KADA SRETNETE PATRIOTU: Stavite novčanik u unutrašnji džep

Kad govori o patriotizmu, domoljub ne misli na prirodu i živa bića, srce mu ponosno bije samo pri pomisli na državni aparat. Oduševljava ga činjenica da je taj aparat, kao što dobro znamo, najobičnija zajebancija, šklopocija koja škripi na sve strane

Piše: Selvedin Avdić

 

Čitam posljednjih dana anketu jednih dnevnih novina  u kojoj poznate osobe govore šta im se sviđa u Hrvatskoj. Priznajem, često ne mogu odoljeti sličnim kič senzacijama, naročito kada je neko javno natjeran da demonstira patriotizam. Jer, nisam baš siguran da je patriotizam osobina koju je poželjno javno pokazivati,  uglavnom zato što se slažem sa tvrdnjom Emme Goldman koja je poodavno zaključila da je izgrađen od samoljublja, arogancije i egoizma pa objasnila:

Patriotizam pretpostavlja da je zemaljska kugla podijeljena na male tačke, a svaka od njih okružena je željeznom ogradom. Oni koji su se rodili na jednoj tački, smatraju sebe boljima, plemenitijima i pametnijima od živih bića koja nastanjuju neku drugu tačku. Zbog toga je dužnost svakoga ko živi na toj izabranoj tački da se bori, ubija i umre u pokušaju da nametne svoju nadmoć svima drugima.
Vratimo se onoj anketi. Ne znam šta joj je cilj, možda se radi o jačanju domoljublja tokom turističke sezone, jer ako Giulianno kaže da na svijetu nema ljepše zemlje od Hrvatske, šta tu običan čitalac ili neodlučan turista ima da dvoji. Nisam analizirao, ali mi se čini da tamošnji  selebritiji uglavnom odgovaraju kako u Hrvatskoj najviše vole prirodu i ljude.

Teško je procijeniti da li su iskreno odgovarali jer mislim da bi anketa i u drugim, mnogo uređenijim zemljama od Hrvatske, imala slične odgovore. Znate kako je, neprikladno je za revijalno izdanje nekog magazina, u anketi pozicioniranoj odmah iza turističkih reklama, izjaviti da voliš obrazovni sistem, socijalnu zaštitu ili organizaciju šalterske službe čak i ukoliko si potpuno oduševljen njima. To jednostavno ne priliči tankoćutnim patriotskim osjećajima.

PRIRODNO I LJUDSKI

Na žalost, u Bosni i Hercegovini ne možemo tako da kalkuliramo i da procjenjujemo kakav odgovor bi bio priličan.  Jer, na koji segment bosanskohercegovačkog društva možemo biti ponosni?

Na pravosuđe – u kojem tužioci za dvadeset maraka šalju u pritvor, a za milione na slobodu?
Na zdravstvo – u kojem supruga člana Predsjedništva može od njega da napravi privatnu firmu?
Na obrazovanje – u kojem funkcioniraju škole pod jednim krovom a univerziteti niču na autobuskim stajalištima?
Na politički sistem – klasičan zvjerinjak iz kojeg ne znam šta bih prije izdvojio?
Na društveno uređenje – birokratsko klupko entiteta, kantona, općina, opština, koje se ne može nazvati državom?
Na privredu – kojom vladaju stranački tajkuni?
Na nešto?

Na žalost, ni na šta. Čeznem da me neko razuvjeri ali ne vjerujem da će imati dovoljno argumenata.

Stoga bi za prosječnog Bosanca i Hercegovca odgovor o prirodi i ljudima u onoj anketi bio  jedini prirodan i ljudski. Mi i nemamo drugoga izbora nego da volimo potoke, planinske vrhove, dekice u hladu, kravice na ispaši, srne u čestaru, jaganjce na ražnju i jaglace u cvatu. Pored toga, naš patriotizam može se odnositi još samo na  – porodicu , rodbinu, prijatelje, ljubazan komšiluk, slučajnog prolaznika… ako i na to. Može i na životinje, odatle nikakvo zlo ne dolazi.

