среда, 20. август 2014.

Gdje su mladi


Piše: Đani Böhm
Već duže vrijeme se vode rasprave, prisustvujem im, ponekad se i uključim, al’ jako teško je imati stav. Po pitanju te prirode rasprava, čak su neki ljudi došli u konflikt i nikako da izmire stajališta, a tema je:
  • GDJE SU MLADI?
  • ZAŠTO DRUŠTVENA INDOLENCIJA?
  • KAKO ONI VIDE SEBE?
Za odgovore na ova pitanja su i potrebni mladi, al’ nekako, pričajući sa njima po gradu, kao da nisu ni svjesni težine situacije. Ruku na srce, jesam li ja bio svjestan!? Ma nije mi padalo na pamet da razmišljam o društveno/političkoj budućnosti okoline. Još pogotovo ljeti u Mostaru.
Cure u suknjicama, jedva da ih i imaju, a momci vriju kao ekspres-lonci. A onda bazen i skakaona, Neretva, more, večeri u mraku, kafići, disko klubovi, parkovi, gradska okupljališta, markirana roba… Ma koja bola’ politika, prođi me se svega ti na svijetu.
Sa druge strane ove priče Bogić Bogićević 12. 3. 1991. na sjednici Predsjedništva SFRJ izgovara veliko “NE” protiv intervencije JNA na teritoriji Jugoslavije uz rečenicu: “Ja jesam Srbin, ali ne po profesiji…”.
Gazio sam 21. godinu života tada i veze nisam imao šta se to dešava, a roditelji i familija su mi umirali od straha, znajući šta sve to znači.
Naši su nas učili i odgajali da možemo biti bezbrižni. Doći ćemo do posla nekako. Školovat će nas što oni, što država. Dat će nam država stan u doglednom periodu. Imat ćemo djecu i mir. I to je naše nasljeđe koje nam je TITO ostavio. Bratstvo i jedinstvo.
Nema više TITA. Nema više proleterskih i boljševičkih parola, da čuvamo bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svoga. Prošlo je to vrijeme i došlo neko novo. Ne može se živjeti u prošlosti ma koliko ona bila nekom dobra ili loša. Nove vode su oko nas, surove, ili plivaj ili umri. Svoju djecu trebamo odgajati i pripremati za život u takvom društvu, a i sami smo debitanti u njemu. Veze nemamo kako i kuda idemo.
Omladina treba život, provod, muziku, bijes, skakanje i divljanje, sex, adrenalin i PARA !!!!!!!!!! Za sve ih ovo trebamo pripremiti. Loše ih pripremamo totalno.
Prvo su naučili šta su. Muslimani / Srbi / Hrvati / Jevreji / Romi / Neki drugi. Okačimo im krstove, križeve, polumjesece i zvijezde oko vrata da imaju BILJEG. Ko može takve stvari prvo učiti sopstvenu djecu nego roditelji, čiji je nivo edukacije i društvene sposobnosti integrisanja ravan velikoj nuli. Takvi roditelji su zlo po sopstvenu djecu. Uče ih mržnji i ostavljaju ih nakon svog života da žive u mržnji.
JEL’ SE TAKO DJECA VOLE? Naravno ima i onih drugih, po meni normalnih. Al’ umalo pa su zanemarivi koliko ih je.
Šta je preostalo omladini?
Sami da se uče plivati u ovim zvjerskim vodama i zadovoljiti svoje mladalačke potrebe na neki način, jer roditelji su zadojeni mržnjom ili neuki i glupi za sadašnje vrjeme. I tehnički i društveno zaostali. Veze nemaju šta je RedBull, veze nemaju šta je iPad ili tablet. Android su čuli ako su gledali Zvjezdane staze 1968. na crno/bijelom TV-u marke Rudi Čajevec, a kako je telefon android, bolje bi te razumjeli da pričaš grčki.
Mnogo nas omladino, razumije vas i vaše probleme. Mnogo nas je svjesno svega. Žao nam je što nemate djetinjstvo ni upola sretno kao što je naše bilo, al’ nema druge. Moramo misliti i boriti se, zato i počinjemo ovo upravo ovdje.
Pitam vas:
  • Do kada će u džepu biti poneka markica za kafu? Ako je otac sada dobro stao, sutra će umrjeti. To je neminovno. Nestat će njegovih markica, a šta ćemo onda bez markica… Posla nema kakvog bi htjeli. Nema ga nikakvog. A i da ga nađeš, kolika ti je plata? Kad ćeš na odmor? Gdje ćeš na odmor? Smiješ li se oženiti/udati? Siromaštvo vlada. Šta ćeš sa djecom? Hoćeš li ih uopšte imati?
  • Znate li ko vam kroji takvu sudbinu i ko su akteri vaše buduće nesreće? Znate li kako stvaraju tu nesreću oko vas? Znate li koliko je vama lično oduzeto od usta, od života, od sreće i imetka, upravo od strane tih istih aktera? Crpe krv vaših roditelja koju oni žele dati vama. VI GUBITE ONO ŠTO JE VAŠE! Otimaju vam markice, ćeife, cure, momke, sve vam otimaju. ŽIVOT VAM OTIMAJU. Samo pitam, jeste li svi svjesni toga?
  • Školujete se i učite. Srednjoškolcu je bitno, nemoj da propadnem. Nemoj da dobijem jedinicu. Ubit će me otac. A sa druge strane priče, nečiji seljački tata kupuje seljačiću četvorku sa ugojenim janjetom. Imaš li i ti janje? Koliko god da si pametan, kad se tako dešava, sutra će PAMETNI čuvati janjad tom seljačiću koji je platio četvorku janjetom. Bit ćeš čoban, a on gospodin kriminalac. Pa ponovo pitam, hoćeš li dozvoliti janje za profesora?
  • Studenti su u sličnoj poziciji, al’ katastrofalnije posljedice. Glupan kupi ispit/diplomu, a profesor koji mu je prodao postavlja tog glupana na svoj nivo. Sutra su profesor i glupan sa istom diplomom u društvu rame uz rame. Stariji profesor umire, a tvoje dijete obrazuje GLUPAN. Jesu li to studiji koje završavaš? Zar će Janje diktirati to da glupan bude pametniji od tebe? On će imati papir da to i dokaže!
  • Znate li da je katastrofa o kojoj pričamo, koja vas čeka nakon “bezbrižne” mladosti, plod čobana koji su pomoću janjadi došli u poziciju da diktiraju živote vašim roditeljima i vama? Znate li da stalno i stalno, ti čobani tjeraju vaše roditelje da se mrze međusobno i da ta mržnja nikad ne nestane, jer je to njihova vladavina?
Milijarde ovakvih pitanja bih postavio da čujem mišljenje omladine, al’ zaključit ću samo sa jednim…
Omladino/omladinke/mladeži… IMATE LI MARKICU SUTRA ZA JUICE?

недеља, 17. август 2014.

