недеља, 17. август 2014.

Permanentno obrazovanje


Photo and caption by Marcello Perino/National Geographic Traveler Photo Contest http://bit.ly/1qgloen

Ovih dana smo od pomoćnika ministra prosvete saznali da je među građanima Srbije njih 17 odsto nepismeno, a 23 odsto ima završenu samo osnovnu školu. Jednostavno sabravši ta dva podatka, pomoćnik ministra izveo je zaključak da 40 odsto građana nema radnu kvalifikaciju. To dalje znači da radnu kvalifikaciju imaju samo oni građani Srbije koji su završili najmanje srednju školu. Pomoćnik ministra, međutim, nije objasnio u kom smislu su te kvalifikacije u stvari važne i kakve to veze ima sa pismenošću.
Ima razloga da se sumnja u podatke koje je izložio pomoćnik ministra. Nije jasno na šta on misli pod pismenošću i kakva je veza između (ne)pismenosti i završene osnovne ili srednje škole da bi se ti podaci tako olako sabirali ili oduzimali. Jednako tako nije jasna ni veza između radne kvalifikacije i (ne)pismenosti. Biće da je pomoćnik ministra ljude sa nezavršenom osnovnom školom naprosto uzeo za nepismene (iako jedno s drugim nije nužno u vezi). A onda je njih i one sa osnovnom školom stavio nasuprot onima sa radnom kvalifikacijom koju prepoznaje tržište rada. Tako je on ukrstio podatke koji jedni s drugima ne moraju imati nikakve veze i bez potrebe napravio zbrku.
Zato ovde neću komentarisati njegove podatke. Više me zanima kontekst u koji su ti podaci smešteni i na osnovu koga se tumače. Reč je zapravo o dva komplementarna konteksta: prvi upućuje na obrazovanje odraslih, o čemu je pomoćnik ministra u stvari govorio; a drugi se tiče veze između obrazovanja i rada (preciznije, tržišta rada): taj kontekst je pomoćnik ministra podrazumevao kada je rekao – „Jedan od osnovnih uslova za zapošljavanje jeste najmanje završena osnovna škola.“ (Iz čega se jasno vidi da radna kvalifikacija nije od suštinskog značaja kada je reč o pukom zapošljavanju, pa ostaje nejasno zašto je pomoćnik ministra to uopšte pominjao.)
Tema je dakle obrazovanje odraslih i dovođenje u tesnu vezu tog obrazovanja sa zapošljavanjem i tržištem rada uopšte. Obrazovanje odraslih je široka oblast kojom se stručnjaci i filozofi obrazovanja bave decenijama. U raznim vremenima, razne pedagoške škole koristile su različite nazive za tu oblast – „permanentno obrazovanje“ je jedan od tih naziva. On nam je ovde zanimljiv iz jednog na prvi pogled manje važnog razloga: „Uvod u permanentno obrazovanje“, autora Paula Lengranda, bila je prva po redu knjiga koja se 1971. godine pojavila u biblioteci XX vek urednika Ivana Čolovića.
U originalu na francuskom, ta knjiga objavljena je 1970, a njen izdavač bio je UNESCO. S obzirom na to ko ju je objavio, ovu knjigu možemo danas čitati i kao jedan naročiti dokument o vremenu u kome je nastala. Dakle, pre četiri decenije obrazovanje odraslih, na koje se odnosio termin permanentno obrazovanje, takođe je bilo dovoljno važna tema da se njome ozbiljno pozabave i velike međunarodne organizacije. No, tih dalekih sedamdesetih godina prošlog veka o permanentnom obrazovanju nije se govorilo isključivo iz perpsektive tržišta rada. Naprotiv, ono je bilo važno i iz ugla „istine bića“, o čemu svedoči knjiga „Razvoj čoveka“ istog autora, objavljena nekoliko godina kasnije.
Ta, pomalo nesrećno skovana sintagma „istina bića“ odnosi se na jednu jednostavnu činjenicu da se kroz proces obrazovanja a kasnije i rada ljudi usmeravaju ka posebnim oblastima koje osobu sputavaju da do kraja realizuje one svoje osobine koje ne dolaze do izražaja u tim oblastima. Permanentno obrazovanje onda treba da predstavlja i humanu kompenzaciju za one strane ljudske ličnosti koje isključuju viši stepeni obrazovanja (usavršavanja), kao i sam radni proces. Lengrand (a sa njim dakle i UNESCO) posebno će naglasti da se kategorije estetskog i društveno-političkog obrazovanja moraju naći u središtu permanentnog obrazovanja, jer pomoću njih osoba uči da uživa u dokolici i da aktivno učestvuje u političkom životu.
Lengrand piše da estetsko obrazovanje treba da umanji jaz između radničkih masa i elitnih grupa u društvu, tako što će radnike naučiti da razumeju i prihvate umetnička dela visoke kulture. Društveno-političko obrazovanje, pak, treba da kompenzuje nedostatke koji proističu iz činjenice da politika ne zauzima mesto u obrazovanju koje bi po svemu moralo da joj pripadne: „Obrazovanje u celini nosi trag političke nepismenosti većeg dela nastavničkog tela“, primećuje Lengrand. „Za većinu onih čija je dužnost da vaspitaju decu, politika predstavlja obezvređeni oblik ljudske aktivnosti, koju doduše ne možemo izbeći, ali koja ima samo daleke i slučajne veze sa kulturom i razvojem ličnosti.“ Zbog toga, „ono što često nedostaje, čak i najodlučnijim, najkompetentnijim pobornicima političke borbe, to je dobro usmereno, dobro zasnovano i istrajno mišljenje o prirodi vlasti i njenim činiocima, o snagama koje se nalaze u institucijama i ljudima i deluju kroz njih“.[1]
Da zaključimo, sredinom prošlog veka koncept obrazovanja odraslih se u globalnim razmerama pored ostalog ticao i ispunjenja ličnosti i ostvarenja njenih različitih potencijala. To obrazovanje imalo je za cilj i formiranje kompetentnih građana koji će biti u stanju da aktivno i odgovorno učestvuju u političkom životu. Ono je takođe trebalo da nadomesti i manjkavosti i propuste školskog sistema obrazovanja, a ne samo da bude puka zakasnela zamena za one koji su iz tog sistema iz raznih razloga ispali. (Razume se, nije Lengrand prvi došao na takve ideje: pola veka pre njega o tome je u Sjedinjenim Državama ubedljivo pisao John Dewey,[2] na koga se, opet, nekoliko decenija kasnije naslonila Deweyijeva zemljakinja Amy Gutmann[3] u razradi koncepta demokratskog obrazovanja. To što je Lengrandova knjiga bila gotovo odmah po objavljivanju na francuskom prevedena i objavljena i u Beogradu, svedoči ponešto i o stanju duha, barem u deklarativnoj ravni, u tadašnjoj saveznoj državi.)
Pola veka kasnije, i nekoliko ratova posle, u Srbiji je ideja o permanentnom obrazovanju celovitih i politički kompetentnih ličnosti netragom nestala, kao da nije ni postojala. Razgovorom o obrazovanju odraslih sada dominira isključivo prezrivi pogled na nepismene i nekompetentne mase. Njih treba ubrzano opremiti i izbaciti na tržište rada kako bi se skinule s poslovične grbače države. Ta civilizacijska pedagoška retardacija prava je slika uspeha domaćih nacionalističkih „revolucija“ i naopakih tranzicijskih stremljenja.

Peščanik.net, 17.08.2014.
———–    
  1. Sa čijim prevodom smo imali sreće kao i sa prevodom Lengranda: naime njegovo delo „Democracy and Education. An Introduction to the Philosophy of Education“ iz 1916. pojavilo se u prevodu na srpski nepune dve decenije kasnije, što je zapravo relativno brzo ako se imaju u vidu okolnosti u kraljevini Jugoslaviji posle I svetskog rata. Vidi Džon Djui, „Pedagogika i demokratija. Uvod u filozofiju vaspitanja“, preveo dr Dragomir Ikonić (Beograd: Izdavačko i knjižarsko preduzeće Geca Kon, 1934). ↑
  2. Sa čijim prevodom smo imali sreće kao i sa prevodom Lengranda: naime njegovo delo „Democracy and Education. An Introduction to the Philosophy of Education“ iz 1916. pojavilo se u prevodu na srpski nepune dve decenije kasnije, što je zapravo relativno brzo ako se imaju u vidu okolnosti u kraljevini Jugoslaviji posle I svetskog rata. Vidi Džon Djui, „Pedagogika i demokratija. Uvod u filozofiju vaspitanja“, preveo dr Dragomir Ikonić (Beograd: Izdavačko i knjižarsko preduzeće Geca Kon, 1934). ↑
  3. Vidi Amy Gutmann, „Democratic Education“ (Princeton, N. J.: Princeton University Press, 1999, izmenjeno izdanje [1987, prvo izdanje]). U prevodu Slobodanke Glišić, delovi iz ove knjige objavljeni su u časopisu „Reč“ br. 82 (2012), str. 277-348 (http://www.fabrikaknjiga.co.rs/wp-content/uploads/2012/03/09-Ejmi-Gatman.pdf). ↑

субота, 16. август 2014.