Kao što vidimo nevelika je to grupica živih bića, ali kako ćemo ljubav usmjeriti na čitave nacije, kad smo svjesni da u njima ima toliko šljama – ratnih zločinaca, profitera, kriminalaca, nacionalista, tajkuna, prevaranata…

S DRUGE STRANE

Upravo iz tih nemilih redova dolaze naši najveći patrioti, domoljubi i rodoljubi Njima su puna usta domovine, otadžbine, rodne grude, praotaca, merhametluka, uljudbe, ognjišta, kostiju, grobova, gena kamenih, begova, vitezova, heroja, izdajnika, svetaca i slične bižuterije. Ali, njihova verzija patriotizma sasvim se razlikuje od stajališta običnog bosanskohercegovačkog stradalnika.

Sigurno ste uočili da ovdašnji deklarirani patriota ili domoljub pa i rodoljub prezire i prirodu i ljude i životinje. On nema nikakvu emocionalnu blokadu da naudi prirodi kad god se ona ispriječi između njega i blagostanja – preusmjeriće rijeke, isušiće jezero, posjeći šume, zagaditi zrak, vodu… Za sitan novac, bez ispaljenog metka, u stanju je potpunom strancu predati čitava sela. Što se tiče ljudi, rado će ih poslati u rat, a nakon njega nastaviti intenzivnu eksploataciju preživjele žive sile.

Kad govori o patriotizmu, domoljub ne misli na prirodu i živa bića, srce mu ponosno bije samo pri pomisli na državni aparat. Oduševljava ga činjenica da je taj aparat, kao što dobro znamo, najobičnija zajebancija, šklopocija koja škripi na sve strane. Zna naš patriota da samo u takvom dunđeraju ima dovoljno praznog hoda i rupa u zakonu koje mu omogućavaju nastavak iživljavanja na domovini. Zbog toga će on do posljednje kapi tuđe krvi braniti i otadžbinu i zastavu, svaki napad na sebe proglasiće napadom na državu, svako drugačije mišljenje nazvaće izdajničkim, individualni motiv proglasiti kolektivnim, pljačku proglasiti za vitalni interes, vlastiti gubitak nacionalnom tragedijom a medij koji se ispriječi između njega i njegovom plijena proglasiće nedovoljno patriotskim.

NEMOJTE BITI PATRIOTE
Siguran sam da čitalac sa početka ovoga teksta pripada ovoj kategoriji dežurnih patriota/rodoljuba/domoljuba. Huljama, da budemo precizni, kako ih je davno identificirao Samuel Jackson a ja tu nemam ništa specijalno da dodam. Žurnal sigurno nije “patriotski portal” za takve čitaoce i na to smo neizmjerno ponosni.

Ne znam kako vi, ali ja čim mi neko pomene patriotizam odmah novčanik premjestim u unutrašnji džep. Preporučujem i vama isto. Također vam preporučujem da nastavite čuvati prirodu i drage ljude i životinje.  Ali, ne samo na onoj tački na kojoj ste se rodili. Nemojte bit patriote. I javite se ponekad.

(zurnal.info)

Originali falsifikata

Tabloid br 390, Beograd

Piše Milica Grabež

Preko pune linije

Lažne diplome i doktorati u rukama vlastodržaca

Dolaskom na vlast Srpska napredna stranka suočila se sa poraznom činjenicom da u njenim redovima nema pismenih, kvalifikovanih i visokoobrazovanih. Počela je kampanja ''opismenjavanja'' bivših radikala, pa je Aleksandar Vučić napravio dogovor da se nepismenim ministrima, predsednicima opština, direktorima javnih preduzeća, državnim sekretarima, načelnicima u javnim upravama, omogući da po skraćenom postupku dobiju fakultetsku diplomu ili diplomu više i srednje škole. Tako je 14.000 članova naprednjaka dobilo potrebne diplome, a da većina njih nije sposobna ni pismo majci da napiše, niti znaju ko su profesori koji su stavili potpise u njihove indekse. Istraga će pokazati koliko je Vučić, podržan od Tomislava Nikolića i Jorgovanke Tabaković, doprineo da se polupismeni i neobrazovani promovišu u profesore, doktore nauka, ministre, naučnike, gradonačelnike... Tragovi im smrde nečovještvom, ali im se krivica može dokazati, jer Evropska komisija traži temeljnu istragu diploma, a još su živi profesori privatnih univerziteta koji mogu potvrditi da nisu nikada videli te studente. Vučićeva pomada daleko se oseća - do Brisela