Permanentno obrazovanje


Photo and caption by Marcello Perino/National Geographic Traveler Photo Contest http://bit.ly/1qgloen

Ovih dana smo od pomoćnika ministra prosvete saznali da je među građanima Srbije njih 17 odsto nepismeno, a 23 odsto ima završenu samo osnovnu školu. Jednostavno sabravši ta dva podatka, pomoćnik ministra izveo je zaključak da 40 odsto građana nema radnu kvalifikaciju. To dalje znači da radnu kvalifikaciju imaju samo oni građani Srbije koji su završili najmanje srednju školu. Pomoćnik ministra, međutim, nije objasnio u kom smislu su te kvalifikacije u stvari važne i kakve to veze ima sa pismenošću.
Ima razloga da se sumnja u podatke koje je izložio pomoćnik ministra. Nije jasno na šta on misli pod pismenošću i kakva je veza između (ne)pismenosti i završene osnovne ili srednje škole da bi se ti podaci tako olako sabirali ili oduzimali. Jednako tako nije jasna ni veza između radne kvalifikacije i (ne)pismenosti. Biće da je pomoćnik ministra ljude sa nezavršenom osnovnom školom naprosto uzeo za nepismene (iako jedno s drugim nije nužno u vezi). A onda je njih i one sa osnovnom školom stavio nasuprot onima sa radnom kvalifikacijom koju prepoznaje tržište rada. Tako je on ukrstio podatke koji jedni s drugima ne moraju imati nikakve veze i bez potrebe napravio zbrku.
Zato ovde neću komentarisati njegove podatke. Više me zanima kontekst u koji su ti podaci smešteni i na osnovu koga se tumače. Reč je zapravo o dva komplementarna konteksta: prvi upućuje na obrazovanje odraslih, o čemu je pomoćnik ministra u stvari govorio; a drugi se tiče veze između obrazovanja i rada (preciznije, tržišta rada): taj kontekst je pomoćnik ministra podrazumevao kada je rekao – „Jedan od osnovnih uslova za zapošljavanje jeste najmanje završena osnovna škola.“ (Iz čega se jasno vidi da radna kvalifikacija nije od suštinskog značaja kada je reč o pukom zapošljavanju, pa ostaje nejasno zašto je pomoćnik ministra to uopšte pominjao.)
Tema je dakle obrazovanje odraslih i dovođenje u tesnu vezu tog obrazovanja sa zapošljavanjem i tržištem rada uopšte. Obrazovanje odraslih je široka oblast kojom se stručnjaci i filozofi obrazovanja bave decenijama. U raznim vremenima, razne pedagoške škole koristile su različite nazive za tu oblast – „permanentno obrazovanje“ je jedan od tih naziva. On nam je ovde zanimljiv iz jednog na prvi pogled manje važnog razloga: „Uvod u permanentno obrazovanje“, autora Paula Lengranda, bila je prva po redu knjiga koja se 1971. godine pojavila u biblioteci XX vek urednika Ivana Čolovića.
U originalu na francuskom, ta knjiga objavljena je 1970, a njen izdavač bio je UNESCO. S obzirom na to ko ju je objavio, ovu knjigu možemo danas čitati i kao jedan naročiti dokument o vremenu u kome je nastala. Dakle, pre četiri decenije obrazovanje odraslih, na koje se odnosio termin permanentno obrazovanje, takođe je bilo dovoljno važna tema da se njome ozbiljno pozabave i velike međunarodne organizacije. No, tih dalekih sedamdesetih godina prošlog veka o permanentnom obrazovanju nije se govorilo isključivo iz perpsektive tržišta rada. Naprotiv, ono je bilo važno i iz ugla „istine bića“, o čemu svedoči knjiga „Razvoj čoveka“ istog autora, objavljena nekoliko godina kasnije.
Ta, pomalo nesrećno skovana sintagma „istina bića“ odnosi se na jednu jednostavnu činjenicu da se kroz proces obrazovanja a kasnije i rada ljudi usmeravaju ka posebnim oblastima koje osobu sputavaju da do kraja realizuje one svoje osobine koje ne dolaze do izražaja u tim oblastima. Permanentno obrazovanje onda treba da predstavlja i humanu kompenzaciju za one strane ljudske ličnosti koje isključuju viši stepeni obrazovanja (usavršavanja), kao i sam radni proces. Lengrand (a sa njim dakle i UNESCO) posebno će naglasti da se kategorije estetskog i društveno-političkog obrazovanja moraju naći u središtu permanentnog obrazovanja, jer pomoću njih osoba uči da uživa u dokolici i da aktivno učestvuje u političkom životu.
Lengrand piše da estetsko obrazovanje treba da umanji jaz između radničkih masa i elitnih grupa u društvu, tako što će radnike naučiti da razumeju i prihvate umetnička dela visoke kulture. Društveno-političko obrazovanje, pak, treba da kompenzuje nedostatke koji proističu iz činjenice da politika ne zauzima mesto u obrazovanju koje bi po svemu moralo da joj pripadne: „Obrazovanje u celini nosi trag političke nepismenosti većeg dela nastavničkog tela“, primećuje Lengrand. „Za većinu onih čija je dužnost da vaspitaju decu, politika predstavlja obezvređeni oblik ljudske aktivnosti, koju doduše ne možemo izbeći, ali koja ima samo daleke i slučajne veze sa kulturom i razvojem ličnosti.“ Zbog toga, „ono što često nedostaje, čak i najodlučnijim, najkompetentnijim pobornicima političke borbe, to je dobro usmereno, dobro zasnovano i istrajno mišljenje o prirodi vlasti i njenim činiocima, o snagama koje se nalaze u institucijama i ljudima i deluju kroz njih“.[1]
Da zaključimo, sredinom prošlog veka koncept obrazovanja odraslih se u globalnim razmerama pored ostalog ticao i ispunjenja ličnosti i ostvarenja njenih različitih potencijala. To obrazovanje imalo je za cilj i formiranje kompetentnih građana koji će biti u stanju da aktivno i odgovorno učestvuju u političkom životu. Ono je takođe trebalo da nadomesti i manjkavosti i propuste školskog sistema obrazovanja, a ne samo da bude puka zakasnela zamena za one koji su iz tog sistema iz raznih razloga ispali. (Razume se, nije Lengrand prvi došao na takve ideje: pola veka pre njega o tome je u Sjedinjenim Državama ubedljivo pisao John Dewey,[2] na koga se, opet, nekoliko decenija kasnije naslonila Deweyijeva zemljakinja Amy Gutmann[3] u razradi koncepta demokratskog obrazovanja. To što je Lengrandova knjiga bila gotovo odmah po objavljivanju na francuskom prevedena i objavljena i u Beogradu, svedoči ponešto i o stanju duha, barem u deklarativnoj ravni, u tadašnjoj saveznoj državi.)
Pola veka kasnije, i nekoliko ratova posle, u Srbiji je ideja o permanentnom obrazovanju celovitih i politički kompetentnih ličnosti netragom nestala, kao da nije ni postojala. Razgovorom o obrazovanju odraslih sada dominira isključivo prezrivi pogled na nepismene i nekompetentne mase. Njih treba ubrzano opremiti i izbaciti na tržište rada kako bi se skinule s poslovične grbače države. Ta civilizacijska pedagoška retardacija prava je slika uspeha domaćih nacionalističkih „revolucija“ i naopakih tranzicijskih stremljenja.

