KAUZALNO HIPOTETIČNA PRIČA O INSANU I ČOVJEKU U STRAHU I LJUDSKOJ SLABOĆI

Autor Atif Kujundžić4.11.2012.

Za razliku od dobre i drage riječi čovjek, mada samo čovjeka podrazumijeva, mojoj malenkosti malo bolje zvuči upravo u ljudskom smislu riječ: insan. Insan ima smisao svekolike, pa i nejasne skromnosti i skrušenosti ispred svoga Stvoritelja, ispred svoga neznanja i neizvjesnosti izvan svojih malih snaga.

        A čovjek? Kako to gordo, ali i smiješno nerazumno zvuči poslije svega što je nesretnik učinio, mada sintagmu pripisuju Maksimu Gorkom.

        Ako uzmemo za početak progovora riječ čovjek valja nam prihvatiti i čovještvo i nečovještvo, pa i čovječanstvo – koje u čovjekovoj recepciji nema ni predstavu/sliku o sebi. Naime, tu sliku/predodžbu nije moguće stvoriti zbog svih razlika koje su među ljudima izgrađivane i izgrađene, od čovjekovih početaka do danas. Upravo sa svim što ta izgradnja znači.

        Čovjek se naime i nije držao ljudski i čovječno pa su mu namjere izlazile na koješta i ništa, na hrđu i zlodjela. Pouzdano, na njegovome tragu ostalo je samo ono što nije mogao uništiti. To što je ostalo, zovemokulturom. Razumijemo li šta to znači? Kako je nastalo, s obzirom da nedostaje sve to što je bilo od značaja i imalo utjecaja na ono što vide naše oči, a što je samo stjecajem uvjeta nekakav zbir vrijednosti.

        Razlike su svakojake: tradicijske, jezične ili jezičke, antropološke, kulturne, kulturalne, kulturološke, ideološke… u svakom primjeru stvarne, žestoke i ubojite, stvarne i nepomirljive.

        Ako za početak tantavice uzmemo insana, riječ iz našeg jezika, stjecajem okolnosti tursko-arpskog podrijetla, imamo samo humanu/ljudsku pojavu kao jedinku i interesantne aspekte viđenja u produžetku. Insanje ljudsko biće, čeljade /čeljad – članovi obitelji, ukućani/, ali i insanijet – ljudskost i čovječanstvo pri čemu riječ insan određuje prost zbir jedinki u insanijetu. Potom, pouzdano s istim morfološkim porijeklom i korijenom /civilizacijski i hronološki gledano sasvim opravdano!/ u latinskom jeziku: insanitet, latinski: nezdravost, bolest uma, ludilo, ludost, bezumlje, mahnitost, insanity – mora… Nije isključena stvarna morfološka veza ovih pojmova, makar je latinski mrtav jezik.

        Dobra riječ insan ima istinsku prednost, koju, dakako, ne moramo prihvatiti. Ako smo ostali kod riječičovjek, koja se takođe produžava u čovještvo, čovječnost, čovječanstvo, imajmo barem na umu riječ insan, jer, to je takođe /mada, stranog porijekla, naša riječ/ koja konkretnije ima u vidu insana/čovjeka kao jedinku/pojedinca. Želimo reći, kako su svi /ljudski i životinjski/ jezici na svijetu naši, ako smo dijelom svijeta i insanijeta/čovječanstva. Nije ovo nikakav pokušaj naivnog lingvista, jer, lingvist nisam uopće, da jednoj riječi arapsko-turskog podrijetla damo opće značenje /koje ona već ima/.

* * *

        Naime, o čovjeku/insanu pojedincu bismo i željeli napisati riječ, ali kako do njega doći, svakog dana nam je nejasnije. Rase – boje, plemena, jezici, nacije, teritorije, države i državljanstva, mora i okeani, prijatelji i neprijatelji, političke i nevladine udruge, društvene mreže na internetu, ideologije i govnarije – fašizam, nacizam, fanatizam, mediji, seksualna opredjeljenja, zanimanja i profesije, tajna društva, gledatelji televizija i različitih televizjskih programa, slušatelji radija i čitatelji printa, pošiljatelji i primatelji sms poruka, imaoci mobilnih telefona i tableta, korisnici interneta i društvenih mreža komuniciranja, alkoholičari, vinopije i pivopije, vegetarijanci i mesožderi, ovisnici po redu, neradnici i duševni bolesnici, religiozni i ateisti, utovljenici i mršavi, stari i mladi, ljubitelji prirode i tehnologije, oženjeni i ledični, bolesni i zdravi, bolesnici od neizlječivih i izlječivih bolesti, etc., etc.

        Procjenjujući sve što zna, čovjek će logično i kao u šali pomisliti kako su psi najpametniji na svijetu, svi isto jedu, vole i na isti način se glasaju. Odnosno kako su životinje savršene. Koriste a ne unuštavaju prirodu. Bjelci govore stotine jezika koje međusobno ne razumiju; žuta, crvena rasa i crnci također. Čisti užas od međusobnih atvarnih razlika i podijeljenosti.

