ivo.marinic1: 2014

петак, 26. децембар 2014.

Ko se prilagođava, on nije zločinac, nego podlac,

Bela Hamvaš | H Y P O M N E M A T A

Direktni moral i loša savest

Čovek nigde dospeo nije. Ko je netaknut, on je neobrazovan, ko je obrazovan, on je korumpiran.
Pred netaknutim treba poreći obrazovanje, pred obrazovanim treba poreći netaknutost. Čovek nigde dospeo nije.

Uopšte se ne bih mogao složiti s tim da to neko pripiše prinudi sveta koji je od nas nezavisan.
Nezavisnim od nas se može smatrati slobodni pad, mada imam prigovor i protiv te definicije. Ali bih se odlučno protivio ako bi neko utvrdio da smo nevini u nastajanju sveta. Ja bih posumnjao ne samo u zdrav razum, nego i u poštenje čoveka koji bi doveo u sumnju da smo mi napravili i neprekidno pravimo ovaj svet. U odnosu na to da je svet ovakav kakav jeste, nisam sklon da prihvatim nikakve optužbe s bilo čije strane. Nije trebalo tako spremno pridoneti da to ovako bude, i ne treba tako spremno pridonositi da to ovako i ostane.

Pokoravanje se gotovo nikada ne događa s odlučnošću. Ričard III je redak. Ričard III je čovek koji se odlučno unosi u to to be a Pillain – a sada ću biti nitkov. Ekonomski i socijalni interesi, na ovoj kaljavoj strmini koja jeste vreme, zauzimaju mesto u prvom planu, i mogu se zadovoljiti samo na uštrb moralnog kvaliteta. Prvi korak svako čini samo izuzetno i samo jednom. Nikad više.

Razumljivo. Vidi da s prihodom kojim se približava egzistencijalnom minimumu može da se sakrije na beznačajnom mestu i eventualno može sačuvati i svoju netaknutost. A onda se mora odreći od toliko primamljivih dobara. Jer vidi i to da za svaku prednost, kojom prevazilazi socijalnu beznačajnost i egzistencijalni minimum, ne plaća radom, nego odustajanjem od svoje moralnosti. I tu nema izuzetka. Nije istina, bar za sada, da je osnova svake dobro zasnovane društvene situacije i prihoda odustajanje od moralnih vrednosti. Neosporno je, međutim, da svaki prihod pribavljen iznad egzistencijalnog minimuma i svaki pokušaj izlaska iz beznačajnosti ne zavisi od stvarnog radnog učinka, nego od prilagođavanja korupciji. Rad se uopšte ne plaća, ili ako se i plaća, plaća se veoma loše. Uopšte se plaća, i to katkada veoma dobro, prema tome koji stepen korupcije je čovek u stanju da realizuje.

Izgleda da postoje samo dva slučaja – prihvatati siromaštvo, povući se u bezimenost i odustati od svakog častoljublja moći, ili pak to be a villain, i s dijaboličnom nostalgijom kroz sebe samog dopustiti slobodan protok silama demoralizacije.

U svemu tome je tužno da ovaj čovek samo retko biva zločinac, najčešće je tek varalica i vetrogonja. Ono što čovek tako počini nije greh. U grehu, veli Bataj, uvek ima nešto zanimljivo. Ovo ovde je savršeno beznačajno. Greh ima svoju dubinu, od ovoga se čovek samo ukalja. Postoji i jadniji čovek od razbojnika, parazit. A onaj koji to čini, nosi u sebi slomljenu egzistenciju. Za nedarovitog čoveka to nije naročit potres. Nema šta da izgubi. Što je neko manji, što ima manje pretenzije, što manje uzima samog sebe ozbiljno, odnosno što je više žurnalista i što je više bez težine, on će mnogo lakše podneti korupciju. Mali dar će se razdrobiti i od njega neće ostati ništa drugo do rutina. Što je neko talentovaniji, pristajanje je sudbonosnije. Znak raspoznavanja visokog častoljublja jeste što ono sve drugo izvan istine podnosi veoma teško.
Posle prvog koraka, ma koliko bio izuzetno načinjen, jedva je moguće zaustavljanje. Bezgranična je čovekova asimilaciona sposobnost. Hekel veli da čovek, ako ne sagori u pepeo, i na pakao bi se navikao za nekoliko sati. Put do najniže tačke se pređe za različito vreme. Ali ako egzistencija odustane od svoje netaknutosti, otpor postaje sve slabiji. Podlost postaje konstantan činilac dok se ne pretvori u neki izam. I onda svako, zavisno od toga da li se pripremio za korupciju kratkog ili dugog daha (eventualno uzimajući u obzir zahteve jednog sledećeg režima), primenjuje razne tehničke bravure života i može biti u ortodoksnom afinitetu s jednom spoljašnjošću (s kojom se obično vara), i može se nadati da mu je večna poremećena zaslepljenost. Čak može da izigrava lažno pokajanje.

Ako neko socijalno napreduje i ekonomski se uzdiže, savest ga obično ne teši. Savest je specifična monomanija. Čovek bi rekao da je ona u tačnoj opoziciji prema svetu. Nije pragmatična, pogotovo nije materijalistička, a povrh svega sve to uopšte ne krije. Nema u njoj oportunizma, nije ni realna, ni malo nije realpolitička, čak toliko da to već nije ni trezveno. Njen taktički osećaj je ništavan, blagostanje mnogo ne poštuje, da se slava i ne pominje. Savest se nikada ne prilagođava, ne može se ni prinuditi na prilagođavanje, i ako se čovek prilagođava, savest se u svakom slučaju suprotstavlja.

Ko se pokori, nema dobru savest. To je sigurno. Loša savest je u prvom redu privatna stvar. Čovek je prinuđen da samog sebe opravdava pred svojom savešću. Treba da iznosi argumente za svoje prilagođavanje i samog sebe da odbrani nasuprot svojoj savesti. Ako se prilagođavanje i dalje nastavlja, produbljava se dijalektičko držanje zauzeto prema savesti, i čoveku je neophodna sistematska odbrana. U početku je bilo dovoljno ako je čovek izneo izgovore o preživljavanju. Kasnije se pak morao pozivati na porodicu. Na koncu počinje da izgrađuje takozvani pogled na svet. U mnogim slučajevima postaje religiozan. Poredak stvari je takav da čovek ne samo što laže, nego povrh toga mora i da dokaže kako je on u pravu.