Zvaničan broj fakultetski obrazovanih ljudi u Srbiji 2012. godine iznosio je 652.234, što predstavlja više od 10 odsto stanovništva Srbije. Ovaj neverovatan podatak u zemlji koja ima skandalozno visok procenat funkcionalno nepismenog stanovništva i činjenica da se svakim danom broj fakultetskih diplomaca povećava, a broj doktora nauka nadilazi sve rekorde čak i u evropskim razmerama, jasno govori da je u Srbiji na sceni svojevrsna "pijaca" akademskih titula.

Smatra se među dobro upućenima da je čak oko deset odsto svih fakultetskih diploma u Srbiji lažno. Svi u prosvetnoj zajednici Srbije su na ovaj ili onaj način korumpirani, pre svega razne Komisije za akreditaciju i proveru kvaliteta obrazovanja, koje, da paradoks bude veći, imaju znatno veća ovlašćenja nakon izmena Zakona o visokom obrazovanju.

Mada kupovina diploma traje duže od četvrt veka, praktično od kako je srušena jugoslovenska država i njen obrazovni sistem, u Srbiji je tek nakon 5. oktobra 2000. godine počelo masovnije trgovanje akademskim titulama. Tako je krajem 2012. godine tokom provere 2.000 diploma izdatih u Srbiji za jednu crnogorsku firmu, pronađeno preko 200 falsifikata, diploma koje su ili falsifikovane ili su ih izdale nepriznate ustanove ili razni "laki univerziteti".

Kriminalna praksa u ovom "poslu" pokazuje da se falsifikuju isprave isturenih odeljenja privatnih fakulteta i uverenja o diplomiranju, ali i dokumenta sa državnih fakulteta.U Srbiji kao i drugde u regionu, veliki broj državnih službenika ima falsifikovane diplome, pa je zvučalo vrlo smešno kad je jedan bivši ministar prosvete (Srđan Verbić), najavio proveravanje "kvaliteta diploma". Već poznati skandali sa doktorskom disertacijom ministra policije Nebojše Stefanovića, doktorska disertacija poslanika SPS-a Novice Tončeva, "akademska" diploma odlazećeg predsednika Tomislava Nikolića, lažni doktorat Siniše Malog i mnogih drugih znanih i manje znanih političara. Ali tu su i na hiljade kupljenih fakultetskih diploma "za potrebe" polupismenih stranačkih "kadrova" koje je vladajuća Srpska napredna stranka zaposlila u javnim preduzećima i opštinskim upravama širom Srbije. Ne postoji nijedan srpski univerzitet, ni državni ni privatni, koji nije teško kompromitovan prodajom diploma i aferama o prodaji magistarskih i doktorskih titula. Zbog toga je danas tako reći nemoguće izvršiti nostrifikaciju srpske diplome u inostranstvu, bez specijalnih provera i polaganja više stručnih ispita.

Jedan od velikih skandala u vezi sa prodajom diploma desio se i u Nišu na Medicinskom fakultetu gde se otkrilo da je više predavača tog fakulteta steklo akademska zvanja mimo pravila. Kad se tako nešto desi na ovako delikatnom nivou, gde su u pitanju ljudi koji bi trebalo da nauče buduće lekare svojoj struci (što ima za posledicu da neuki lekari sa takvih fakulteta čine brojne nestručne intervencije, mnoge od njih i sa smrtnim ishodom), šta onda treba reći za kojekakve lažne "diplomce" sa lažnim zvanjem menadžera ili "stručnjaka za medije i komunikacije"?