        Želimo reći kako sve to odvaja čovjeka od čovjeka, ili, kako su to mjesta – dodirne tačke na kojima čovjek na čovjeka nasrće ili kako bi drugog čovjeka uključio i utjerao u red ili, kako bi ga ekskomunicirao – isključio iz stranke, ideologije, vjere, crkve, tvornice, radnog mjesta, nacije, rase… Osim pomenutih postoji i funkcionira bezbroj obavezujućih, uglavnom nasilnih modela i odnosa za ljude, i opet: etc.

        To su ipak i oblici međusobnog komuniciranja, makar u nekim odnosima bili uistinu rigidni, morbidni, primitivni, ništavi, ružni, lijepi, nedostatni, pretjerani, neodmjereni, manjkavi, osioni, rogobatni, odmjereni, etični, estetični, izlišni, ali bez iznimke smišljeni da čovjeka utjeraju u red i poredak koji grupi garantira uspjeh, etc.

* * *

        Zastrašujuća je stvar, za svakog pojedinca/osobu, ostati izvan kruga etabliranih, kruga priznatih i poznatih. Navešćemo  osobni primjer:

        Godine 1989. nakon Miloševićevog govora na Gazimestanu, videći u pozadini mitologiju i arhetip, na skupu gradskih uglednika Tuzle: Savez udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata, Savez socijalističke omladine, Opštinska konferencija Socijalističkog saveza, Opštinska konferencija Saveza komunista i mediji, do izvjesne mjere u afektu, jer se od mene kao direktora Doma mladih Tuzla očekivalo da na Miting podrške Slbodanu Miloševiću /u program zamišljenih govorancija na Pingi/ izvedem Ansambl Doma mladih Iskre /čiji sam bio direktorom/. Rekao sam da to neću učiniti niti sada niti ikada više, i da me ne pozivaju na slične sastanke jer istupam iz SKJ. Nisam objašnjavao niti imao volju da to šire objašnjavam.

        Vratio sam se na radno mjesto i u pisanoj formi objasnio da istupam iz SKJ – SK BiH, zbog idejnog skretanja Partije ka nacionalnom arhetipu i radi njezinog napuštanja borbe za klasne interese radnika. Izjavu sam uručio sekretaru svoje partijske organizacije i Općinskom komitetu, a dao napisao otkaz na funkciju direktora Doma mladih Tuzla, jer sam istupio iz Partije koja me na tu funkciju usmjerila /uputila/ i po čijoj sam preporuci imenovan.

        U tom trenutku bio sam sasvim svjestan kako sam spreman snositi sve posljedice. Odjedanputa me uhvatio paničan strah! Pa, napustio sam one sa kojima sam bio već 30 godina kao pionir, omladinac i udarnik, član Saveza komunista i Socijalističkog saveza radnog naroda, etc.! Kako ću sada sam?! Mimo svih njih!? I, svi oni će biti protiv mene, a bili smo u svemu zajedno! Jer: Ko nije sa nama, taj je protiv nas!

        Onda sam se vratio na razlog svoga istupanja i njegova stvarnost me odjedanputa osnažila! Upravu sam! Ne mogu biti upravu oni koji u SKJ podržavaju srpski /ili bilo koji drugi/ nacionalni arhetip kao osnovu postupanja i djelovanja! Oni koji podržavaju ideološku propagandu razdora. Bijah uvjeren kako je SKJ izdao sam sebe, napustio svoje svete i osnovne postavke organiziranja i djelovanja kao avangarda radničke klase!

* * *

        Danas, svega se prisjećam u nastojanju da razumijem položaj i ulogu raznih grupa i pojedinaca u njima. Ustvari, svjestan sam kako sam napustio SKJ jer sam imao punu svijest o tome kako to nije više ona partija u koju sam stupio jer je napustila vlastiti Program, a metod rada poznat kao demokratski centralizam koji joj je davao nevjerojatnu snagu, bio je tek puko pokriće za najraznovrsnije kokošare koji su koristili svoje pozicije za osobno stjecanje i uvećavanje osobnog imetka. Koristili su sva moguća i nemoguća sredstva, a nekolicinu poštenih ljudi kakvim sam se smatrao, koristili kao glupe vodonoše za svoje prljave poslove i prema potrebi kao paravan.

        Dakako, u ovom tekstu, osim kao banalan i stvaran primjer, nemam nikakvo drugo mjesto niti ulogu. Razmišljam o tome kako je još puno teže napustiti nacionalnu stranku koja ima nacionalni ekskluzivitet predstavljanja naroda /dakle: snažnu fašističku dimenziju/ kohezionu i reprezentativnu odliku. Kako se odreći toga?! Kako se suočiti otriježnjen sa sobom bez toga? Kako pogledati stranačke znance? Kakvu represiju očekivati, jer, takav pojedinac može odati stranku u vezi sa svim nedozvoljenim što je činila i posebno onim što je imalo fašistički karakter u toj raboti.

