupna dužina ove pruge iznosila je 270.117 km.
Tokom dalje eksploatacije, na pruzi su rađena poboljšanja, a najznačajnije je probijanje tunela Vranduk 1910. godine i ugradnja šina tipa 4 težine 22 kg, čime je gornji stroj znatno poboljšan. Sljedeća izgrađena pruga bila je rudarsko šumska pruga Semizovac – Ivančići. Njena glavna namjena bila je izvoz manganske rude iz bogatog nalazišta kod Čevljanovića i odvoz drvenih poluobrađenih trupaca.
Pruga na jugu zemljeŽeleći što prije uspostaviti komunikaciju od unutrašnjosti ka moru, Austrougarska monarhija se odlučila za gradnju Južne pruge. Prva dionica te pruge od Metkovića do Mostara puštena je u saobraćaj u junu 1885. godine.
Kao dio glavne magistralne pruge Doboj – Sarajevo 1886. godine izgrađena je dolinom rijeke Spreče pruga Doboj – Simin Han (66,7 km). Ta pruga je obezbjeđivala izvoz kvalitetnog uglja i soli iz bogatog Tuzlanskog bazena.
Te iste godine, Direkcija željeznica preseljava se iz Dervente u Sarajevo. Zbog male propusne moći izgrađenih pruga, nastavlja se gradnja Južne pruge od Mostara prema Sarajevu, pa se 1888. godine u saobraćaj pušta dionica pruge Mostar – Ostrožac, a naredne godine prvi voz ulazi u Konjic.
(Agencija NAP)

среда, 14. јун 2017.

KADA SRETNETE PATRIOTU: Stavite novčanik u unutrašnji džep


Kad govori o patriotizmu, domoljub ne misli na prirodu i živa bića, srce mu ponosno bije samo pri pomisli na državni aparat. Oduševljava ga činjenica da je taj aparat, kao što dobro znamo, najobičnija zajebancija, šklopocija koja škripi na sve strane

Piše: Selvedin Avdić
 
Čitam posljednjih dana anketu jednih dnevnih novina  u kojoj poznate osobe govore šta im se sviđa u Hrvatskoj. Priznajem, često ne mogu odoljeti sličnim kič senzacijama, naročito kada je neko javno natjeran da demonstira patriotizam. Jer, nisam baš siguran da je patriotizam osobina koju je poželjno javno pokazivati,  uglavnom zato što se slažem sa tvrdnjom Emme Goldman koja je poodavno zaključila da je izgrađen od samoljublja, arogancije i egoizma pa objasnila:
Patriotizam pretpostavlja da je zemaljska kugla podijeljena na male tačke, a svaka od njih okružena je željeznom ogradom. Oni koji su se rodili na jednoj tački, smatraju sebe boljima, plemenitijima i pametnijima od živih bića koja nastanjuju neku drugu tačku. Zbog toga je dužnost svakoga ko živi na toj izabranoj tački da se bori, ubija i umre u pokušaju da nametne svoju nadmoć svima drugima.
Vratimo se onoj anketi. Ne znam šta joj je cilj, možda se radi o jačanju domoljublja tokom turističke sezone, jer ako Giulianno kaže da na svijetu nema ljepše zemlje od Hrvatske, šta tu običan čitalac ili neodlučan turista ima da dvoji. Nisam analizirao, ali mi se čini da tamošnji  selebritiji uglavnom odgovaraju kako u Hrvatskoj najviše vole prirodu i ljude.