Iskustva u ovom kriminalnom poslu govore da dobro falsifikovane diplome nije moguće obaviti mimo prosvetne ustanove. Naime, visokoškolske diplome imaju hologram, a srednjoškolske serijski broj, tako da ni jedne ni druge nije moguće falsifikovati van ustanove koja ih izdaje i bez umešanosti zaposlenih u njoj. Lažne srednjoškolske diplome češće su od lažnih fakultetskih i uglavnom ih ima u nekim zanatskim strukama. Najbolji dokaz za ovo je afera sa čak 500 lažnih diploma vanrednih učenika Tehničke škole u Smederevu. U "poslu" su učestvovali direktor pomenute škole referentkinja za đačka pitanja, jedan profesor kao i dvoje posrednika. Ovako lažne diplome su naplaćivane od 1.000 do 3.000 evra, pa je i zarada bila oko milion evra!

Kako se cene falsifikovanih diploma kreće u Srbiji, pokazuje i slučaj studenta Fakulteta sporta i fizičke kulture S. N., koji je odbranio diplomski rad u Nišu (mada se u to vreme nalazio u Americi pa nije ni video zgradu fakulteta!). Naime, ovaj bezvredni papir ga je koštao 5.000 evra. Takođe, ne tako davno, i jedna firma iz Crne Gore je "posredovala u obrazovanju". Od 2000 diplomaca iz Crne Gore, 10 odsto njih ima lažnu srpsku diplomu! Cena seminarskih radova je oko 50 evra dok je cena diplomskih i do 3000 evra. Ocene u srednjim školana su 100, a cena ispita do 300 evra.

Slučaj Stefana Vlajkovića zaokupio je pažnju javnosti i medija 2012. kada ga je policija uhapsila jer je na osnovu falsifikovane diplome Fizičkog fakulteta u Beogradu upisao doktorske studije u Cirihu, oštetivši pri tome Fond za mlade talente, ali će sigurno kao najveća bruka u visokom školstvu poslednjih godina ostati zabeležena afera "Indeks".

Ona je otkrivena 20. februara 2007, a među 87 optuženih da su primali mito za upisivanje ocena bez polaganja ispita i izdavanje lažnih diploma nalaze se 23 profesora sa pravnih fakulteta u Kragujevcu, Beogradu i Nišu. Cena se kretala od 500 do 1000 evra za prolaznu ocenu i od 12.000 do 16.000 evra za diplomu.

I u ovom trenutku, 2017. godine, crni cenovnik nameštenih ispita i lažnih diploma je sledeći: jedan ispit košta oko 300 evra, diploma i do 10.000 evra. Dvojka na kraju godine, odnosno popravnom ispitu, svedočanstvo srednje škole ili diploma fakulteta, ispit na fakultetu, seminarski, magistarski ili doktorski rad, pa čak i radno mesto u prosveti mogu se kupiti na "crnom tržištu znanja". Cene se kreću od 50 ili 100 evra za ocenu u školi i fakultetu, do 10.000 evra za diplomu ili radno mesto.

Diplome se na crnom tržištu prodaju po ceni od 1.000 pa do 10.000 evra, a u svaku prodaju umešan je neko od zaposlenih u školi ili na fakultetu.

Lažne srednjoškolske diplome češće su od lažnih fakultetskih, a najveći broj dolazi sa fakulteta s velikim brojem upisanih i diplomiranih studenata, budući da je na njima teže uočiti propust. Diplome su ili falsifikovane ili su izdate od nepriznatih ustanova. Falsifikuju se ne samo diplome visokih škola iz manjih sredina ili privatnih fakulteta već i najuglednijih univerziteta.

Doktorski rad se u Srbiji može kupiti za oko 3.000 evra, dok je cena seminarskih i diplomskih oko 50 evra. Ocene u srednjim školama su najmanje 100 evra, a ispit na fakultetu se prođe za 200-300 evra.