        Kako napustiti nedvojbeno fašistički organizoranu grupu koja je godinama pustošila stadione, sportske dvorane, gradske ulice, nadgrobne spomenike, spomen obilježja, automobile, autobuse!? Činila zlo i nedjela koja su u optici istražnih organa!? Grupu koja je opljačkala banku, benzinsku crpku, tržni centar, ubila čovjeka, silovala ženu, etc?

        Ustvari, trebali bismo razumjeti kako smo sudjelovanjem u nedjelu i nečasnom poslu, krug i vrata za povratak iza sebe zatvorili sami i kako treba imati petlju i sve to napustiti, sa svima se suočiti i sukobiti. A događaju se sve grozomornije stvari u kojima čovjek sudjeluje, sada i sasvim protivno svojoj volji. Stvar je ista u grupi fašista i ovisnika o heroinu. Iz dana u dan biva sve gore. Ovisnost i prestaje, ali učesnici ne dopuštaju da se lanac zla prekine, da se zlo zaustavi. Na nevjerojatan način zlo je obavezujuće. Do bezizlaza. Ogromnom broju ljudi trebalo bi objasniti mnogo stvari. Slično je i sa udrugama koje su zapale u stereotip i šablon pa gule svoje, a život odavno ide u drugom smjeru.  

        Ustvari, stranke, društva i udruge, ukoliko su kompaktnije organizirane, pojedincima su teže i zahtjevnije za napuštanje, jer obavezuju na zajednički uspjeh i propast. I u biti, na tome su i zasnovane, inače, ne bi bile moguće. Dakle, zasnovane su na čovjekovom intimnom osjećanju odgovornosti za osobni stav o pripadnosti grupi. Naime, čovjek uvijek dobrovoljno pristupa takvim grupama i organizacijama. Tako se i dogodi da grupa asistira ili čak sudjeluje u premlaćivanju, pa i ubojstvu jedne osobe. Svako se mora pred svima iskazati. Ustvari, to ga i čini pripadnikom grupe, ideologije, jednakim sa drugima. Sigurnim sudionikom za grupu i njezinu budućnost, ma kakva da jest.

        U ovom nivou, sve vrste analogije, izvrsno funkcioniraju.

        Navodim istinit primjer.

* * *

        Između dva svjetska rata četnici su bili batinaši radikalne stranke. Ko god im se ne dopada, ima da dobije svoje! Ali i age i  begovi, imali su svoje sluge i povjerljive ljude! Ako!

        Ahmet Zukobašić iz Gračanice, bio je mali rastom ali vrlo otresit i kuražan čovjek! Radikalno je shvatao stvari i imao je želju tako djelati! Imao je želju postati četnik.

        Početkom Drugog svjetskog rata otišao je do prve četničke komande i izrazio svoju želju. Izašli su u dvorište, gdje ga je četnički starješina pripitao: – Hoćeš u četnike? – Jah! odgovorio je Ahmet. – Penji se! – reče četnički starješina i pokaza mu na oveće stablo šljive u dvorištu. Ahmet se bez riječi pope. – Skači! – naredi starješina. Ahmet pogleda naniže i vidje da je desetak četnika sa bajonetima na puščanim cijevima okrenulo noževe prema njemu, nagore. Ahmet bez razmišljanja skoči na bajonete. Četnici izmakoše sječiva. – Primljen si! – reče starješina i pozva ga u Štab kako bi dao podatke za isprave.

        Nije poznato niti zabilježeno da je Zukobašić kao četnik počinio neki zločin u toku Drugog svjetskog rata, mada imamo pravo misliti što hoćemo.

        Po okončanju rata došao je kući, u Gračanicu. Uzeo je suprugu i dvoje djece i sjeo u vlak za Doboj. Kada je vidio da mu sa dvije strane prilaze patrole milicije, odšarafio je ručnu bombu i ubio sebe i obitelj.

        Blisko rečenome, u ulične bande, među dilere, navijačke grupe, stranke, u tajna društva ljude primaju na osmišljen način dajući im prethodne zadatke, prateći i provjeravajući njihovo ponašanje i postupke slijedeći tako neku vrstu izgrađenog kodeksa, pribavljajući dokaze o njihovim sposobnostima i odanost ideji vodilji.

        Nose lance i kožnu odjeću, otrcani džins, jakne s natpisima anđeli pakla, voze harly motocikle i koriste kolonjske vode, nose drečave marame oko vrata, umjesto ili ispod najrazličitijih kapa. Imaju drečave i neukusne tetovaže. Rukavice bez prstiju. Voze motocikle određene marke ili posebne izrade.

        Nekad su to registrirani zatvoreni muški, ali i ženski klubovi za različite sportove na zatvorenim terenima i samo njima namijenjenim barovima, striptizetama, mogućnostima prenoćišta i dosta visokim članarinama. Grupe sa oldtajmerima, etc.