Nije reč o “neurozi za svakodnevnim hlebom”. Ako bi samo to bilo u opasnosti, lako bismo se međusobno razumeli. Pogledi na svet se ne grade u interesu istine, nego protiv loše savesti. Pogled na svet je „naučno zdanje u kojem čovek skriva svoju strepnju”.

Čovek koji se prilagođava živi u uverenju da je njegova korupcija spolja nevidljiva. A nasuprot tome stoji činjenica da prva stvar koja se na njemu može zapaziti jeste baš korupcija. Već izdaleka, već s leđa, već po držanju i po koraku na svakome se može stopostotno zaključiti čak i kako je započeo svoju karijeru, dokle je dospeo i na šta se priprema. Naročito postoji jedan čovek koji sve to smesta zapazi. To je onaj čovek na čiji je račun počinjeno prilagođavanje. Loša savest provocira, i to moralno provocira onoga ko nije sklon prilagođavanju, i čoveka prisiljava na stanovište direktnog morala.

Direktni moral nije projekcija loše savesti. Zaista postoje ljudi koji naspram korumpiranog prilagođavanja zastupaju moralnu osudu. Bilo ko da je, jedna stvar je pouzdana, ovaj čovek ne učestvuje u prilagođavanju. Da li je sam svesno odustao od sveta, ili je ispao zbog neumešnosti, neizvesno je. Činjenica je i da se upravo zbog toga morao odreći od dobara. Ali ne samo od dobara. Izvan sveta, odnosno izvan društva. Izgubio je ne samo nadu u ljudski život, nego i da živi s ostalima. I to da je u gubitku, hteo-ne hteo, mora o tome da vodi računa.

Ko se prilagođava, on živi, ma koliko da je prljav život, on doseže dobra, ako i ima lošu savest, zajedno je s ostalima. Ko se ne prilagođava, bilo zbog odvratnosti, bilo zbog drugih razloga, isključen je iz zajednice, u apstraktnom je dijalogu, samo kao protivnik i tužilac.

Ko se pokori, on prilagođavanjem odustaje od svoga bića i na koncu ga gubi. Ko se ne pokori, zadržava svoje biće, ali ne zna šta će s njim, jer je sam.

Neko ili živi, i cena života je ukaljanost, ili ne želi da se ukalja, ali onda je prisiljen da se odrekne života.
To je direktni moral i loša savest.
Neizmerna je udaljenost između loše savesti i direktnog morala.
Loša savest živi u otimačini sveta.
Direktni moral živi u napuštenosti od istine.
Ima onih koji se sjajno osećaju u direktnom moralu. Uživaju u tome što su izvan i što mogu da sude. Naročiti je trijumf kada čovek može da škrguće zubima. Biti zapostavljen! Biti ugnjeten, siromašan! Niko ne može da izdrži bez dubokih rana.
Direktan moral je mesto odgajivanja pobune i revolucije. Svaki pobunjenik i revolucionar nalazi se na moralnom pijedestalu i to je u njemu direktni moral.
Pokoravanje nije zločin, nego skandal. Ko se prilagođava, on nije zločinac, nego podlac. Zbog toga njegovo mesto nije pred sudom, nego uzbunjuje. Ovo negodovanje je klica pobune. Niko ne može da prođe a da ne kuje osvetu. Ako bukne osveta, revolucija je tu.Revolucija nije klica pobunjenika, nego korupcija pravi pobunjenika. Pobunjenik nije loša savest koju je probudila korupcija, nego razjarenost čoveka koji je lišen životnih dobara i isključen iz zajednice.

Revolucionar misli da zbog toga što je neko bedan, istina može biti samo na njegovoj strani. Ali u onom trenutku kada revolucionar osvoji svet i sredi se, smesta zaposeda dobra i počinje da ih brani, loša savest se u njemu odmah budi i smesta provocira direktni moral. Nikada još nije protutnjala revolucija a da se to paradigmatično nije ponovilo. Uzalud ona i dalje objavljuje svoje ideje.
Oglašavanje više nema ton direktnog morala, nego loše savesti. Ako revolucionar dođe na vlast, smesta se pokori svetu i sve počinje iz početka.

Verodostojnost je obaveza da čovek samog sebe realizuje. Ovaj zadatak koristi sve životne snage, i rezultat je i tada ponajčešće fragmentaran. Užasno je, ali je tako. Ali bilo kako da je, to je slava života, bila i ostala.
Ko se pokori, on ne prihvata verodostojnu obavezu (engagement authentique) čoveka. Neizvesno je zbog čega. Možda je zadatak isuviše krupan. Budući da je u svetu tako teško da čovek bude on sam, čovek se otiskuje u korupciju. Ako već ne može biti on sam, bar da proguta sve što može.

Nije u stanju da prizna budući da je svet onakav kakav jeste, čovek je prinuđen da čini ustupke. Ali ustupa samo onoliko koliko je bezuslovno neophodno za održavanje života. U tome je nevolja. Ako bi ovako popustio svetu, smatrao bi to izuzetnim činom i dopustio bi da mu taj čin potone u ništa, a ostao bi on sam izvan toga i zadržao bi svoje izvorno mesto. Umesto toga on sebe poistovećuje sa svojim činom i počinje da ga brani. Nije u stanju da otvoreno laže, da zna za to i da to podnese. Jedini akt pokoravanja još bi imao opravdanja ako ne bi bio povezan s tehničkom praksom života na koju ga prisiljava loša savest, koja svoj čin korupcije počinje da opravdava pred samom sobom i kad taj čin ne bi pokušavala da prikaže kao ispravan uz uključivanje dijalektike pogleda na svet.

Ko izda samog sebe, on se nikada neće osloboditi od onoga koji sve to vidi.

Emanuel Munije geografiju čina obeležava s četiri tačke. Prema ove četiri tačke svaki čin je:

1. preoblikovanje spoljne stvarnosti,
2. oblikovanje ljudske ličnosti,
3. približavanje čoveka čoveku,
4. pojačavanje sveta vrednosti.