Duško Radović: Za život je potrebno malo

Tri decenije od smrti velikana

Objavljeno: 16.08.2014. - 09:50


Šta je besplatno? Samo ono što je najveće, najlepše i najvažnije. Budni su oni koji vole. Još spavaju oni koji su voljeni. Niko nema više od jednog života. Ali ima mnogo onih koji, pored svoga, troše i nekoliko tuđih života. Naše malo može biti mnogo za one koji nemaju nimalo.

Autor: Duško Radović



Da li bi ljudi mogli biti bolji? Mogli bi, ali niko neće prvi da počne. Svi imaju loša iskustva. Nismo li se malo puta zaklinjali da ćemo biti bolji? I neki stvarno postanu bolji, pa ispadaju naivni. Jer su oni drugi postali još gori.

Niko nema više od jednog života. Ali ima mnogo onih koji, pored svoga, troše i nekoliko tuđih života.

Naše malo može biti mnogo za one koji nemaju nimalo.

Nemojte biti sebični. Udelite malo svojih žena i muževa onima koji ih nemaju.

Jutros se Sava opet ulila u Dunav. Dunav u Crno more. Crno more u Sredozemno more. Sredozemno more u Atlanski okean, a vi opet ne znate šta ćete sami sa sobom.

Život prolazi, a mi ne znamo šta bismo s njim. Mrzi nas ili ne umemo da živimo. Najradije bismo ga ustupili nekom drugom i uživali gledajući kako je lep naš život kad ga drugi žive.

Napravite malu domaću promaju, otvorite prozore i vrata, proterajte iz kuće novembarski smog, decembarske praznične mirise, januarsku čamotinju – nebeski sprej donosi nam mladi, sveži vazduh sa snežnih karpatskih njiva.

Juče je neko našao ono što nije tražio. Ono što je on tražio našao je neko drugi.

Pre nego što krenete da tražite sreću, proverite – možda ste već srećni. Sreća je mala, obična i neupadljiva i mnogi ne umeju da je vide.

Vi vredite samo onoliko koliko ste drugima potrebni.

Tako je malo ljubavi među ljudima. Ko ume da voli, ne bi trebalo ništa drugo da radi

Imati prijatelja, to znači pristati na to da ima lepših, pametnijih i boljih od vas. Ko to ne može da prihvati – nema prijatelja.

Volite se i kad niste zajedno, to je prava ljubav. Ko ume da se voli samo kad je zajedno, taj ne pravi pitanje sa kim je.

Za život je potrebno malo. Za nesrećan život traži se mnogo više.

Vi kažete da život muči vas, a mi mislimo da vi mučite, mrcvarite i ponižavate život.

Ko ume da se raduje – ima čemu da se raduje.

Dobra je svaka muka koja nas povezuje i loše je svako dobro koje nas razdvaja.

Mame, rađajte deci sestre, jer sestre postaju tetke, a tetke su najlepši, nezamenjivi dar svakom detinjstvu.

Mlade vaspitačice u beogradskim obdaništima pričaće deci i ovog jutra bajke. To su setne priče o tome – šta se stalno dešava princezama, a nikad vaspitačicama.

Deco, možete misliti kakav je život kada je od kolevke pa do groba najlepše đačko doba.

Ima velike sirotinje među našom decom, kojoj, sem para, roditelji ništa nisu mogli dati.

Volite svoju decu i kad su kriva, jer će ih život kažnjavati i kad nisu.

Tucite svoju decu čim primetite da počinju da liče na vas.

Blago babama i dedama koji imaju unuke. Teško nama koji imamo decu.

Lepše je biti nečija baba nego samo baba.

Bolje nam je bilo dok smo sami bili deca nego sad kad imamo decu. Deca su bezobrazna i nezahvalna.

Juče je jedan roditelj zavapio na roditeljskom sastanku: „Dajte mi dobro dete, pa ćete videti kakav sam ja otac!“

Dobro je imati oca i majku, ali je još bolje imati ćaleta i kevu. Svi očevi i majke masiraju svoju decu i iživljavaju se na njima, ali se samo sa ćaletom i kevom može iskreno razgovarati o tome.

Lakše bismo vaspitavali decu kada bi ona imala samo uši, a ne i oči.

Mladi moraju da žive noću – beže iz dana koji su okupirali njihovi očevi i dedovi.

O svakome se može govoriti loše, samo je potreban povod.

Samo siromašni znaju da ima i siromašnijih od njih. Bogati vide samo bogatije od sebe.

Nije zdrava ona pamet koja mnogo zna, a malo može.

Mnoge žene mogle bi mnogo i lepo da vole, ali nemaju koga. Svi se prave da su već voljeni, sramota ih je da priznaju da nisu.

U životu je dovoljno biti pametan samo dva puta: kad birate zanimanje i bračnog druga. Ko oba puta promaši, mora biti pametan celog života.

Ko prvi devojci – njegova devojka. Ko poslednji devojci – njegova žena.

Ženama je potreban samo mali znak, nagoveštaj, jedan mig, nevidljiv detalj, sitan povod, a zatim sve rade same: vole, pate, nadaju se, maštaju i plaču.

Žene vole da vole, a manje im je važno koga će voleti. A muškarci vole da su voljeni, ali bi hteli da biraju ko će ih voleti.

Ne trčite za ženama da se ne sudarite sa onima koji od njih beže.

Niko ne veruje lepim ženama. Suviše su lepe da bi bile verne. Takav je slučaj i sa pametnim muškarcima.

Hrabri muškarci treskaju vratima kad dolaze u kuću, a kukavice samo kada odlaze.

Da je vaša žena nešto vredela, udala bi se za nekog drugog, ne bi čekala vas.

Žena mora da je žena non-stop. Jer se nikad ne zna kad muževi mogu postati muškarci.

Fudbal okuplja dve vrste muškaraca: one koji nemaju devojke i one koji imaju žene.

Ko želi da je stalno u pravu, mora često da menja mišljenje.

Da li je lakše misliti ili pisati? Teško je, verovatno, i jedno i drugo. S tim što misliti ne morate, od mišljenja niko ne živi, a od pisanja mnogi.

Pre nego što popravite svet, popravite česmu u svom stanu. Svet bi bio mnogo srećniji i lepši kad bi svako samo popravio česmu ili makar zube.

Ako vam se neka ptica posere na glavu, obrišite se diskretno i pravite se ludi, kao i uvek kada su vas posrali.

Više čujemo jedni druge nego što se razumemo.

Ako vam ne ide škola, udajte se. Ako ne možete da nađete posao, rodite dete. Manji problemi se uspešno rešavaju većim.

Ateisti ne moraju biti pošteni. Nema Boga koji bi za njih bio nadležan.

Za razliku od doktora nauka, seljaci imaju više znanja nego stručne spreme.



7 najvećih političkih svađa u Srbiji


POLITIKA06:17, 16.08.2014.


Knez Mihailo želi da se oženi sestričinom
1.Kad je vladar rešio da stupi u brak s rođakom Katarinom, pobunio se Ilija Garašanin, koji je zato smenjen s položaja premijera
Knez Mihailo bio je sin Miloša Obrenovića. U Srbiji, u kojoj su se o vlast otimali Obrenovići i Karađorđevići, Mihailo je prvi put na presto došao kao šesnaestogodišnjak, i vladao tri godine. Drugi put je na vlasti ostao osam godina, sve dok nije ubijen na Košutnjaku 1868.

Propao prvi brak

Posle prve vladavine, bivši knez Mihailo živeo je s majkom u Zemunu i Banatu do njene smrti, a onda u Beču, odakle je putovao po Evropi. U Beču je 1848. godine na porođaju umrla njegova sestra od strica, ćerka Jevrema Obrenovića Katica, koja je s Mihailom ostala u drugom stanju.

Pet godina kasnije on se u istom gradu oženio mađarskom groficom Julijom Hunjadi.Učestvovala je zajedno s knezom u javnom životu, priređivali su balove i humanitarne večeri i lutrije na dvoru. Pokazivala je iskrenu naklonost prema srpskom narodu, ali taj brak je propao jer nisu imali dece. Julija i knez Mihailo su se rastavili „od postelje i stola“ pismenim sporazumom 18. novembra 1865.
Posle razvoda knez Mihailo obznanio je nameru da se oženi Katarinom, ćerkom Katičine rođene sestre Anke.