        Tako ljudi, postaju uhvaćeni osobnim postupcima koje su već učinili, oznakama koje su prihvatili. Postaju zarobljenici određenog kruga iz kojega više ne mogu izaći, jer moraju čuvati tajne postupke i podatke o prijemu i ponašanju i ne/djelima koja su učinjena.

        Posebno su rigidne grupe na granici maloljetstva koje nasrću na starije ljude, bezrazložno, u parkovima i odmaralištima, ili čak i radi razbojstva. Oni postaju neka i nečija vojska za izvršavanje određenih najčešće prljavih poslova i zadataka koje, kako vrijeme odmiče, imaju sve manju mogućnost da zadatke odbiju.

        Slično je i sa prijemom i angažiranjem u radu političkih stranaka najrazličitijih ideologija i predznaka. Ekskluzivno nacionalne stranke bez iznimke, imaju fašističku opciju odvajanja od drugih naroda – tj.segregaciju – odvajanje i tako elemenat aparthejda, što se prema prilikama i odnosima može transformirati do potpunog fašizma čak i kad uključuju odane pojedince drugih nacija – oni su u takvim strankama beznačajni u određenom trenutku, istureni kao lažni dokaz upravo u prvi fašistički stroj, poslani na prvi važan zadatak u interesu druge nacije, etc.

        Oni koji uđu u takvo društvo, nemaju izglede za povlačenje jer ono što će im se dogoditi, što će ih pogoditi, teško mogu preživjeti, potom, ostat će obilježeni zauvijek, gledani od svih i sa svih strana. Pokazalo se da su u takvim situacijama optužbe grube i nepravedne do ludila, a likvidacije skoro, pa uobičajene.

* * *

        Sociologija kao nauka o društvu vidi i uvažava najrazličitije marginalne grupe. Odlika je svih tih grupazatvorenost interesom radi kojega su formirane. Njihova sužena optika i recepcija čini ih efikasnim u njihovim namjerama, ali i isključivim prema okolini i zahtjevnim do nemilosrđa prema svome članstvu u najrazličitijem smislu, kao i prema populaciji protiv koje su okrenuti.

        Čisto fašističke grupe, s programski identičnim ciljevima kakve je isticao Adolf Hitler u svome ne/djeluMein Kampf i njegova Nacionalsocijalistička demokratska partija – NSDP – danas zovemo neofašističkim, ali im dopuštamo djelovanje i na našu beskrajnu sramotu, nismo u stanju donijeti zakon o zabrani njihovoga organiziranja i djelovanja. One su ili dijelom, ili cjelovito organizirane paraformacije koje razvaljuju sportske dvorane, stadione, ulice i izloge, automobile i autobuse, ubijaju svoje neistomišljenike ispod naših prozora, na našim ulicama kojima već sutradan prolazimo bez zadnje pri/misli o bilo kakvom zlu koje je nekoga snašlo, mada i nas može snaći.

        Kriminalne grupe, povezane s dobavom i rasturanjem narkotika imaju iznimno široku organizacionu osnovu, nerijetko čak u nekoliko država i vrlo visoku piramidu, a vrh je nerijetko u oblacima. Pošto u osnovici rade s ovisnicima o narkoticima, veoma je teško i skoro nemoguće doprijeti do organizatora pa i dilera, ako ovisnik nije van sebe definitivno izbezumljen nedostatkom droge.

        Stvar je gora, što ovisnici nerijetko posežu za kriminalnim radnjama kako bi došli do novca: krađe novca i stvari koje mogu prodati za novac, navođenja na prostituciju i neposrednog podvođenja, udruživanja sa drugim ovisnicima za izvršenje najrazličitijih kriminalnih radnji i djela do ubojstva i trgovine ljudima i ljudskim organima.

        Ovisnika je praktično nemoguće navesti da oda svoga dilera – čovjeka od i preko kojega nabavlja drogu jer u cijeloj piramidi nabavke i rasturanja zna samo jednu osobu i svjestan je kako sljedeći put neće imati od koga da nabavi drogu, ili će ako bude otkriven kao dostavljač biti kažnjen prema nemilosrdnim pravilimakriminalaca.

* * *

        Grupe organizirane radi razbojstava i ubojstava, u pravilu ne smiju nikoga odati čak i kad doguraju do teške zakonske represije, jer će poslije i sami biti neljudski kažnjeni od članova grupe kojoj su pripadali.

        Grupe organizirane radi uživanja droge, seksa, pušenja, ispijanja piva, ne žele nikome odati tajnu svojih užitaka, pa zato kriju i sudionike i mjesto svoga uživanja. Zato se zlodjela i ubojstva događeju u nizu, lancu…

        Kako da se u svemu tome snađe čovjek, jer insan, spomenut na početku ne bi trebao ulaziti /a ulazi/ u te kompromitirajuće situcaije. Ako griješi, griješi sam za sebe i o osobnom trošku. U stanju je biti sam i nije mu potreban niko za zajednički život. Ustvari, svjestan je kako je sam rođen i kako mu je samom biti i /i mriti/ u smrti. I spreman je na to. Jer, niko nije imun na ljudske slabosti.