Peščanik.net, 17.08.2014.
———–    
  1. Sa čijim prevodom smo imali sreće kao i sa prevodom Lengranda: naime njegovo delo „Democracy and Education. An Introduction to the Philosophy of Education“ iz 1916. pojavilo se u prevodu na srpski nepune dve decenije kasnije, što je zapravo relativno brzo ako se imaju u vidu okolnosti u kraljevini Jugoslaviji posle I svetskog rata. Vidi Džon Djui, „Pedagogika i demokratija. Uvod u filozofiju vaspitanja“, preveo dr Dragomir Ikonić (Beograd: Izdavačko i knjižarsko preduzeće Geca Kon, 1934). ↑
  2. Sa čijim prevodom smo imali sreće kao i sa prevodom Lengranda: naime njegovo delo „Democracy and Education. An Introduction to the Philosophy of Education“ iz 1916. pojavilo se u prevodu na srpski nepune dve decenije kasnije, što je zapravo relativno brzo ako se imaju u vidu okolnosti u kraljevini Jugoslaviji posle I svetskog rata. Vidi Džon Djui, „Pedagogika i demokratija. Uvod u filozofiju vaspitanja“, preveo dr Dragomir Ikonić (Beograd: Izdavačko i knjižarsko preduzeće Geca Kon, 1934). ↑
  3. Vidi Amy Gutmann, „Democratic Education“ (Princeton, N. J.: Princeton University Press, 1999, izmenjeno izdanje [1987, prvo izdanje]). U prevodu Slobodanke Glišić, delovi iz ove knjige objavljeni su u časopisu „Reč“ br. 82 (2012), str. 277-348 (http://www.fabrikaknjiga.co.rs/wp-content/uploads/2012/03/09-Ejmi-Gatman.pdf). ↑

субота, 16. август 2014.

Duško Radović: Za život je potrebno malo

Tri decenije od smrti velikana

Objavljeno: 16.08.2014. - 09:50


Šta je besplatno? Samo ono što je najveće, najlepše i najvažnije. Budni su oni koji vole. Još spavaju oni koji su voljeni. Niko nema više od jednog života. Ali ima mnogo onih koji, pored svoga, troše i nekoliko tuđih života. Naše malo može biti mnogo za one koji nemaju nimalo.

Autor: Duško Radović



Da li bi ljudi mogli biti bolji? Mogli bi, ali niko neće prvi da počne. Svi imaju loša iskustva. Nismo li se malo puta zaklinjali da ćemo biti bolji? I neki stvarno postanu bolji, pa ispadaju naivni. Jer su oni drugi postali još gori.

Niko nema više od jednog života. Ali ima mnogo onih koji, pored svoga, troše i nekoliko tuđih života.

Naše malo može biti mnogo za one koji nemaju nimalo.

Nemojte biti sebični. Udelite malo svojih žena i muževa onima koji ih nemaju.

Jutros se Sava opet ulila u Dunav. Dunav u Crno more. Crno more u Sredozemno more. Sredozemno more u Atlanski okean, a vi opet ne znate šta ćete sami sa sobom.

Život prolazi, a mi ne znamo šta bismo s njim. Mrzi nas ili ne umemo da živimo. Najradije bismo ga ustupili nekom drugom i uživali gledajući kako je lep naš život kad ga drugi žive.

Napravite malu domaću promaju, otvorite prozore i vrata, proterajte iz kuće novembarski smog, decembarske praznične mirise, januarsku čamotinju – nebeski sprej donosi nam mladi, sveži vazduh sa snežnih karpatskih njiva.

Juče je neko našao ono što nije tražio. Ono što je on tražio našao je neko drugi.

Pre nego što krenete da tražite sreću, proverite – možda ste već srećni. Sreća je mala, obična i neupadljiva i mnogi ne umeju da je vide.

Vi vredite samo onoliko koliko ste drugima potrebni.

Tako je malo ljubavi među ljudima. Ko ume da voli, ne bi trebalo ništa drugo da radi

Imati prijatelja, to znači pristati na to da ima lepših, pametnijih i boljih od vas. Ko to ne može da prihvati – nema prijatelja.

Volite se i kad niste zajedno, to je prava ljubav. Ko ume da se voli samo kad je zajedno, taj ne pravi pitanje sa kim je.

Za život je potrebno malo. Za nesrećan život traži se mnogo više.

Vi kažete da život muči vas, a mi mislimo da vi mučite, mrcvarite i ponižavate život.

Ko ume da se raduje – ima čemu da se raduje.

Dobra je svaka muka koja nas povezuje i loše je svako dobro koje nas razdvaja.

Mame, rađajte deci sestre, jer sestre postaju tetke, a tetke su najlepši, nezamenjivi dar svakom detinjstvu.

Mlade vaspitačice u beogradskim obdaništima pričaće deci i ovog jutra bajke. To su setne priče o tome – šta se stalno dešava princezama, a nikad vaspitačicama.

Deco, možete misliti kakav je život kada je od kolevke pa do groba najlepše đačko doba.

Ima velike sirotinje među našom decom, kojoj, sem para, roditelji ništa nisu mogli dati.

Volite svoju decu i kad su kriva, jer će ih život kažnjavati i kad nisu.

Tucite svoju decu čim primetite da počinju da liče na vas.

Blago babama i dedama koji imaju unuke. Teško nama koji imamo decu.

Lepše je biti nečija baba nego samo baba.

Bolje nam je bilo dok smo sami bili deca nego sad kad imamo decu. Deca su bezobrazna i nezahvalna.

Juče je jedan roditelj zavapio na roditeljskom sastanku: „Dajte mi dobro dete, pa ćete videti kakav sam ja otac!“

Dobro je imati oca i majku, ali je još bolje imati ćaleta i kevu. Svi očevi i majke masiraju svoju decu i iživljavaju se na njima, ali se samo sa ćaletom i kevom može iskreno razgovarati o tome.

Lakše bismo vaspitavali decu kada bi ona imala samo uši, a ne i oči.

Mladi moraju da žive noću – beže iz dana koji su okupirali njihovi očevi i dedovi.

O svakome se može govoriti loše, samo je potreban povod.

Samo siromašni znaju da ima i siromašnijih od njih. Bogati vide samo bogatije od sebe.

Nije zdrava ona pamet koja mnogo zna, a malo može.

Mnoge žene mogle bi mnogo i lepo da vole, ali nemaju koga. Svi se prave da su već voljeni, sramota ih je da priznaju da nisu.

U životu je dovoljno biti pametan samo dva puta: kad birate zanimanje i bračnog druga. Ko oba puta promaši, mora biti pametan celog života.

Ko prvi devojci – njegova devojka. Ko poslednji devojci – njegova žena.

Ženama je potreban samo mali znak, nagoveštaj, jedan mig, nevidljiv detalj, sitan povod, a zatim sve rade same: vole, pate, nadaju se, maštaju i plaču.

Žene vole da vole, a manje im je važno koga će voleti. A muškarci vole da su voljeni, ali bi hteli da biraju ko će ih voleti.