Toj vezi kumovale su Anka i njena majka, kneževa strina Tomanija. Otkako su saznale da Julija vara Mihaila s nemačkim knezom, i naslutivši raspad braka, sve češće su kneza pozivale u Tomanijinu kuću i ostavljale ga nasamo s Katarinom.
Međutim, Mihailo i Katarina bili su u bliskoj rodbinskoj vezi, u petom kolenu srodstva (Katarina je Mihailu bila sestričina), tako da je brak bio nemoguć.

Svi protiv braka

I političari, i sveštenici, i obični ljudi bili su ogorčeni. Jedan od najvatrenijih protivnika ove veze bio je istaknuti državnik Ilija Garašanin, koji je 1867. smenjen s položaja predsednika vlade i penzionisan, između ostalog, zbog svoje primedbe na Mihailov razvod od Julije i brak s Katarinom.

Njegova smena dovela je i do protesta ruskog cara, ali Mihailo se nije obazirao. U junu 1868. tajno se verio s Katarinom, a tri dana kasnije njih dvoje su, u pratnji Tomanije, Anke i ađutanta, inače Garašaninovog sina, pošli u šetnju na Košutnjak.
U napadu atentatora Mihailo je ubijen sa tri hica, a stradala je i Anka, dok su Katarina i ađutant lakše ranjeni.

Iste te godine dvadesetogodišnja Katarina udala se za generala Milivoja Petrovića Blaznavca i u braku s njim dobila sina Vojislava i ćerku, koja je umrla kao dete.
Po muževljevoj smrti preudala se za jednog svog rođaka, ali ostavila ga je kad se zaljubila u druga svog sina Vojislava.
Ilija Garašanin poslednje godine života proveo je daleko od politike, a i njegov sin Milutin kasnije će postati premijer.
Zaljubljiva
Posle atentata u Košutnjaku, Katarina se udala za generala Milivoja Petrovića Blaznavca i u braku s njim dobila sina Vojislava i ćerku, koja je umrla kao dete. Po muževljevoj smrti preudala se za jednog svog rođaka, ali ostavila ga je kad se zaljubila u druga svog sina Vojislava

Mito za izgradnju železnice
2.Za posao s francuskom „Generalnom unijom“, vredan današnjih 20 milijardi dolara, pare su uzeli kralj Milan i premijer Milan Piroćanac, ali i opozicionar Nikola Pašić

Na Berlinskom kongresu 1878. Srbija je dobila nezavisnost u novim, proširenim granicama, ali morala je, na insistiranje Austrougarske, da se obaveže da će izgraditi prugu od Beograda do Niša, s pratećim kracima do Vranja i Sofije. Gradnja je započeta godinu dana kasnije, jer je Srbija nastojala da obezbedi povoljne kredite. Austrougarska carevina, naime, želela je da se prugom preko Beograda i Niša poveže sa Istanbulom, a preko njega i azijskim zemljama.

Skup projekat

Vlada u Beogradu nije imala para za ovaj skupi projekat, pa je morala da se zaduži. Raspisan je javni konkurs, danas bi se reklo tender, ali pristigla je samo jedna ponuda, i ona je odbijena kao nepovoljna. Ubrzo je došlo do promene vlasti i premijer je postao Milan Piroćanac.

Njegov kabinet bez konkursa je sklopio predugovor o železničkoj koncesiji s francuskom kompanijom „Generalna unija“. Uslovi kreditiranja, izgradnja i korišćenje železnice bili su veoma povoljni za stranog partnera, ali ne i za Srbiju: za 365 kilometara pruge uzet je kredit od današnjih 20 milijardi dolara! Posle žučnih rasprava u Narodnoj skupštini, 1881. ipak je izglasan. Dve godine kasnije „Generalna unija“ je bankrotirala, a država se našla pred ekonomskom propašću. Spasla se tek intervencijom velikih sila.

Poznavaoci prilika tvrdili su da je nesolidna francuska banka uspela da dobije posao tek pošto je podmitila sam vrh srpske države: kneza Milana Obrenovića, kneževog ujaka, pukovnika Đorđa Katardžija, vođstvo naprednjačke vlade s Piroćancem na čelu, ali i neke opozicionare, u prvom redu Nikolu Pašića, kako bi obezbedio kvorum, jer je opozicija najavila napuštanje sednice.

U zatvor zbog spiska

Ubrzo je u javnost dospeo spisak ljudi koje je potkupio Ežen Bontu, predsednik „Generalne unije“. Sastavio ga je neki Tasa Ivković, činovnik Društva za izgradnju i eksploataciju srpskih državnih železnica, koje je preuzelo posao propale francuske banke.
Ljudi sa spiska tužili su ga zbog klevete i bio je osuđen na šest meseci zatvora. Zanimljivo je da je sud odbio tužbu Milana Piroćanca. To je značilo da se bivši premijer i zvanično nalazio pod sumnjom da je primio mito.

Po odlasku iz vlade Piroćanac je dobio posao kao advokat Železničkog društva, sa ogromnom godišnjim platom od 20.000 franaka, a u centru Beograda počeo je da gradi velelepnu vilu, iako se znalo da je pre dolaska na vlast bio u dugovima. Danas je u toj zgradi, u Francuskoj 7, popularni Klub književnika.
Sumnjivi poslovi... Milan PiroćanacSumnjivi poslovi... Milan Piroćanac
Piroćanac

Po odlasku iz vlade Milan Piroćanac dobio je posao kao advokat Železničkog društva, sa ogromnom godišnjim platom od 20.000 franaka, a u centru Beograda počeo je da gradi velelepnu vilu, iako se znalo da je pre dolaska na vlast bio u dugovima. Danas je u toj zgradi, u Francuskoj 7, popularni Klub književnika

Kralj Milan varao kraljicu naočigled celog Beograda
3. Srpski vladar bio je neobuzdan sladostrasnik i nije pokušavao da sakrije svoje vanbračne avanture, zbog čega je dospevao i u političke neprilike

Natalija Obrenović rođena je 1859. u Firenci kao Natalija Keško. Otac joj je bio ruski pukovnik, a majka princeza iz Moldavije. Kad se udala za tadašnjeg kneza Srbije Milana Obrenovića, imala je 16 godina. Hronike beleže da su oboje bili lepi, a godinu dana po venčanju dobili su sina Aleksandra, budućeg srpskog kralja.

Sukob zbog Rusa

Međutim, ubrzo su se javili problemi. „Milan je bio neobuzdan sladostrasnik, on nije bio ispravan muž“, pisao je Vladimir Ćorović, jedan od najuglednijih srpskih istoričara, „a kraljica Natalija bila je hladna i prilično ograničena, a uporna žena. Između njih su, sem toga, postojale i političke suprotnosti. Kraljica je poreklom bila upola Ruskinja i sva za Rusiju. Kralju je pravila česte scene zbog njegovih bliskih veza s Bečom.“

Kralj Milan se upuštao u veze sa ženama s mnogo strasti. Pre braka imao je vezu s udovicom jednog beogradskog advokata, zna se i za aferu s bliskom rođakom Marijom Katardži, ali najviše prašine podigla je ljubav s Artemizom Hristić. Ova Grkinja bila je udata za sina Milanovog ambasadora u Carigradu i Londonu. Ostalo je zapisano: „Artemiza je stanovala u Knez Mihailovoj ulici, a kralj Milan se svakodnevno dovozio k njoj u zatvorenom dvorskom fijakeru s državnim grbom i livrejisanim kočijašem (i lakejom) na boku, pa bi ostavio ta kola da ga tu čekaju. Nije se znalo ko je bio bestidniji, on ili ona...“
Ljubavni trougao... Kralj Milan Obrenović i njegova supruga NatalijaLjubavni trougao... Kralj Milan Obrenović i njegova supruga Natalija

Milan je njome hteo da se oženi, pa je silom i pritiscima izdejstvovao razvod. Natalija je otputovala u Nemačku, u Vizbaden, i sa sobom povela maloletnog sina Aleksandra. Kralj Milan tražio je da ga vrati u Srbiju, pa je na kraju, na zgražavanje evropske javnosti, mladi prestolonaslednik odveden iz Nemačke u prisustvu srpskog ministra vojnog i šefa policije Vizbadena, a kraljica je u roku od deset sati morala da napusti Nemačku.

Nezakonit razvod

Tri godine kasnije ispostavilo se da je razvod među njima bio nezakonit. Pod pritiskom Rusije, koja mu je još i dala ogroman novac, Milan je napustio presto i zemlju. Deo njegove pogodbe bio je da ni Natalija ne ostane u Srbiji, pa je proterana, što je izazvalo demonstracije naroda i ljudske žrtve.

Nastanila se u Francuskoj, u Bijaricu, u dvorcu Sašino, koji je ime dobio po njenom jedinom sinu, i nikad više nije došla u Srbiju. Za vreme Prvog svetskog rata slala je pomoć srpskom narodu, a svoju imovinu u Srbiji ostavila je Beogradskom univerzitetu. Umrla je 1941. u Parizu.