Teško je procijeniti da li su iskreno odgovarali jer mislim da bi anketa i u drugim, mnogo uređenijim zemljama od Hrvatske, imala slične odgovore. Znate kako je, neprikladno je za revijalno izdanje nekog magazina, u anketi pozicioniranoj odmah iza turističkih reklama, izjaviti da voliš obrazovni sistem, socijalnu zaštitu ili organizaciju šalterske službe čak i ukoliko si potpuno oduševljen njima. To jednostavno ne priliči tankoćutnim patriotskim osjećajima.
PRIRODNO I LJUDSKI
Na žalost, u Bosni i Hercegovini ne možemo tako da kalkuliramo i da procjenjujemo kakav odgovor bi bio priličan.  Jer, na koji segment bosanskohercegovačkog društva možemo biti ponosni?
Na pravosuđe – u kojem tužioci za dvadeset maraka šalju u pritvor, a za milione na slobodu?
Na zdravstvo – u kojem supruga člana Predsjedništva može od njega da napravi privatnu firmu?
Na obrazovanje – u kojem funkcioniraju škole pod jednim krovom a univerziteti niču na autobuskim stajalištima?
Na politički sistem – klasičan zvjerinjak iz kojeg ne znam šta bih prije izdvojio?
Na društveno uređenje – birokratsko klupko entiteta, kantona, općina, opština, koje se ne može nazvati državom?
Na privredu – kojom vladaju stranački tajkuni?
Na nešto?
Na žalost, ni na šta. Čeznem da me neko razuvjeri ali ne vjerujem da će imati dovoljno argumenata.
Stoga bi za prosječnog Bosanca i Hercegovca odgovor o prirodi i ljudima u onoj anketi bio  jedini prirodan i ljudski. Mi i nemamo drugoga izbora nego da volimo potoke, planinske vrhove, dekice u hladu, kravice na ispaši, srne u čestaru, jaganjce na ražnju i jaglace u cvatu. Pored toga, naš patriotizam može se odnositi još samo na  – porodicu , rodbinu, prijatelje, ljubazan komšiluk, slučajnog prolaznika… ako i na to. Može i na životinje, odatle nikakvo zlo ne dolazi.
Kao što vidimo nevelika je to grupica živih bića, ali kako ćemo ljubav usmjeriti na čitave nacije, kad smo svjesni da u njima ima toliko šljama – ratnih zločinaca, profitera, kriminalaca, nacionalista, tajkuna, prevaranata…
S DRUGE STRANE
Upravo iz tih nemilih redova dolaze naši najveći patrioti, domoljubi i rodoljubi Njima su puna usta domovine, otadžbine, rodne grude, praotaca, merhametluka, uljudbe, ognjišta, kostiju, grobova, gena kamenih, begova, vitezova, heroja, izdajnika, svetaca i slične bižuterije. Ali, njihova verzija patriotizma sasvim se razlikuje od stajališta običnog bosanskohercegovačkog stradalnika.
Sigurno ste uočili da ovdašnji deklarirani patriota ili domoljub pa i rodoljub prezire i prirodu i ljude i životinje. On nema nikakvu emocionalnu blokadu da naudi prirodi kad god se ona ispriječi između njega i blagostanja – preusmjeriće rijeke, isušiće jezero, posjeći šume, zagaditi zrak, vodu… Za sitan novac, bez ispaljenog metka, u stanju je potpunom strancu predati čitava sela. Što se tiče ljudi, rado će ih poslati u rat, a nakon njega nastaviti intenzivnu eksploataciju preživjele žive sile.
Kad govori o patriotizmu, domoljub ne misli na prirodu i živa bića, srce mu ponosno bije samo pri pomisli na državni aparat. Oduševljava ga činjenica da je taj aparat, kao što dobro znamo, najobičnija zajebancija, šklopocija koja škripi na sve strane. Zna naš patriota da samo u takvom dunđeraju ima dovoljno praznog hoda i rupa u zakonu koje mu omogućavaju nastavak iživljavanja na domovini. Zbog toga će on do posljednje kapi tuđe krvi braniti i otadžbinu i zastavu, svaki napad na sebe proglasiće napadom na državu, svako drugačije mišljenje nazvaće izdajničkim, individualni motiv proglasiti kolektivnim, pljačku proglasiti za vitalni interes, vlastiti gubitak nacionalnom tragedijom a medij koji se ispriječi između njega i njegovom plijena proglasiće nedovoljno patriotskim.
NEMOJTE BITI PATRIOTE
Siguran sam da čitalac sa početka ovoga teksta pripada ovoj kategoriji dežurnih patriota/rodoljuba/domoljuba. Huljama, da budemo precizni, kako ih je davno identificirao Samuel Jackson a ja tu nemam ništa specijalno da dodam. Žurnal sigurno nije “patriotski portal” za takve čitaoce i na to smo neizmjerno ponosni.
Ne znam kako vi, ali ja čim mi neko pomene patriotizam odmah novčanik premjestim u unutrašnji džep. Preporučujem i vama isto. Također vam preporučujem da nastavite čuvati prirodu i drage ljude i životinje.  Ali, ne samo na onoj tački na kojoj ste se rodili. Nemojte bit patriote. I javite se ponekad.
(zurnal.info)