Ne trčite za ženama da se ne sudarite sa onima koji od njih beže.

Niko ne veruje lepim ženama. Suviše su lepe da bi bile verne. Takav je slučaj i sa pametnim muškarcima.

Hrabri muškarci treskaju vratima kad dolaze u kuću, a kukavice samo kada odlaze.

Da je vaša žena nešto vredela, udala bi se za nekog drugog, ne bi čekala vas.

Žena mora da je žena non-stop. Jer se nikad ne zna kad muževi mogu postati muškarci.

Fudbal okuplja dve vrste muškaraca: one koji nemaju devojke i one koji imaju žene.

Ko želi da je stalno u pravu, mora često da menja mišljenje.

Da li je lakše misliti ili pisati? Teško je, verovatno, i jedno i drugo. S tim što misliti ne morate, od mišljenja niko ne živi, a od pisanja mnogi.

Pre nego što popravite svet, popravite česmu u svom stanu. Svet bi bio mnogo srećniji i lepši kad bi svako samo popravio česmu ili makar zube.

Ako vam se neka ptica posere na glavu, obrišite se diskretno i pravite se ludi, kao i uvek kada su vas posrali.

Više čujemo jedni druge nego što se razumemo.

Ako vam ne ide škola, udajte se. Ako ne možete da nađete posao, rodite dete. Manji problemi se uspešno rešavaju većim.

Ateisti ne moraju biti pošteni. Nema Boga koji bi za njih bio nadležan.

Za razliku od doktora nauka, seljaci imaju više znanja nego stručne spreme.



7 najvećih političkih svađa u Srbiji


POLITIKA06:17, 16.08.2014.


Knez Mihailo želi da se oženi sestričinom
1.Kad je vladar rešio da stupi u brak s rođakom Katarinom, pobunio se Ilija Garašanin, koji je zato smenjen s položaja premijera
Knez Mihailo bio je sin Miloša Obrenovića. U Srbiji, u kojoj su se o vlast otimali Obrenovići i Karađorđevići, Mihailo je prvi put na presto došao kao šesnaestogodišnjak, i vladao tri godine. Drugi put je na vlasti ostao osam godina, sve dok nije ubijen na Košutnjaku 1868.

Propao prvi brak

Posle prve vladavine, bivši knez Mihailo živeo je s majkom u Zemunu i Banatu do njene smrti, a onda u Beču, odakle je putovao po Evropi. U Beču je 1848. godine na porođaju umrla njegova sestra od strica, ćerka Jevrema Obrenovića Katica, koja je s Mihailom ostala u drugom stanju.

Pet godina kasnije on se u istom gradu oženio mađarskom groficom Julijom Hunjadi.Učestvovala je zajedno s knezom u javnom životu, priređivali su balove i humanitarne večeri i lutrije na dvoru. Pokazivala je iskrenu naklonost prema srpskom narodu, ali taj brak je propao jer nisu imali dece. Julija i knez Mihailo su se rastavili „od postelje i stola“ pismenim sporazumom 18. novembra 1865.
Posle razvoda knez Mihailo obznanio je nameru da se oženi Katarinom, ćerkom Katičine rođene sestre Anke.

Toj vezi kumovale su Anka i njena majka, kneževa strina Tomanija. Otkako su saznale da Julija vara Mihaila s nemačkim knezom, i naslutivši raspad braka, sve češće su kneza pozivale u Tomanijinu kuću i ostavljale ga nasamo s Katarinom.
Međutim, Mihailo i Katarina bili su u bliskoj rodbinskoj vezi, u petom kolenu srodstva (Katarina je Mihailu bila sestričina), tako da je brak bio nemoguć.

Svi protiv braka

I političari, i sveštenici, i obični ljudi bili su ogorčeni. Jedan od najvatrenijih protivnika ove veze bio je istaknuti državnik Ilija Garašanin, koji je 1867. smenjen s položaja predsednika vlade i penzionisan, između ostalog, zbog svoje primedbe na Mihailov razvod od Julije i brak s Katarinom.

Njegova smena dovela je i do protesta ruskog cara, ali Mihailo se nije obazirao. U junu 1868. tajno se verio s Katarinom, a tri dana kasnije njih dvoje su, u pratnji Tomanije, Anke i ađutanta, inače Garašaninovog sina, pošli u šetnju na Košutnjak.
U napadu atentatora Mihailo je ubijen sa tri hica, a stradala je i Anka, dok su Katarina i ađutant lakše ranjeni.

Iste te godine dvadesetogodišnja Katarina udala se za generala Milivoja Petrovića Blaznavca i u braku s njim dobila sina Vojislava i ćerku, koja je umrla kao dete.
Po muževljevoj smrti preudala se za jednog svog rođaka, ali ostavila ga je kad se zaljubila u druga svog sina Vojislava.
Ilija Garašanin poslednje godine života proveo je daleko od politike, a i njegov sin Milutin kasnije će postati premijer.
Zaljubljiva
Posle atentata u Košutnjaku, Katarina se udala za generala Milivoja Petrovića Blaznavca i u braku s njim dobila sina Vojislava i ćerku, koja je umrla kao dete. Po muževljevoj smrti preudala se za jednog svog rođaka, ali ostavila ga je kad se zaljubila u druga svog sina Vojislava

Mito za izgradnju železnice
2.Za posao s francuskom „Generalnom unijom“, vredan današnjih 20 milijardi dolara, pare su uzeli kralj Milan i premijer Milan Piroćanac, ali i opozicionar Nikola Pašić

Na Berlinskom kongresu 1878. Srbija je dobila nezavisnost u novim, proširenim granicama, ali morala je, na insistiranje Austrougarske, da se obaveže da će izgraditi prugu od Beograda do Niša, s pratećim kracima do Vranja i Sofije. Gradnja je započeta godinu dana kasnije, jer je Srbija nastojala da obezbedi povoljne kredite. Austrougarska carevina, naime, želela je da se prugom preko Beograda i Niša poveže sa Istanbulom, a preko njega i azijskim zemljama.

Skup projekat

Vlada u Beogradu nije imala para za ovaj skupi projekat, pa je morala da se zaduži. Raspisan je javni konkurs, danas bi se reklo tender, ali pristigla je samo jedna ponuda, i ona je odbijena kao nepovoljna. Ubrzo je došlo do promene vlasti i premijer je postao Milan Piroćanac.

Njegov kabinet bez konkursa je sklopio predugovor o železničkoj koncesiji s francuskom kompanijom „Generalna unija“. Uslovi kreditiranja, izgradnja i korišćenje železnice bili su veoma povoljni za stranog partnera, ali ne i za Srbiju: za 365 kilometara pruge uzet je kredit od današnjih 20 milijardi dolara! Posle žučnih rasprava u Narodnoj skupštini, 1881. ipak je izglasan. Dve godine kasnije „Generalna unija“ je bankrotirala, a država se našla pred ekonomskom propašću. Spasla se tek intervencijom velikih sila.