Kralj Milan umro je u 47. godini u Beču. U agoniji, tražio je da ga ne sahranjuju u Srbiji.
Njegov vanbračni sin Đorđe iz veze sa Artemizom, posle ubistva njegovog polubrata Aleksandra Obrenovića i Drage Mašin, izvesno vreme pokušavao je da dođe na presto.
Kraljeva ljubavnica Artemiza stanovala je u Ulici Kneza Mihaila, a on ju je posećivao ne skrivajući posete ni od kogaKraljeva ljubavnica Artemiza stanovala je u Ulici Kneza Mihaila, a on ju je posećivao ne skrivajući posete ni od koga
Odricanje od prestola princa Đorđa
4.Stariji sin kralja Petra imao je neukrotivu narav, zbog čega je bio u sukobu s političarima, koji su ga naterali da 1909. godine kaže da ne želi srpsku krunu

Petar I Karađorđević izrodio je u braku sa Zorkom, ćerkom crnogorskog kralja Nikole I, troje dece - Jelenu, Đorđa i Aleksandra. Kad mu je supruga umrla u 26. godini, Petar se s decom preselio u Ženevu, gde će provesti naredne četiri godine. Đorđe se školovao u vojnoj školi u carskoj Rusiji, a kad mu je otac, posle Majskog prevrata i ubistva kralja Aleksandra i kraljice Drage 1903, došao na presto, kao prestolonaslednik doputovao je iz Petrograda u Beograd. Bio je to njegov prvi dolazak u Srbiju.

Narav na pradedu

Đorđe je ime dobio po pradedi Karađorđu, Crnom Đorđu. Imao je neukrotivu narav i bio sklon ispadima. Po srpskoj prestonici se pričalo o njegovim ludačkim vožnjama automobilom, pred kojim su pešaci morali da beže, o tome kako je na konju preko santi leda prelazio zaleđenu Savu i kako s blatnjavim čizmama ulazi u dvor. Ošamario je učitelja, pa ga je otac na dve sedmice poslao u zatvor...

Jedino mu se komitski vojvoda Vojin Tankosić, koga je kralj odredio za družbenika svom sinu, suprotstavio i izvukao mu uši. Posle toga je, naravno, druženje prestalo.
Imao je 22 godine kad je 14. marta 1909, u izlivu besa što jedno njegovo ljubavno pismo nije uručeno, snažno šutnuo u donji stomak svog posilnog, koji je nekoliko dana kasnije umro.

Godine u ludnici

Glas o ovoj nesreći odmah se proširio Beogradom, a dočepala ga se, sa uživanjem, i bečka štampa. Godinu dana ranije, kad je Austrougarska prisvojila Bosnu, princ Đorđe isticao se po osudi politike Beča. Izgleda da su napade u javnosti podržavali i organizatori Majskog prevrata, s kojima je Đorđe došao u sukob zbog jasno izraženog protivljenja njihovim preteranim ambicijama, ali i njegov brat Aleksandar, koji je želeo presto.
Skandali potresali Kraljevinu... Krvavi obračun u Narodnoj skupštiniSkandali potresali Kraljevinu... Krvavi obračun u Narodnoj skupštini

Izložen napadima i osudi sa svih strana, rano po podne 27. marta 1909. princ Đorđe saopštio je da odustaje od prestola. Pravo prestolonaslednika prešlo je na Aleksandra.
U svojim memoarima Đorđe će kasnije reći da je smrt njegovog posilnog bila nesrećni slučaj, i da se ne oseća krivim. Kao organizatora zavere označiće Nikolu Pašića.

Đorđe Karađorđević učestvovao je u oba balkanska i Prvom svetskom ratu, u kojem je bio ranjen. Posle rata nastavio je da se sukobljava s bratom, tada kraljem, pa mu je ovaj zabranio ulazak u dvor, a onda ga 1925. zatvorio u ludnicu u Toponici kod Niša. Oslobodili su ga tek Nemci 1941, ali odbio je saradnju s njima. Živeo je kao običan građanin u socijalističkoj Jugoslaviji sve do smrti 1972. godine.

Petar I Karađorđević izrodio je u braku sa Zorkom, ćerkom crnogorskog kralja Nikole I, troje dece - Jelenu, Đorđa i Aleksandra. Kad mu je supruga umrla u 26. godini, Petar se s decom preselio u Ženevu, gde će provesti naredne četiri godine. Đorđe se školovao u vojnoj školi u carskoj Rusiji, a kad mu je otac, posle Majskog prevrata i ubistva kralja Aleksandra i kraljice Drage 1903, došao na presto, kao prestolonaslednik doputovao je iz Petrograda u Beograd. Bio je to njegov prvi dolazak u Srbiju.

Narav na pradedu

Đorđe je ime dobio po pradedi Karađorđu, Crnom Đorđu. Imao je neukrotivu narav i bio sklon ispadima. Po srpskoj prestonici se pričalo o njegovim ludačkim vožnjama automobilom, pred kojim su pešaci morali da beže, o tome kako je na konju preko santi leda prelazio zaleđenu Savu i kako s blatnjavim čizmama ulazi u dvor. Ošamario je učitelja, pa ga je otac na dve sedmice poslao u zatvor... Jedino mu se komitski vojvoda Vojin Tankosić, koga je kralj odredio za družbenika svom sinu, suprotstavio i izvukao mu uši. Posle toga je, naravno, druženje prestalo.
Stjepan RadićStjepan Radić

Imao je 22 godine kad je 14. marta 1909, u izlivu besa što jedno njegovo ljubavno pismo nije uručeno, snažno šutnuo u donji stomak svog posilnog, koji je nekoliko dana kasnije umro.

Godine u ludnici

Glas o ovoj nesreći odmah se proširio Beogradom, a dočepala ga se, sa uživanjem, i bečka štampa. Godinu dana ranije, kad je Austrougarska prisvojila Bosnu, princ Đorđe isticao se po osudi politike Beča. Izgleda da su napade u javnosti podržavali i organizatori Majskog prevrata, s kojima je Đorđe došao u sukob zbog jasno izraženog protivljenja njihovim preteranim ambicijama, ali i njegov brat Aleksandar, koji je želeo presto.

Izložen napadima i osudi sa svih strana, rano po podne 27. marta 1909. princ Đorđe saopštio je da odustaje od prestola. Pravo prestolonaslednika prešlo je na Aleksandra.
U svojim memoarima Đorđe će kasnije reći da je smrt njegovog posilnog bila nesrećni slučaj, i da se ne oseća krivim. Kao organizatora zavere označiće Nikolu Pašića.

Đorđe Karađorđević učestvovao je u oba balkanska i Prvom svetskom ratu, u kojem je bio ranjen. Posle rata nastavio je da se sukobljava s bratom, tada kraljem, pa mu je ovaj zabranio ulazak u dvor, a onda ga 1925. zatvorio u ludnicu u Toponici kod Niša. Oslobodili su ga tek Nemci 1941, ali odbio je saradnju s njima. Živeo je kao običan građanin u socijalističkoj Jugoslaviji sve do smrti 1972. godine.
Princ Đorđe KarađorđevićPrinc Đorđe Karađorđević
Smrt posilnog

Princ je imao 22 godine kad je 14. marta 1909, u izlivu besa što jedno njegovo ljubavno pismo nije uručeno, snažno šutnuo u stomak svog posilnog, koji je nekoliko dana kasnije umro
Krvavi pir u Skupštini
5.Srpski poslanik Puniša Račić 20. juna 1928. izvukao pištolj
i pucao na hrvatske parlamentarce

Jugoslavija je stvorena posle Prvog svetskog rata, 1. decembra 1918. godine, i zvala se Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, ali odmah na početku ispoljile su se suprotnosti među ovim narodima. U parlamentu su se često razmenjivale uvrede na nacionalnoj osnovi, posebno između Srba i Hrvata, tim pre što su vlast činili uglavnom Srbi, uz makedonske, crnogorske i slovenačke partije, a opoziciju uglavnom Hrvati. Prepričavalo se po Beogradu i kako su Hrvati jednom s govornice, odgovarajući na srpske priče da su krvarili za novu državu, odgovorili: „Koliko košta ta vaša srpska krv? Koliko košta Kajmakčalan? Da platimo - pa da budemo mirni!“

Svađa u parlamentu

Kad je srpski poslanik Puniša Račić na zasedanju 20. juna 1928. završio govor, hrvatski poslanik Ivan Pernar doviknuo mu je: „Opljačkali ste begove!“, misleći na Albance na Kosovu.