A 1. Ministri -lažni diplomci

Ministar policije dr Nebojša Steafanović je upisao četvrtu godinu na Megatrendu i odmah završio fakultet. Prve tri godine je preskočio, jer je genije. Odmah potom odbranio je i plagirani doktorat. Gradonačelnik Siniša Mali je na FON-u odbranio plagirani doktorat. Guvernerka Narodne banke Srbije Jorgovanka Tabaković je odbranila lažni doktorat. Bivši ministar finansija Lazar Krstić je imao samo srednju školu. Ministar odbrane Zoran Đorđević ima laku diplomu, glanc novu, na brzinu stečenu... Većina sadašnjih ministara, državnih sekretara, direktora javnih preduzeća sveži su diplomci. Dobili su ih u Vučićevoj akciji opismenjavanja.

Ovi što sada bježe, nikome neće slati devize

Sa Balkana danas se bježi glavom bez obzira. Vode se supruge, one vuku muževe, skupa otimaju djecu iz škola, istresaju kolijevke, čupaju sve iz korijena, bjesomučno.  

Izet Perviz

Nije trebalo dugo čekati. Bosanskohercegovačka vlast pokazala nam je da ona, kada se uhvati nekog problema, o čas posla analizira, dijagnosticira, potpiše recept i stvar privede kraju. Eto, samo što je premijer entiteta kojeg jedan od trojice razbijača smisla smatra svojom babovinom, izjavio da „iseljevanje nema drastične razmjere“, odmah su poslanici raspravljali o odlasku mladih iz BiH i već je uspostavljena i dijagnoza.

To je nedavno uradio glavni dijagnostičar, glavni u Bošnjaka i član Predsjedništva BiH, Bakir Izetbegović. On je u Travniku, na susretu sa zlatnim ljiljanima, kazao da „treba više pameti, više sloge, manje politikanstva da ne bi mladi odlazili“ i već u sljedećoj rečenici poentirao: „Recimo, ova stvar sa akcizom.“ Aferim! Sad slobodno može svući bijele gumene rukavice i stvar prepustiti svojim hirurzima.

Glavni hirurg odavno je spreman. On, entitetski premijer Fadil Novalić već je ustvrdio da „činjenice govore kako se više odlazilo šezedesetih godina prošlog vijeka.“ Gdje ih je samo nabavio?! Te činjenice… Ali, eto, neka mu bude. Mada više nije ni važno kada se više odlazilo. Važna je suština: šezdesetih se odlazilo, a danas se bježi.

Bijeg od pogane vlasti

Onaj koji odlazi ostvalja nešto iza sebe, nešto što će ga zvati da se jednog dana vrati. Šezdesetih su kod kuće ostavljali porodice i gradili kuće. I eno ih, sada se vraćaju da penzije potroše ovdje. Cijeli život sanjarili su kako će svoje posljednje godine provesti uz obitelj. Ali jok. Njihova djeca su u međuvremenu pobjegla iz ove zemlje, njihovi unuci više ne govore maternji jezik.

Onaj koji bježi ne ostavlja iza sebe ništa što će ga progoniti po bijelom svijetu i tjerati da se jednog dana vrati. Sa Balkana danas se bježi glavom bez obzira. Oni vode supruge, one vuku muževe, skupa otimaju djecu iz škola, istresaju kolijevke, čupaju sve iz korijena, bjesomučno.

I ne bježi se iz zemlje samo zbog nezaposlenosti. Sve više je onih koji prvo daju otkaz, a onda bježi. Eto, nedavno nam je direktor jednog mlina na sjeveru BiH pričao kako je njegovom tehnologu, koji ima platu u visini dvije prosječne, ostalo još nekoliko dana do raskida ugovora. Ode čovjek u Njemačku, a naslijeđeno imanje sa kućom dao je na doboš i prodaće ga u bescijenje.