Gospođo Kitarović, ruke dalje od Bosne i Hercegovine

 

Autor tacno.net 15.1.2015. u 11:48

Gradimir Gojer

Prvi javni istupi novoizabrane predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović ponajmanje su mudri, a o korektnosti, poglavito kada je u pitanju Bosna i Hercegovina, najmanje što mogu reći i biti super blag je da su neprimjereni, izravno upereni protiv nabrojnijeg bh. naroda, protiv Bošnjaka. Posve je jasno da gospođa Kitarović ima veliku potrebu da se oduži svojim brojnim glasačima iz BiH. Ali ona kao predsjednica susjedne nam i prijateljske zemlje (!?!) ima mnogo načina da to učini, poglavito na gospodarskom, ekonomskom planu…

Piše: Gradimir Gojer

Dapače, gospođa predsjednica Kiratović izabrala je najgori mogući način. Startovala je tamo gdje su glavni hrvatski ultranacionalisti i krajnji desničari stali: startovala je od uspostave takozvanog Trećeg entiteta, ustvrdivši da ako to hrvatski narod u BiH želi, da će ga ona kao predsjednica države podržati… Pri tome je gospođa Kitarović izgleda smetnula s uma da je treći entitet ustvari povratak hrvatske republike Herceg-Bosne iza koje su ostali samo zlo, krv i ogromne žrtve. Treći enitet znači revitalizaicju svega onoga što su u našu modernu povijest namrijeli i Heliodromi i Ahmići i kazamati diljem Mostara i drugih gradova. Herceg-Bosna je, uostalom, tvorevina čijim se projektantima i izvršiteljima nauma u ime hrvatskog naroda u BiH i u ime prisajedinjenja Herceg-Bosne Republici Hrvatskoj i sad sudi u Haškom sudištu, a ishod tog suđenja radoznalo isčekuje svjetska javnost. Zasnovana na fašistoidnoj matrici istrebljenja Bošnjaka sa njihovih vječnih ognjišta, ali i golemim preseljenjima samih Hrvata iz najplodnijih dijelova Bosne u kamenita bespuća Hercegovine, ta je tvorevina bila već u startu osuđena na propast!

Sve to je trebala sa svojim savjetnicima proučiti Kolinda Grabar Kitarović prije nego što je namjerila ugađati uhu svojih pristaša i glasača, uglavnom iz Hercegovine.

Ako gospođa Kitarović ovako misli rješavati brojna otvorena pitanja u BiH, poglavito ona o jednakopravnosti hrvatskog naroda sa druga dva naroda, bolje joj je da ne dolazi u našu državu. Jer njezino mišljenje evidentno slijedi genocidne poticaje fašističke politike Tuđmana, Gojka Šuška i ostalih projektanata nestanka Bošnjaka sa teritorija koje je Tuđman želio u svojim povjesničarskim zabludama pretvoriti u novu banovinu???!

Evidentno političko piljarenje Kolinde Grabar Kitarović moralo bi ozbiljnije biti tretirano i od njenog stranačkog vođe, gospodina Karamarka, jer je njezina izjava o trećem entitetu politički prljava, nedostojna modernog hrvatskog državnika i očajna u svojoj neljudskosti! U ovoj situaciji u kojoj na jednoj strani rastu sile destrukcije i disolucije Bosne i Hercegovine iz Republike Srpske, predvođene otvorenim neprijateljem države BiH, Miloradom Dodikom, prekosavke mudrolije, koje po mnogo čemu smrde na fašistoidnu ideju nisu, nažalost, naišle na ozbiljniju branu i otpor u bh. političkim krugovima???!

Očekivao sam reakciju gospodina Zlatka Lagumdžije, ministra vanjskih poslova, očekivao sam od sve trojice članova predsjedništva BiH da daju odgovor na ove krajnje nedobronamjerne izjave i otvoreno miješanje gospođe Grabar Kitarović u unutrašnje stvari i uređenje BiH.

Tko je gospođa Kitarović da inzistira na novoj konferenciji o BiH? Nije li ta njena izjava otvoreni udar na politiku SAD, koje se, kao i sam Milorad Dodik, drže k’o pijan plota Daytonskog mirovnog ugovora, koji uzgred budi rečeno nije ispunjen u svojim temeljnim stavkama, a to su povratak izbjeglih i raseljenih i stvaranje zajedničkih korporacija??!!

Gospođo Grabar Kitarović, ruke dalje od Bosne i Hercegovine!

Svako unutarnje pomjeranje granica i crtanje novih znači krvavi pir, znači novu vatru, nove žrtve, znači Bosnu i Hercegovinu u plamenu.

