NIZ NASA BASTINA
Zdravko Kujundzija
UMJESTO PREDGOVORA
Godine 1991. stanovnici zemlje Bosne proslavili su 700. - tu obljetnicu dolaska reda franjevaca na ove prostore.(?) Franjevacka provincija Bosna srebrena jest jedina organizirana ustanova na ovim prostorima opstala kontinuirano sedam dugih bosanskih stoljeca. Tesko je objasniti zasto i kako? Jedno je sigurno, povijest Bosne i franjevce u njoj nitko ne moze rastaviti. Stoljecima su fratri sakrivali u svom srcu Bosnu i Bosna u svojoj (prirodnoj) dusi fratre - od neprijatelja. Tako su opstali. To je ta tajna. Tajna neprekinutog i nikada iznevjerenog prijateljstva. I ako bismo sada zemaljskom rijecju htjeli navesti gdje lezi tajna franjevacke dugovjecnosti, onda je to njihova osobna jednostavnost zivljenja i njihova tolerancija u odnosu prema drugima i drugacijima, kao i spremnost i sposobnost na mijenjanje, ponajprije samog sebe. Lijecnici, ucitelji, socijalni i politicki radnici... Sve sto je koristilo ovom narodu, a nije imao, fratar je to bio - isao u tudjinu i naucio, i iz bogatog zapada vracao se u uvijek nesigurnu i nemirnu Bosnu. Trebalo je Bosancu biti lijecnik, ucitelj... On je trebao nekoga tko ga voli i razumije. A fratar je znao uzjahati konja i preko brda, do neke stare kucice i u njoj obicnog malog covjeka.
Fra Matija Divkovic u zoru sedamnaestog stoljeca odlazi u Veneciju tiskati knjige, a prije toga treba biti majstor i izliti slova bosancice, jedina slova koja razumije njegov covjek. On je znao da je njegov narod gladan knjige. Taj je fratar znao razumjeti svoje vrijeme i zivjeti potpuno u njemu i krenuti korak dalje. Pisao je i tiskao knjige koje se citaju, knjige za obicnog covjeka. Kako J. Jelenic rece, znao je najteze i najapstraktnije stvari sto popularnije izraziti. Jedan drugi fratar, po kojem i ovaj izdavac ima ime, Ivan Franjo Jukic u prvoj polovici devetnaestog stoljeca prvi osniva skole, knjizevna drustva i casopise i zeli da ovaj narod bude svoj na svome; i tjelesno i duhovno. I on, kao i mnogi drugi bosanski franjevci nije bio pozvan samo da sluzi, nego da se drugi njim sluze. (Bila je cudna ta franjevacka upornost da nesto nauce i ostave (usp. izlozbu Blago franjevackih samostana). Tako su nekada fratri ucili, krali su znanje od svakoga i od svuda i prenosili ga svom narodu. Oni ga nikada nisu dijelili. Bio je to jedan narod s jednom dusom u jednoj Bosni. I upravo razlike sluze ljepsoj harmoniji zajednickog zivota.)
Prvu knjigu Jukiceve biblioteke NASA BASTINA posvecujemo fra Matiji Divkovicu (1563-1631) ocu hrvatske bosanske knjizevnosti. Na natjecaju za najbolje knjizevno djelo s franjevackom tematikom, a u povodu godisnjice dolaska, prvu nagradu osvojio je Dzevad Karahasan za dramski komad o fra Matiji Divkovicu - Kotac svete Katarine. Premijera ovog komada ocekuje se u sarajevskom Narodnom pozoristu u ozujku ove godine. Sarajevski knjizevnik Ivan Lovrenovic napisao je pricu o Divkovicu, kao i kracu biografiju. Fra Mile Babic prikazuje Divkovica kao teologa i filozofa, s posebnim osvrtom na njegovu kristologiju. Za ovu prvu knjigu pripremili smo i nekoliko Divkovicevic besjeda - propovijedi.
Nadamo se da ce ova prva knjiga biblioteke NASA BASTINA naici na podrsku citatelja i tako omoguciti otkrivanje i izdavanje drugih vrela duhovnog zivota covjeka na ovim prostorima.
Prilog o Matiji Divkovicu
FRA MATIJA DIVKOVIC (Jelaske, 1531 - Olovo, 1631):
Propovjednik, pisac, izdavac i tiskar prvih postgutembergovskih izdanja u Bosni, isao u Veneciju sam lijevati slova bosancice kojom je stampao svoje knjige, pisane narodnim jezikom. Za knjizevnu historiju u Bosni, kako uze hrvatsku, tako i opcebosansku, vazan je kao rodonacelnik svih temeljnih zanrova - stiha, narativne proze, dramskog dijaloga. U svojim preradama i homilijama (Razlike besiede Divkovica, Venecija 1616) unosio je u nas svijet motive i likove evropske knjizevnosti. Divkovic je nepresusni izvor za historiju jezika i pismenosti. Njegove su knjige intenzivno zivjele u narodu, i prestampavale se sve do polovice 19. stoljeca.
Tekst je izabran i objavljen u svom izvornom obliku.
Kratki dodatak:
Domace stanovnistvo je imalo svoje vlastito pismo bosancicu - bosanicu i vlastiti jezik - bosanski jezik. Dakle, narodni jezik koji se njegovao i govorio u Bosni kao i pismo. Pisani tragovi na steccima koji datiraju jos od prije hiljadu godina nedvosmisleno govore o pismenosti i zadivljujucim universalnim porukama za koje • Miroslav Krleza ustvrdi da su jedini tragovi kulture u Evropi. Bosna je bila jedini primjer drzave u tadasnjem svijetu gdje su narod i gospoda govorili i pisali isto. Pucki ili prosto narodni jezik bili su zanemareni i onemoguceni u Hrvatskoj, Srbiji, Sloveniji i drugim zemljama. U njima je sluzbeni jezik bio crkveni jezik: latinski, grcki, crkvenoslavenski, ruskoslavenski i njemacki.
Zabiljezeno je da je u Bosni 1180. godine otvoren drugi univerzitet u Evropi, poslije onog u Bolonji. Mjesto mu je bilo u Arnautovicima kod Visokog, a na njemu su studirali uz domace i patareni sjeverne Italije i juzne Francuske. Medju onima koji su bili na tom Visokom ucilistu nalazimo imena slikara i zlatara iz Zadra Mateja i Aristodija. Otvaranje univerziteta je omogucilo, a pamet pobjegla sa prostora, stotinjak godina ranije, tacnije 1054.g. razdijeljenog krscanstva koja je ovdje nasla utociste. / Iz knjige "Bosnjastvo na vjetrometini" - Sevko Kadric /.
Franjevci su, istina bili uceni ljudi, ali su govorili sluzbeni crkveni jezik, a to je bio - latinski jezik. Bosansko stanovnistvo uopste nije razumjelo niti praktikovalo latinski jezik, tako da je svaka djelatnost, bila ona duhovna, kulturna ili neka druga - na tom jeziku bila osudjena unaprijed na propast.
Skolovali su se na teoloskim ucilistima u Italiji, Ugarskoj, Austriji, Hrvatskoj. U narodu su djelovali prije svega kao duhovnici, ali takodjer i kao politicki predstavnici, prosvjetitelji, lijecnici, pisci... (op.a. H.C.)
Vezano za temu:
• Historija Bosne i Hercegovine
• Ivan Lovrenovic: Iskusenje fra Matije Divkovica u Mlecima
• Dzevad Karahasan: Posveta - Do ravnodusnog svijeta
Нема коментара:
Постави коментар