Račić tada od predsedavajućeg traži da Pernara kazni ili će se on obračunati s njim. „Ko god bude pokušao da se stavi između Pernara i mene - poginuće!“
Predsedavajući prekida sednicu, a Račić ostaje za govornicom. Iz džepa vadi pištolj, upire ga ka Pernaru, koji sedi u klupi, i vičući traži od njega da se izvini. Pernar sedi nepokretan i ćuti, a kad bude pomerio ruku, Račić će u njega ispaliti dva metka.
Zatim puca u druge Hrvate. Pogađa Đuru Basaričeka, zatim vođu hrvatske opozicije Stjepana Radića, kao i Ivana Granđu, koji je svojim telom pokušao da ga zaštiti. Na kraju pogađa i Stjepanovog sinovca, takođe poslanika, Pavla Radića.
Puniša Račić tada mirno napušta salu. Po hapšenju je izjavio da nije hteo da beži, nego „da obavesti porodicu i birače o svom činu“.
Poginuli su Basariček i Pavle Radić. Pernar, Granđa i Stjepan Radić preživeli su, ali je Radić, uprkos zalaganjima lekara, u avgustu te godine u Zagrebu umro od posledica ranjavanja.

Profitirao u ratu

Račić se predao policiji. Tužioci su tražili smrtnu kaznu jer je zločin izvršen smišljeno, a branioci oslobađanje zato što je optuženi bio izazvan i pucao u afektu. Osuđen je na 33 godine i osam meseci zatvora, s tim da odleži 20 godina. Robijao je u Požarevcu, a iz zatvora je izašao u vreme demonstracija 27. marta 1941.

Rat je proveo u Beogradu, baveći se privatnim biznisom, koji mu je dobro išao. U oktobru 1944. godine uhapsili su ga partizani i streljali na nepoznatom mestu.
Ne zna se da li je Račić pucao u afektu ili je planirao atentat u Skupštini. Novonastalu situaciju iskoristio je kralj Aleksandar Karađorđević da 6. januara 1929. ukine Ustav i proglasi diktaturu. Državi je naziv promenjen u Kraljevina Jugoslavija, ali međunacionalni sukobi su nastavljeni.
Preke naravi... Puniša RačićPreke naravi... Puniša Račić
Sukob zbog begova

Kad je Račić završio govor, Ivan Pernar mu je doviknuo: „Opljačkali ste begove!“. Posle kratke rasprave, Račić iz džepa vadi pištolj, upire ga ka Pernaru i ispaljuje dva metka u njega, a zatim puca na Đuru Basaričeka, Stjepana Radića, Ivana Granđu i Pavla Radića
Tito smenjuje Rankovića
6.Osnivač Ozne i Udbe dugo bio drugi najmoćniji čovek u državi, ali, kad je Josip Broz u svojoj sobi otkrio uređaje za prisluškivanje, smenjen je

Aleksandar Ranković rođen je novembra 1909. u Draževcu, nedaleko od Obrenovca, a od 1922. u Beogradu je učio abadžijski zanat - spremao se za krojača seljačkog odela od sukna. Tu se priključio naprednom revolucionarnom pokretu i već 1928. postao član Komunističke partije (KPJ). Zbog toga je pre Drugog svetskog rata šest godina proveo u zatvoru, a posle robije postao je član najužeg rukovodstva KPJ.

Titov kum

Kao takvog, u leto 1941. uhapsili su ga Nemci i pod stražom držali u bolnici, ali članovi KPJ su ga u akciji po kojoj je kasnije snimljena epizoda „Otpisanih“ oslobodili.
U ratu je bio član Vrhovnog štaba, a odmah nakon njegovog završetka osnovao je službu bezbednosti pod nazivom Odeljenje za zaštitu naroda (Ozna) i komandovao njome. Kasnije je bio ministar unutrašnjih poslova i potpredsednik savezne vlade. Uz Tita i Edvarda Kardelja, bio je jedan od trojice najmoćnijih ljudi u državi. Kad se Tito venčao s Jovankom, 1952. godine, Aleksandar Ranković bio mu je kum.

U proleće 1966. predsednik SFRJ Josip Broz Tito u svom radnom kabinetu i u spavaćoj sobi rezidenciji u Užičkoj ulici broj 15 u Beogradu pronašao je aparate za prisluškivanje. Za to je optužio Upravu državne bezbednosti - Udbu, i Aleksandra Rankovića, a onda formirao posebnu komisiju da ispita slučaj.

Komisija, koju je predvodio makedonski političar Krste Crvekovski, utvrdila je da je prisluškivanje postojalo, a rukovodstvo KPJ je na Brionima, Titovim ostrvima u Jadranskom moru, raspravljalo o ovom slučaju. Taj sastanak u istoriji je poznat kao Brionski plenum.

Glavni krivac

Kao dugogodišnji ministar unutrašnjih poslova i organizator službe bezbednosti, Aleksandar Ranković je označen za glavnog krivca. Neposredno pre sastanka imao je srčani udar. Nije priznao optužbe, ali podneo je ostavku na sve funkcije, a njegovi najbliži saradnici, srpski funkcioneri u Udbi, smenjeni su.
Iz KPJ je isključen na predlog Spasenije Babović, koja je organizovala njegovo oslobađanje iz bolnice 1941. godine.

Pozadina ove afere ni do danas nije razjašnjena, a pojedini stručnjaci smatraju da je Ranković sklonjen da ne bi nasledio Tita. Kao organizator smene pominje se, u nekim verzijama, ruska obaveštajna služba, a u nekim hrvatski funkcioneri.
Aleksandar Ranković sve do smrti 1983. živeo je u Beogradu i Dubrovniku povučenim životom, bez ikakvih javnih i političkih nastupa. Na njegovoj sahrani u avgustu 1983. okupilo se oko sto hiljada ljudi, što je izazvalo paniku u komunističkom rukovodstvu zemlje
A onda ljuti protivnici  Josip Broz Tito i Aleksandar Ranković dugo su zajedno vodili JugoslavijuA onda ljuti protivnici Josip Broz Tito i Aleksandar Ranković dugo su zajedno vodili Jugoslaviju
Nejasna zavera

Pozadina afere ni do danas nije razjašnjena, a pojedini stručnjaci smatraju da je Ranković sklonjen da ne bi nasledio Tita. Kao organizator smene pominje se, u nekim verzijama, ruska obaveštajna služba, a u nekim grupa hrvatskih funkcionera. Kad je Leka umro 1983. godine, na njegovoj sahrani okupilo se oko sto hiljada ljudi, što je izazvalo paniku vlasti
Milošević ruši Stambolića
7.Iako je predsednik
Predsedništva Srbije bio Slobin pokrovitelj u politici, a bili su i kumovi, Milošević ga je smenio na Osmoj sednici CK  SKS 1987.

U vreme demonstracija Albanaca na Kosovu i iseljavanja Srba iz ove pokrajine, Slobodan Milošević, tada predsednik Saveza komunista Srbije, u aprilu 1987. godine posetio je taj deo zemlje. Srbi okupljeni u Kosovu polju, koji su došli da ga čuju, sukobili su se s policijom koja je obezbeđivala skup, a onda im se Milošević obratio i poručio: „Niko ne sme da vas bije!“ Na još nekoliko javnih istupa izražavao je bezrezervnu podršku Srbima s Kosova, najavljujući brzo rešavanje njihovih problema i zaustavljanje iseljavanja. Većina beogradskih medija podržavala ga je u tome.

Drugačiji pristup

Za drugačiji pristup rešavanju problema na Kosovu, pregovorima i davanju većih prava Albancima zalagao se predsednik Predsedništva Srbije Ivan Stambolić. On je, inače, Miloševića i doveo na mesto prvog čoveka Saveza komunista, i bio njegov pokrovitelj u politici. Bili su i kumovi.

Prvi čovek beogradskih komunista Dragiša Pavlović, pristalica Ivana Stambolića, kritikovao je Miloševića rekavši da se situacija na Kosovu i Metohiji ne može popraviti „olako obećanom brzinom“ niti vanrednim stanjem.
Tu kritiku Milošević i njegove pristalice iskoristile su da se obračunaju sa Stambolićem. Na Osmoj sednici Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije, održanoj 24. septembra 1987, Dragiša Pavlović je zbog ove kritike smenjen.
Ishod glasanja u vreme zakazivanja sednice bio je neizvestan, ali na Miloševićevu stranu, na opšte iznenađenje, stali su generali Nikola Ljubičić, u koga je Tito, dok je bio živ, imao veliko poverenje, i Petar Gračanin, tada šef jugoslovenske policije.

Mirina žestina

U diskusijama pre sednice istakla se žestinom Mirjana Marković, Miloševićeva žena, koja je predvodila komuniste Beogradskog univerziteta.
Pod pritiskom medija koje su kontrolisali Milošević i Mirjana Marković, Ivan Stambolić je nekoliko meseci kasnije podneo ostavku na sve funkcije i povukao se iz političkog života.