Mereno ovim stepenima širine i dužine pokoravanje:

1. spoljni svet ne preoblikuje u pozitivnom, nego u negativnom smeru, odnosno ne čini ga čistijim, nego razorenijim,
2. pokoravanje demoralizuje ljudsku ličnost,
3. pokoravanje udaljava čoveka od čoveka,
4. pokoravanje ne pojačava vrednosti, nego ono što je za odbacivanje.

To je ono što direktni moral najjasnije vidi: “pokoravanje izbacuje čoveka iz njegovog izvornog obličja i kompromituje krajnji rezultat života.” Pokoravanju to niko nikada ne može oprostiti. Od pokoravanja nikada neće niti može biti veličina. To je par excellence antitragična egzistencija, odnosno skandalozna egzistencija.
Direktni moral je više ludilo. Nema ničeg ponižavajućeg do podneti kako pokoravanje svojom virtuoznom tehnikom života prekriva veliki životni put i kako stavlja ruku na dobra života, i kako zaposeda mesto života, kao da je sve njegovo, i uzima deo od onoga odakle su svi drugi isključeni.

U čoveku koji ne ume da se odbrani na odgovarajući način, pribira se otrov za deset hiljada inkarnacija. Osveta. Osveta je, kaže Niče, protest htenja protiv vremena.

Svaki mučenik neka dobro promisli nije li ono osveta što u njemu deluje? “O, kad bi neko umeo da čoveka spase od osvete!”

Pokoravanje izbacuje čoveka iz njegovog izvornog obličja i kompromituje rezultat života. Ali onaj ko se ne pokorava i ne prilagođava, održava svoju čistu savest i čuva svoju netaknutost i staje uz direktni moral, on postaje anđeo osvete.

Direktni moral se narcisoidno pridržava svoje herojske i grčevite čistote. Direktni moral nije socijalan, nego egocentričan. Zbog toga, ako uzme maha, ne stvara zajednicu, nego revoluciju.

Direktni moral, kao i loša savest, isključuje veličinu. Direktni moral je osrednji i demonski.

Ko se pokori, on ukalja život. Loša savest je nemir ukaljanog života. Direktni moral je strah od života čoveka koji je isključen iz zajednice i lišen dobara.

Pokoravanje je neoprostivo. Onaj koji se pokorio na kolenima treba da traži oproštaj od istine koju je povredio. Sve dotle se ne može vratiti domu.

Direktni moral će se raspršiti tek onda ako bude pozvan da stupi u svet ljubavi, i stvarno u njega stupi. Tek tako će moći izbeći vatru pakla.

(. . .)

via Fenomeni

26 Dec 2014

Objavio Darko Cvijetic

понедељак, 15. децембар 2014.

Neki novi "doktorati" o nebulozama

Snježana Kordić o nebulozama koje su uvreda za mozak i lingvistiku

Mirko Peti nije mladi početnik u kroatistici, nego je desetljećima uposlenik Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, a poznat je i kao autor poglavlja o sintaksi u Hrvatskoj gramatici. Petijevo »učenje« izloženo u disertaciji uživa veliku podršku u kroatistici. Ne samo da su Pranjković, Silić i Katičić pozitivno ocijenili njegov doktorat, nego su Pranjković i Silić kao recenzenti omogućili objavljivanje tog rukopisa u obliku knjige. Peti je odabran da rukovodi nacionalnim projektom izrade višesveščanoga hrvatskoga rječnika u Institutu za hrvatski jezik. Osim toga, Hrvatski slavistički komitet izabrao je Petija da na svjetskom slavističkom kongresu svojom »teorijom« pokaže domete hrvatske kroatistike. Nakon Petijevog predavanja na kongresu vladala je šutnja. Svjetska lingvistička javnost ostala je bez teksta.

Piše: Snježana Kordić

Izlaskom knjige Mirka Petija Oblici nebrojivosti u hrvatskom jeziku izišao je na svjetlo dana još jedan filološki skandal u Hrvatskoj. Riječ je o knjizi čiji sadržaj se ne može okarakterizirati drugačije nego kao nakupina nebuloza, čije čitanje je uvreda za ljudski mozak i za lingvistiku. A iz Predgovora se saznaje da je to ni manje ni više nego doktorat obranjen na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Mentor disertacije i predsjednik komisije za ocjenu bio je Ivo Pranjković, članovi komisije bili su Josip Silić i Radoslav Katičić.

Nakon čitanja knjige nameće se zaključak da svaki osnovnoškolac prije zaslužuje titulu doktora znanosti od Mirka Petija. Jer svaki osnovnoškolac zna da se ribe mogu brojati: jedna riba, dvije ribe, deset riba. Međutim, M. Peti tvrdi suprotno. On kaže da je deset riba nebrojivo, navodeći primjer Uz obalu pliva deset riba (151). Pritom ne nudi objašnjenje kako se došlo do toga da riba ima deset ako se one ne mogu brojati.

Ne ograničava se samo na ribe i ne ograničava se samo na deset, nego tvrdi da su sve imenice nebrojive i kad uz njih stoji bilo koji drugi glavni broj: »sadržaj je imenica uz glavne brojeve i priloge količine s gledišta gramatičke kategorije broja nebrojiv« (151-152). Svjestan je »takav zaključak je u suprotnosti s dominirajućim mišljenjem većine lingvista o brojivosti imenica« (152) – naravno, takav zaključak je u suprotnosti sa svima. Čitateljima koji deset riba smatraju brojivima, Peti kaže da je deset riba »samo privid brojivosti«. I nastavlja: »taj je privid brojivosti lingviste naveo na zaključak da su imenice uz koje se upotrebljavaju glavni brojevi obavezno brojive« (152). Znači, svima drugima se priviđa, a samo Peti vidi stvarnost. U njegovoj stvarnosti je mjesečina brojiva (242), premda se baš ona ne može brojati, usp. *jedna mjesečina, *dvije mjesečine, *tri mjesečine.

