четвртак, 31. јул 2014.

Sve što ste hteli da znate o srpskoj Srbiji, a niste se usudili da pitate

Odgovor Bojana Pajtića na kritike njegovog teksta u "Nedeljniku"


Desila se neverovatna stvar.

Dugo su me, to znate, nazivali autonomašem evropske i građanske orijentacije, pa čak i članom zavereničke grupe koja radi na paklenom planu da Vojvodinu otcepi od Srbije. Odjednom, preko noći sam postao srpski nacionalista koji zalazi u prostor konzervativne desnice. I šta je za taj kopernikanski preokret bilo potrebno? Samo deset rečenica koje sam objavio u "Nedeljniku".

Šta sam to napisao i čime sam izazvao takve reakcije? Da citiram: "Ne možemo da napravimo evropsku Srbiju ako pre toga ne napravimo srpsku Srbiju. Niko nam spolja neće napraviti državu. Samo mi to možemo i moramo. Srbija prvo. Kad Srbiju napravimo po meri naših građana, kao bolju državu, istinski odgovornu ljudima, biće to u isti mah evropska Srbija. Ne treba Srbi da menjaju svest, nego treba svesno da menjaju Srbiju. Ali za to moramo da mobilišemo sav intelektualni kapacitet koji ima i Demokratska stranka i država Srbija. Do istinskog većinskog opredeljenja građana za evropski put Srbije može se doći samo javnom i otvorenom raspravom o svim potencijalnim smerovima, njihovim prednostima i manama. Ako i dalje budemo samo ponavljali da Evropa nema alternativu, time ćemo samo dokazivati da smo loši stratezi i slabi političari. Evropa ne može da bude jedina, nego bolja alternativa."

Ove rečenice imaju tako jasan smisao, da sam se dvoumio da li uopšte da ih ostavim u tekstu. Zar nije suvišno objašnjavati da prvo treba urediti sopstvenu državu, izgraditi stabilne institucije koje garantuju demokratiju, odgovornost i solidarnost, jednako važenje zakona za sve i puno poštovanje ljudskih i manjinskih prava? Kome nije jasno da nam je neophodna država Srbija čija je tržišna ekonomija stabilna, a zdrava konkurencija zagarantovana? Samo takva i jedino takva Srbija može da uđe u klub evropskih država. I to ne zato što mora, nego zato što je većina njenih građana u demokratskoj i argumentovanoj raspravi odlučila da nam je to u najboljem interesu.

Ima li tu ičega što bi bilo nejasno i sporno?

Izgleda da ima.

Jedan analitičar je rekao da mi nemamo kapacitet da sami sređujemo Srbiju i da zato moramo u Evropsku uniju.

Jedan urednik je napisao da mu tu ništa nije jasno, te da mu "Planeta majmuna" zvuči kao "srpska Srbija", samo bolje.

Jedan državnik je izjavio da tim rečima dovodim u pitanje jasnu opredeljenost za EU i da je to korak unazad za Srbiju.

A možda se baš u te tri zamerke krije suštinski razlog zašto Srbija ne napreduje i zašto je večito talac nedorasle elite (kojoj, da ne bude zabune, i sam pripadam). Zato mi valja da odgovorim na njih.

Odgovor analitičaru

Analitičara pozdravljam i poručujem mu: ako zaista nemamo kapacitet da sami sređujemo Srbiju – nikad nećemo ući u Evropsku uniju. Ta teza da mi nismo sposobni da sami sebi uredimo državu i da zato moramo u Evropsku uniju - krajnje je ponižavajuća. I za građane i za državu takav stav je uvredljiv i potcenjivački. On hoće da kaže: mi, ovakvi kakvi smo, nismo sposobni ni za šta. Lenji smo i aljkavi, pa neka nas Evropa dovede u red. To je besmislica.

Neka analitičar pročita kriterijume iz Kopenhagena i sve će mu (valjda) biti jasno. Prva dva zahtevaju da pre prijema u EU dokažete da ste stabilna demokratska država razvijenog slobodnog tržišta, kojom vladaju zakoni i poštovanje ljudskih prava. Drugim rečima - ako nemate kapacitet da sami sredite svoju državu, niste za EU. Tačka. Analitičar tvrdi upravo obrnuto - da smo za EU baš zato što nemamo kapaciteta da sami sredimo svoju državu. To je opasna teza. Ona nas tera da sve radimo naopako.

