недеља, 26. јануар 2014.

Strah od sirotinje


Objavljeno od tacno.net
dana Siječanj 26, 2014


Piše: Ladislav Babić

Ljudi koji osim kućice i garažice posjeduju i zrnce sposobnosti uočavanja društvenih realnosti, kao i pamet dovoljnu da zbroje dva i dva tako da im se zbroj ne mijenja svaki puta u zavisnosti od vlastitih interesa – lako će uočiti bezdušnost kapitalizma, kao i njegove navodno “humane” varijante, liberalnog kapitalizma. Onoga, koji je – to su već uočili i zapadni društveni analitičari – doveo svijet na rub ponora u ekonomskom, socijalnom, energetskom, ekološkom i inim pogledima. Na žalost, među tim “kućevlasnicima” povelik je broj obnevidjelih od vlastitog blagostanja, te im sudbina većine čovječanstva u sistemu koji je dušu dao za malograđane i oni za njega, ništa ne znači. Na kritiku liberalnog kapitalizma i traženje društvenih promjena usklađenih sa humanom biti čovjeka (koju teško shvaćaju, jer je posjeduju manje od elitom prepuštenih materijalnih mrvica, kako bi je kao krvoločni psi, budne li potrebe, branili od takvih zahtjeva), odgovaraju strahom kako će se pametnima i poduzetnima (u koje samorazumljivo ubraju sebe) sve živo oduzeti u korist tamo nekih “lezilebovića” kojima je na u umu samo pljačka poštenih i radinih članova društva – oduzimanje bogatstva koje nisu zaradili vlastitim radom. Realnim, objektivno raspoloženim ljudima koji sem auta u garaži posjeduju i dovoljno kritičkih opservabilnih sposobnosti, i makar minimum morala – osobina koje neće biti zatamnjene vlastitim materijalnim stanjem – dovoljno je baciti pogled na podatke iznesene u medijima, a ako baš i nisu raspoloženi za čitanje onda malo okolo sebe, da odmah shvate suštinu sistema kojega su se možda namjerili braniti. Neće odustati tek obnevidjeli od straha za vlastite materijalne probitke (koji inače ponajviše pljuju po materijalističkoj filozofiji ne razlikujući je od vlastitog konzumerizma), a takvi su najzagriženiji i najopasni, najspremniji u datim okolnostima izdati ljudskost, ali ne i vlastito “bogatstvo”. Najprilježniji su u obrani krupnih pljačkaša čovječanstva – elite eksploatatora ogromne većine ljudskog roda – jer im isti omogućuju glodanje kostiju koje stotinama milijuna gladnih izgledaju poput bifteka.


        Takvi su, s Isusom na ustima i mržnjom u srcu, sposobni raditi ono što svakodnevno rade širom svijeta, od Iraka do Afganistana i u obrnutom smjeru. Ako nekome podaci da 85 osoba raspolaže bogatstvom kao pola čovječanstva, podaci


“…da su poduzetnici, bankari, medijske zvijezde, liječnici, mafijaši i drugi bogati pojedinci sakrili – u više od 80 poreznih rajeva diljem svijeta – oko 32.000 milijarda dolara, odnosno polovinu godišnjeg BDPa svih država u svijetu…”


ne znače baš ništa, onda imaju više problema sa sobom, svojim moralom i psihom te krahom vlastite ljudskosti, negoli sa problemom humane raspodjele društvenog bogatsva u pridobijanju kojega učestvuje cijelo čovječanstvo, a koje ionako pripada svima (posebno prirodna bogatstva i pravo na nezagađeni okoliš). Tko je usidren u svoje mentalne zidove bez okana prema vanjskom svijetu, stanju i potrebama svoje ljudske braće – ma udaljene i hiljadama kilometara – nije nego za žaliti. Vjerojatno ima sve što mu je potrebno za njegov sitni, malograđanski život, no fali mu brdo stvari za kojima ni ne osjeća nasušnu potrebu, da bi se smio nazvati čovjekom. Sem u čistom i najbanalnijem biološkom smislu. U svakom slučaju, neka si postave pitanje apriori jasnog odgovora: strahuju li više od od onih koji osiguravaju njihovu vjernost bacajući im kosti pod stol, kako bi – kad zatreba – poput bijesnih pasa branili svoje hranitelje, ili od svesvjetske sirotinje koja samo zahtijeva svoja prava na koja se njihovi eksploatatori teorijski (Biblija, ideologija itd.) neprestano pozivaju, u praksi jednako neprestano mokreći po njima. Da im pomognem u otkrivanju načina na koji uobičajeno (još i prije Spartakovih vremena) šalju “humanističke” poruke “sužnjima kletim i prezrenim”, kako se isti više nikada ne bi usudili zahtijevati svoja prava:


“Nakon pobjede kontrarevolucije započeo je najžešći teror; sistematski su ubijani borci i aktivisti Komune kao i mirno stanovništvo koje je bilo smatrano pristalicama. U kratkom vremenu na smrt je osuđeno 45000 ljudi, a u izgnanstvo protjerano 13000. Smrtne presude donošene su i nakon 1 minute saslušanja i to tako sve do juna 1874.”,