U Petijevoj stvarnosti ne postoji sedam padeža, kako se uči već u osnovnoj školi, nego postoje samo dva padeža, nominativ i genitiv, i to ne čitav genitiv, nego samo dijelni genitiv (17-18, 239-240). Pa je za Petija stolica predmet samo u nominativu i samo u nominativu se može brojati, dok u bilo kojem drugom padežu, npr. donijeli su tri stolice, više nije »predmet koji se može brojiti« (18). Od kad postoji lingvistika, padež je jedna kategorija, a broj druga. Samo kod Petija nije tako: kod njega je padež izraz broja (35). Svatko zna da je besubjektna rečenica ona koja je bez subjekta. A Peti tvrdi suprotno, kod njega je besubjektna rečenica ona koja ima subjekt (215).

Svaki osnovnoškolac zna da lične zamjenice pokazuju lice: ja pokazuje prvo lice, ti drugo lice, on treće lice itd. Zato se i zovu lične zamjenice. No, Peti tvrdi da lične zamjenice ne pokazuju lice (102). Osnovnoškolci znaju i da u primjeru Prijatelj mi je sportaš riječ prijatelj označava osobu, a u primjeru Vlak juri riječ vlak ne označava osobu. A Peti tvrdi da je suprotno istina, da u tim primjerima prijatelj nije osoba, a vlak je osoba (67, 73). Piše da se riječju prijatelj »ne može označiti osoba trećeg lica«, dok vlak označava osobu trećeg lica, usp. »osoba se trećega lica, označena jedninskim oblikom imenice vlak« (67, 73). Uvjeren je i da ja ne označava osobu i da se u rečenici Ja sam bolestan »ne označuje osoba određenoga lica« (133).

Sve rečenice sa sam, si, je, smo, ste, su Peti proglašava bezličnima (66, 110), što je u suprotnosti sa svim lingvističkim definicijama i s jezičnom stvarnošću jer rečenice Ja sam učitelj, Ti si učitelj, On je učitelj itd. izražavaju lice i nisu bezlične. Iako svatko vidi da sam, si, je, smo, ste, su pokazuju lice i broj u Žedan sam, Žedan si, Žedni smo itd., Peti tvrdi suprotno (58). On piše da sam, si, je, smo, ste, su ne mogu izraziti lice i broj, nego da je kod njih »sadržaj oznaka kategorije lica i broja s gledišta tih dviju kategorija neutraliziran« (58). A dokaz za »neutralizaciju« mu je njegova tvrdnja da je neutralizirano. Kad se ima u vidu da on i druge temeljne razlike ukida koristeći uvijek svoju tvrdnju o »neutralizaciji« kao »dokaz«, onda je jasno da je neutralizacija ključna riječ Petijeve »teorije«. Ta riječ se pojavljuje najmanje četristo puta u knjizi. Kod Petija je sve neutralizirano: neutralizirana jednina, neutralizirana množina, neutralizirano lice, neutraliziran broj. Sve s ciljem neutraliziranja mozga čitatelja.

Peti tvrdi da je prijatelj u rečenici Prijatelj mi je sportaš nebrojiv, a u rečenici Prijatelj mi uči za ispit brojiv (65), premda je prijatelj, naravno, jednako brojiv u obje rečenice. Kaže da se razlici u brojivosti kako je on vidi između tih primjera nije »u kroatistici dosada poklanjala dovoljna pozornost«, i to zato što je ta razlika »neznatna, zapravo je i nema« (65). Pa kad je nema, zašto je on onda izmišlja?

U Uvodu desetak puta ističe kako će on dati »valjan opis« (20) jer će nebrojivost na sintaktičkoj razini »opisati kako valja« (19), »stvoriti valjane metodološke pretpostavke« (19), »da se ta kategorija valjano opiše« (19) pa će s postojanjem »metodoloških pretpostavki za valjan opis« (20) biti »mnogo lakše valjano protumačiti semantičke odnose u gramatičkoj kategoriji broja« (20). I u narednom poglavlju kaže da se jedino njegovim pristupom brojivosti »mogu valjano opisati semantički odnosi u toj kategoriji« (25), što je neophodno »da bi se sadržaj imenske riječi valjano opisao« (25) jer bez Petijevih pojmova se »semantički odnosi u gramatičkoj kategoriji broja lingvistički valjano ne bi mogli opisati« (28), a to se »u potpunosti valjano može opisati jedino« pomoću Petijevih pojmova (28).

Ako čitatelj ima utisak da se tu nešto ponavlja, ne vara se: ponavljanje je jedno od glavnih svojstava ove knjige. Budući da Peti ni za jednu svoju tvrdnju nema dokaze, ponavljanje je njegov jedini način uvjeravanja. Citati koje sam navela iz Uvoda predstavljaju bezazleni primjer ponavljanja. Stvar je mnogo gora kad Peti po dvadeset puta ponavlja svoju »teoriju« prema kojoj je brojiva imenica nebrojiva, a nebrojiva brojiva, kad ponavljanjem želi čitatelja uvjeriti da je rečenica s ličnom zamjenicom bezlična rečenica, a rečenica sa subjektom besubjektna rečenica itd. Kao da će nešto što je netočno postati ispravno ako on to dvadeset puta ponovi.

Uočivši da može napisati što god hoće, a da se papir pritom ne buni, Peti tvrdi da je rečenica Pred kavanom je bila gužva besubjektna rečenica (111), iako je očito da ima subjekt u nominativu gužva. Bezlično mu je Marko mi je prijatelj (126), iako je subjekt točno određeno treće lice i predikat se slaže sa subjektom u licu i broju. Bezličnima proglašava i rečenice s ličnim zamjenicama Ja sam putnik, Mi smo putnici (132) – kad se Peti zainati da je rečenica bezlična, onda je ni lična zamjenice ja »od bezličnosti ne može spasiti« (129).

On uvodi i svoju definiciju cjelovitosti: cjelovito mu je ono čega »ima samo dio« (124). Tvrdi da imenice mogu biti predmetne samo u nominativu, a ne i u drugim padežima (128). To znači da u situaciji Udario ga je čekićem po glavi nitko ne bi osjetio bol jer, prema Petijevoj »teoriji«, nitko nikoga nije udario nekim predmetom zato što je čekić u instrumetalu, a ne u nominativu. Preporučljivo je ipak čekić smatrati predmetom i kad nije u nominativu, pa drugi lingvisti tako i čine.

