Iz intervjua Andreja Nikolaidisa, pisca
Tranzicija je jedan od ratnih zločina
Razgovarala: Barbara
Majstorović-Ivezić
B M * U romanu (“Odlaganje.
Parezija” Andreja Nikolaidisa, koji je nedavno objavio zagrebački Algoritam -
IM) detaljno secirate tekovine
tranzicije. Ideologija ovdašnjih tajkunskih elita, kažete, nije ni nacionalizam
ni vjerski fanatizam, nego ovdašnja verzija neoliberalizma, odnosno priča o
uspješnima. Možete li to malo pojasniti?
A N *Ja zapravo tvrdim da je naša tranzicija jedan od ratnih
zločina. Tranzicija podrazumijeva i tranziciju od fašista do demokrata. Ovim
zemljama početkom devedesetih vladali su fašistički režimi. U prvobitnoj
akumulaciji kapitala, što je, jasno, eufemizam za sveopštu pljačku, bogatiti su
se mogli samo oni bliski fašističkim režimima. Danas tajkunski portparoli,
brižljivo raspoređeni na strateška mjesta, ističu kako su se bogati obogatili
zato što su bili sposobniji. Nisu: obogatili su se zato što su bili privilegovani.
Vlasti su manje-više odlučne u deklarativim osudama fašizma. Vladina i
skupštinska tijela slijede evropske upute i usvajaju planine projekata, zakona
i odredbi koje jugoslovenske zemlje trebaju učiniti tolerantnim društvima
politički korektnih građana. Vladajuća se klasa od fašista mirno transformisala
u uspješne Evropejce. Sve su promijenili tako da sve ostane isto. Njihov
neoliberalni socijalni darvinizam u osnovi je – fašizam. Iz ideje da je život
takmičenje proizilazi ideja da pobjednik uzima sve. Iz toga, opet, proizilazi
da je gubitnik obespravljen – gubitnik ne uzima ništa, osim onoga što mu
dobitnik da. Proizilazi da je gubitnik višak. Iz toga opet proizilazi potreba da
se viška otarasi. To se ponekad zove rezanje troškova, ponekad otpuštanje viška
radne snage, a ponekad – etničko čišćenje.
B M * Također kažete
kako će ulazak zemalja bivše Jugoslavije u Europsku uniju biti čin kojim će
posljedice zločina zvanog tranzicija biti konačno legalizirane. Kakvo je vaše
miljenje o EU-u i postoji li ikakva alternativa za zemlje s ovih prostora?
A N * Mislim da smo najebali. Nema dobre opcije za nas.
Napraviti ovoliko grešaka koliko smo svi mi u Jugoslaviji napravili i očekivati
svijetlu budućnost, to je budalasto. Raspad EU-a značio bi naše nove ratove.
Što se Crne Gore tiče, u kojoj živim, ovakva kakva je, ta država nije sposobna
da dugo opstane. U ovom trenutku ne zna se ko je uspješnije uništava: oni koji
su od početka protiv nje ili mi koji je, kao, branimo. Dok je, kao sada,
evropska polukolonija, u ili izvan EU-a, trajaće. Slom EU-a značio bi novo
pripajanje Crne Gore Srbiji.
B M * U romanu
progovarate i o političkoj korektnosti, na primjeru Ministarstva obrane Novog
Zelanda koje je odlučilo zamijeniti puške iz kojih pucaju novozelandski vojnici
jer su na njima ugravirani dijelovi iz Biblije. Je li upravo ta lažna politička
korektnost postala glavna odrednica današnjeg vremena?
A N * Kada Kafka piše “žalosno je to mišljenje, od laži
pravi opšte načelo”, kao da govori o nama, sada, zar ne? Sintagme koje se
papagajski ponavljaju, pravna država i vladavina prava, laž su koje prikrivaju
činjenicu da današnje države počivaju na nepravdi. A još je sveti Augustin znao
da države ne nastaju kao “realizacije vjekovnih težnji naroda”, nego nastaju na
zločinu, na onome što će Benjamin zvati inauguralnim nasiljem, na koje se
nastavlja nasilje kojim se prikriva činjenica da u korijenu države stoji
inauguralno nasilje. Svetom Augustinu je jasno da državu iskupljuje samo
distribucija pravde. Izmakne li se iz države Pravda, tu je eksplicitan, ostaje
tek razbojnička družina.
Kada danas pogledate Platonovu utopiju, “Državu”, shvatate
da mi danas živimo u njegovoj najcrnjoj distopiji. Šta kaže Platon, kroz
Sokratova usta? Nepravedna država nastaje umnožavanjem potreba i viškova. Kao
posljedica sve većih potreba, država mora širiti svoje granice i postati
imperija. Paralelno sa tim namnožit će se paraziti i povlašteni. “Iza toga ćemo
ratovati, Glaukone, ili kako će biti?”, kaže Platon. I zaista smo ratovali,
devedesetih. Jedno je jedino rješenje za situaciju u kojoj zajednici neprekidno
treba još i još – permanentni rat, kao onaj koji je počeo prije nas i koji neće
završiti za našeg života.
*Delovi Iintervjua preneti
sa prijateljskih Novosti
Нема коментара:
Постави коментар