Nestao je 25. avgusta 2000, a tokom akcije „Sablja“, tri godine kasnije, otkriveno je da su ga oteli pripadnici JSO i ubili na Fruškoj gori.
Posle Osme sednice Milošević je stekao apsolutnu vlast u Srbiji. Vreme njegove vladavine obeležili su ratovi, paravojne formacije, inflacija, piramidalne štedionice, sankcije, osiromašenje društva, bujanje kriminala i bombardovanje. Ima političara i istoričara koji veruju da bi istorija Balkana bila drugačija da se Osma sednica nije završila Miloševićevom pobedom.
Drugovi, pa suparnici... Ivan Stambolić i Slobodan Milošević prvo su bili najbliži saradniciDrugovi, pa suparnici... Ivan Stambolić i Slobodan Milošević prvo su bili najbliži saradnici

среда, 13. август 2014.

Pljačkanje vozača

Laki keš: Parking servis

Pljačkanje vozača

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Odnošenje javno, poslovanje tajno: JKP Parking servis
Odnošenje javno, poslovanje tajno: JKP Parking servis
Photo: Stock
Većina beogradskih medija objavila je sinoć, ne skrivajući zgražavanje, vest o tome da je pobesneli vozač prilikom samovoljnog napuštanja placa “JKP Parking servis” kod Vidin kapije na Kalemegdanu, povredio dežurnog policajca na Kalemegdanu, probivši tom prilikom rampu na ulazu
Znak: Nosimo bez okolišanja
Photo: Stock
Naravno da i pešaci iz e-novina osuđuju svaki oblik nasilja, i to sa mnogo većim kredibilitetom od kojekakvih kurira, danasa, bliceva i ostalih medijskih šliceva. Međutim, incident koji je izazvao iznervirani vozač, zgodna je prilika da se apostrofira višegodišnje nasilje koje nad vozačima u Beogradu sprovodi i mutno “JKP Parking servis”, firma koja je smetnula s uma osnovnu registrovanu delatnost tokom namicanja para za gradski budžet.
Baš kao i saobraćajna policija, ni Parking servis odavno više ne obavlja poslove radi nesmetanog protoka saobraćaja i i stvaranja bezbednih uslova za njegovogo odvijanje. Njihov prvenstveni zadatak u poslednjih desetak godina je brzo i efikasno namicanje para za večito prazni gradski budžet, prebacivanjem norme u izdavanju mandatnih kazni i odnošenjem vozila koja ni na koji način ne ometaju saobraćaj.
Tako već godinama postoje policijske zasede na Ibarskoj magistrali (odmah iza Orlovače), na uglu Brankove i Narodnog fronta (jebe nam se živo za kraljicu Nataliju), na Studenskom trgu, Bulevaru JNA, na otvorenom putu gde je ograničenje brzine “podešeno” na 60km/h i drugde, gde grad Beograd zarađuje na neispravnim pozicionim svetlima, prljavim tablicama ili plitkim šarama na polovnim automobilima koji kruže okolo.
S druge strane, postoje crne tačke u smislu saobraćajnog zakrčenja kao što su Bulevar revolucije, Vojvode Stepe, Strahinjića bana, Dimitrija Tucovića, Sedmog jula, Dušanova i niz drugih ulica u kojima vozači-idioti parkiraju vozila na kolovoznoj traci, a da “pauci” Parking servisa na tim lokacijama nikada ne intervenišu jer su zauzeti uklanjanjem vozila u maloj Ulici cara Lazara, samo zato jer su parkirana uredno uz trotoar, ali na “manje od pet metara od pešačkog prelaza”.
Vozilo za punjenje gradskog budžeta:  "Pauk"
Photo: Stock
O pljačkaškoj i štetočinskoj prirodi ovg javnog preduzeća koje odavno ne služi svrsi i čije poslovanje niko i nikada nije ispitao, govore i paprene cene za saobraćajne prekršaje.
Za prekoračenje vremena parkiranja u zoniranim delovima grada (zar postoje drugačiji?) JKP Parking servis “određuje i propisuje” kaznu u visini od 1.800 dinara, što u ovoj zemlji svakojake bede iznosi svega 9 odsto minimalne zarade ili prosečne penzije.
U slučaju da je putničko vozilo prosečne težine odneto “paukom”, za preuzimanje automobila, recimo sa Vidin kapije, potrebno je da izbrojite 8.830 dinara na ime “usluge” Parking servisa, što predstavlja 44 odsto minimalca ili čak 20 odsto, petinu, ej! petinu prosečne zarade od 44.000 dinara u Srbijici.
Bogat vozni park: Vozilo za nepristupačna mesta gde vozila najviše smetaju
Photo: Stock
Ako na ovu cifru dodamo i kaznu saobraćajne policije od 5.000 dinara, iznos harača se penje do 13.830 dinara (120 evra), što je perverzija koja baca sasvim novo svetlo na reakciju onog vozača s početka teksta.
Do koje mere je sve otišlo dođavola u ovom državnom provizorijumu, govori i od skora uvedeno policijsko “cenkanje”, kada vas saobraćajac obaveštava o “povoljnostima plaćanja”, gde uplata u roku od osam dana prepoljovljuje novčanu kaznu, pa samim tim i “težinu prekršaja”, dokazujući da je sve relativno, a naročito poštenje državnih službenika.
Ne kažu ništa za slučaj da nećete da platite kaznu. Možda misle da će i to biti obuhvaćeno popularnom “smrtnom kaznom” o kojoj razmišlja ministar policije dok stoji zaglavljen na beogradskim ulicama, svestan da “rotaciona svetla” ič ne vrede u ovom krkljancu.
Posebno obeležena parking mesta u Beogradu: Grad sa najvećim brojem invalida na svetu
Photo: Stock

star
Oceni
5.00

четвртак, 31. јул 2014.

Sve što ste hteli da znate o srpskoj Srbiji, a niste se usudili da pitate

Odgovor Bojana Pajtića na kritike njegovog teksta u "Nedeljniku"


Desila se neverovatna stvar.

Dugo su me, to znate, nazivali autonomašem evropske i građanske orijentacije, pa čak i članom zavereničke grupe koja radi na paklenom planu da Vojvodinu otcepi od Srbije. Odjednom, preko noći sam postao srpski nacionalista koji zalazi u prostor konzervativne desnice. I šta je za taj kopernikanski preokret bilo potrebno? Samo deset rečenica koje sam objavio u "Nedeljniku".

Šta sam to napisao i čime sam izazvao takve reakcije? Da citiram: "Ne možemo da napravimo evropsku Srbiju ako pre toga ne napravimo srpsku Srbiju. Niko nam spolja neće napraviti državu. Samo mi to možemo i moramo. Srbija prvo. Kad Srbiju napravimo po meri naših građana, kao bolju državu, istinski odgovornu ljudima, biće to u isti mah evropska Srbija. Ne treba Srbi da menjaju svest, nego treba svesno da menjaju Srbiju. Ali za to moramo da mobilišemo sav intelektualni kapacitet koji ima i Demokratska stranka i država Srbija. Do istinskog većinskog opredeljenja građana za evropski put Srbije može se doći samo javnom i otvorenom raspravom o svim potencijalnim smerovima, njihovim prednostima i manama. Ako i dalje budemo samo ponavljali da Evropa nema alternativu, time ćemo samo dokazivati da smo loši stratezi i slabi političari. Evropa ne može da bude jedina, nego bolja alternativa."

Ove rečenice imaju tako jasan smisao, da sam se dvoumio da li uopšte da ih ostavim u tekstu. Zar nije suvišno objašnjavati da prvo treba urediti sopstvenu državu, izgraditi stabilne institucije koje garantuju demokratiju, odgovornost i solidarnost, jednako važenje zakona za sve i puno poštovanje ljudskih i manjinskih prava? Kome nije jasno da nam je neophodna država Srbija čija je tržišna ekonomija stabilna, a zdrava konkurencija zagarantovana? Samo takva i jedino takva Srbija može da uđe u klub evropskih država. I to ne zato što mora, nego zato što je većina njenih građana u demokratskoj i argumentovanoj raspravi odlučila da nam je to u najboljem interesu.

Ima li tu ičega što bi bilo nejasno i sporno?

Izgleda da ima.

Jedan analitičar je rekao da mi nemamo kapacitet da sami sređujemo Srbiju i da zato moramo u Evropsku uniju.

Jedan urednik je napisao da mu tu ništa nije jasno, te da mu "Planeta majmuna" zvuči kao "srpska Srbija", samo bolje.

Jedan državnik je izjavio da tim rečima dovodim u pitanje jasnu opredeljenost za EU i da je to korak unazad za Srbiju.

A možda se baš u te tri zamerke krije suštinski razlog zašto Srbija ne napreduje i zašto je večito talac nedorasle elite (kojoj, da ne bude zabune, i sam pripadam). Zato mi valja da odgovorim na njih.