Zamišljajući da stvara novo jezikoslovlje Peti uvodi svoje termine, koji glase: zbrojina, malina, jednost, jedinost, mnogost, jednini nominativ. O svom »jedninskom nominativu« tvrdi da se »po jednosti« »razlikuje od nominativa jednine« (78), iako su, naravno, i »po jednosti« i po svemu identični, usp. Jedan čovjek sjedi i Jedan čovjek sjedi. U Petijevom jezikoslovlju događaju se čudesa, tamo se predmet »poosobljuje« (79), tamo se nebrojivost »obrojuje« (79), tamo se vjetar »označuje kao osoba trećega lica« (79) i »kao cjelovit pojedinačan predmet koji se može brojiti u rasponu od jedan do mnogo« (79).

Nije riječ o slučajnoj zabuni autora. Jer Peti svoje odlomke s identičnim opisom vjetra ponavlja, čak na istoj stranici započinje to ponavljanje (79-80). Već sam istakla da je ponavljanje bitno svojstvo Petijeve strategije u knjizi. Knjiga bi po svoj prilici obuhvaćala deset stranica, a ne tristo kad se Peti ne bi ponavljao. Kod ponavljanja se najčešće čak ne trudi ni potražiti druge riječi za isto, nego doslovno prepisuje svoje odlomke. Ne nastoji niti da prepisivana mjesta udalji jedno od drugog, npr. na susjednim stranicama 124 i 125 ponavlja nekoliko odlomaka, isto radi i na stranicama 140 i 141, gdje odlomke dugačke dvanaest redova ponavlja izmijenivši u njima samo jednu riječ, na str. 265-266 ponavlja četiri puta zaredom isti odlomak od desetak redova izmijenivši samo nekoliko riječi, od str. 273 do 278 ponavlja šest puta jedan odlomak od četrnaest redova, pet puta drugi odlomak od osam redova i šest puta još jedan odlomak od četrnaest redova. To su samo neki primjeri doslovnog ponavljanja, a svi mogući tipovi ponavljanja primjenjivani su od početka do kraja knjige kao sredstvo ispiranja mozga i kao način kako da se dođe do dužine teksta poželjne za doktorat.

A s kakvim tekstom konkretno se čitatelj pritom suočava, to je priča za sebe. Kao ilustraciju navest ću jednu za Petijev stil karakterističnu rečenicu, koja je poput brojnih drugih besmislena i dočarava strahote čitanja te knjige:

»Osoba se određene oznake kategorije lica na razini paradigme te kategorije kao gramatički sadržaj njezinih oznaka od osobe određene oznake kategorije lica na razini rečenice razlikuje po tome što se na rečeničnoj razini osoba određene oznake kategorije lica označuje pojedinačnom imenskom riječju u nominativu u funkciji subjekta, aktualizacijom njezina sadržaja s gledišta kategorije lica, i što je toj aktualizaciji pretpostavka aktualizacija leksičkoga sadržaja predikatnoga glagola koji u određenoj oznaci kategorije lica imenskoj riječi u rečenici otvara mjesto« (73).

Razumijevanju ove rečenice ne pomažu ni rečenice ispred ni rečenice iza jer su i one jednako besmislene i napisane jednakim stilom: »I zaista, aktualizacijom se leksičkoga sadržaja predikatnoga glagola u određenoj oznaci lica s gledišta te kategorije kao osoba toga lica aktualizira i sadržaj imenske riječi u nominativu« (73), »S aktualizacijom sadržaja imenske riječi u nominativu u funkciji subjekta s gledišta kategorije lica, kao osobe određenoga lica, posredstvom se s licem nerazdvojno vezane kategorije broja predikatnoga glagola sadržaj te riječi u tom licu nužno aktualizira i s gledišta gramatičke kategorije broja« (74).

Mirko Peti nije mladi početnik u kroatistici, nego je desetljećima uposlenik Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, a poznat je i kao autor poglavlja o sintaksi u Hrvatskoj gramatici. Petijevo »učenje« izloženo u disertaciji uživa veliku podršku u kroatistici. Ne samo da su Pranjković, Silić i Katičić pozitivno ocijenili njegov doktorat, nego su Pranjković i Silić kao recenzenti omogućili objavljivanje tog rukopisa u obliku knjige. Peti je odabran da rukovodi nacionalnim projektom izrade višesveščanoga hrvatskoga rječnika u Institutu za hrvatski jezik. Osim toga, Hrvatski slavistički komitet izabrao je Petija da na svjetskom slavističkom kongresu svojom »teorijom« pokaže domete hrvatske kroatistike. Nakon Petijevog predavanja na kongresu vladala je šutnja. Svjetska lingvistička javnost ostala je bez teksta. Jer što reći nekome tko tvrdi da otac nije osoba, a da oluje jesu osoba (112), da imenica predmet nije predmetna imenica, a imenica pojam nije pojmovna imenica (128), da su rečenice sa subjektom besubjektne rečenice (136), da se studenti ne mogu brojati (211), da su lanac, šaraf, potkova pojmovne, a ne predmetne imenice (128), da su bezlične rečenice Ja sam djed, Ti si moj unuk (129).

Jasno je da je takvom nekom potrebna pomoć profesionalaca, ali ne profesionalaca lingvista, jer oni mu, nažalost, ne mogu pomoći.

Skraćena verzija prikaza objavljenog uKnjiževnoj republici, a njemačka verzija je
u zborniku Morphologie – Mündlichkeit – Medien.

Autor Snježana Kordić

четвртак, 11. децембар 2014.

Hvali prava drž’ se spasenja

Autor Amila Kahrovic Posavljak

Za to vrijeme, građani poplavljenih područija na ulici dočekuju prvi snijeg. Za njihova prava niko ne mari. A i zašto bi? Pa nisu li majskim poplavama iskajali svoje brutalne grijehe? Za njihovo spasenje su se već pobrinula nebesa. Za naše će nebeski rendžeri i strogo dozirana kolektivna prava. Kofol ljudska.