Mi bi da uđemo u Evropu kroz sporedan ulaz. Naša elita svuda naglašava onaj dodatni kriterijum iz Madrida (celokupno evropsko zakonodavstvo) i građanima ponavlja da je jedino značajno da navrat-nanos usvojimo sve evropske zakone (a ne i da ih sprovodimo). Potom se eventualno prelazi na treći kopenhagenski kriterijum neodstupanja od političkog, ekonomskog i monetarnog jedinstva. Prva dva kriterijuma, ona koja su zapravo od suštinskog i najvećeg značaja za Srbiju, uporno preskačemo. Ne ide to tako. Ne treba mi Evropi, nego prvo sami sebi da dokažemo da smo sposobni da stvorimo demokratsku, pravednu i socijalno odgovornu državu.

Niko nam ne može pomoći, ako sami sebi ne umemo da pomognemo.

Odgovor uredniku

Uredniku, čije novine izuzetno poštujem, poručujem kako se nadam da sad bolje razume "srpsku Srbiju". Kad kažem "srpska Srbija", mislim na srpsku državu koja ima elementarnu građansku, institucionalnu i ekonomsku uređenost, time i nacionalno dostojanstvo. Na državu koja je građena na antifašizmu. Na državu čiji većinski narod ima istorijsku odgovornost za prava i slobode svih nacionalnih zajednica koje s nama žive. To mislim, a znam u čemu je problem i u čemu je nesporazum - u pridevu "srpska". Ali nisam ja za to kriv. Krivi su Milošević i Dačić, krivi su Šešelj, Nikolić i Vučić, što su svojom kvazirodoljubivom i kvazinacionalnom politikom devedesetih uništili sve što su stigli. Od tada mnogi građani Srbije sam atribut "srpski"poistovećuju sa parolaškim i šovinističkim nazovi patriotizmom. Zgađeni razularenim, ali lukrativnim profesionalnim srbovanjem, koje im se obijalo o glavu, ljudi su stekli averziju i na sam pomen "srpske Srbije". A to nije dobro i vreme je da tu boljku zalečimo.

Prvo, ja ne mislim da je srpski narod lenj, neradnički i da sporo shvata svet oko sebe. Naprotiv. Srpski narod ima tradiciju srdačnosti, otvorenosti i gostoprimljivosti. Snalažljiv je i duhovit. Ume da bude pravičan, vredan, da stvori i da sačuva. Ume da se odupre osvajačima i da prezre fašizam. Ume da pobeđuje i u sportu i u matematici i fizici. Može da rodi Dositeja, vojvodu Mišića, Teslu, Pupina, Milankovića i Borislava Pekića. To je narod koji je, krunisanjem Stefana Prvovenčanog, pre osam vekova stvorio međunarodno priznatu državu na tlu Evrope. Ako kažem da taj narod zaslužuje srpsku Srbiju, dakle srpsku državu koja će oličavati sve te njegove dobre osobine - kome to smeta? Ako kažem da elita mora pre svega u dogovoru s tim narodom i nacionalnim zajednicama da gradi državu po meri većine građana - zašto je to sporno?

Drugo, zašto je "evropska Srbija" prihvatljiva, a "srpska Srbija" nije? I šta to uopšte znači?

Kad kažemo "evropska Srbija", obično mislimo na Srbiju koja prihvata evropska pravila i vrednosti. Tu smo svi saglasni. Ali to nam ne govori dovoljno o samoj državi i načinu na koji je ona uređena. Da li je "evropska Srbija" kaoŠvedska ili kao Grčka? Liči li više na Rumuniju ili na Austriju? Da li je koncipirana po portugalskom ili danskom principu? S druge strane, da li je "evropska Nemačka"manje nemačka zato što je evropska? Da li je "evropska Francuska" manje francuska zato što je evropska? Ne. Upravo suprotno. Svaka od njih je evropska baš zato što je uređena i stabilna nemačka, odnosno francuska država. Zato kažem da prvo treba da uredimo srpsku Srbiju da bi to bila evropska Srbija. Treba da prestanemo da se stidimo sopstvene države i sopstvene tradicije, već da se potrudimo da afirmišemo i promovišemo sve ono najbolje što građani Srbije u sebi nose. Kada bismo to uradili onom istom snagom kojom 25 godina uspevamo da iznedrimo sve najgore… gde bi nam bio kraj?

