уторак, 15. март 2016.

Ilija Zirdum shared Blanka Gonzi's post.

Milenović: Patriote su brutalno opljačkale Srbiju tokom sankcija

Članica Saveta za borbu protiv korupcije Miroslava Milenović izjavila je da je Srbija tokom devedesetih godina prošlog veka, u vreme kada je bila pod sankcijama Ujediinjenih nacija, “brutalno opljačkana pod velom patriotske brige” za narod.
“Srbija je brutalno opljačkana: penzioni fond, zdravstveni fond, čitav budžet Srbije je brutalno opljačkan i iznešen na Kipar pod velom patriotske brige za sve nas tokom sankcija. Ta istina, nažalost, nije uspela da dobije sudski epilog”, kazala je Miroslava Milenović za portal Magločistač.
Dodala je da je njen najveći poraz u karijeri to što istraga o kiparskom novcu nikad nije izašla na svetlost dana.
“Ja sam mnogo godina potrošila na taj slučaj, moj je poraz jer nisam uspela dovoljno da animiram tužilaštvo. Mnogi moji prijatelji će reći zašto bi to bio moj lični poraz, ali ja nekako mislim da ako profajler, forenzični računovođa, nije uspeo animirati tužioca, verovatno neka greška ima i u njemu”, ocenila je Miroslava Milenović.
Prema njenim rečima, kapaciteti policije u Srbiji za istraživanje finansijskih pronevera su sve bolji i bolji, i na tome bi Srbiji mogle da pozavide i mnoge evropske zemlje, ali je problem u nedostatku političke volje.
“Naša policija je na zavidnom nivou znanja, spremna je, a to što se njeni kapaciteti ne ostvaruju u praksi, razloge treba tražiti u političkim razračunavanjima i u tome što se policija guši u nekim političkim aferama i nekompetentnom vođstvu”, kazala je Miroslava Milenović.
Ocenila je da Srbija ima “jedno potpuno rastureno i neefikasno” pravosuđe koje jednostavno nije sposobno da procesuira krivična dela.
Prema njenim rečima, sistemska korupcija je ona koja razara društvo, i zato borba protiv korupcije mora da ide odozgo, od najviših državnih činovnika i funkcionera.
Ocenila je da je borba protiv korupcije u Srbiji samo deklarativna.
“Premijer i vladajuća politička elita su došli na vlast na krilima 24 predmeta Verice Barać i Saveta za borbu protiv korupcije, međutim, na kraju smo samo dobili ignorisanje i bespoštednu borbu protiv Saveta za borbu protiv korupcije i njegovih članova, dok 24 predmeta nisu završena”, navela je Miroslava Milenović.
Založila se za donošenja zakona o poreklu imovine i krivičnog dela neosnovanog bogaćenja.
“Mi jedanput moramo da podvučemo tu crtu i da krenemo od nule, da znamo da će ovu Srbiju izvući bogati pojedinci, ali pojedinci u privatnom sektoru koji su svoje bogatstvo zaradili na pošten način, a ne da imamo samo žrtve tranzicije i one koji su prelili državnu imovinu u svoje džepove”, kazala je Miroslava Milenović.
(Autonomija)

субота, 5. март 2016.

BiH iskustva

„Dokazi pljačke koji su ostali se mogu prikriti jedino novim ratom i toga se trebamo čuvati. Nemojte misliti da bi se iko od njih libio i promišljao i jedne sekunde da nas gurne u novi sukob. Pripucamo godinu-dvije, padnu mrtve glave i onda ide reset sistema, sve nanovo. Kao što bi rekli, ko je jamio jamio, dokaza više nema, doviđenja i prijatno“ kaže za BUKU Zlatan Begić ugledni profesor Ustavnog prava sa Univerziteta u Tuzli

U intervjuu za BUKU profesor Begić govori o višedecenijskoj pljački naroda i države, kršenju ustava i zakona, otimanju radničkih prava, te prijateljstvu nacionalnih političara.


Gospodine Begić, prošle godine i u RS i u FBiH su ekspresno doneseni zakoni o radu koji su izazvali mnogo polemike. Jedan od njih, onaj u Federaciji je već oboren od strane Ustavnog suda, dok je u RS zatražena ocijena ustavnosti. Mogu li onda ovakvi zakoni biti kredibilni i legitimni?