Poznavaoci prilika tvrdili su da je nesolidna francuska banka uspela da dobije posao tek pošto je podmitila sam vrh srpske države: kneza Milana Obrenovića, kneževog ujaka, pukovnika Đorđa Katardžija, vođstvo naprednjačke vlade s Piroćancem na čelu, ali i neke opozicionare, u prvom redu Nikolu Pašića, kako bi obezbedio kvorum, jer je opozicija najavila napuštanje sednice.

U zatvor zbog spiska

Ubrzo je u javnost dospeo spisak ljudi koje je potkupio Ežen Bontu, predsednik „Generalne unije“. Sastavio ga je neki Tasa Ivković, činovnik Društva za izgradnju i eksploataciju srpskih državnih železnica, koje je preuzelo posao propale francuske banke.
Ljudi sa spiska tužili su ga zbog klevete i bio je osuđen na šest meseci zatvora. Zanimljivo je da je sud odbio tužbu Milana Piroćanca. To je značilo da se bivši premijer i zvanično nalazio pod sumnjom da je primio mito.

Po odlasku iz vlade Piroćanac je dobio posao kao advokat Železničkog društva, sa ogromnom godišnjim platom od 20.000 franaka, a u centru Beograda počeo je da gradi velelepnu vilu, iako se znalo da je pre dolaska na vlast bio u dugovima. Danas je u toj zgradi, u Francuskoj 7, popularni Klub književnika.
Sumnjivi poslovi... Milan PiroćanacSumnjivi poslovi... Milan Piroćanac
Piroćanac

Po odlasku iz vlade Milan Piroćanac dobio je posao kao advokat Železničkog društva, sa ogromnom godišnjim platom od 20.000 franaka, a u centru Beograda počeo je da gradi velelepnu vilu, iako se znalo da je pre dolaska na vlast bio u dugovima. Danas je u toj zgradi, u Francuskoj 7, popularni Klub književnika

Kralj Milan varao kraljicu naočigled celog Beograda
3. Srpski vladar bio je neobuzdan sladostrasnik i nije pokušavao da sakrije svoje vanbračne avanture, zbog čega je dospevao i u političke neprilike

Natalija Obrenović rođena je 1859. u Firenci kao Natalija Keško. Otac joj je bio ruski pukovnik, a majka princeza iz Moldavije. Kad se udala za tadašnjeg kneza Srbije Milana Obrenovića, imala je 16 godina. Hronike beleže da su oboje bili lepi, a godinu dana po venčanju dobili su sina Aleksandra, budućeg srpskog kralja.

Sukob zbog Rusa

Međutim, ubrzo su se javili problemi. „Milan je bio neobuzdan sladostrasnik, on nije bio ispravan muž“, pisao je Vladimir Ćorović, jedan od najuglednijih srpskih istoričara, „a kraljica Natalija bila je hladna i prilično ograničena, a uporna žena. Između njih su, sem toga, postojale i političke suprotnosti. Kraljica je poreklom bila upola Ruskinja i sva za Rusiju. Kralju je pravila česte scene zbog njegovih bliskih veza s Bečom.“

Kralj Milan se upuštao u veze sa ženama s mnogo strasti. Pre braka imao je vezu s udovicom jednog beogradskog advokata, zna se i za aferu s bliskom rođakom Marijom Katardži, ali najviše prašine podigla je ljubav s Artemizom Hristić. Ova Grkinja bila je udata za sina Milanovog ambasadora u Carigradu i Londonu. Ostalo je zapisano: „Artemiza je stanovala u Knez Mihailovoj ulici, a kralj Milan se svakodnevno dovozio k njoj u zatvorenom dvorskom fijakeru s državnim grbom i livrejisanim kočijašem (i lakejom) na boku, pa bi ostavio ta kola da ga tu čekaju. Nije se znalo ko je bio bestidniji, on ili ona...“
Ljubavni trougao... Kralj Milan Obrenović i njegova supruga NatalijaLjubavni trougao... Kralj Milan Obrenović i njegova supruga Natalija

Milan je njome hteo da se oženi, pa je silom i pritiscima izdejstvovao razvod. Natalija je otputovala u Nemačku, u Vizbaden, i sa sobom povela maloletnog sina Aleksandra. Kralj Milan tražio je da ga vrati u Srbiju, pa je na kraju, na zgražavanje evropske javnosti, mladi prestolonaslednik odveden iz Nemačke u prisustvu srpskog ministra vojnog i šefa policije Vizbadena, a kraljica je u roku od deset sati morala da napusti Nemačku.

Nezakonit razvod

Tri godine kasnije ispostavilo se da je razvod među njima bio nezakonit. Pod pritiskom Rusije, koja mu je još i dala ogroman novac, Milan je napustio presto i zemlju. Deo njegove pogodbe bio je da ni Natalija ne ostane u Srbiji, pa je proterana, što je izazvalo demonstracije naroda i ljudske žrtve.

Nastanila se u Francuskoj, u Bijaricu, u dvorcu Sašino, koji je ime dobio po njenom jedinom sinu, i nikad više nije došla u Srbiju. Za vreme Prvog svetskog rata slala je pomoć srpskom narodu, a svoju imovinu u Srbiji ostavila je Beogradskom univerzitetu. Umrla je 1941. u Parizu.

Kralj Milan umro je u 47. godini u Beču. U agoniji, tražio je da ga ne sahranjuju u Srbiji.
Njegov vanbračni sin Đorđe iz veze sa Artemizom, posle ubistva njegovog polubrata Aleksandra Obrenovića i Drage Mašin, izvesno vreme pokušavao je da dođe na presto.
Kraljeva ljubavnica Artemiza stanovala je u Ulici Kneza Mihaila, a on ju je posećivao ne skrivajući posete ni od kogaKraljeva ljubavnica Artemiza stanovala je u Ulici Kneza Mihaila, a on ju je posećivao ne skrivajući posete ni od koga
Odricanje od prestola princa Đorđa
4.Stariji sin kralja Petra imao je neukrotivu narav, zbog čega je bio u sukobu s političarima, koji su ga naterali da 1909. godine kaže da ne želi srpsku krunu

Petar I Karađorđević izrodio je u braku sa Zorkom, ćerkom crnogorskog kralja Nikole I, troje dece - Jelenu, Đorđa i Aleksandra. Kad mu je supruga umrla u 26. godini, Petar se s decom preselio u Ženevu, gde će provesti naredne četiri godine. Đorđe se školovao u vojnoj školi u carskoj Rusiji, a kad mu je otac, posle Majskog prevrata i ubistva kralja Aleksandra i kraljice Drage 1903, došao na presto, kao prestolonaslednik doputovao je iz Petrograda u Beograd. Bio je to njegov prvi dolazak u Srbiju.

Narav na pradedu

Đorđe je ime dobio po pradedi Karađorđu, Crnom Đorđu. Imao je neukrotivu narav i bio sklon ispadima. Po srpskoj prestonici se pričalo o njegovim ludačkim vožnjama automobilom, pred kojim su pešaci morali da beže, o tome kako je na konju preko santi leda prelazio zaleđenu Savu i kako s blatnjavim čizmama ulazi u dvor. Ošamario je učitelja, pa ga je otac na dve sedmice poslao u zatvor...