Evo, pišu mediji da je iz uspješne kompanije ZAH iz Bosanske Krupe prošle godine nekoliko radnika otišlo u Evropsku uniju. I iz bihaćkog preduzeća „Č. J.“, kažu mediji, isto odlaze ljudi. Nedavno mi rođak reče da je njegov prijatelj napustio dobro uhljebljenje u jednoj državnoj instituciji i otišao preko granice. Sa Balkana se više ne odlazi trbuhom za kruhom, odavde se sada bježi glavom bez obzira. Bježi se iz Osijeka i Varaždina, iz Kikinde i Novog Pazara, iz Nikšića i Bijelog Polja, iz Peći i Prištine, iz Kumanova i Velesa, iz Livna i Zvornika, odasvud.

Bježi se žestoko. Bježi se od pogane vlasti, od lažljivaca po parlamentima, od obijača budžetskih trezora, od potkupljivih sudija, od korumpiranih doktora, od advokatskih derikoža, od namještatelja tendera, od profesionalnih zapošljivača, od besprizornih državnih službenika, od prodanih novinara, od lažnih pisaca, od „poduzetnih“ političkih partija, od narcisoidne akademske zajednice, od licemjernih profesora, od političkih lupeža, od neiskrenih popova i snishodljivih hodža, od tri predsjednika, od 12 premijera, od 150 ministara, od 600 savjetnika i od hiljadu poslanika i odbornika, od dodika, izetbegovića, čovića, ivanića, radončića, vučića, šešelja, grabar-kitarovića, plenkovića, đukanovića, ivanova, zukorlića, tačija, i od svih koji su čovjekovu domovinu pretvorili u ćumez u kojem se kokodače od zore do sumraka, i od sumraka do praskozorja, bez prestanka, neprekidno, desetljećima.

Pobjegoše ljudi, gospodo od vlasti. Džaba vam sva priča.

Nikog ne ostavljaju iza sebe

Ko još nije okružen grandioznim kućama, viletinama, koje preko cijele godine zjape prazne? Stanuju u njima nana-memla i djed-ustajalost i mati-promaja i otac-muk i sestra-praznina i tetka-gorčina i brat-razočarenje i amidža-izdanost i ujna-strava i tetak-duh i deset, uvrh glave dvadeset dana u godini začandrka u njima smijeh i zanjiše se život, a onda opet nastupi 345 dana čamotinje.

Gospoda od banketa zadnjih godina sigurno nisu obišla škole svojih djetinjstava. Evo, u područnoj četverogodišnjoj školi krajem sedamdesetih, kada je u nju išao potpisnik ovog teksta u kojem se upravo davite, svaki razred je brojao po dva odjeljenja sa po više od trideset učenika. Danas jedva da se sastavi po jedno odjeljenje od 15 đaka. Broj upisanih na početku školske godine obavezno na kraju bude manji barem za jedno đače.

Ali treba i vlast katkad razumjeti. Ta, koja to vlast ne bi bila zadovoljna da se u njenoj zemlji troši novac zarađen u drugim državama? Koliko li se samo deviza slije sa svih strana svijeta, koliko penzija dođe u eurima iz Francuske, Austrije, Švicarske, Njemačke, i koliko se to izgradi kuća od materijala iz domaćih preduzeća i domicilnom radnom snagom? Dijaspora plaća socijalni mir. Zašto bi onda vlast imala nešto protiv bježanije? Ta, to su budući financijeri društvenog ravnodušja.

Ali, nešto se zaboravilo. Ovi što bježe ne ostavljaju iza sebe nikog kome će slati devize. Oni ne prave kuće. Ne! Oni na one naslijeđene vješaju table sa natpisima: „Na prodaju!“, „For sale“, a sve češće oglašavaju na arapskom. Njihova djeca ne govore maternji jezik, domovinom ne smatraju onu državu u kojoj su rođeni njihovi očevi, već onu koja ih je prigrlila, dala im solidne dječije doplatke, omogućila dobre škole, značajne stipendije i ponudila im posao u struci i priliku da se dokažu. Od njih nijedan balkanski premijer, ni svih 12 bosanskih skupa, nikakve koristi neće vidjeti, oni će zasigurno imati pametnijeg posla od zašivanja zakrpa po vrećama balkanskih budžeta.