Njima fali kvalitet legitimiteta. Jer na prvom mjestu, ti zakoni su doneseni po hitnom postupku. Kada je riječ o FBiH, zakoni se mogu donositi po hitnom postupku samo ukoliko je to neophodno da bi se otklonila neka opasnost, odnosno kada nemate vremena da prolazite neki redovni parlamenatrni postupak. Međutim, dešava se da je izuzetak postao pravilo i niz zakona se donosi po hitnom postupku, što je direkto kršenje poslovnika domova parlamenta FBiH i ne treba podsjećati da su odredbe poslovnika svojevrsna nadogradnja samog ustava FBiH što predstavlja ujedno kršenje Ustava FBiH. 

Ko uopšte vrši to kršenje najvišeg pravnog akta?
Pa oni koji su prvi pozvani i čija je obaveza da prvi poštivaju najviši akt u skladu sa kojim su izabrani. Imamo šizofrenu situaciju da oni koji bi trebali da štite ustav FBiH, samim tim i BiH, na najgrublji način u fazi zakonodavne aktivnosti se pojavljuju kao akteri koji krše najviši pravni akt koji važi na teritoriji FBiH. Našim političkim elitama je bilo važno i bitno da Zakon o radu donesu na način koji je suprortan ustavnim odredbama i time dodatno ograniče i minimiziraju položaj radnika u ovoj zemlji. Iz ovoga ništa ne može dobro proizaći i to dovoljno govori o trenutnim aktivnostima koje provodi vlast u BiH.

Kada govorimo o zakonima o radu, i u RS je on donesen po hitnom postupku. Da li to znači da se ovo što ste govorili možće prenijeti i na ovaj dio BiH? 
Apsolutno, pa vidite u Republici Srpskoj imamo političke elite na vlasti koje se zaklinju u RS, a pri tome svakodnevno narušavaju Ustav RS. Vi ako poštivate državu vi morate poštovati njen ustav, tako i ako poštivate entitete i njihovu poziciju, onda morate na prvom mjestu poštovati ustavne akte tih jedinica. Na kraju krajeva, to nije stvar dobre volje već stvar pravne obaveze i nemojmo zaboraviti da u ovoj zemlji kršenje najvišeg ustavnog akta koje se provodilo zaobilaženjem zakonodavne procedure pri donošenju zakona o radu predstavlja krivično djelo. Pitanje je samo vremena kada će nadležna tužilaštva podnijeti određene postupke protiv onih koji su odgovorni za takvo kršenje poslovničkih procedura, a time i ustava FBiH i RS i BiH.

A zašto niko ne odgovara, je li ustav neobavezujuć za političke elite?

Radi se o tome da oni imaju apsolutnu kontrolu nad onim što je entitetsko pravosuđe. Simptomatično je da se nigdje ne može pronaći da je neko od tih političkih elita usmjerio svoju oštricu prema entitetskim sudovima i tužilaštvima, jer su oni pod kontrolom svakoga ko obnaša vlast. Tako smo mi podmetnuli jedan sistem koji bi trebao da garantuje nezavisnost pravosuđa, međutim nosioci pravosudnih funkcija dobrovoljno se nude svakome ko je na vlasti i ne rade ništa da bi zaveli ono što se u savremenom svijetu zove princip vladavine prava i pravne države. Vidjećete da je oštrica udara političkih elita, i u FBiH i u RS, usmjerena prema Sudu i Tužilaštvu BiH zbog toga što ih svako po malo, ali niko u cijelosti ne kontroliše. Pa onaj nekontrolisani dio može ponekad proizvesti probleme onome ko jednostavno nema kontrolu nad njima. 

Da se vratimo na zakon o radu. Interesuje me koliko su obuhvaćena prava samih radnika u ovim zakonima, jer u sindikatima širom BiH tvrde da je radnik postao rob ovog društva. Koliko ima istine u tome?

Pokušaću da kratko odgovorim na ovo, iako je problematika obimna. Zakon o radu je okvir koji treba dalje da se popunjava kroz kolektivne ugovore. Cilj je bio da se van snage stave kolektivni ugovori i onda dobijate jedan vakum gdje ne postoji nikakva pravna regulativa koja bi regulisala ključna pitanja iz radno-pravnog odnosa u različitim oblastima. U takvoj jednoj situaciji, ako ne dođe do sklapanja kolektivnog ugovora odlučivanje pada na poslodavca, koji  svojim odlukama treba da popuni jednu pravnu prazninu koja je nastala. Problem je u takvom stanju stvari da radnik više ne bi imao pravo na zaštitu i ne bi mogao ni da tuži poslodavca, jer nema pravno pravilo koje je na snazi na koje bi se on pozvao u funkciji zaštite. 