Jedino mu se komitski vojvoda Vojin Tankosić, koga je kralj odredio za družbenika svom sinu, suprotstavio i izvukao mu uši. Posle toga je, naravno, druženje prestalo.
Imao je 22 godine kad je 14. marta 1909, u izlivu besa što jedno njegovo ljubavno pismo nije uručeno, snažno šutnuo u donji stomak svog posilnog, koji je nekoliko dana kasnije umro.

Godine u ludnici

Glas o ovoj nesreći odmah se proširio Beogradom, a dočepala ga se, sa uživanjem, i bečka štampa. Godinu dana ranije, kad je Austrougarska prisvojila Bosnu, princ Đorđe isticao se po osudi politike Beča. Izgleda da su napade u javnosti podržavali i organizatori Majskog prevrata, s kojima je Đorđe došao u sukob zbog jasno izraženog protivljenja njihovim preteranim ambicijama, ali i njegov brat Aleksandar, koji je želeo presto.
Skandali potresali Kraljevinu... Krvavi obračun u Narodnoj skupštiniSkandali potresali Kraljevinu... Krvavi obračun u Narodnoj skupštini

Izložen napadima i osudi sa svih strana, rano po podne 27. marta 1909. princ Đorđe saopštio je da odustaje od prestola. Pravo prestolonaslednika prešlo je na Aleksandra.
U svojim memoarima Đorđe će kasnije reći da je smrt njegovog posilnog bila nesrećni slučaj, i da se ne oseća krivim. Kao organizatora zavere označiće Nikolu Pašića.

Đorđe Karađorđević učestvovao je u oba balkanska i Prvom svetskom ratu, u kojem je bio ranjen. Posle rata nastavio je da se sukobljava s bratom, tada kraljem, pa mu je ovaj zabranio ulazak u dvor, a onda ga 1925. zatvorio u ludnicu u Toponici kod Niša. Oslobodili su ga tek Nemci 1941, ali odbio je saradnju s njima. Živeo je kao običan građanin u socijalističkoj Jugoslaviji sve do smrti 1972. godine.

Petar I Karađorđević izrodio je u braku sa Zorkom, ćerkom crnogorskog kralja Nikole I, troje dece - Jelenu, Đorđa i Aleksandra. Kad mu je supruga umrla u 26. godini, Petar se s decom preselio u Ženevu, gde će provesti naredne četiri godine. Đorđe se školovao u vojnoj školi u carskoj Rusiji, a kad mu je otac, posle Majskog prevrata i ubistva kralja Aleksandra i kraljice Drage 1903, došao na presto, kao prestolonaslednik doputovao je iz Petrograda u Beograd. Bio je to njegov prvi dolazak u Srbiju.

Narav na pradedu

Đorđe je ime dobio po pradedi Karađorđu, Crnom Đorđu. Imao je neukrotivu narav i bio sklon ispadima. Po srpskoj prestonici se pričalo o njegovim ludačkim vožnjama automobilom, pred kojim su pešaci morali da beže, o tome kako je na konju preko santi leda prelazio zaleđenu Savu i kako s blatnjavim čizmama ulazi u dvor. Ošamario je učitelja, pa ga je otac na dve sedmice poslao u zatvor... Jedino mu se komitski vojvoda Vojin Tankosić, koga je kralj odredio za družbenika svom sinu, suprotstavio i izvukao mu uši. Posle toga je, naravno, druženje prestalo.
Stjepan RadićStjepan Radić

Imao je 22 godine kad je 14. marta 1909, u izlivu besa što jedno njegovo ljubavno pismo nije uručeno, snažno šutnuo u donji stomak svog posilnog, koji je nekoliko dana kasnije umro.

Godine u ludnici

Glas o ovoj nesreći odmah se proširio Beogradom, a dočepala ga se, sa uživanjem, i bečka štampa. Godinu dana ranije, kad je Austrougarska prisvojila Bosnu, princ Đorđe isticao se po osudi politike Beča. Izgleda da su napade u javnosti podržavali i organizatori Majskog prevrata, s kojima je Đorđe došao u sukob zbog jasno izraženog protivljenja njihovim preteranim ambicijama, ali i njegov brat Aleksandar, koji je želeo presto.

Izložen napadima i osudi sa svih strana, rano po podne 27. marta 1909. princ Đorđe saopštio je da odustaje od prestola. Pravo prestolonaslednika prešlo je na Aleksandra.
U svojim memoarima Đorđe će kasnije reći da je smrt njegovog posilnog bila nesrećni slučaj, i da se ne oseća krivim. Kao organizatora zavere označiće Nikolu Pašića.

Đorđe Karađorđević učestvovao je u oba balkanska i Prvom svetskom ratu, u kojem je bio ranjen. Posle rata nastavio je da se sukobljava s bratom, tada kraljem, pa mu je ovaj zabranio ulazak u dvor, a onda ga 1925. zatvorio u ludnicu u Toponici kod Niša. Oslobodili su ga tek Nemci 1941, ali odbio je saradnju s njima. Živeo je kao običan građanin u socijalističkoj Jugoslaviji sve do smrti 1972. godine.
Princ Đorđe KarađorđevićPrinc Đorđe Karađorđević
Smrt posilnog

Princ je imao 22 godine kad je 14. marta 1909, u izlivu besa što jedno njegovo ljubavno pismo nije uručeno, snažno šutnuo u stomak svog posilnog, koji je nekoliko dana kasnije umro
Krvavi pir u Skupštini
5.Srpski poslanik Puniša Račić 20. juna 1928. izvukao pištolj
i pucao na hrvatske parlamentarce

Jugoslavija je stvorena posle Prvog svetskog rata, 1. decembra 1918. godine, i zvala se Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, ali odmah na početku ispoljile su se suprotnosti među ovim narodima. U parlamentu su se često razmenjivale uvrede na nacionalnoj osnovi, posebno između Srba i Hrvata, tim pre što su vlast činili uglavnom Srbi, uz makedonske, crnogorske i slovenačke partije, a opoziciju uglavnom Hrvati. Prepričavalo se po Beogradu i kako su Hrvati jednom s govornice, odgovarajući na srpske priče da su krvarili za novu državu, odgovorili: „Koliko košta ta vaša srpska krv? Koliko košta Kajmakčalan? Da platimo - pa da budemo mirni!“

Svađa u parlamentu

Kad je srpski poslanik Puniša Račić na zasedanju 20. juna 1928. završio govor, hrvatski poslanik Ivan Pernar doviknuo mu je: „Opljačkali ste begove!“, misleći na Albance na Kosovu.