a sofisticiranije (ne i uvijek) načine obračuna, kontrole i prijetnji koji su u međuvremenu razvijeni, neka se potrude sami istražiti. Takvi malograđanski branitelji sistema koji im je priuštio kućicu s garažicom, a golemoj većini samo nadu u Spasitelja ili vjeru u vlastitu sposobnost da jednom preokrenu stvari u pravednijem smjeru, su najzagriženij i najopasniji. Nisu li beskrupulozni eksploatatori, bankari, rentijeri ili naprosto obični lopovi, koji žive na grbači radnog naroda, onda su i sami u poštenom(?) priskrbljivanju svog imetka morali biti radnici – manuelni ili intelektualni – no pojam solidarnosti s klasnom i ljudskom braćom izvjetrio im je iz glave već prvom prilikom kad se nije odnosila na njih lično. Svoje sinove upućuju u vojne i policijske škole praveći od njih najamnike sistema, prema javnosti se maskirajući domoljubnim krinkama kojima skrivaju svoje vlasničke instinkte. Pravo domoljublje ne vrijedi ni prebijene pare, lipe, centa ili pfeniga, ako nije naprosto oblik čovjekoljublja, bez obzira na pridjeve kojima smo sakrili čovjekovu ljudsku bit. Od svojih gospodara naučili su bacati “otpatke” pod stol, pa nam dobacuju – jaučući kako od svojih višestruko većih prihoda ne mogu živjeti – 600Kn (80Eu) socijalne pomoći i bajke o zaposlenju za stotine tisuća nezaposlenih (pomnoženih s brojem članova obitelji koje uzdržavaju) kao brigu sistemske elite za narod. Kakvog li licemjerja! Krivo imate smatrate li ih najkrivljima za nedostake sistema; oni su samo sluge uvijek na raspolaganju svojim gospodarima, dresirani psi čuvari spremni na zvižduk čuvati njihovo meso kako bi za sebe sačuvali kosti. Vrijednost ljudskog života mjere usporedbom svojeg bankovnog računa s dolarom dnevne zarade najsiromašnijih. Obrana pak liberalnog kapitalizma koju nerijetko zasnivaju na navodnoj zavisti sirotinje i ostalim psihološkim karakteristikama, više je no neozbiljna i ne bi izdržala ni jednu ozbiljniju ekonomsku ili sociološku analizu. Jeli tvorac Teorije relativnosti bio jalnuš nad jalnušima kada je pred šezdesetpet godina u svom poznatom članku optirao za socijalizam, neka “nevjerne Tome” lično provjere, mada je za očekivati da njihov primarni egzistencijalni interes ne mogu pokolebati kako najučeniji, tako ni najhumaniji argumenti. No, mnogima je suđeno da na vlastitoj koži kad-tad shvate da sijući vjetar, žanju buru. Strah od sirotinje, sasvim je opravdan. Jer, ima li razloga strahovati od onih kojima niste ništa lošeg učinili? A uskratiti čovjeku njegovo ljudsko dostojanstvo, svakako nije baš ponajbolja stvar.


уторак, 21. јануар 2014.