Pa, kako to riješiti, odnosno odakle početi?

U ovoj državi je cijeli svijet identificirao šta je to problem koji treba rješavati, a na prvom mjestu je politička korpcija na najvišim vrhovima vlasti. Niko od relevantnih pa i međunarodnih subjekata nije konstatovao da radnici u BiH imaju prevelika prava i da su ona smetnja za napredak BiH prema evropskim integracijama. Umjesto da je aktuelna vlast krenula na suzbijanje onoga što doista predstavlja problem, a to je sistemska politička korupcija u najvišim vrhovima, zatim zaplijena nezakonito stečene imovine, procesuiranje ljudi koji su zloupotrijebili svoje funkcije, koji su se nezakonito obogatili, koji su učestvovali u pljačkaškoj privatizaciji, koji su aktima izvršne vlasti kršili zakone, a zakonima ustave, mi se bavimo onim što uopšte ne bi trebalo da predstavlja problem vlasti. Jednostavno, radnici nemaju nikakva prava i oni bi trebali dobiti ona prva koja su imali, ali ne. Oni žele još više ograničiti prava radnika stvoriti pravne praznine i tako ulogu radika unutar društva svesti na minimum.

Zašto se onda ne riješavaju glavni problemi koje ste upravo pomenuli?

Pa ja mislim da je to svima nama jasno. Ukoliko bismo mi krenuli da riješavamo u ovoj zemlji ono što su stavrni problemi prvo bi oni koji danas obnašaju vlast i donose odluke i zakone koje su suprotne ustavima došli na udar takve jedne oštrice, zajedno sa svojom imovinom. Zbog toga se, malo i lucidno, sa njihove strane fokus pomjera na ono što je zakon o radu. Umjesto da osiguraju uvođenje radnika u prava oni se bave donošenjem novog zakona čime dodatno ograničavaju prava radnika nastavljajući da ignorišu da ljudi već imaju stečena prava po osnovu starog zakona i da nisu uspjeli da im omoguće stečena prva. Ukoliko bismo krenuli u rješavanje sistemske korupcije i pljačkaške privatizacije, kršenja ustava i slično, onda bi na udar došle naše vođe sve sa svojom klijentelom koju su instalirali unutar institucija i koji svi zajedno upravljaju našim životima.
 
Ipak, kad god neko pokuša ovo da kaže, sve vlade u BiH daju odgovore kako prate razvijene evropske zemlje.

Ma to nije istina. Prvo u razvijenim evropskim zemljama ne može se radniku neisplatiti pet godina platu, a da država to mirno gleda. Ukoliko naši vlastodržci žele da prate razvijene evropske zemlje onda oni moraju da pohapse sve poslodavce koji radnicima u posljednjeih 20 godina nisu isplaćivali plaće. Moraju da zaplijene njihovu privatnu imovinu, osiguraju namirenje tih ljudi koji su besplatno radili dok su se oni bogatili. Tek tad možemo govoriti o praćenju prakse savremenih evropskih zemalja. To je čista zamjena teza. U vrhu vlasti mi imamo ljude koji bi se, kada bi se prioriteti poredali na ovaj način i kada bi mi konsekventno i dosljedno slijedili praksu evropskih zemalja, prvi našli na udaru pravne države. Čujte im priče, slijedimo ovu praksu kada je u pitanju zakon o radu, a ne kad treba zatvoriti one koje žive na tuđem radu i neizvršavaju svoje obaveze i prema radnicima i prema državi. Pored toga BiH posjeduje mnoge konvencije iz oblasti rada, ali je veoma mali broj slučajeva pretočila u zakone i to je sve ostalo mrtvo slovo na papiru. Dakle, ako ćemo govoriti toj evropskoj praksi, prvo bi morala masa njih da ode u zatvor zbog kršenje radničkih prava.