Račić tada od predsedavajućeg traži da Pernara kazni ili će se on obračunati s njim. „Ko god bude pokušao da se stavi između Pernara i mene - poginuće!“
Predsedavajući prekida sednicu, a Račić ostaje za govornicom. Iz džepa vadi pištolj, upire ga ka Pernaru, koji sedi u klupi, i vičući traži od njega da se izvini. Pernar sedi nepokretan i ćuti, a kad bude pomerio ruku, Račić će u njega ispaliti dva metka.
Zatim puca u druge Hrvate. Pogađa Đuru Basaričeka, zatim vođu hrvatske opozicije Stjepana Radića, kao i Ivana Granđu, koji je svojim telom pokušao da ga zaštiti. Na kraju pogađa i Stjepanovog sinovca, takođe poslanika, Pavla Radića.
Puniša Račić tada mirno napušta salu. Po hapšenju je izjavio da nije hteo da beži, nego „da obavesti porodicu i birače o svom činu“.
Poginuli su Basariček i Pavle Radić. Pernar, Granđa i Stjepan Radić preživeli su, ali je Radić, uprkos zalaganjima lekara, u avgustu te godine u Zagrebu umro od posledica ranjavanja.

Profitirao u ratu

Račić se predao policiji. Tužioci su tražili smrtnu kaznu jer je zločin izvršen smišljeno, a branioci oslobađanje zato što je optuženi bio izazvan i pucao u afektu. Osuđen je na 33 godine i osam meseci zatvora, s tim da odleži 20 godina. Robijao je u Požarevcu, a iz zatvora je izašao u vreme demonstracija 27. marta 1941.

Rat je proveo u Beogradu, baveći se privatnim biznisom, koji mu je dobro išao. U oktobru 1944. godine uhapsili su ga partizani i streljali na nepoznatom mestu.
Ne zna se da li je Račić pucao u afektu ili je planirao atentat u Skupštini. Novonastalu situaciju iskoristio je kralj Aleksandar Karađorđević da 6. januara 1929. ukine Ustav i proglasi diktaturu. Državi je naziv promenjen u Kraljevina Jugoslavija, ali međunacionalni sukobi su nastavljeni.
Preke naravi... Puniša RačićPreke naravi... Puniša Račić
Sukob zbog begova

Kad je Račić završio govor, Ivan Pernar mu je doviknuo: „Opljačkali ste begove!“. Posle kratke rasprave, Račić iz džepa vadi pištolj, upire ga ka Pernaru i ispaljuje dva metka u njega, a zatim puca na Đuru Basaričeka, Stjepana Radića, Ivana Granđu i Pavla Radića
Tito smenjuje Rankovića
6.Osnivač Ozne i Udbe dugo bio drugi najmoćniji čovek u državi, ali, kad je Josip Broz u svojoj sobi otkrio uređaje za prisluškivanje, smenjen je

Aleksandar Ranković rođen je novembra 1909. u Draževcu, nedaleko od Obrenovca, a od 1922. u Beogradu je učio abadžijski zanat - spremao se za krojača seljačkog odela od sukna. Tu se priključio naprednom revolucionarnom pokretu i već 1928. postao član Komunističke partije (KPJ). Zbog toga je pre Drugog svetskog rata šest godina proveo u zatvoru, a posle robije postao je član najužeg rukovodstva KPJ.

Titov kum

Kao takvog, u leto 1941. uhapsili su ga Nemci i pod stražom držali u bolnici, ali članovi KPJ su ga u akciji po kojoj je kasnije snimljena epizoda „Otpisanih“ oslobodili.
U ratu je bio član Vrhovnog štaba, a odmah nakon njegovog završetka osnovao je službu bezbednosti pod nazivom Odeljenje za zaštitu naroda (Ozna) i komandovao njome. Kasnije je bio ministar unutrašnjih poslova i potpredsednik savezne vlade. Uz Tita i Edvarda Kardelja, bio je jedan od trojice najmoćnijih ljudi u državi. Kad se Tito venčao s Jovankom, 1952. godine, Aleksandar Ranković bio mu je kum.

U proleće 1966. predsednik SFRJ Josip Broz Tito u svom radnom kabinetu i u spavaćoj sobi rezidenciji u Užičkoj ulici broj 15 u Beogradu pronašao je aparate za prisluškivanje. Za to je optužio Upravu državne bezbednosti - Udbu, i Aleksandra Rankovića, a onda formirao posebnu komisiju da ispita slučaj.

Komisija, koju je predvodio makedonski političar Krste Crvekovski, utvrdila je da je prisluškivanje postojalo, a rukovodstvo KPJ je na Brionima, Titovim ostrvima u Jadranskom moru, raspravljalo o ovom slučaju. Taj sastanak u istoriji je poznat kao Brionski plenum.

Glavni krivac

Kao dugogodišnji ministar unutrašnjih poslova i organizator službe bezbednosti, Aleksandar Ranković je označen za glavnog krivca. Neposredno pre sastanka imao je srčani udar. Nije priznao optužbe, ali podneo je ostavku na sve funkcije, a njegovi najbliži saradnici, srpski funkcioneri u Udbi, smenjeni su.
Iz KPJ je isključen na predlog Spasenije Babović, koja je organizovala njegovo oslobađanje iz bolnice 1941. godine.

Pozadina ove afere ni do danas nije razjašnjena, a pojedini stručnjaci smatraju da je Ranković sklonjen da ne bi nasledio Tita. Kao organizator smene pominje se, u nekim verzijama, ruska obaveštajna služba, a u nekim hrvatski funkcioneri.
Aleksandar Ranković sve do smrti 1983. živeo je u Beogradu i Dubrovniku povučenim životom, bez ikakvih javnih i političkih nastupa. Na njegovoj sahrani u avgustu 1983. okupilo se oko sto hiljada ljudi, što je izazvalo paniku u komunističkom rukovodstvu zemlje
A onda ljuti protivnici  Josip Broz Tito i Aleksandar Ranković dugo su zajedno vodili JugoslavijuA onda ljuti protivnici Josip Broz Tito i Aleksandar Ranković dugo su zajedno vodili Jugoslaviju
Nejasna zavera

Pozadina afere ni do danas nije razjašnjena, a pojedini stručnjaci smatraju da je Ranković sklonjen da ne bi nasledio Tita. Kao organizator smene pominje se, u nekim verzijama, ruska obaveštajna služba, a u nekim grupa hrvatskih funkcionera. Kad je Leka umro 1983. godine, na njegovoj sahrani okupilo se oko sto hiljada ljudi, što je izazvalo paniku vlasti
Milošević ruši Stambolića
7.Iako je predsednik
Predsedništva Srbije bio Slobin pokrovitelj u politici, a bili su i kumovi, Milošević ga je smenio na Osmoj sednici CK  SKS 1987.

U vreme demonstracija Albanaca na Kosovu i iseljavanja Srba iz ove pokrajine, Slobodan Milošević, tada predsednik Saveza komunista Srbije, u aprilu 1987. godine posetio je taj deo zemlje. Srbi okupljeni u Kosovu polju, koji su došli da ga čuju, sukobili su se s policijom koja je obezbeđivala skup, a onda im se Milošević obratio i poručio: „Niko ne sme da vas bije!“ Na još nekoliko javnih istupa izražavao je bezrezervnu podršku Srbima s Kosova, najavljujući brzo rešavanje njihovih problema i zaustavljanje iseljavanja. Većina beogradskih medija podržavala ga je u tome.

Drugačiji pristup

Za drugačiji pristup rešavanju problema na Kosovu, pregovorima i davanju većih prava Albancima zalagao se predsednik Predsedništva Srbije Ivan Stambolić. On je, inače, Miloševića i doveo na mesto prvog čoveka Saveza komunista, i bio njegov pokrovitelj u politici. Bili su i kumovi.