Što je ostalo od velike Srbije

Urednikov izbor: e posavina.com

Civilizacije počivaju na barbarstvu


suho-stabloStroj je sklopljen i programiran u Beogradu, odakle se njime i upravlja. Republika Srpska nikada nije bila, niti će to biti, autonomni projekat bosanskih Srba. Ona je dio projekta srpske nacionalističke elite, koja je živa, zdrava, nerazmontirana, na vlasti i više nego operativna – u punom pogonu, dapače. Paralelno sa ideološkim inžinjeringom legitimizacije RS-a, koji je opisao Kazaz, odvija se brutalna delegitimizacija crnogorske nezavisnosti. 
U Verhoevenovom (briljantnom) filmu Starship Troopers postoji scena u kojoj, na tvrdnju učenika da „nasilje nikada nije riješilo ništa“, učitelj odgovara: „Reci to stanovnicima Hirošime i Nagasakija“.
Tako na tvrdnju da Republika Srpska nema budućnost, jer je nastala na genocidu, mora se odgovoriti: recite to američkim Indijancima.
Tim prije što veliko Drugo kojem se zagovornici teze o „moralnoj nemogućnosti“ opstanka Republike Srpske obraćaju, veliko Drugo od kojega očekuju da u ime etičkih principa ukine na-genocidu-utemeljeno (Zapad, dakle) svoju moć duguje, između ostalog, ako ne i prije svega, neprekidnom nizu zločina. Kako je to primijetio još Walter Benjamin, svaki spomenik kulture ujedno je i spomenik barbarstva. Svaka piramida značila je brutalnu eksploataciju hiljada ljudi koji su je zidali. Svaki toranj Pariza podignut je na kostima francuskih vojnika koji su otimali blago potrebno za njihovu izgradnju, kao i onih neprijateljskih, koji su ih u tome pokušali spriječiti. Da li bi španske katedrale bile tako monumentalne a njujorški skyscraperi tako nadrkani da u obje Amerike najprije nije izvršen genocid, potom pljačka, zatim ideološko peglanje i facelifting monstruma, sve dok zločin nije postao konstitutivan, samopodrazumijevajući i, konačno, nedodirljiv?
Civilizacije počivaju na barbarstvu: mir i blagostanje u centru znači pakao za one na periferiji i van granica civilizacije. Otud je civilizacija, sa uređenom državom kao jednim od vrhunskih postignuća, totalna instrumentalizacija hipokrizije. Da ne bih bio pogrešno shvaćen: ja nisam ni za kakav povratak „u prirodno stanje“, nikakvo uspostavljanje „pokidanih veza između čovjeka i prirode“. Samo to ne! Moj problem sa našom civilizacijom je u tome što u njoj ima previše prirode. Republika Srpska, hoću reći, nije nikakva neprirodna tvorevina: nažalost, vrlo je prirodna, kao i način na koji je stvorena. Utoliko je i odvratnija.
Prisjetimo se ovdje kako su lešinari koji su kružili nad truplom Jugoslavije tu državu nazivali neprirodnom tvorevinom. Ona je to i bila. Upravo u tome je i bila njena veličina. Kao što je i veličina komunističkog projekta upravo u tome što je, za razliku od kapitalizma, posve neprirodan.
Šta bi u BiH slučaju bio istinski civlizacijski iskorak? Očito da globalne, naddržavne i nadnacionalne institucije pravdu pretpostave pragmi, etiku koristi, pa sprovedu ukidanje, ako je potrebno i nasilno, Republike Srpske. Bez brige, slavljenici, to se neće desiti. Tu granicu zapadna civilizacija neće preći. U tom smislu je tačna tvrdnja koju vole ponavljati srpski lideri: da su oni nepriznati i nevoljeni graničari zapada, oni koji civilizaciju brane od divljih hordi sa istoka. Oni, kao i hrvatski desničari, sebe vole nazivati predziđem hrišćanstva. Gotovo da je tako - s tim što se u Republici Srpskoj ne brani hrišćanstvo, nego hipokrizija i zločin kao temelj zapadne civilizacije.
Civilizacijski iskorak bio bi i da je Bole upotrijebio dinamit i puške koje je sakrio u dvorani u kojoj su glavari, duhovnici i umjetnici proslavljali dvadesetogodišnjicu postojanja RS. Da je Bole, recimo, nezadovoljni radnik, koji je shvatio da su nacionalni i vjerski antagonizmi samo maska pod kojom elita skriva temeljni antagonizam svakog društva, onaj klasni. Da je Bole, recimo, rekao: jesam Srbin, ali sam i radnik, stoga ću u zrak dići one koji su me opljačkali – ne bi li to bio civilizacijski iskorak? Bila bi to, još, i poetska pravda.
Ali to je, avaj, razlika između fikcije i stvarnosti: fikcija, naime, za razliku od stvarnosti, ima smisla. Ovako, Boletu će suditi za poetsku pravdu u pokušaju.Moj prijatelj Enver Kazaz je na e-Novinama objavio izvrstan tekst o ideološkom stroju čiji je zadatak da pripremi teren za buduće proglašenje nezavisnosti Republike Srpske. Njegovom tekstu imam dodati sljedeće: za volanom stroja danas je Dodik, juče je bio Rašo, sutra će biti neko drugi.
Stroj je, međutim, sklopljen i programiran u Beogradu, odakle se njime i upravlja. Republika Srpska nikada nije bila, niti će to biti, autonomni projekat bosanskih Srba. Ona je dio projekta srpske nacionalističke elite, koja je živa, zdrava, nerazmontirana, na vlasti i više nego operativna – u punom pogonu, dapače.
Paralelno sa ideološkim inžinjeringom legitimizacije RS-a, koji je opisao Kazaz, odvija se brutalna delegitimizacija crnogorske nezavisnosti, koja se još od predreferendumskog vremena tretira kao kriminalni projekt kriminalne oligarhije. Pa stoga sa crnogorskom nezavisnošću treba učiniti ono što se i inače čini sa imovinom stečenom kriminalom: oduzeti je.
Smatrati genocid legitimnim načinom za stvaranje jedne države, a istovremeno imati pritužbe na ulogu šverca cigareta u stvaranju druge – to je cinizam impresivnih razmjera. Tim prije što nezavisna Crna Gora nije švercerski ni tajkunski, nego projekat antiratne, prozapadne manjine crnogorskog društva. Da još jednom ponovim očigledno: delegitimizacija crnogorske nezavisnosti, kao ni legitimizacija nezavisnosti Republike Srpske, nisu mogući bez aktivne i sveobuhvatne uloge Beograda.
U Crnoj Gori je dodatan problem to što Beograd instrumentalizuje pitanje korupcije, a vlast uzvraća igrom na oštrici noža: tako što, da bi izbjegla bolne antikoruptivne akcije, intrumentalizuje imperijalnu politiku Beograda. Zagovornici teze o korupciji negiraju pritisak Beograda, zagovaraju pomirenje sa četnicima, paktiraju sa Amfilohijem, dok zagovornici teze o pritisku Beograda minimiziraju pitanje korupcije. Kao i obično, nije ili-ili, nego i-i: naravno da je problem korupcija i naravno da Beograd destabilizuje. Kada bi Podgorica smanjila pljačku i pohapsila tajkunsku đubrad, pritisak Beograda time ne bi postao slabiji, ali bi svakako bio manje efikasan.
Budući da, sa jedne strane, u Njujorku Balkana, stoji jasan, precizan projekat i odlučnost, a sa druge, i u Crnoj Gori i i Bosni, konfuzija, korupcija i slabost elita, sva je prilika da će se pokazati da Dobrica Ćosić, opet, nije bio u pravu: Srbi bi ovoga puta u miru mogli dobiti ono što su izgubili u ratu.
Andrej Nikolaidis | e-novine.com

 
 
 

Antibirokratska kontrarevolucija


Kako je nastala nova elita

Photo: Stock
Komunistička elita, djeca i unuci onih koji su iznijeli revoluciju 1941-45, poništila je svaki od ideala na kojima je Komunistička partija došla na vlast. Nova klasa, koja se razvila u jugoslovenskom socijalizmu, iz privilegovane komunističke elite, transformisala se, kroz tranziciju koju je iskoristila za uvećanje svoje moći i bogatstva, u novu političko-finansijsku elitu

Photo: Stock
U Crnoj Gori se prije četvrt vijeka zbila takozvana Antibirokratska revolucija. Dogodio se, kako se govorilo - narod. Ne postoje "spontana okupljanja naroda". Narod je tek formalno bio taj koji je zahtijevao nove i "čiste" ljude u vrhu Komunističke partije u Crnoj Gori - one koji bi, kako je formulisano, više vodili interesa o radnicima i srpskom narodu na Kosovu, a i drugdje. Lideri Partije optuženi su za "odnarođenost", izdaju radničkih i nacionalnih interesa, birokratizaciju i korupciju. Optužbe za korupciju sadržavale su navode o ekscesivnoj upotrebi službenih vozila i službenim ručkovima na kojima su partijski lideri jeli pečenu jagnjad. Demonstranti su ih pogrdno nazvali – jagnjofuci.
Umjesto "korumpiranih" komunističkih rukovodilaca, koji su jeli jagnjad, "narod" je dobio elitu koja je pojela društvenu imovinu, decenije njihovih života i, kao dezert, dobar dio budućnosti njihove djece. "Antibirokratskom revolucijom" u Crnoj Gori je, naravno, rukovodio Slobodan Milošević. Smijenjeno crnogorsko komunističko rukovodstvo mjesecima je, sve do demonstracija pred Skupštinom, odolijevalo udarima koji su stizali iz Beograda.