Garantiram da ima dovoljno bosansko-hercegovačkih domoljuba i integralista koji vam to neće dozvoliti! Borio sam se i borim, i dan danas za jednakopravnost hrvatskoga naroda na svakom pedlju BiH, ali gospođa, koja je uostalom veliki dio svoga života provela van Republike Hrvatske, niti razumije niti može razumjeti zajedničko življenje. Življenje jednih pored drugih nikada nije bilo prisutno pod bosanskim i hercegovačkim nebom. Krivo su vas učili gospođo Kitarović da je BiH mehanički spoj nekog Daytonskog konstrukta!

Ruke dalje od Bosne i Hercegovine, jer bh. domoljubi znaju i drugačije razgovarati.

PORIJEKLO NAŠIH VRSTA

Zločinci su ubijali, pobjednici krali, mediji lagali

 

Ratni zločinci odradili su posao ubijanja, tranzicioni pobjednici posao krađe, a mediji posao laganja, u ujedinjenom zločinačkom pothvatu. Tako su stvorene zajednice utemeljene na laži, krađi i ubijanju, na trostrukom utemeljujućem zločinu

PITANJA SU TEŠKA

Zašto naši narodi sa takvom strašću i postojanošću brane svoje zločince, otkud sav taj ponos zbog zločina počinjenih u njihovo ime?
Imaju li naše države drugoga posla nego da revidiraju, peglaju, retuširaju svoje male, beznačajne povijesti, koje su, kao i povijesti svih drugih država, zapravo povijesti zločina?
Zašto se ta činjenica uvijek interpretira kao povijest zločina učinjenih nad „nama“, ne povijest zločina koje smo počinili „mi“?
Čemu svo to insistiranje na vlastitim žrtvama, baš kao da je neko, nekada, svoje žrtve naplatio? Kao da se prinošenjem žrtava na oltar krvave istorije stiče neko dodatno pravo? Baš kao što prebrojavanje vlastitih žrtava vodi bilo čemu osim novim žrtvama?
Zašto su hrvatski navijači u Milanu pjevali ustaške pjesme i izazvali prekid meča italijanske i njihove fudbalske reprezentacije? Zašto se neko ponosi monstruoznostima koje su ustaše počinjele? Ko pri zdravoj svjesti želi prisvojiti užasno nasljeđe Jasenovca?
Otkud svi oni „Nož, žica, Srebrenica“, „Oj Pazaru, novi Vukovaru, oj Sjenice, nova Srebrenice“ transparenti na stadionima širom Srbije?
Otkud takozvanim intelektualnim elitama, konzerviranim u akademijama i na univerzitetima, energija za silne „naučne radove“ koji osporavaju ili barem relativizuju povijest zločina etničkih zajednica koje im plaćaju sinekuru?

Kako je došlo do prećutnog sporazuma elite i građana da je odbrana zločina baš ono zbog čega elitu plaćaju poreski obveznici?

ODGOVOR JE JEDNOSTAVAN

Sveti Augustin bi, na primjer, na ova pitanja imao jednostavan odgovor. To je tako jer ono o čemu govorimo i nisu narodi i države, nego razbojničke družine. Koje čine sve što mogu da to i ostanu.
Mislim, naravno, na onaj znameniti citat iz Augustina koji kaže:

Odmakne li se pravda, što su kraljevstva ako ne velike razbojničke družine? Jer što su drugo razbojničke družine negoli mala kraljevstva? Ta družina je skupina ljudi kojom vođa upravlja, vezani su zajedničkim ugovorom, plijen dijele po uglavljenu zakonu. Ako pri dolasku velikog broja vojnika to zlo tako naraste te i mjesta zaposjedne, uspostavi svoje sjedište, osvoji gradove i podjarmi narode, onda sebi bjelodano prisvaja naziv kraljevstva, koje mu javno dodjeljuje ne umanjena pohlepa, prirodita nekazanost.

Jer i duhovito i istinito odvratio je Aleksandru Velikom neki zarobljeni gusar. Kad je toga čovjeka kralj upitao, što je mislio, kad se upustio po moru napadati, on mu je otvoreno i drsko odgovorio: ‘Isto što i ti kad si napao cijeli svijet; ali jer to ja činim s malim brodom, zovu me lopovom; a ti s golemim brodovljem, i zovu te carem’.

Dakle: utemeljenje i održanje države uvijek podrazumijeva određeni stepen nasilja, pri čemu je brutalna fizička represija tek vrh ledenog brijega. Jedino što iskupljuje državu, po Augustinu, jeste distribucija pravde. Ukoliko se iz države ukloni pravda, ono što ostaje nije država, nego „razbojnička družina“.

Stoga: jesmo li sigurni da imamo države? Ili smo taoci (ili možda saučesnici?) razbojničkih družina?