Prvi čovek beogradskih komunista Dragiša Pavlović, pristalica Ivana Stambolića, kritikovao je Miloševića rekavši da se situacija na Kosovu i Metohiji ne može popraviti „olako obećanom brzinom“ niti vanrednim stanjem.
Tu kritiku Milošević i njegove pristalice iskoristile su da se obračunaju sa Stambolićem. Na Osmoj sednici Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije, održanoj 24. septembra 1987, Dragiša Pavlović je zbog ove kritike smenjen.
Ishod glasanja u vreme zakazivanja sednice bio je neizvestan, ali na Miloševićevu stranu, na opšte iznenađenje, stali su generali Nikola Ljubičić, u koga je Tito, dok je bio živ, imao veliko poverenje, i Petar Gračanin, tada šef jugoslovenske policije.

Mirina žestina

U diskusijama pre sednice istakla se žestinom Mirjana Marković, Miloševićeva žena, koja je predvodila komuniste Beogradskog univerziteta.
Pod pritiskom medija koje su kontrolisali Milošević i Mirjana Marković, Ivan Stambolić je nekoliko meseci kasnije podneo ostavku na sve funkcije i povukao se iz političkog života.

Nestao je 25. avgusta 2000, a tokom akcije „Sablja“, tri godine kasnije, otkriveno je da su ga oteli pripadnici JSO i ubili na Fruškoj gori.
Posle Osme sednice Milošević je stekao apsolutnu vlast u Srbiji. Vreme njegove vladavine obeležili su ratovi, paravojne formacije, inflacija, piramidalne štedionice, sankcije, osiromašenje društva, bujanje kriminala i bombardovanje. Ima političara i istoričara koji veruju da bi istorija Balkana bila drugačija da se Osma sednica nije završila Miloševićevom pobedom.
Drugovi, pa suparnici... Ivan Stambolić i Slobodan Milošević prvo su bili najbliži saradniciDrugovi, pa suparnici... Ivan Stambolić i Slobodan Milošević prvo su bili najbliži saradnici

среда, 13. август 2014.

Pljačkanje vozača

Laki keš: Parking servis

Pljačkanje vozača

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Odnošenje javno, poslovanje tajno: JKP Parking servis
Odnošenje javno, poslovanje tajno: JKP Parking servis
Photo: Stock
Većina beogradskih medija objavila je sinoć, ne skrivajući zgražavanje, vest o tome da je pobesneli vozač prilikom samovoljnog napuštanja placa “JKP Parking servis” kod Vidin kapije na Kalemegdanu, povredio dežurnog policajca na Kalemegdanu, probivši tom prilikom rampu na ulazu
Znak: Nosimo bez okolišanja
Photo: Stock
Naravno da i pešaci iz e-novina osuđuju svaki oblik nasilja, i to sa mnogo većim kredibilitetom od kojekakvih kurira, danasa, bliceva i ostalih medijskih šliceva. Međutim, incident koji je izazvao iznervirani vozač, zgodna je prilika da se apostrofira višegodišnje nasilje koje nad vozačima u Beogradu sprovodi i mutno “JKP Parking servis”, firma koja je smetnula s uma osnovnu registrovanu delatnost tokom namicanja para za gradski budžet.
Baš kao i saobraćajna policija, ni Parking servis odavno više ne obavlja poslove radi nesmetanog protoka saobraćaja i i stvaranja bezbednih uslova za njegovogo odvijanje. Njihov prvenstveni zadatak u poslednjih desetak godina je brzo i efikasno namicanje para za večito prazni gradski budžet, prebacivanjem norme u izdavanju mandatnih kazni i odnošenjem vozila koja ni na koji način ne ometaju saobraćaj.
Tako već godinama postoje policijske zasede na Ibarskoj magistrali (odmah iza Orlovače), na uglu Brankove i Narodnog fronta (jebe nam se živo za kraljicu Nataliju), na Studenskom trgu, Bulevaru JNA, na otvorenom putu gde je ograničenje brzine “podešeno” na 60km/h i drugde, gde grad Beograd zarađuje na neispravnim pozicionim svetlima, prljavim tablicama ili plitkim šarama na polovnim automobilima koji kruže okolo.
S druge strane, postoje crne tačke u smislu saobraćajnog zakrčenja kao što su Bulevar revolucije, Vojvode Stepe, Strahinjića bana, Dimitrija Tucovića, Sedmog jula, Dušanova i niz drugih ulica u kojima vozači-idioti parkiraju vozila na kolovoznoj traci, a da “pauci” Parking servisa na tim lokacijama nikada ne intervenišu jer su zauzeti uklanjanjem vozila u maloj Ulici cara Lazara, samo zato jer su parkirana uredno uz trotoar, ali na “manje od pet metara od pešačkog prelaza”.
Vozilo za punjenje gradskog budžeta:  "Pauk"
Photo: Stock
O pljačkaškoj i štetočinskoj prirodi ovg javnog preduzeća koje odavno ne služi svrsi i čije poslovanje niko i nikada nije ispitao, govore i paprene cene za saobraćajne prekršaje.
Za prekoračenje vremena parkiranja u zoniranim delovima grada (zar postoje drugačiji?) JKP Parking servis “određuje i propisuje” kaznu u visini od 1.800 dinara, što u ovoj zemlji svakojake bede iznosi svega 9 odsto minimalne zarade ili prosečne penzije.
U slučaju da je putničko vozilo prosečne težine odneto “paukom”, za preuzimanje automobila, recimo sa Vidin kapije, potrebno je da izbrojite 8.830 dinara na ime “usluge” Parking servisa, što predstavlja 44 odsto minimalca ili čak 20 odsto, petinu, ej! petinu prosečne zarade od 44.000 dinara u Srbijici.
Bogat vozni park: Vozilo za nepristupačna mesta gde vozila najviše smetaju
Photo: Stock
Ako na ovu cifru dodamo i kaznu saobraćajne policije od 5.000 dinara, iznos harača se penje do 13.830 dinara (120 evra), što je perverzija koja baca sasvim novo svetlo na reakciju onog vozača s početka teksta.
Do koje mere je sve otišlo dođavola u ovom državnom provizorijumu, govori i od skora uvedeno policijsko “cenkanje”, kada vas saobraćajac obaveštava o “povoljnostima plaćanja”, gde uplata u roku od osam dana prepoljovljuje novčanu kaznu, pa samim tim i “težinu prekršaja”, dokazujući da je sve relativno, a naročito poštenje državnih službenika.
Ne kažu ništa za slučaj da nećete da platite kaznu. Možda misle da će i to biti obuhvaćeno popularnom “smrtnom kaznom” o kojoj razmišlja ministar policije dok stoji zaglavljen na beogradskim ulicama, svestan da “rotaciona svetla” ič ne vrede u ovom krkljancu.
Posebno obeležena parking mesta u Beogradu: Grad sa najvećim brojem invalida na svetu
Photo: Stock

star
Oceni
5.00