Četvrt vijeka nakon "revolucije", Crna Gora i dalje živi njene posljedice. Učesnici "Antibirokratske revolucije", koja će dovesti do raspada Jugoslavije, uvođenja parlamentarne demokratije u Crnoj Gori i tranzicije njene ekonomije iz socijalističke planske privrede u kapitalističko slobodno tržište, najprije su mobilisani u "Rat za mir". Potom su, tokom hiperinflacije izazvane sankcijama "međunarodne zajednice" protiv Srbije i Crne Gore, njihove plate, koje su u trenutku kada su izašli na demonstracije iznosile oko 1.000 (tadašnjih) njemačkih maraka, svedene na dvije marke. Potom su ostali bez posla.

Danas građevinski tajkuni sa predstavnicima bivših radnika vode pregovore o otkupu zemljišta bivših fabrika, na kojem namjeravaju graditi stanove za prodaju. Sinovi antibirokratskih revolucionara moći će tim novoizgrađenim kvartovima šetati svoju djecu, pa im reći: "Sine, vidiš li ovu lijepu žutu zgradu? E, tu je bila fabrika u kojoj je tvoj đed pravio građevinske mašine." A onda će sve biti zaboravljeno, kao da se nikada nije ni desilo, i niko se više neće moći sjetiti kako je došlo do toga da neki imaju tako mnogo, a drugi ništa. Prvobitna akumulacija kapitala je legalan zločin: i to je dio velike evropske tradicije.

Tri kralja iz vihora

U Crnoj Gori je i dalje (dakle, od 1945. do 2014. godine) na vlasti (reformisana) Komunistička partija, koja se danas zove Demokratska partija socijalista. Partija, koja je članica Socijalističke internacionale, pobijedila je na svim izborima koji su u Crnoj Gori održani od uvođenja višestranačja do danas. A šta je sa Tri kralja koja su izjahala iz vihora revolucije? Momir Bulatović je, nakon predsjednikovanja u Crnoj Gori, bio i predsjednik SR Jugoslavije. Danas je u političkoj penziji. Svetozar Marović, iako oslabljen, i dalje je moćna figura u Partiji - njen potpredsjednik.


Photo: Stock
Milo Đukanović je i dalje premijer i predsjednik Partije. Sredinom devedesetih on je napravio politički zaokret: čovjek koji je na vlast došao na talasu srpskog nacionalizma 1989. godine, politički je predvodio Crnu Goru do njene nezavisnosti, obnovljene na referendumu 2006. godine. Pokret za nezavisnost bio je reakcija crnogorskog antiratnog, indipendističkog dijela društva na pokušaj srpske političke elite da Crnu Goru trajno stavi pod kontrolu Beograda. Centralna figura u oba međusobno suprotstavljena procesa bio je Đukanović.

"Antibirokratska revolucija" je, zapravo, bila - kontrarevolucija. Odmah po instaliranju novog komunističkog rukovodstva, zapravo već tokom i prije "događanja naroda", klasnu retoriku zamijenila je nacionalistička. Dvije sljedeće godine odvijala se neobuzdana fašizacija društva, kao ideološka priprema za ratove u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Benjaminov nauk pokazao se tačnim - uspon fašizma jeste svjedočio o neuspjeloj (zapravo - lažnoj) revoluciji. Sami jugoslovenski ratovi i sankcije iskorišteni su da ubrzaju ono što je bilo suština disolucije Jugoslavije - tranziciju iz socijalizma u kapitalizam.

Društveno-ekonomski procesi u proteklih četvrt vijeka, koji se, ideološki retuširani, proglašavaju kao period uvođenja parlamentarne demokratije, tranzicije, sticanja nezavisnosti te euroatlantskih i NATO integracija, u životnoj praksi donijeli su nešto sasvim drugo: fašizaciju, rat, rast nezaposlenosti, brisanje radničkih prava, privatizacijsku pljačku, komercijalizaciju zdravstva i obrazovanja, bujanje nejednakosti, deindustrijalizaciju i desekularizaciju.

Komunistička elita, djeca i unuci onih koji su iznijeli revoluciju 1941-45, poništila je svaki od ideala na kojima je Komunistička partija došla na vlast. Nova klasa, koja se razvila u jugoslovenskom socijalizmu, iz privilegovane komunističke elite, transformisala se, kroz tranziciju koju je iskoristila za uvećanje svoje moći i bogatstva, u novu političko-finansijsku elitu. "Antibirokratsku" kontrarevoluciju, fašizaciju društva i tranziciju političkog i ekonomskog sistema sprovela je sama "reformisana" Komunistička partija Crne Gore.

Distribucija bogatstva

U jednom od tajnih internih memoranduma američkog instituta za strateške analize Stratfor iz 2009. godine, koji je objavljen na WikiLeaksu, konstatuje se kako Međunarodni monetarni fond snosi svoj dio krivice za rat u bivšoj Jugoslaviji. Mjere štednje koje je MMF nametnuo Jugoslaviji u predratnom razdoblju izazvale su društvene nemire koji su dijelom krivi za rat, smatrali su analitičari Stratfora: "Zbog globalne recesije, bilo koji ekonomski pokazatelji iz regije su vrlo važni. Pazite na bilo kakve nerede usljed krize u kojima sudjeluju radnici I sindikati. Nemojte zaboraviti da su mjere štednje MMF-a nametnute Jugoslaviji djelomično krive za početak rata. Moramo voditi računa o bilo kakvom ekonomski motiviranom socijalnom nezadovoljstvu."


Photo: Stock
"Antibirokratska revolucija" je očit primjer zašto Stratforova analiza uzroka jugoslovenskih ratova devedesetih nije tek netačna, nego i cinično netačna. Da, MMF jeste jedan od krivaca za rat u Jugoslaviji, ali ne zato što je mjerama štednje na ulice izveo radnike i sindikate, koji su poslije izazvali ratove, valjda da bi sebi dali destruktivnog oduška. Nisu nezadovoljni radnici pravo sa socijalnih protesta uskočili u uniforme nacionalnih armija, pa, umjesto Internacionale, zapjevali srpske i hrvatske nacionalističke pjesme.