Ono urednikovo poređenje "Planete majmuna" i "srpske Srbije" ne želim da komentarišem. Bilo bi ispod časti za obojicu.

Odgovor državniku

Državniku nedvosmisleno poručujem da izjavom o srpskoj i evropskoj Srbiji ni slučajno ne "dovodim u pitanje jasnu opredeljenost za EU". Ovo zato što se ta opredeljenost ne dokazuje deklaracijama i sloganima. Prihvatanje evropskih vrednosti nije pitanje marketinga, nego delanja. U suprotnom, može se desiti da se neka izborna lista naziva evopskom i da su nam usta puna Evrope, a da se istovremeno partijski zapošljava, ugrožava nezavisnost institucija, pomaže oligarsima da stvaraju monopol na tržištu, promovišu bogati i bahati. Tako politička elita uglas iskazuje "jasnu opredeljenost za Evropsku uniju", ali realno - čini da do toga u praksi ne dođe. Od naših evrointegracionih procesa samo su elite imale korist. Građani jedva da su to i osetili. Mi trčimo u Evropu tako da nikada tamo ne stignemo. Mi taj proces razvlačimo i odugovlačimo, jer se "jasna opredeljenost za EU" više podrazumeva kao vračka kojom se neograničeno i nesputano vlada, nego kao ozbiljan i mukotrpan proces popravljanja uslova života za građane Srbije.

To što Srbija prvo treba da bude po meri svojih građana pa onda po evropskoj meri, to nije korak unazad nego korak ka cilju. Jer to bi trebalo da bude gotovo ista mera. Budimo realni: meni stvarno niko ne može da pripiše desnu, nacionalističku i konzervativnu politiku, a moja zalaganja za ljudska i manjinska prava valjda su svima poznata. Zato se javno zalažem da prvo uredimo državu u dogovoru s građanima, jer je to jedina garancija da ćemo kao stabilna i dostojanstvena Srbija ući u Evropsku uniju na velika vrata.

Možda je državniku problematičan ovaj deo mog teksta:"Ako i dalje budemo samo ponavljali da Evropa nema alternativu, time ćemo samo dokazivati da smo loši stratezi i slabi političari. Evropa ne može da bude jedina, nego bolja alternativa."

Ako je tako, da pojasnim. Većina političara u Srbiji tretira građane kao nedoraslu masu. Sadašnji premijer, recimo, o građanima najčešće govori kao o "svom narodu", u najboljem maniru kralja Ibija. Da bi vođa "svojim narodom"vladao, on stvara manihejske podele. Svet se deli na crno i belo. Ko osamdesetih nije bio za socijalističko samoupravljanje, taj je bio neprijatelj države. Ko se devedesetih nije borio protiv novog svetskog poretka, taj je bio izdajnik. Sad je Evropa, bez njene krivice, nova ideološka mantra. Ko nije za Evropsku uniju - taj pravi korak unazad. Ma nije valjda?

Svaka politika koja se vodi "zato što se tako mora" - nije politika uopšte. To onda i SNS može da radi. Ako je Srbija država, onda za svaku politiku - kakva god ona bila - valja predvideti alternativu. Srbija, naime, mora da ima strategiju. Strategija nije ništa drugo nego dugoročni plan koji podrazumeva sopstvenu izmenu u novonastalim okolnostima. Drugim rečima, da pojasnim državniku, uredniku i analitičaru - politika bez alternative je apsolutni dokaz da država nema strategiju.

Ako mi se spočitava da pravim "korak unazad" time što kažem da Evropa ne može da bude jedina, nego samo bolja alternativa, onda sam stvarno primoran da objašnjavam elementarne stvari. Prvo, "jedina alternativa" ni logički ni semantički nije održiv izraz. Drugo, šta ako se građani država koje su već članice Evropske unije - kolebaju? Poslednje istraživanje Eurobarometra pokazuje da 35 odsto Evropljana ima pozitivno mišljenje o EU, a da poverenje u Uniju ima 31 odsto Evropljana. Šta ćemo sad? Treba li našdržavnik da napravi turneju po evropskim državama i njihovim građanima objasni kako prave veliki "korak unazad"? Šta bi tek rekao Francuzima, čijih je 60 odsto građana zabrinuto za svoju budućnost? Čime bi ukorio Austrijance, građane jedne ozbiljno uređene i socijalno pravedne države, od kojih 46 odsto u potpunosti ili delimično podržava istupanje Austrije iz Evropske unije? Šta da radimo? Da im pošaljemo Babića i Tomislava Nikolića da im objasne u čemu greše?