Piše: Amila Kahrović-Posavljak

Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima UN-a je, uz činjenicu da je najznačajniji, ujedno i dokument čija primjena polučuje najviše kontroverze. Primjena je uvijek selektivna i ograničena samo na ona prava koja nisu u koliziji sa zvaničnom politikom. Ova se deklaracija često kritizira i kao instrument zapadnoga imperijalizma čemu je doprinijela upravo selektivnost u privođenju. Sve se zemlje pozivaju na ljudska prava, no činjenica je da danas homoseksualac ne može prošetati Teheranom iz istog razloga iz kojeg žena s velom preko lica ne može proći Parizom. Zarad “naših” vrijednosti. A te su “naše” vrijednosti uglavnom svedene na militarizaciju i sveobuhvatno čuvanje povlaštene klase. Tako su ljudska prava postala omiljeno oružje za borbu protiv političkih neistomišljenika. Kada zapad odluči napasti neku zemlju, dovoljno je pronaći primjer kršenja ljudskih prava i ruke bivaju odriješene. To što se i na samom zapadu dešavaju brutalna kršenja ljudskih prava, nema veze. Ljudska prava se daju prema receptima velikih ili pak lokalnih sila. Strogo dozirano, i u obrocima. Deklaracija koja je trebala biti mjesto čuvanja pojedinca od poretka postala je upravo suprotno.

S druge strane ni istok nije ništa bolji. Čim neko potraži pravo izvan kruga koji su mu odredili lokalni patrijarsi ili ajatolasi, odmah se dignu zastave i upozori se. Ne, nipošto. To nama nameće zapad da sruši naše vrijednosti. Dakle, svi vladari koji pastvu žele održati na kratkoj uzici će reći kako je deklaracija samo strategija. I bit će donekle u pravu. Jer, slobodan čovjek, pojedinac nije nikome cilj. Cilj je da se podanici drže u poslušnosti. A ima li ičeg boljeg od deklaracije koja će im, tobože, diktirati prava a koja će se primjenjivati krajnje selektivno kako bi se ubogi stanovnici svijeta, svake države ponaosob, tobože štitili od vanjskih i unutrašnjih neprijatelja.

To je tačka u kojoj je Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima postala aporija. Pojeo ju je kolektivizam i činjenica da u najopćijem obliku tretira neka od ključnih pitanja današnjice i problema s kojima se ljudi nose. Ako ih uopšte tretira. Naprimjer, dužničko ropstvo, klasnu nejednakost ili tajne zatvore velikih sila u koje ljudi bivaju odvođeni bez ikakvog procesa. Čovječanstvo je odmaklo dalje od onog blesavog procesa i imaginarnog suda koje je zamislio Kafka. Danas uglavnom nema procesa već ljudi jednostavno bivaju kažnjeni. Ono malo procesa što ima su globalna šarada poput onog s Vojislavom Šešeljem koji, eto, hoće penziju za svoje zasluge i produktivan radni vijek. Jednostavnije rečeno, Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima nema odgovore na probleme s kojima se ljudi susreću a koji su pojeli i posljednje mrvice integriteta i slobode čovjeka. Ipak, uz sve kontroverze, čini se da je ta deklaracija najbolje što imamo. Barem do sada. Prije nje, ljudska prava nisu ni postojala na svjetskoj političkoj sceni.

Mnogo je primjera selektivnog odnosa prema ovoj deklaraciji. U BiH u tome prednjače vjerske zajednice i njima pripadajuće političke elite. Oni koji neistomišljenike satiru čeličnim pesnicama, denunciraju ih i istjeruju iz vječnosti koja je (spletom političkih okolnosti) postala njihova lična prćija se, pri ugrožavanju svojih prava, oglašavaju i pozivaju ni manje ni više nego na Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima. Istu onu koju u svojim propovijedima nazivaju sotonističko-masonskim maslom koje je došlo da kvari našu djecu zbog čega će im oni, nesretni vjerski službenici, morati uskratiti spasenje. Koje je inače, da ponovimo njihova lična svojina.

Priče o tome kako su narušena prava crkvama ili Islamskoj zajednici BiH tjeraju gorke suze na oči. Kako da se niko ne smiluje sirotim klericima?! I sve podsjeća na onu rečenicu nekog vojnika s početka rata: oni kao hoće da se otcijepe a mi im kao ne damo. Oni kao hoće da nas spase, a mi im kao ne damo.

Tako se ovih dana oglasila IZ BiH da kaže kako je skandalozno da se minira potpisivanje ugovora između ove vjerske zajednice i države. I jeste, skandalozno je što se iz RS minira tako značajno reguliranje odnosa ove dvije organizacije čije je zajedničko pozvanje discipliniranje ljudi. U čemu im se pridružuju i crkve koje su imale više sreće pa ugovore sredile.

Čim se pročita IZ-vapaj, javljaju se pitanja kojima se ozbiljno zalazi u domenu licemjerja, omiljene juridističke discipline službeno-vjerskih lica. Dok pišu saopštenja, nisu javnosti ponudili odgovor kako to da ugovor do sada nije potpisan? Možda zato što su, preko svoje all inclusive omiljene partije, državu svojatali kako su htjeli? Možda jer njihov reis dana pređašnjeg, Mustafa Cerić, nije imao interesa za ugovor jer bi potpisivanje značilo da država više nije njegova podružnica.
Možda zato što to nije bilo u interesu ni njihovoj omiljenoj novoj-staroj partiji kojoj je IZ BiH bila ispostava za duhovno discipliniranje ljudi. Možda, možda…
U svemu je najbrutalnija rečenica u kojoj se IZ BiH poziva na Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima. I eto nas tu opet na terenu svi-su-ljudi-jednaki-samo-su-neki-jednakiji licemjerja. Jer, upravo vjerske zajednice tu deklaraciju neprestano negiraju. Pozivati se na deklaraciju o ljudskim pravima (koju inače voliš da negiraš) zbog neregulisanih ugovora s državom (jer ju je tvoj prethodnik korstio kao privatni resurs pa nije ni htio da se potpiše ugovor) je u najmanju ruku bezobrazno. Ali je korisno. Čim se prizove deklaracija, skočit će poneko i napisati tekst o skandaloznom kršenju ljudskih prava jerbo jedna institucija iznimno bliska establišmentu nije dobila što je tražila. Čime je spasenje cijelog jednog kolektiva dovedeno u pitanje, što je nemjerljiva tragedija još od famozne amebe.