Rat nisu izazvali gubitnici, koji su, zbog MMF-ovih mjera, završili na ulici. Izazvale su ga nacionalističke elite, regrutovane iz komunističke elite, a iz kojih će se, opet, regrutovati budući tranzicioni pobjednici, na čelu sa tajkunima. U tome su uspjeli upravo zato što nije uspio protest radnika i sindikata, pa se u pozadini etničkih sukoba vodio neprimijećen klasni rat - zapravo, klasni genocid - u kojem su istrijebljeni radnici: oni su nestali, da bi umjesto njih nadalje postojali samo Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Crnogorci... Rat i tranzicija u bivšoj Jugoslaviji nerazdvojivi su dio istog procesa - ideološko peglanje ratnog dijela sprovodi sud u Hagu, dok je betoniranje posljedica tranzicije prepušteno Evropskoj banci, MMF-u i Evropskoj uniji.

Pitanje stvarne moći, pa i one drugorazredne, političke, ne rješava se na izborima, nego distribucijom bogatstva. Istorija posljednjih četvrt vijeka u Crnoj Gori uči da su države, zastave, himne, službeni jezici, patriotizmi i državne politike promjenjivi. Akumulacija bogatstva i njegova odbrana svim sredstvima su konstantni.

*Tekst prenosimo sa prijateljskog sajta Al Jazeera Balkans uz dozvolu autora
star



субота, 18. јануар 2014.

Nasledni krunski svedok


 | 17/01/2014

Pre petnaest godina ubijen je čovek, novinar koji je odbijao da ćuti. Ubistvo Slavka Ćuruvije, po svemu što se zna, bilo je profesionalno, hladno, neskriveno. Do danas nije dobilo neophodni sudski epilog, a dobar deo javnosti se ponaša kao da jeste (na primer: Večernje novosti/online, 14.01.2014: „Konačno rešeno ubistvo Ćuruvije“, sa podnaslovom o izvršiocima: Podstrekači zločina Radomir Marković i Milan Radonjić. Izvršioci Ratko Romić i Miroslav Kurak. Politika je motiv ubistva. Rasvetljavanje pomogao Legija.)
Zašto se ponašamo kao da smo dobili konačno rešenje? Pa zato što se tako ponaša Aleksandar Vučić, a on sve najbolje zna.
Šta se zapravo desilo, osim konferencije za novinare u zgradi Vlade Srbije? Uhapšeni su Radonjić, kao podstrekač i Romić, kao izvršilac. Drugi podstrekač, R. Marković je već osuđen za druga kriminalna dela i nije slobodan, izvršilac Kurak je nedostupan, navodno na dugogodišnjem safariju u nesvrstanoj Tanzaniji. Optužnica još nije podignuta.
To nije konačno rešenje – daleko smo od njega. Sve ostalo su samo celomudrene, a ponekad i kontraproduktivne izjave – poluprazne reči, reči i samo reči. Doduše sa dramatičnom pretenzijom, ali farsičnim rezultatom.
Pokušaj rekonstrukcije ove, u osnovi neljudske političke zloupotrebe surovog ubistva jednog čoveka, pri čemu pravne aspekte ostavljam za kraj i delimično po strani (tamo gde im je u ovoj državi uostalom i mesto), izgleda ovako:
Ovo ubistvo je državni zločin, javilo se Vučiću posle tolikih godina. ’Ajde?! Da je bolje pazio na časovima svog dugogodišnjeg mentora, Vojislava Šešelja, mogao je to saznati još pre gotovo isto onoliko vremena koliko je proteklo od ovog sudski nerazrešenog zločina. Jer, taj mentor je još 2002. godine, kao neposrednog izvršioca označio Miroslava Kuraka i tražio obećanu nagradu. Štaviše, prema izveštajima medija, Kurak je Šešelja zbog toga tužio, ali je postupak obustavljen, zbog Šešeljevog odlaska u Hag (Blic/online, 14.01.2014). Kurakov posao tada nije bio lov visoke divljači, već lov „državnih neprijatelja“.
Da zanemarimo uporno dugogodišnje insistiranje Ćuruvijine žene Branke Prpa na tome da je u pitanju državni zločin, jer nju Aleksandar Vučić svakako nije ni čuo ni slušao. „Državni zločin“ ovde razumem kao ubistvo koje je naredila, organizovala i sprovela država, prikrivajući i štiteći naredbodavce i izvršioce. U pravnom govoru nije ga preporučivo koristiti, jer je u pitanju bezličan izraz. Državu (zato što je pravno lice) kod nas ne možete optužiti za ubistvo. Zato radije govorim o ubistvu koje je organizovao režim Slobodana Miloševića. A današnji politički akteri, uključujući tu i prvog potpredsednika Vlade, bili su u vreme tog ubistva deotog režima. Zato radije koriste bezlične izraze, zato ne vole da ih podsećaju na njihovu tadašnju ulogu kreiranja atmosfere i okruženja u kome je Ćuruvijino političko ubistvo postalo moguće i lako izvodivo.
Izgleda da će to podsećanje, makar u medijima, izostajati i ubuduće, ako je suditi po krajnje blagonaklonom tekstu Dragoljuba Žarkovića (inače ne baš naklonjenog prvom potpredsedniku Vlade), u kojem svedoči o tome da je Vučić dva dana pre ubistva Ćuruvije urednicima medija saopštio da je „sprečio odnosno uspeo da spreči“ da se difamni tekst o Ćuruviji, objavljen u Ekspres politici, koji je pročitan na drugom dnevniku RTS, pročita i na trećem dnevniku – čime je, zaključuje urednik Vremena, „u suštini stao na stranu Ćuruvije, odnosno usprotivio se javnoj poternici protiv novinara“ (Vreme br. 1202, 16.01.2014, str. 7). Ali, ako pod istinom podrazumevamo celu istinu o datim licima u datom vremenu, slobodna sam da je dopunim i jednim malim prilogom o držanju Aleksandra Vučića u odnosu na Slavka Ćuruviju, koji bi mogao dovesti u sumnju benevolentan zaključak urednika Vremena o tome ko je kome u prošlosti držao stranu. Evo tog priloga:

Objavljeno na www.zokstersomething.com 15.01.2014.