Ne mislim to tek formalno: imaju naše zajednice zastavu, himnu, međunarodno priznanje itd… Ono što nas mora zanimati više od simboličke reprezentacije državnosti jeste pitanje: gdje je danas ovdje pravda?

Da li se pitanje pravde „za nas“ doista rješava u Haagu? Ili je Haški sud tek dio obmanjujućeg mehanizma koji na pogrešna pitanja daje nedostatne odgovore? Dobro: pušten je Šešelj i to nije pravedno. Pa smo bijesni zbog toga. No sve i da je bilo drugačije, da je Šešelj osuđen, je li to ona pravda koja nam je nasušno potrebna?

STVARI STOJE OVAKO

Računam da smo do sada shvatili da je tranzicija drugo, ljepše ime za pljačku. Tranzicija je neraskidivo povezana sa post-jugoslovenskim ratovima. Tranzicija je bila nastavak rata drugim sredstvima, kao što su i ratovi bili početak tranzicije drugim sredstvima. Jedni su u ratove ušli iz ideala. Drugi su rat koristili kao mogućnost za krađu. Prvi se danas zovu gubitnicima tranzicije. Drugi su tranzicioni pobjednici. Kada se zbroji svo zlo koje je tranzicija učinila mnogim ljudima, jasno je da je u pitanju zločin.

Stoga: sva pravda ovoga svijeta primijenjena na ratne zločine nedostatna je ukoliko nema pravde za tranzicioni zločin. A nje ne može biti bez oduzimanje dobara stečenih tim zločinom. A takve pravde nema na vidiku.

Mladi čovjek, nezaposlen, bijesan, bez izgleda na dobru budućnost, koji je otišao u Milano i slavio ustaštvo, kao i onaj koji je izašao na ulicu da slavi zastavu Velike Albanije koju je nosio dron, kao i onaj koji je utrčao na teren da bije albanske fudbalere, politički je idiot, i kao takav, idealan podanik. Svojim činom on snaži, reprodukuje sistem u kojem je on gubitnik, sistem čija je i on žrtva.

Ratni zločinci odradili su posao ubijanja, tranzicioni pobjednici posao krađe, a mediji posao laganja, u ujedinjenom zločinačkom pothvatu. Tako su stvorene zajednice utemeljene na laži, krađi i ubijanju, na trostrukom utemeljujućem zločinu.

Andrej Nikolaidis
(zurnal.info)

Radoje Domanović-Vođa

Vođa

- Braćo i drugovi, saslušao sam sve govore pa vas molim da i vi mene čujete. Svi nam dogovori i razgovori ne vrede dokle god smo mi u ovom neplodnom kraju. Na ovoj prljuši i kamenu nije moglo rađati ni kad su bile kišne godine, a kamoli na ovakvu sušu kakvu valjda niko nikad nije zapamtio. Dokle ćemo se ovako sastajati i naprazno razgovarati? Stoka nam polipsa bez hrane, a još malo pa će nam i deca skapavati od gladi zajedno s nama. Mi moramo izabrati drugi način, bolji i pametniji. Ja mislim da je najbolje da mi ostavimo ovaj nerodni kraj pa da se krenemo u beli svet, da tražimo bolju i plodniju zemlju jer se ovako ne može živeti.

(Tako je govorio nekad, na nekom zboru, iznemoglim glasom jedan od stanovnika nekog neplodnog kraja. Gde i kad je ovo bilo, to se, mislim, ne tiče ni vas ni mene. Glavno je da vi meni verujete da je to bilo negde i nekad u nekom kraju, a to je dosta. Ono, doduše, nekad sam držao da sam celu ovu stvar ja sam odnekud izmislio, ali malo-pomalo oslobodih se te strašne zablude i sad tvrdo verujem da je sve ovo što ću sad pričati bilo i moralo biti negde i nekad, i da ja to nikad i ni na koji način nisam ni mogao izmisliti.)

Slušaoci bleda, ispijena lica, tupa, mutna, gotovo besvesnog pogleda, sa rukama pod pojasom, kao da oživeše na ove mudre reči. Svaki je već sebe zamišljao u kakvom čarobnom, rajskom predelu, gde se mučan i trudan rad plaća obilnom žetvom.

- Tako je, tako je... - zašuštaše iznemogli glasovi sa sviju strana.

- Je li b-l-i-z-u? - ču se razvučen šapat iz jednog ugla.

- Braćo! - otpoče opet jedan govoriti malo jačim glasom. - Mi moramo odmah poslušati ovaj predlog, jer ovako se više ne može. Radili smo i mučili smo se, pa sve uzalud. Odvajali smo i od usta svojih te sejali, ali naiđu bujice pa snesu i seme i zemlju sa vrleti, i ostane go kamen. Hoćemo li mi večito ovde ostati i raditi od jutra do mraka, pa opet biti i gladni i žedni, i goli i bosi?... Moramo poći i potražiti bolju, plodniju zemlju, gde će nam se mučan trud nagrađivati bogatim plodom.