A zašto se ta odgovorna lica nikad ne procesuiraju i zašto se država stalno stavlja na stranu kriminalaca koji su se enormno obogatili na uštrb radnika?
Zato što su oni država, zato što građani za njih glasaju posljednjih 20 godina, zato što je u ovoj državi bitniji 9. januar i 1. mart od ovih stvari. Vjerujte mi naši političari su jako dobri prijatelji, čak i kućni. Oni su ortaci u čitavoj ovoj priči. Oni nemaju problem sa međusobnim razumjevanjem i uvažavanjemi njihovi ciljevi su jasni. Problem je u građanima koji im daju legitimitet na izborima i na taj način im daju mehanizme da u svojim rukama drže izvršneu i zakonodavnu vlast sa kojima i dalje mogu da štite svoje pozicije i nastave da rade ono što rade posljednjih 20 godina, dok se mi zabavljamo kako će se zvati jezik kojim govorimo, raznoraznim datumima, proslavama, slavama, krsnim slavama i tako dalje. Njima je tad dobro. I zato sam ja jako skeptičan po pitanju našeg puta u EU. Svaki korak ka EU znači korak prema zatvoru za ljude koji su sad država. Približavanjem nas EU oni sebe približavaju zatvoru. Zar vi mislite da će oni to dopustiti. Ljudi moraju shvatiti otkud stalna priča o referendumima, o otcijepljenju, o unitarizaciji, ukidanju RS, koju onda spinuju lokalni mediji i tako čuvaju pozicije sadašnjih političara. U posljednjih 20 godina nas nije pljačkao Al Kapone, nas su opljačkale seoske barabe. Dokazi koji su pri tome ostali se mogu prikriti jedino novim ratom i toga se trebamo čuvati. Nemojte misliti da bi se iko od njih libio i promišljao i jedne sekunde da nas gurne u novi sukob. Pripucamo godinu-dvije, padnu mrtve glave i onda ide reset sistema, sve nanovo. Kao što bi rekli, ko je jamio jamio, dokaza više nema, doviđenja i prijatno. Ono kako su oni radili, student druge godine pravnog fakulteta ne bi imao nikakvih problema da ih procesuira i zatvori, i to vrlo efikasno i brzo. Ovo sve je izigravanje osnovnih principa na kojima počiva vlast, a ova vlast je izgubila svaki svoj demokratski legitimitet i kapacitet. Iako se legitimitet stiče na izborima ova vlast je izgubila svoj legitimitet kod naroda. Ovo što se sada radi ne samo da predstavljaj kršenje demokratskih principa već krupne zloupotrebe, pri čemu ne bi abolirao ni međunarodnu zajednicu koja se perfidno postavlja u čitavoj situaciji sa trećerazrednim diplomatama, koje se jako dobro razumiju sa našim političarima, a u većini sluičajeva su i dobri prijatelji.

Kada kažete da je vlast izgubila legitimitet u narodu, šta preostaje građanima da urade da bi došli do boljeg života sutra?
Kada vlast izgubi bilo formalni ili materijalni legitimitet, kada vlast postane sama sebi svrha, kada kriminalizira i korumpira čitav državni aparat onda građani imaju pravo na otpor. To nije samo pravo već i dužnost. Pružiti otpor vlasti čija je vladavina samo silništvo, a ne upravljanje na demokratskim osnovama je dužnost. Ovo se navodi i u američkoj deklaraciji o nezavisnosti. Pa i prema francuskoj deklaraciji pravo na otpor nepravednoj vlasti je jedan od temeljnih prava. Mi nismo samo dužni i odgovorni prema samima sebi već i budućim generacijama. Mi sad imamo pomalo šizofrenu situaciju da odbacujemo odgovorost prema vlastitojdjeci zarad kriminaliziranih i korumpiranih političkih struktura. 



Razgovarao Milovan Matić


четвртак, 3. март 2016.