O krunskom svedoku „gospodinu Legiji“
Do „konačnog rešenja“ ubistva Slavka Ćuruvije došlo se, prema rečima glavnih aktera pres konferencije – Vučića i Miljka Radisavljevića – zahvaljujući spontanom i bezinteresnom svedočenju „gospodina Legije“. Stvarno, u pitanju je čisti dragulj u kruni uspeha političko-obaveštajno-tužilačke borbe protiv kriminala svake vrste. I to (gotovo) u svakoj vlasti posle famoznog 5. oktobra. Najpre je Koštuničina ekipa trljala ruke i medijski podsticala strah i trepet od kazivanja istine „gospodina Legije“ pred sudom. Ishod: njegov iskaz nije uzet u obzir, jer je bio irelevantan u sudskom postupku povodom atentata na premijera Đinđića, a i da je bio relevantan, postojala je ozbiljna sumnja u istinitost, da se izrazim najpristojnije što je moguće. Pa je potom, u vreme kohabitacije Tadić-Koštunica, ovaj krunski svedok 2007. osporavao da su nalogodavci Ćuruvijinog ubistva bili Mira Marković i Rade Marković, nazivajući sve to „smešnom pričom“ (Danas, 15.01.2014, str. 2) – da bi sedam godina kasnije, ako je verovati Aleksandru Vučiću i Miljku Radisavljeviću, označio istog tog Radeta Markovića kao podstrekača, dakle nalogodavca.
Dok se još zagrevala medijska atmosfera za konačnu obznanu na konferenciji za novinare, Informer 3. januara 2014. (preneseno u E-Biltenu UNS-a, u rubrici Vesti iz medija) objavljuje intervju sa Ljubom Milanovićem, bivšim šefom Poskoka o njegovim saznanjima iz istrage Ćuruvijinog ubistva. Milanović kazuje kako je stupio u kontakt sa Legijom da bi saslušao dva lica koja su bila na mestu Ćuruvijinog ubistva, što je rezultiralo njegovim premeštajem u odeljenje za strance i prestankom rada na ovom slučaju, zbog uznemiravanja „jedinice“. Zna se koje – jedna je „jedinica“. Milanović nadalje tvrdi da je specijalni tužilac Miljko Radisavljević javno izjavio da njegovi nalazi o ubistvu Slavka Ćuruvije nisu tačni.
Smatram važnim da se „atmosfera“ upotpuni, pa citiram delove Milanovićevog intervjua o tome kako nas paze naše bezbednosne službe, bez pretenzije da odgovorim na pitanje da li naknadne radnje prikrivanja tragova i zastrašivanja svedoka zločina protiv Ćuruvije, imaju neposredne ili posredne veze sa krunskim svedokom Legijom:
„Дакле, од састанка с двојицом Легијиних људи није било ништа?
– Ништа.
Шта се даље дешавало у истрази убиства Ћурувије?
– Долази до замене теза. Уместо да се траже убице, односно да се саслушају лица означена као помагачи или извршиоци, креће лов на човека који нам је рекао ко је био присутан када је Славко убијен. И то ми је био јасан, поуздан знак да су сазнања о овој ликвидацији тачна.
Какав лов?
– Тог човека који нам је открио детаље злочина покушали су два пута да убију. Прво је избоден у притвору, а потом је подметнут пожар у згради у којој је живео.
Да ли је неко страдао у пожару?
– Према мојим информацијама, грешком је изгорела једна трудница.
Како грешком?
– Тај човек је живео на првом спрату зграде, на вратима није била плочица с његовим презименом. У стану изнад на вратима је писало презиме идентично његовом. Нападачи су, изгледа, запалили погрешан стан.
Шта се даље дешавало с тим сведоком?
– Побегао је из земље. Игром случаја, пре неколико година срели смо се на једном шеталишту у иностранству. Рекао сам му да сам ја главни кривац за његово страдање. Одговорио је да то није истина јер је знао позадину целе приче и о свом и о мом страдању. Замислите шта би било да је друкчије резоновао?! И то све захваљујући људима, мојим колегама из МУП…“
Uprkos svemu, „gospodin Legija“ je čovek kome se veruje. Bar mu veruje deo naše javnosti, koji čita Informer, Kurir, Večernje novosti i pažljivo posmatra konferencije za medije koje prenosi javni servis. Dakle, pretežni deo javnosti. Onako kako smo naučili – nekritički, bez postavljanja nepotrebnih pitanja. Možda razlozi ovog poverenja odista leže u tome što su samo ljudi poput Legije u prilici da znaju takve zlokobne stvari kao što su okolnosti Ćuruvijinog ubistva. Slažem se – ali od onoga što oni znaju do kazivanja cele istine put je dug i zaprečen brojnim preprekama o kojima mi, obični ljudi, ne moramo znati mnogo. Ali, baš mi moramo postaviti izvesna važna pitanja, koristeći u pravu nezaobilazan – standard prosečnog čoveka.
Da li je „gospodin Legija“ verodostojan svedok, ako znamo da je o istom događaju davao različite medijske izjave, kao i da je u jednom sudskom postupku dao iskaz za koji postoji ozbiljna sumnja da je neistinit? Ko bi, zapravo, bio „gospodin Legija“ u sudskom postupku povodom ubistva Slavka Ćuruvije? On bi mogao biti samo svedok. I to posredni svedok, po čuvenju (testis de auditu), onaj koji prenosi nešto što mu je rečeno ili što je na drugi način saznao – bilo u vršenju njegove službene dužnosti, bilo van toga. U ovom slučaju, međutim, postoji i neposredni svedok, osoba koja je događaj lično videla, čula, osetila, bila povređena – Branka Prpa. Ona tvrdi da lice koje je pucalo u Slavka Ćuruviju nije bio Miroslav Kurak, tj. da ga nije prepoznala na fotografiji koja joj je pokazana (NIN br. 3290, 16.01.2014, str. 10).