PAVLE RADIĆ: Gde beže građani Srbije?

EU ili Rusija – fikcije primitivnog uma

Možda se nekom čini da je besmisleno baviti se dilemom EU ili Rusija, kad je Srbija – sve parlamentarne stranke, Vlada i Predsednik Srbije –deklarativno presekla i izabrala EU. To je tačno, ali kao i sve u Srbiji: „Može biti, al’ ne mora da znači“. Evropski izbor uz aktivističku parolu „i EU i Rusija “ siguran je koliko i vrbov klin. Ako neko ne veruje, neka vidi dokle smo odmakli na evropskom putu. Još bolje, neka prati – ako ima stomak – čime se bave naši mediji, koji likuju na svaku nepovoljnu vest iz EU. Neka prati izjave i postupke predsednika republike i njegovog okruženja, neka prati istupanja politizovane SPC, način vođenja unutrašnje politike, pa će mu biti jasnije koliko je Srbija apsolvirala dilemu EU ili Rusija. Uprkos svih proevropskih proklamacija, ovde još mnogi na EU gledaju kao na smrdljiv sir, a na Putinovu Rusiju kao na sunce na istoku. „Više volim rusko govno neg’ američki boNbon“, jedna je od varijacija popularne „misli“ u ovim krajevima.

Ako se dilema EU ili Rusija (i Kosovo) postavi kao ili-ili, na nju se ne može smisleno odgovoriti. Bar ne onako kako očekuju njezini postavljači – ekplicitno i kratko pitanje, eksplicitan i jednoznačan odgovor. Takve dileme površnog uma temelje se na predrasudama i nerazumevanju i EU, i Rusije, i realnih interesa Srbije. Oni koji su zarobljeni takvim dilemama ne razumeju vreme i svet u kojem živimo. Površni um – diletantizam, nepromišljenost, neznanje – pri izboru kuda i kako dalje, ne polazi od realnosti, nego od predrasuda i fikcija kojima ga hrane manipulativni centri moći. Preko medija koji uglavnom truju javnost.

Srbija i Rusija – svaka na svoj način – nesporan su deo evropskog iskustva, evropske državne, političke, religijske i kulturološke realnosti. Kad je danas ne mali deo Srbije u nametnutoj dilemi između EU – smrdljivog sira, kako je tretira nacionalistički konzervativizam i većina medija – i obogotvorenog sunca na istoku, kako Putinovu Rusiju tretira isti nacionalistički i medijski soj, treba objašnjavati o kakvom izboru je zaista reč.

Reč je o tome koji model organizacije države, društva i praktičnog života građana Srbije biraju. Dakle, nije reč za koju se državu, narod i veru treba blanko opredeliti – na šta manipulanti ovde svode dilemu kojom se bavimo. Treba li se opredeliti za model organizacije društva i standarde koji se praktikuju u zajednici naroda i kultura EU – bez obogotvorenja i poricanja problema – ili za model i standarde koji se praktikuje u putinovskoj Rusiji, koji će po svoj prilici za Rusiju biti dugoročni, a koji su više nego ponižavajući za građane Rusije? To je suština izbora i ništa drugo.

Iako se Srbija deklarativno opredelila za EU, ovim pitanjem se treba baviti zbog sistemske opstrukcije nacionalističkog konzervativizma evropskog puta, stalno koji neprestano nudi putinovsku Rusiju kao alternativu. Konzervativni stratum – politički, kulturološki, verski – ignoriše aksiom prosvetiteljstva, da su sve nacije, kulture, svi civilizacijski identiteti jednako vredni poštovanja i uvažavanja, a ne samo izabrani. Ukorenjeni u predrasudama i duhovnoj lenjosti, i dalje se zanose izabranim narodima, verom i kulturom, i to bi Srbiji da nametnu kao standard. Ignorišu realan i zagovaraju imaginarni samodovoljni život i život u društvu sa sličnima. Mediji, uz časne izuzetke, njihova su slika i prilika. Rečit primer je najnoviji medijski tretman odavno poznatih uslova Nemačke za otvaranje pristupnih pregovora Srbije sa EU. Režimske „Večernje novosti“ (čiji je glavni urednik Miloševićev ratni huškač) poznate uslove Nemačke su spakovale kao najnoviju ucenu Srbije i to plasirale na naslovnu stranu. Skoro svi mediji su to shvatili zdravo za gotovi i krenuli sa istim ili sličnim podmetačinama. Što je zvanični Berlin sa pravom šokiralo. Takvih protivevropskih medijskih ispada je sijaset. Nasuprot njima je obilje hvalospeva Putinu, njegovim avanturističkim političkim potezima i privatnom egzibicionističkom ponašanju. Malo ko se u Srbiji, koja tobože hita u EU, uzbuđuje što su naši infantilni mediji povodljivi kao čopor. Samo čekaju inicijativu za huškanje.

Razumna politika – kao i ozbiljne kulture i religijske prakse – treba da se klone generalizacija i obogotvorenja bilo koga i bilo čega. Realan život – materijalna zbrinutost građana, radna mesta, zdravstvo, obrazovanje, socijalna zaštita, solidarnost, bezbednost, pristojni mediji, pouzdane institucije, prijatelji a ne neprijatelji u okruženju i svetu – treba da je na prvom mestu. U dilemi kuda i sa kim Srbija iz ove bede treba da ide dalje, potrebno je poći od praktičnih pitanja a ne od fikcija primitivnog uma. Konkretno, žive li građani zemalja EU uljudnije od građana Rusije? Beže li građani iz EU u Rusiju ili je obrnuto? Gde beže nesretni prognanici iz nemirnog sveta i zašto spas traže u EU i zapadnim zemljama, a ne u Putinovoj Rusiji? Konačno, gde beže građani Srbije?

(Autonomija)

Autonomija.

петак, 28. новембар 2014.

Zapadni Balkan postaje prostor za Putinovo “sređivanje računa“ sa Zapadom

Autor: Judy Dempsey, (Carnegie Europe),

prevela: Ena Stevanović, 28.11.2014.