NOĆNA MORA


Ivo Anić
Autor 2.3.2016. u 11:52

NOĆNA MORA

„Doći će dan kada će nam se u ekonomiju uvući neznalice i plaćenici stranih konzorcija i korporacija, doći će dan kada će svoje ljude imenovati premijerima, državnicima, taj dan biti će sprovod naše suverenosti i demokracije, taj dan biti će sprovod slobode, prava radnika i svijeta kakvog smo poznavali, taj dan doći će uskoro, a mi ćemo ga slaviti kao državni praznik.“
Tako je govorio jedan čovjek za kojeg se sredinom osamdesetih pronio glas da je nominiran za Nobelovu nagradu u području tržišne ekonomije. Po svemu sudeći to nisu bile samo glasine jer je eminentni i u svijetu priznati tjednik „Danas“ jedan cijeli broj prigodno tempirao za taj događaj posvetivši ga Branku Horvatu. No kako to već biva, a sam je kraj svijeta kakvog smo poznavali, sam je kraj socijalizma i nikome do ekonomije više i nije bilo suviše stalo, nagradu je dobio ekonomist koji će kasnije u svojoj zemlji otvoriti vrata korporacijama. Živko Milić glavni urednik tjednika „Danas“ zbog preuranjenog tiskanja broja, koji je povučen sa tržišta dobija promptnu smjenu, a broj kasni i sa naslovnice miče nesuđenog laureata. Ideološke predrasude prevagnule su i kod same dodjele nagrade jer su Brankove prognoze izravno utjecale na korporativni kapitalizam, Branko je naime predvidio slom burza i recesiju koja će svijet gurnuti na rub bankrota 2007. godine.
Branko Horvat koncem osamdesetih nije omiljen ni u Hrvatskoj, a još manje u Srbiji, zbog svog djela „Kosovsko pitanje“ (1989) u kojem, uz ostale bolne istine o Jugoslaviji otvoreno brani i zagovara legitimnost zahtjeva kosovskih Albanaca za neovisnošću, označen je kao ustaša i zabranjena mu je promocija kao i plasiranje istoimene knjige po beogradskim knjižarama. U Hrvatskoj režim Franje Tuđmana lijepi mu etiketu Jugoslavena jer se Branko citirajući Mešta iz Smojine nezaboravne epizode opisao kao čovjek koji cijeli svoj radni vijek živi u istom gradu, a mijenja stalno države i adrese.
Svoja uvjerenja i svoje stavove Branko Horvat nije mijenjao i oštro je kritizirao režim koji privatizira i rasprodaje, režim koji na velika vrata uvodi neoliberalni kapitalizam. U prividno demokratskim kampanjama tih godina Branko se otvoreno sukobljavao sa priučenim ekonomistima koji nisu imali odgovora na Brankove stručne opservacije i pitanja, a kulminacija se dogodila u emisiji „Latinica“ u kojoj je na optužbe Ante Đapića da je jugoslavenčina i četnik Branko hladno  osvrnuo na „novopečenog“ ekonomistu kako je kada su njega u Srbiji proglašavali ustašom još bio u srednjoj školi, upitajući ga sarkastično je li uopće završio srednju školu? Aludirao je Branko na svu silu kamiondžija i šofera koji su se bavili ekonomijom, kao i na vrh tadašnje vlasti koja nije imala nikakve kompetencije da se bavi strukom koju je Branko izvrsno poznavao.
Branko Horvat nije vjerovao početkom devedesetih da je stvaranje neovisnosti baš dobar put i da su nam na putu ka blagostanju jedina zapreka Lepa Brena i Mitar Mirić, novac od turizma koja “curi” u Beograd, Zvezda koja nikako da pusti Hajduka da osvoji prvenstvo i kinematografija koja nam truje djecu.
Ekonomisti su racionalni ljudi, ljudi resursa i ljudi egzaktni, a brojke su po Branku Horvatu bile neumoljive, smanjivanjem tržišta i ekonomije kritično se približavamo krahu industrije što će u konačnici donijeti ropstvo korporacijama. Ekonomija koja se smnjuje, govorio je Horvat, podložna je napadu krupnog kapitala koji je može jednostavno slomiti šarenijom konkurencijom, poput Indijanaca koje su Amerikanci potkupili ogledalcima i šarenim perlama pa im oduzeli zemlju.
Ismijavao je Branko lakomislenost tadašnjeg vodstva no na njega se gledalo kao na ishlapljelog starog socijaldemokrata i zastarjeli kadar, za novu vlast Branko je bio arapski zvjezdoznanac kojeg u Saint Exuperryjevu “Malom princu” nitko ne sluša, jer nosi čakšire i priča jezikom koji izumire.
Na mudre i vizionarske savjete da srljanje u kapitalizam znači neumitnu propast kako ekonomije, tako “malog čovjeka” i srednjeg staleža nitko relevantan se nije obazirao do Željka Malnara koji je Branka nekoliko puta ugostio u svojoj emisiji. Noćna Mora dobila je tako Branka, a mi izgubivši ga noćnu moru koju smo počeli živjeti u našim firmama, tvornicama koje su uništavale korporacije i uredima u koje su novopečeni direktori počeli kadrovirati svoje rodijake uglavnom sa sela.