I tu se vidi koliko se „gospodin Legija“ prikazuje kao nad-svedok. U emisiji Prvog programa RTS, „Da, možda ne“, 16. januara 2014, Veran Matić, predsednik ad hoc komisije za istraživanje ubistva novinara, kao odgovor na pitanje voditeljke o tome da Branka Prpa tvrdi da Kurak nije bila osoba koja je pucala na Ćuruviju, možda i nesvesno pokazuje različit odnos prema svedoku Legija i svedoku Prpa, jer samo za potonju kazuje da je ona svedok i da će sud ocenjivati njen iskaz. A iskaz „gospodina Legije“? E, pa izgleda da on nije podložan ičijem ocenjivanju, izgleda da smo odista dobili naslednog krunskog svedoka, čija se ne poriče, jer nema te post-petooktobarske vlasti u Srbiji koja se nije potrudila da ostavi takvu sliku o Legijinim svedočkim sposobnostima, s tim što se u jednom vremenu (2008-2012, tj. za vreme Tadićevog drugog mandata), ovim pitanjem, bar javno, uopšte nije bavila.
Za sada, jedino Vuk Drašković iskazuje sumnju u to da je Legija odista ključni svedok: „Nije on ključni svedok, on je ključno suvišan svedok, možda i svedok koji je deo nekakvog plana opstrukcije i bacanja senke na istragu“, rekao je Drašković gostujući u Dnevniku RTS 16. januara 2014. Istovremeno, Drašković daje punu podršku Vučiću, zbog iskazane političke volje, tvrdeći da je on stao na kraj opstrukciji istrage koja je poticala od policije i tužilaštva.
I tako dolazimo i do pravnih pitanja.
Kakva je uloga organa gonjenja, na prvom mestu specijalnog Tužioca za organizovani kriminal? Ako ga posmatramo kao jednu od personae dramatis u igrokazu „Konferencija za medije“, poslužiću se rečima D. Petrovića (Danas, 16.01.2014, kolumna Žvaka u pepeljari,str. 5): Legija, poput Svetlane Ražnatović peva pro bono, a kao predgrupa nastupa Miljko Radisavljević – označavajući time precizno ulogu organa gonjenja u medijskom „konačnom rešenju“ jednog kriminalnog dela.
Gledano čisto pravno, Radisavljević već sad ima bar tri ozbiljna problema.
Ako je verovati izveštavanju RTS, on je na konferenciji za novinare doslovce potvrdio da su „danas kao izvršioci ubistva uhapšeni Milan Radonjić i Ratko Romić“, što otvara pitanje kršenja prezumpcije nevinosti. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, ovakav iskaz se ne oprašta nekom ko je javni tužilac. To će dobro znati svaki advokat mogućih okrivljenih. Bez obzira na poželjnu dramatiku prezentacije, javni tužilac mora da pazi na svaku svoju reč, pa je moralo biti rečeno da su navedeni uhapšeni kao osumnjičeni za ubistvo. Ozbiljno vođen tužilački postupak i svaki tužilački iskaz u jednom važnom slučaju kao što je ovaj, zahteva da se prednost da preciznosti nad dramatikom.
Nije poželjno da se nad jednom ovakvom pravnom stvari nadviju bilo kakve senke loše vođene procedure. Ne treba zaboraviti da je danas zatureni savetnik predsednika Republike, Oliver Antić, uspeo da se u aferi Indeks oslobodi nadležnosti javnog tužioca u Smederevu i „pređe“ u nadležnost javnog tužioca u Beogradu, upravo zahvaljujući navodnoj povredi prezumpcije nevinosti (u odnosu na Radisavljevićevu retoriku, više nego benignoj), a beogradski tužilac je iz nepoznatih razloga odustao od krivičnog gonjenja. Uostalom, o tome sam davno pisala upravo na sajtu Peščanika u tekstu Antić vs. Antić.
Budući da je – svesno ili nesvesno – a zarad dramatike umesto preciznosti, sam označio „gospodina Legiju“ kao ključnog svedoka, Radisavljević će imati i problem dokazivanja, vezan za Kuraka, kome će možda biti suđeno u odsustvu, a možda uopšte neće, s obzirom na već sada obelodanjene različite iskaze Legije i Branke Prpa.
Najzad, ako ustraje na Legiji, Radisavljević će se neminovno, i to na suđenju, suočiti sa njegovom motivacijom za davanje novog iskaza. Bez obzira na dva druga svedoka koja su pominjana na konferenciji za novinare.
I tužilac i sud (jer tužilačka istraga je uvedena tek 2011) mogli bi se suočiti sa posledicama, blago da kažem, dugog trajanja neizvesnosti o tome ko je odgovoran za ubistvo Slavka Ćuruvije. Otromboljeno pravosuđe Srbije do sada se nije trglo, iako je Ustavni sud nedavno, povodom ubistva dvojice gardista u kasarni na Topčideru, utvrdio povredu prava na život i prihvatilo koncept procesnog prava na život Evropskog suda za ljudska prava, usvajajući ustavne žalbe roditelja gardista. Pravo na istu takvu ustavnu žalbu imaju porodica i životna saputnica Slavka Ćuruvije. Bilo bi dobro da se sve odgovornosti utvrde. Jer, pravosuđe ne sme čekati ma čiju političku volju. Ono mora bar da ostavi utisak kakvog takvog nezavisnog pravnog života u ovoj zemlji.
Obema organizacijama novinara mora se odati priznanje što nisu dozvolila da se ubistvo Slavka Ćuruvije zaboravi. Sudije i javni tužioci su, nažalost, zaboravili krajnje sumnjivu smrt, a verovatno upravo ubistvo njihovog kolege Nebojše Simeunovića. Podsećam – sudija Simeunović je nestao 6. novembra 2000, a njegovo telo je pronađeno 3. decembra te godine. Njega pominje samo njegova sestra, uporno tvrdeći da ga je otela i ubila Služba državne bezbednosti. O ovoj smrti istrajno se ćuti u pravosuđu Srbije.
Predlažem sudijama i javnim tužiocima da 6. novembar ustanove kao dan sudijske nezavisnosti i da se, bar jednom godišnje, usprave i zapitaju dokle će pristajati da budupredgrupa političarima i naslednim krunskim svedocima.