Ujedinjena Evropa nije Diznilend. To je dug i mukotrpan proces da se se od našeg kontinenta napravi pre svega područje trajnog mira i saradnje, potom veliko zajedničko tržište, pa na kraju fiskalna i monetarna unija sa federalističkim atributima. Do toga je još jako daleko, do toga se dolazi velikim zajedničkim naporima i zemaljačlanica i zemalja kandidata za članstvo. A kod nas političari građanima prete da ćemo "ako ne uđemo u EU umreti od gladi" ili ih uveravaju da nemamo kapacitete da uredimo Srbiju, pa će to Rumunija, Grčka, Portugal i Malta da urade umesto nas. Drugim rečima, oni građane Srbije tretiraju kao maloumnike. A građani čitaju, gledaju i slušaju. Vide kod očiju.

Političari u Srbiji (svi mi) nemaju pravo da svoj legitimitet grade na evrointegracijama koje to zapravo nisu, nego na novoj ekonomskoj politici, na poštovanju zakona i institucija, na unapređenju ljudskih i manjinskih prava, na tekovinama antifašizma, na standardu građana, na stvaranju šansi da ljudi slobodno i bezbedno stvaraju i stiču. Ono prvo je lakše, ovo drugo je mnogo teže. Ono prvo je najčešće farsa, ovo drugo je stvaranje srpske države koja će imati snagu i puno pravo da se priključi Evropskoj uniji. Bez uslovljavanja, bez samoponižavanja, bez beskrajnog odugovlačenja koje odgovara malim političarima i velikim oligarsima.

Od prvog dana bavljenja politikom zastupam evropsku budućnost Srbije. Ali mislim da na tome ne treba da radimo kao što smo radili do sada: reči i slogani na jednu, a dela na drugu stranu. Uostalom, danas u Srbiji ta pogrešna politika doživljava svoj vrhunac.

Jedino čega treba da se plašimo jesu ljudi koji ne osećaju strah

Danas Srbiju vodi premijer koji, istraživanja pokazuju, ima veliku popularnost. Na čelu je stranke koja, pokazuju ta ista istraživanja, bez njega teško da bi prešla cenzus.

Danas Srbiju vodi jedan jedini čovek. Potpuno sam.

Tom čoveku je trebalo 20 godina da shvati da je pao Berlinski zid. Možemo, dakle, opravdano da zaključimo da se savremeni svet menja mnogo brže nego što to on može da shvati i isprati. I možemo samo da strepimo šta danas ne vidi, a za 20 godina će razumeti. I koliko će nas to koštati.

Vođa nas svom snagom vodi u reforme i tvrdi da ima jasan plan za Srbiju. On kaže da ćemo, pored 4,5 miliona hektara plodne zemlje, umreti od gladi ako ne uđemo u Evropsku uniju. Da bi nas u to dodatno uverio, on tajnim ugovorom uzima zemlju srpskim seljacima i poklanja je upola cene stranoj kompaniji. Ako tako nastavi, stvarnoćemo umreti od gladi.

Njegov prvi koalicioni partner je čovek koji kao predsednik jedne socijalističke stranke tvrdi da "ne možemo sa socijalističkim idejama u Evropsku uniju". Pri tome je jedini i nesporni kandidat za novi mandat na čelu te socijalističke partije. Voleo bih da svom članstvu objasni kako to namerava da vodi socijalističku partiju bez socijalističkih ideja. I voleo bih da tu tezu da se sa socijalističkim idejama ne može u Evropu objasnisocijaldemokrati i šefu Progresivne alijanse socijalista Martinu Šulcu, predsedniku Evropskog parlamenta.

Nas u Evropu vode ljudi koji evrointegracije tretiraju isto kao i dobar deo političara pre njih. Oni zaklinjanje u Evropu shvataju samo kao uslov bez kojeg se ne može na vlast. I ništa više od toga. Odu, daju časnu pionirsku reč, potpišu gde treba, obećaju šta treba i – Srbija je njihov plen.