Nakon govora njemačke kancelarke Angele Merkel 17. novembra na Lowy Institutu za međunarodnu politiku u Sidneju uslijedila je žučna rasprava na temu vanjske politike. Osim što je bila izrazito kritična prema aktivnostima ruskog predsjednika Vladimira Putina u proteklih nekoliko mjeseci, Merkel je također izjavila da nije uvjerena da će se on povući iz Ukrajine.

Merkel je upozorila da Europska unija mora zauzeti čvrst stav prema Rusiji.

„A to se ne odnosi samo na Ukrajinu,“ rekla je. „To se odnosi i na Moldaviju i na Gruziju, a ako se ova situacija nastavi, morali bismo razgovarati i o Srbiji. Morali bismo razgovarati i o zemljama Zapadnog Balkana.“

Tijekom proteklih nekoliko godina, politika Europske unije prema državama Zapadnog Balkana — Bosni i Hercegovini, Kosovu, Makedoniji, Crnoj Gori i Srbiji — je najblaže rečeno bila politika benignog zanemarivanja, uz jednu iznimku, a to je Catherine Ashton, bivša šefica EU za vanjsku politiku, koja je uložila ogroman napor i vrijeme u pregovore između Srbije i Kosova, nakon što je Kosovo 2008. godine proglasilo nezavisnost.

Njemačka je iza kulisa imala ključnu ulogu u tom pregovaračkom procesu. Za Berlin je to značilo uspostavljanje dugoročne stabilnosti na Zapadnom Balkanu i približavanje ovih zemalja Europskoj uniji. To je nešto što Rusija sada pokušava usporiti, ako ne i zaustaviti.

Rusija već dugo vremena usmjerava svu svoju pažnju na Beograd, koji već tradicionalno održava čvrste veze sa Moskvom. Tijekom proteklih godina, predsjednik Srbije Tomislav Nikolić je uspostavio čvrste odnose sa Putinom dok je istovremeno pokušavao približiti Srbiju EU.

Nikolić je 2013. godine tijekom posjete Putinovom ljetnikovcu u Sočiju potpisao Deklaraciju o strateškom partnerstvu između Beograda i Moskve. Nekoliko mjeseci kasnije, Srbija je potpisala sporazum o vojnoj suradnji sa Rusijom, da bi u oktobru 2014.godine, uprkos protivljenju Berlina, Srbija rasprostrla crveni tepih za Putina kojem je Nikolić tom prilikom dodijelio najvišu državnu nagradu.

Ovi primjeri su samo vrh ledenog brijega.

Ruske državne željeznice na čelu sa Vladimirom Jakuninom, koji je na popisu pojedinaca kojima je zabranjen ulaz u bilo koju državu EU, produžavaju željezničku prugu u Srbiji za 350 kilometara. Ruski energetski gigant Gazprom ima većinski udio u Srbijagasu, a Lukoil, druga najveća ruska energetska kompanija je vlasnik 80 posto Beopetrola, srbijanskog lanca benzinskih pumpi.

Stoga nije ni čudo što Srbija nije pristala uvesti sankcije Rusiji.

Rusija se također umiješala i u susjednu Bosnu i Hercegovinu. Moskva je nepokolebljivi pristaša Republike Srpske i njenog predsjednika Milorada Dodika. Dodik već duže vrijeme usporava reforme u BiH, posebno u oblasti pravosuđa, mada ni ostali bosanski čelnici nisu s oduševljenjem prihvatili neophodne društvene, ekonomske i političke reforme.

Naime, najnoviji i izvrstan izvještaj Europske komisije o napretku Bosne i Hercegovine jasno ukazuje na to da državne institucije jedva funkcioniraju.

Ruska aneksija Krima u martu 2013. godine je ohrabrila Dodika da razmotri otcjepljenje Republike Srpske od BiH. Od te ideje ga je navodno odvratio premijer Srbije Aleksandar Vučić koji pokušava uspostaviti ravnotežu između odnosa Beograda i Rusije s jedne strane i približavanja EU sa druge.

Rusija nastoji zadržati svoj utjecaj i u Crnoj Gori prije svega pomoću energetskog sektora i drugih velikih investicija. Ipak, Milo Đukanović, dugogodišnji premijer ove zemlje, je uprkos mnogim kritičarima i pritiscima Rusije uspio usmjeriti Crnu Goru ka EU i NATO-u. On je također otvoreno podržao sankcije koje je EU nametnulaRusiji.

Moskva se sve više fokusira na zapadni Balkan jer ne želi da ovaj region postane dio Zapada. Čak i u zemljama u široj regiji koje su članice EU, kao što je Bugarska, Moskva i dalje pokuša izvršiti svoj utjecaj kroz pritisak na energetski sektor.

Rusija svojim uplitanjem želi potkopati stabilnost Zapadnog Balkana, posebno u vrlo nestabilnoj Bosni i Hercegovini, stoga bi EU trebala biti vrlo zabrinuta.

Razmislite malo o onome što se dogodilo 11. novembra u Ujedinjenim narodima u New Yorku. Rusija se suzdržala od glasanja o produženju vojne misije EU u BiH, i to prvi put nakon što je EU tamo rasporedila svoje trupe 2004.godine. Diplomate kažu da se Rusija suprotstavila tekstu koji se odnosio na mogućnost da BiH pristupi Europskoj uniji.

Samo sedmicu dana prije tog zasijedanja britanski i njemački ministar vanjskih poslova su pokrenuli novu inicijativu za BiH s ciljem da vrate ovu državu na europsku putanju koja je u zastoju od 2009. godine zbog spora EU i bosanskohercegovačkog državnog vrha oko toga da su određene političke pozicije namijenjene isključivo Srbima, Hrvatima i Bošnjacima.

Međutim, ova anglo-njemačka inicijativa ne rješava ono što je Bosni i čitavoj regiji nužno potrebno, a to je nedvosmislena poruka Brisela da je Zapadni Balkan bitan i da države regiona imaju svoje mjesto unutar EU. Činjenica da je predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker stavio Zapadni Balkan na dno svojih prioriteta ukazuje na kratkovidnu politiku EU koju je Rusija više nego voljna iskoristiti. Juncker ne može reći da ga Merkel nije upozorila na to.