Odgovor analitičaru

Analitičara pozdravljam i poručujem mu: ako zaista nemamo kapacitet da sami sređujemo Srbiju – nikad nećemo ući u Evropsku uniju. Ta teza da mi nismo sposobni da sami sebi uredimo državu i da zato moramo u Evropsku uniju - krajnje je ponižavajuća. I za građane i za državu takav stav je uvredljiv i potcenjivački. On hoće da kaže: mi, ovakvi kakvi smo, nismo sposobni ni za šta. Lenji smo i aljkavi, pa neka nas Evropa dovede u red. To je besmislica.

Neka analitičar pročita kriterijume iz Kopenhagena i sve će mu (valjda) biti jasno. Prva dva zahtevaju da pre prijema u EU dokažete da ste stabilna demokratska država razvijenog slobodnog tržišta, kojom vladaju zakoni i poštovanje ljudskih prava. Drugim rečima - ako nemate kapacitet da sami sredite svoju državu, niste za EU. Tačka. Analitičar tvrdi upravo obrnuto - da smo za EU baš zato što nemamo kapaciteta da sami sredimo svoju državu. To je opasna teza. Ona nas tera da sve radimo naopako.

Mi bi da uđemo u Evropu kroz sporedan ulaz. Naša elita svuda naglašava onaj dodatni kriterijum iz Madrida (celokupno evropsko zakonodavstvo) i građanima ponavlja da je jedino značajno da navrat-nanos usvojimo sve evropske zakone (a ne i da ih sprovodimo). Potom se eventualno prelazi na treći kopenhagenski kriterijum neodstupanja od političkog, ekonomskog i monetarnog jedinstva. Prva dva kriterijuma, ona koja su zapravo od suštinskog i najvećeg značaja za Srbiju, uporno preskačemo. Ne ide to tako. Ne treba mi Evropi, nego prvo sami sebi da dokažemo da smo sposobni da stvorimo demokratsku, pravednu i socijalno odgovornu državu.

Niko nam ne može pomoći, ako sami sebi ne umemo da pomognemo.

Odgovor uredniku

Uredniku, čije novine izuzetno poštujem, poručujem kako se nadam da sad bolje razume "srpsku Srbiju". Kad kažem "srpska Srbija", mislim na srpsku državu koja ima elementarnu građansku, institucionalnu i ekonomsku uređenost, time i nacionalno dostojanstvo. Na državu koja je građena na antifašizmu. Na državu čiji većinski narod ima istorijsku odgovornost za prava i slobode svih nacionalnih zajednica koje s nama žive. To mislim, a znam u čemu je problem i u čemu je nesporazum - u pridevu "srpska". Ali nisam ja za to kriv. Krivi su Milošević i Dačić, krivi su Šešelj, Nikolić i Vučić, što su svojom kvazirodoljubivom i kvazinacionalnom politikom devedesetih uništili sve što su stigli. Od tada mnogi građani Srbije sam atribut "srpski"poistovećuju sa parolaškim i šovinističkim nazovi patriotizmom. Zgađeni razularenim, ali lukrativnim profesionalnim srbovanjem, koje im se obijalo o glavu, ljudi su stekli averziju i na sam pomen "srpske Srbije". A to nije dobro i vreme je da tu boljku zalečimo.

Prvo, ja ne mislim da je srpski narod lenj, neradnički i da sporo shvata svet oko sebe. Naprotiv. Srpski narod ima tradiciju srdačnosti, otvorenosti i gostoprimljivosti. Snalažljiv je i duhovit. Ume da bude pravičan, vredan, da stvori i da sačuva. Ume da se odupre osvajačima i da prezre fašizam. Ume da pobeđuje i u sportu i u matematici i fizici. Može da rodi Dositeja, vojvodu Mišića, Teslu, Pupina, Milankovića i Borislava Pekića. To je narod koji je, krunisanjem Stefana Prvovenčanog, pre osam vekova stvorio međunarodno priznatu državu na tlu Evrope. Ako kažem da taj narod zaslužuje srpsku Srbiju, dakle srpsku državu koja će oličavati sve te njegove dobre osobine - kome to smeta? Ako kažem da elita mora pre svega u dogovoru s tim narodom i nacionalnim zajednicama da gradi državu po meri većine građana - zašto je to sporno?

Drugo, zašto je "evropska Srbija" prihvatljiva, a "srpska Srbija" nije? I šta to uopšte znači?

Kad kažemo "evropska Srbija", obično mislimo na Srbiju koja prihvata evropska pravila i vrednosti. Tu smo svi saglasni. Ali to nam ne govori dovoljno o samoj državi i načinu na koji je ona uređena. Da li je "evropska Srbija" kaoŠvedska ili kao Grčka? Liči li više na Rumuniju ili na Austriju? Da li je koncipirana po portugalskom ili danskom principu? S druge strane, da li je "evropska Nemačka"manje nemačka zato što je evropska? Da li je "evropska Francuska" manje francuska zato što je evropska? Ne. Upravo suprotno. Svaka od njih je evropska baš zato što je uređena i stabilna nemačka, odnosno francuska država. Zato kažem da prvo treba da uredimo srpsku Srbiju da bi to bila evropska Srbija. Treba da prestanemo da se stidimo sopstvene države i sopstvene tradicije, već da se potrudimo da afirmišemo i promovišemo sve ono najbolje što građani Srbije u sebi nose. Kada bismo to uradili onom istom snagom kojom 25 godina uspevamo da iznedrimo sve najgore… gde bi nam bio kraj?

Ono urednikovo poređenje "Planete majmuna" i "srpske Srbije" ne želim da komentarišem. Bilo bi ispod časti za obojicu.

Odgovor državniku

Državniku nedvosmisleno poručujem da izjavom o srpskoj i evropskoj Srbiji ni slučajno ne "dovodim u pitanje jasnu opredeljenost za EU". Ovo zato što se ta opredeljenost ne dokazuje deklaracijama i sloganima. Prihvatanje evropskih vrednosti nije pitanje marketinga, nego delanja. U suprotnom, može se desiti da se neka izborna lista naziva evopskom i da su nam usta puna Evrope, a da se istovremeno partijski zapošljava, ugrožava nezavisnost institucija, pomaže oligarsima da stvaraju monopol na tržištu, promovišu bogati i bahati. Tako politička elita uglas iskazuje "jasnu opredeljenost za Evropsku uniju", ali realno - čini da do toga u praksi ne dođe. Od naših evrointegracionih procesa samo su elite imale korist. Građani jedva da su to i osetili. Mi trčimo u Evropu tako da nikada tamo ne stignemo. Mi taj proces razvlačimo i odugovlačimo, jer se "jasna opredeljenost za EU" više podrazumeva kao vračka kojom se neograničeno i nesputano vlada, nego kao ozbiljan i mukotrpan proces popravljanja uslova života za građane Srbije.

To što Srbija prvo treba da bude po meri svojih građana pa onda po evropskoj meri, to nije korak unazad nego korak ka cilju. Jer to bi trebalo da bude gotovo ista mera. Budimo realni: meni stvarno niko ne može da pripiše desnu, nacionalističku i konzervativnu politiku, a moja zalaganja za ljudska i manjinska prava valjda su svima poznata. Zato se javno zalažem da prvo uredimo državu u dogovoru s građanima, jer je to jedina garancija da ćemo kao stabilna i dostojanstvena Srbija ući u Evropsku uniju na velika vrata.

Možda je državniku problematičan ovaj deo mog teksta:"Ako i dalje budemo samo ponavljali da Evropa nema alternativu, time ćemo samo dokazivati da smo loši stratezi i slabi političari. Evropa ne može da bude jedina, nego bolja alternativa."

Ako je tako, da pojasnim. Većina političara u Srbiji tretira građane kao nedoraslu masu. Sadašnji premijer, recimo, o građanima najčešće govori kao o "svom narodu", u najboljem maniru kralja Ibija. Da bi vođa "svojim narodom"vladao, on stvara manihejske podele. Svet se deli na crno i belo. Ko osamdesetih nije bio za socijalističko samoupravljanje, taj je bio neprijatelj države. Ko se devedesetih nije borio protiv novog svetskog poretka, taj je bio izdajnik. Sad je Evropa, bez njene krivice, nova ideološka mantra. Ko nije za Evropsku uniju - taj pravi korak unazad. Ma nije valjda?

Svaka politika koja se vodi "zato što se tako mora" - nije politika uopšte. To onda i SNS može da radi. Ako je Srbija država, onda za svaku politiku - kakva god ona bila - valja predvideti alternativu. Srbija, naime, mora da ima strategiju. Strategija nije ništa drugo nego dugoročni plan koji podrazumeva sopstvenu izmenu u novonastalim okolnostima. Drugim rečima, da pojasnim državniku, uredniku i analitičaru - politika bez alternative je apsolutni dokaz da država nema strategiju.