Neće moći.

U patetičnom pismu građanima, vođa citira Ruzvelta:"Jedino čega treba da se plašimo je sam strah." Tvrdi da je mnogo naučio od bivšeg američkog predsednika. Ali Ruzvelt je to rekao u ponoru najveće svetske ekonomske krize, kad je narod i državu spasavao od posledica ničim sputanog spekulativnog kapitalizma. Vođa nama uvodi jošgoru neoliberalnu šok-terapiju, a citira onog koji je godinama lečio Ameriku od posledica pohlepe i ničim kontrolisanog sticanja. Nije, dakle, naučio ništa. Strah je osobina pametnih ljudi, onih koji su u stanju da predvide posledice i osećaju odgovornost za te posledice. Zato jedino čega treba da se plašimo jesu ljudi koji ne osećaju strah.

Mi danas idemo u Evropu naglavačke.

Pokažite mi evropsku državu čiji parlament preko 90 odsto zakona usvaja po hitnom postupku.

Pokažite mi evropsku državu koja se zaduži 7 milijardi evra i svečano otvori semafor i čajnu kuhinju.

Pokažite mi evropsku državu čije gradove preplave bilbordi za koje niko živi ne zna ko ih je platio, a čuva ih policija.

Pokažite mi evropsku državu čija vlada kupi hotel, pa ga sutra proda za 600.000 evra jeftinije.

Pokažite mi evropsku državu koja potpisuje tajni ugovor sa arapskom kompanijom da bi ova posredovala u prodaji strujomera domaćih kompanija domaćem javnom preduzeću.

Pokažite mi evropsku državu čija vlada tvrdi da ima jasan plan za bolne reforme, a da ga ni sama nikad nije videla.

Pokažite mi evropsku državu čija ministarka tvrdi da su svi zakoni usvojeni na izborima i da nema potreba da se o njima uopšte raspravlja.

Pokažite mi evropsku državu čija vlada se zadužuje dvostruko brže i dvostruko više od prethodne, a pri tom stalno pokazuje prstom na one bivše.

Pokažite mi evropsku državu čija vlast računa na podršku građana reformama, a suspenduje demokratiju, guši opoziciju i kritiku i pritiska medije.

Pokažite mi evropsku državu u kojoj privatni fakultetištancuju diplome i otvaraju isturena odeljenja po garažama i kafanama, a koja i dalje ima samo četiri inspektora za visoko obrazovanje.

Pokažite mi evropsku državu čiji ministar doktorira pred samo jednim članom komisije i ponaša se kao da je to njegova privatna stvar.

Pokažite mi evropsku državu čija vlast po gradovimališava penzionere novčane pomoći, ukida novac svratištima za decu, obustavlja pomoć za samostalan život odraslima i starijim licima sa invaliditetom, oduzima pravo na pomoćdeci bez roditeljskog staranja i mladima sa smetnjama u razvoju, zaposlenim porodiljama smanjuje pomoć za 60 odsto, a nezaposlenima upola. Pravdajući se da nema novca, istovremeno zapošljava partijsku bulumentu.

Pokažite mi evropsku državu koja privredi izmisli 1.200 taksi, poveća sve poreze i namete, pa se onda čudi zašto ljudi čekaju posao i ne otvaraju svoje firme.

Pokažite mi evropsku državu u kojoj poplave naprave dugoročnu štetu od preko 2 milijarde evra i gde od vode strada preko 50 ljudi, a da za to ama baš niko ne odgovara.

Nema takve države.

Ako tako nastavimo, ni ove neće biti.

Podvucimo crtu.

Prvo srpska. Onda evropska.

Tamo gde uđeš puzeći, nikad se ne ispraviš.

Bojan Pajtić, predsednik Demokratske stranke


Beograd, 30. jula 2014.

Informativna služba Demokratske stranke
Nušiceva 6, 11000 Beograd, Srbija
Tel: +381 11 3082 430
3082 431
3082 433
www.ds.org.rs
press@ds.org.rs

© 2014 Microsoft Uslovi Privatnost & kolačići Članovi razvojnog tima srpski (Srbija, Crna Gora)

Нема коментара:

Постави коментар