Peščanik.net, 17.01.2014.

Digg Technorati Delicious Google Reddit Facebook Twitter Stumbleupon Myspace Tumblr

Sindikalno i političko delovanje


 | 18/01/2014

U sporu sa Mišom Brkićem koji se odvija već nekoliko nedelja, našla se i jedna tačka oko koje na prvi pogled nemamo previše nedoumica. Sindikalno delovanje u Srbiji jesteneadekvatno. I pored toga što sindikata ima manje[1] nego što obično navode oni koji seire nad radničkim pravima, oni u poslednjih dvadeset godina nisu ispunili ni delić onoga što im je osnovni zadatak.
Ono što mene buni je Brkićev lament nad sindikatima. Jer kada čitate njegove tekstove imate utisak da cela Srbija vrvi od spoticača novog zakona i ekonomskog napretka koji on navodno donosi. I autor kao avangardu spoticanja ističe sindikate. Time Brkić samog sebe, ukratko, stavlja u paradoksalan položaj: sindikati bi trebalo da mu, po logici sopstvenog stava, smetaju ali on se i pored toga žali na njihovu slabost. Jer notorna je činjenica da neaktivnost sindikata najviše ide na ruku onima koji su za ukidanje elementarnih radničkih prava.
Paradoks u koji je Brkić upao nije specifičan za njega: od iste boljke pati, ukratko, većina onih koji se zalažu za mere koje će radnicima smanjiti prava da bi se poslodavcima povećao profit. Iz neočekivanog lamenta nad sindikalnim delovanjem onih koji se zalažu za deregulaciju tržišta, dakle za brisanje svih posrednika između radnika i poslodavca,[2] vidi se krajnji paradoks ovih libertarijanaca koji slobodu poistovećuju sa deregulacijom tržišta (prvenstveno tržišta rada).[3] Jer nešto je tu nelogično: liberali pozivaju na kolektivni dogovor, dok u isto vreme tvrde da je kolektiv nekakva zastarela kategorija, koju što pre treba baciti u zapećak istorije, jer postojimo samo kao ekonomske individue, čiji (ponovo ekonomski) uspeh ne zavisi ni od koga drugog, a ponajmanje od nekakvog „kolektiva“. Paradoks će, međutim, postati razumljiv ukoliko se setimo da se iza kolektivnih interesa kriju neki partikularni i to interesi krupnog, nužno spekulativnog kapitala.
Postoji strukturalna nejednakost između radnika i preduzetnika: prvi na svojoj strani nemaju nikoga, dok drugi imaju ekskluzivnog nosioca sile: državu. Ukratko, u državi koja je sebe stavila u službu kapitala, poslodavci mogu da implementiraju kakav god žele zakon, a u eventualnim “pregovorima” radnici će biti svedeni na ulogu ikebane. Pogledajmo način na koji se donosi novi zakon o radu. Javna rasprava je trebalo da bude više nego simbolična predstava za javnost, ali ni kao takva nije dozvoljena. Poslodavci (u kojima bismo, da bolje pogledamo, možda mogli da prepoznamo iste onakve hohštaplere kakve Brkić prepoznaje u sindikalistima) i država su doneli zakon koji će za unapred preglasanu treću stranu biti poguban. Pozvati tu stranu na dijalog je besmisleno, a učestvovati u takvim trojnim razgovorima za sindikate bi bilo kao učešće u razgovorima u kojima su se dve strane dogovorile da treća mora biti ubijena, ali se rasprava organizuje da bi se ravnopravno razgovaralo o metodu izvršenja kazne.
Sindikati nisu podbacili kada je došlo do javne rasprave, već onda kada su dozvolili da do ovakvog predloga uopšte dođe. Time je, usput, uspela i državna korupcija sindikata o kojoj Brkić govori i koja je jedan od ključnih komponenti dvadeset pet godina starog projekta pljačke društvene imovine.

Sindikati kao politički subjekti
Sindikati su serijski propuštali prilike za delovanje: kada su, namesto da se usprotive vladajućem oduševljenju skorim ratovima, devedesetih organizovali prevoz dobrovoljaca na front; kada su, namesto delovanja protiv Miloševića i njegovih četrdeset razbojnika, odlučili da deluju u pravcu njegovog ustoličenja; kada su dozvolili da se raspadne Jugoslavija; sve su to samo rani primeri sindikalne propasti.
Jedan od retkih momenata kada je, po mom mišljenju, sindikat delovao ozbiljno je kada je organizovan štrajk 2000, koji je doveo do smene Miloševića i to bi trebalo da nam bude nauk: sindikati svoj uticaj imaju (ili ga nemaju) kao politički subjekti. I upravo je od države organizovano svođenje sindikata na dilere polutki bilo ključno za ukidanje njihovog političkog potencijal i političke moći. A u krajnjem slučaju i opasne ali neophodne ratobornosti, jer prava koja nismo spremni da branimo i silom, oduzeće nam prvi koji se osmeli da nam ih silom uzme.
Danas je glavna strategija tog oduzimanja moći uvijanje partikularnih interesa u „kolektivne“. Zadatak sindikata je da kažu da interesi kapitala nisu interesi radnika. I tu dolazimo do ključne tačke: ekonomsko pitanje je političko – koliko god nam eksploataciju koja se nalazi u srcu kapitalizma predstavljali kao neizbežnu i nadpolitičku.

Peščanik.net, 18.01.2014.
Srodni linkovi:
———–    
  1. Broj od 24 hiljade kojim se razbacuje naokolo je broj registracija sindikata, što podrazumeva i podružnice i centrale i nepostojeće sindikate i ko zna šta još. Sindikataima znatno manje. Ispostavilo se da je upravo zakonski definisana obaveza prijavljivanja sindikata učinila da ih, na papiru, bude ovoliko. Razjedinjenost sindikata je, vidimo, posledica zakonske regulative. Dakle, državni projekat. ↑
  2. Dok je na strani drugog „samo“ država kao mehanizam preraspodele u novoj akumulaciji kapitala, na strani prvog ne bi trebalo da bude nikog. Jednakost. ↑
  3. A to je, usput, i najvažniji deo tržišta: rad je jedina nezamenjiva roba. ↑

Digg Technorati Delicious Google Reddit Facebook Twitter Stumbleupon Myspace Tumblr