Više tržišta, više privatnog sektora, manje šlepanje gubitaša, manje nostalgije za velikim socijalističkim mastodontima te otvaranje zapadu Pitarellu i Samsungu dvadeset i pet godina kasnije pokazat će se kao krucijalni promašaj koji će u očaj gurnuti cijelu jednu generaciju, a u potpunu neizvjesnost i pečalbu onu što dolazi.
Sve što smo htjeli smo dobili, male i velike biznise, TV kanale s puno sitcoma i sporta, dobili smo da je Dinamo zauvijek prvak jer korporacije ulažu u njega, dakle točno onakav kapitalizam koji smo željeli, a na koji nas je upozoravao Branko Horvat. “Paraziti” s Topčidera koji su nas krali pokazali su se mila majka prema onim “našim” parazitima, pokazalo se da bez susjeda nemamo kome prodati ni tramvaje ni mandarine, da s neobičnim žarom pratimo politička zbivanja i kalkuliramo što bi trebalo biti naš strateški interes, pokazalo se da nas je uništio “uvozni lobi” na koji je mister economyst Branko tako jasno i bolno ukazivao devedesetih osuđujući još tada uvoznike kao satrape hrvatske privrede i sela, okarakterizirajući ih kao najveće izdajnike Hrvatske.
Ono što je izgledalo kao borba protiv Balkana danas je dovedeno u stvarne okvire kao borba za prevlast kapitala nad radništvom i socijalom, u gradu koji se ponosio “urbanim” turbo – folk “praši” iz svake birtije ili noćnog kluba, jer mi smo grad Torcide koja se bori iz godine u godinu da Dinamo bude prvak glasajući za HDZ, Kolindu i Mamića, mi smo zemlja radnika i seljaka koji su se borili da se unište tvornice kao i polja i u konačnici selo, mi smo zemlja antibalkanaca koji nikada nisu bili bliže “istoku” po svjetonazoru do dan danas. Sve što danas imamo mi smo devedesetih fantazirali, svaki dan se budimo i jebemo sebi mater u ogledalo, nespremni se suočiti s krutom istinom.
Nas je Bog kaznio tako što nam je uslišio želje i kaznio nas je što nismo slušali mudrije i daleko pametnije od sebe, stare ekonomiste koje je slušao samo Željko Malnar i njegova “elita” subotom navečer u jednoj klasičnoj noćnoj mori u kojoj ćemo se netom probuditi svi zajedno.
Danas kada smo dobili jasne prijekore iz komisije europske unije kako se sporo i neučinkovito obračunavamo sa ostacima radništva i njihovih prava, kako još uvijek imamo besplatno zdravstvo i mirovine u koje se ide nakon četrdeset godina radnog staža naš se Premijer zabrinuto obratio naciji najavljujući reforme i promjene, dakle ne one reforme koje su obećavali na predizbornim skupovima o rezanju prava saborskih zastupnika i rezanju parazita po državnim službama već reforme koje nam zadaje korporativni kapitalizam koji nije zadovoljan ostacima socijalizma u hrvatskom društvu. Naš Premijer najavio je oštar zaokret i rezanje ionako smiješnih kolektivnih ugovora, a ja sam se sjetio jednog mudrog ekonomista koji nas je vizionarski upozoravao baš na to ovim riječima:
„Doći će dan kada će nam se u ekonomiju uvući neznalice i plaćenici stranih konzorcija i korporacija, doći će dan kada će svoje ljude imenovati premijerima, državnicima, taj dan biti će sprovod naše suverenosti i demokracije, taj dan biti će sprovod slobode, prava radnika i svijeta kakvog smo poznavali, taj dan doći će uskoro, a mi ćemo ga slaviti kao državni praznik.“
Na mudre i vizionarske savjete da srljanje u kapitalizam znači neumitnu propast kako ekonomije, tako “malog čovjeka” i srednjeg staleža nitko relevantan se nije obazirao do Željka Malnara koji je Branka nekoliko puta ugostio u svojoj emisiji. Željko Malnar odavno je napustio ovaj svijet ostavivši nam svoju Noćnu Moru upaljenu dvadeset i četiri sata. Dok je Branko Horvat upozoravao u njoj mi smo se igrali partizana i ustaša. Uskoro će doći dan kada će nas sa žicom ograđenog igrališta koje se zove Hrvatska potjerati uniformirani zaštitari i poslati nas sve da se igramo negdje drugdje.
„Ajmo indijanci, partizani i ustaše, hajdete se lijepo igrati negdje drugdje, ovo igralište je u vlasništvu  „PLIVA & NATO“ farmaceutsko – vojne baze.