Ako mi se spočitava da pravim "korak unazad" time što kažem da Evropa ne može da bude jedina, nego samo bolja alternativa, onda sam stvarno primoran da objašnjavam elementarne stvari. Prvo, "jedina alternativa" ni logički ni semantički nije održiv izraz. Drugo, šta ako se građani država koje su već članice Evropske unije - kolebaju? Poslednje istraživanje Eurobarometra pokazuje da 35 odsto Evropljana ima pozitivno mišljenje o EU, a da poverenje u Uniju ima 31 odsto Evropljana. Šta ćemo sad? Treba li našdržavnik da napravi turneju po evropskim državama i njihovim građanima objasni kako prave veliki "korak unazad"? Šta bi tek rekao Francuzima, čijih je 60 odsto građana zabrinuto za svoju budućnost? Čime bi ukorio Austrijance, građane jedne ozbiljno uređene i socijalno pravedne države, od kojih 46 odsto u potpunosti ili delimično podržava istupanje Austrije iz Evropske unije? Šta da radimo? Da im pošaljemo Babića i Tomislava Nikolića da im objasne u čemu greše?

Ujedinjena Evropa nije Diznilend. To je dug i mukotrpan proces da se se od našeg kontinenta napravi pre svega područje trajnog mira i saradnje, potom veliko zajedničko tržište, pa na kraju fiskalna i monetarna unija sa federalističkim atributima. Do toga je još jako daleko, do toga se dolazi velikim zajedničkim naporima i zemaljačlanica i zemalja kandidata za članstvo. A kod nas političari građanima prete da ćemo "ako ne uđemo u EU umreti od gladi" ili ih uveravaju da nemamo kapacitete da uredimo Srbiju, pa će to Rumunija, Grčka, Portugal i Malta da urade umesto nas. Drugim rečima, oni građane Srbije tretiraju kao maloumnike. A građani čitaju, gledaju i slušaju. Vide kod očiju.

Političari u Srbiji (svi mi) nemaju pravo da svoj legitimitet grade na evrointegracijama koje to zapravo nisu, nego na novoj ekonomskoj politici, na poštovanju zakona i institucija, na unapređenju ljudskih i manjinskih prava, na tekovinama antifašizma, na standardu građana, na stvaranju šansi da ljudi slobodno i bezbedno stvaraju i stiču. Ono prvo je lakše, ovo drugo je mnogo teže. Ono prvo je najčešće farsa, ovo drugo je stvaranje srpske države koja će imati snagu i puno pravo da se priključi Evropskoj uniji. Bez uslovljavanja, bez samoponižavanja, bez beskrajnog odugovlačenja koje odgovara malim političarima i velikim oligarsima.

Od prvog dana bavljenja politikom zastupam evropsku budućnost Srbije. Ali mislim da na tome ne treba da radimo kao što smo radili do sada: reči i slogani na jednu, a dela na drugu stranu. Uostalom, danas u Srbiji ta pogrešna politika doživljava svoj vrhunac.

Jedino čega treba da se plašimo jesu ljudi koji ne osećaju strah

Danas Srbiju vodi premijer koji, istraživanja pokazuju, ima veliku popularnost. Na čelu je stranke koja, pokazuju ta ista istraživanja, bez njega teško da bi prešla cenzus.

Danas Srbiju vodi jedan jedini čovek. Potpuno sam.

Tom čoveku je trebalo 20 godina da shvati da je pao Berlinski zid. Možemo, dakle, opravdano da zaključimo da se savremeni svet menja mnogo brže nego što to on može da shvati i isprati. I možemo samo da strepimo šta danas ne vidi, a za 20 godina će razumeti. I koliko će nas to koštati.

Vođa nas svom snagom vodi u reforme i tvrdi da ima jasan plan za Srbiju. On kaže da ćemo, pored 4,5 miliona hektara plodne zemlje, umreti od gladi ako ne uđemo u Evropsku uniju. Da bi nas u to dodatno uverio, on tajnim ugovorom uzima zemlju srpskim seljacima i poklanja je upola cene stranoj kompaniji. Ako tako nastavi, stvarnoćemo umreti od gladi.

Njegov prvi koalicioni partner je čovek koji kao predsednik jedne socijalističke stranke tvrdi da "ne možemo sa socijalističkim idejama u Evropsku uniju". Pri tome je jedini i nesporni kandidat za novi mandat na čelu te socijalističke partije. Voleo bih da svom članstvu objasni kako to namerava da vodi socijalističku partiju bez socijalističkih ideja. I voleo bih da tu tezu da se sa socijalističkim idejama ne može u Evropu objasnisocijaldemokrati i šefu Progresivne alijanse socijalista Martinu Šulcu, predsedniku Evropskog parlamenta.

Nas u Evropu vode ljudi koji evrointegracije tretiraju isto kao i dobar deo političara pre njih. Oni zaklinjanje u Evropu shvataju samo kao uslov bez kojeg se ne može na vlast. I ništa više od toga. Odu, daju časnu pionirsku reč, potpišu gde treba, obećaju šta treba i – Srbija je njihov plen.

Neće moći.

U patetičnom pismu građanima, vođa citira Ruzvelta:"Jedino čega treba da se plašimo je sam strah." Tvrdi da je mnogo naučio od bivšeg američkog predsednika. Ali Ruzvelt je to rekao u ponoru najveće svetske ekonomske krize, kad je narod i državu spasavao od posledica ničim sputanog spekulativnog kapitalizma. Vođa nama uvodi jošgoru neoliberalnu šok-terapiju, a citira onog koji je godinama lečio Ameriku od posledica pohlepe i ničim kontrolisanog sticanja. Nije, dakle, naučio ništa. Strah je osobina pametnih ljudi, onih koji su u stanju da predvide posledice i osećaju odgovornost za te posledice. Zato jedino čega treba da se plašimo jesu ljudi koji ne osećaju strah.

Mi danas idemo u Evropu naglavačke.

Pokažite mi evropsku državu čiji parlament preko 90 odsto zakona usvaja po hitnom postupku.

Pokažite mi evropsku državu koja se zaduži 7 milijardi evra i svečano otvori semafor i čajnu kuhinju.

Pokažite mi evropsku državu čije gradove preplave bilbordi za koje niko živi ne zna ko ih je platio, a čuva ih policija.

Pokažite mi evropsku državu čija vlada kupi hotel, pa ga sutra proda za 600.000 evra jeftinije.

Pokažite mi evropsku državu koja potpisuje tajni ugovor sa arapskom kompanijom da bi ova posredovala u prodaji strujomera domaćih kompanija domaćem javnom preduzeću.

Pokažite mi evropsku državu čija vlada tvrdi da ima jasan plan za bolne reforme, a da ga ni sama nikad nije videla.

Pokažite mi evropsku državu čija ministarka tvrdi da su svi zakoni usvojeni na izborima i da nema potreba da se o njima uopšte raspravlja.

Pokažite mi evropsku državu čija vlada se zadužuje dvostruko brže i dvostruko više od prethodne, a pri tom stalno pokazuje prstom na one bivše.

Pokažite mi evropsku državu čija vlast računa na podršku građana reformama, a suspenduje demokratiju, guši opoziciju i kritiku i pritiska medije.

Pokažite mi evropsku državu u kojoj privatni fakultetištancuju diplome i otvaraju isturena odeljenja po garažama i kafanama, a koja i dalje ima samo četiri inspektora za visoko obrazovanje.

Pokažite mi evropsku državu čiji ministar doktorira pred samo jednim članom komisije i ponaša se kao da je to njegova privatna stvar.

Pokažite mi evropsku državu čija vlast po gradovimališava penzionere novčane pomoći, ukida novac svratištima za decu, obustavlja pomoć za samostalan život odraslima i starijim licima sa invaliditetom, oduzima pravo na pomoćdeci bez roditeljskog staranja i mladima sa smetnjama u razvoju, zaposlenim porodiljama smanjuje pomoć za 60 odsto, a nezaposlenima upola. Pravdajući se da nema novca, istovremeno zapošljava partijsku bulumentu.

Pokažite mi evropsku državu koja privredi izmisli 1.200 taksi, poveća sve poreze i namete, pa se onda čudi zašto ljudi čekaju posao i ne otvaraju svoje firme.

Pokažite mi evropsku državu u kojoj poplave naprave dugoročnu štetu od preko 2 milijarde evra i gde od vode strada preko 50 ljudi, a da za to ama baš niko ne odgovara.

Nema takve države.

Ako tako nastavimo, ni ove neće biti.

Podvucimo crtu.

Prvo srpska. Onda evropska.

Tamo gde uđeš puzeći, nikad se ne ispraviš.

Bojan Pajtić, predsednik Demokratske stranke


Beograd, 30. jula 2014.

Informativna služba Demokratske stranke
Nušiceva 6, 11000 Beograd, Srbija
Tel: +381 11 3082 430
3082 431
3082 433
www.ds.org.rs
press@ds.org.rs

© 2014 Microsoft Uslovi Privatnost & kolačići Članovi razvojnog tima srpski (Srbija, Crna Gora)