- Da pođemo, odmah da pođemo, jer se ovde živeti ne može! - zašušta šapat, i masa pođe nekud ne misleći kuda.

- Stanite, braćo, kuda ćete? - i opet će onaj prvi govornik. - Moramo ići, ali se tako ne može. Mi moramo znati kuda idemo, inače možemo propasti gore mesto da se spasemo. Ja predlažem da izaberemo vođu, koga svi moramo slušati i koji će nas voditi pravim, najboljim i najprečim putem.

- Da izaberemo, odmah da izaberemo!... - ču se sa sviju strana.

Sad tek nastade prepirka, pravi haos. Svaki govori i niko nikog niti sluša, niti može čuti. Zatim se počeše odvajati u grupice; svaka šuška nešto za se, pa i grupice prskoše i uzeše se za ruke sve dva i dva, te jedan drugom govori i dokazuje, vuče jedan drugog za rukave i meće ruku na usta. Opet se sastanu svi, i opet svi govore.

- Braćo! - istače se odjednom jedan jači glas i nadmaši ostale promukle, tupe glasove. - Mi ovako ne možemo ništa učiniti. Svi govorimo, i niko nikog ne sluša. Biramo vođu! Pa koga bi to između nas i mogli izabrati? Ko je između nas putovao da zna putove? Mi se svi dobro znamo, i ja prvi se ne bih smeo sa svojom decom poveriti nijednome ovde na ovom zboru. Nego kažite vi meni koji poznaje onoga putnika tamo što još od jutros sedi u hladu kraj puta?

Nastade tišina, svi se okretoše nepoznatome i uzeše ga meriti od glave do pete.

Čovek onaj srednjih godina, mrka lica koje se gotovo i ne vidi od duge kose i brade, sedi, ćuti kao i dotle i nekako zamišljeno lupka debelim štapom po zemlji.

- Juče sam ja video ovoga istog čoveka sa jednim dečkom. Uhvatili se za ruke i idu ulicom. Sinoć onaj dečko otišao nekud kroza selo, a ovaj sam ostao.

- Ostavi, brate, te sitnice i ludorije da ne gubimo vremena. Ko je, da je, on je putnik izdaleka, čim ga niko od nas ne zna, te sigurno zna dobro najpreči i najbolji put da nas povede. Kako ga ja cenim, izgleda da je vrlo pametan čovek jer neprestano ćuti i misli. Drugi bi se brzoplet već deset puta dosad umešao među nas ili počeo ma s kim razgovor, a on toliko vremena sedi samcat i samo ćuti.

- Dabogme, ćuti čovek i misli nešto. To ne može biti druge nego da je vrlo pametan! - zaključiše i ostali pa uzeše opet zagledati stranca i svaki na njemu i njegovu izgledu otkri poneku sjajnu osobinu, poneki dokaz njegove neobično jake pameti.

Ne provede se mnogo razgovora, i svi se saglasiše da bi najbolje bilo da umole ovog putnika koga im je, kako vele, sam bog poslao: da ih povede u svet da traže bolji kraj i plodniju zemlju, da im bude vođ, a oni da ga bezuslovno slušaju i pokoravaju mu se.

Izabraše iz svoje sredine desetoricu koji će otići strancu te mu izneti pobude zbora i svoje bedne prilike i umoliti ga da se primi za vođu.

Otidoše ona desetorica, pokloniše se smerno pred mudrim strancem, i jedan od njih uze govoriti o neplodnom zemljištu njihova kraja, o sušnim godinama, o bednom stanju u kome se nalaze, i završi ovako:

- To nas nagoni da ostavimo svoj kraj i svoje kuće pa da pođemo u svet tražiti bolji zavičaj. I baš sad kada padosmo na tako srećnu misao, kao da se i bog smilova na nas te nam posla tebe, mudri i vrli stranče, da nas povedeš i spaseš bede. Mi te u ime svih stanovnika molimo da nam budeš vođ, pa kud god ti, mi za tobom. Ti znaš putove, ti si svakako i rođen u srećnijem i boljem zavičaju. Mi ćemo te slušati i pokoravati se svakoj naredbi tvojoj. Hoćeš li, mudri stranče, pristati da spaseš tolike duše od propasti, hoćeš li nam biti vođa?

Mudri stranac za sve vreme tog dirljivog govora ne podiže glavu. Ostade do kraja u istom položaju kako ga i zatekoše: oborio glavu namršten, ćuti, lupka po zemlji i - misli. Kad se govor završi, on ne menjajući položaj kratko i lagano procedi kroza zube:

- Hoću!

- Možemo li, dakle, poći s tobom i tražiti bolji kraj?

- Možete! - produži mudri stranac ne dižući glave.

Sad nastade oduševljenje i izjave zahvalnosti, ali na to mudrac ne reče ni reči.

Saopštiše zboru srećan uspeh dodajući kako tek sad vide kakva velika pamet leži u tom čoveku.

- Nije se ni makao s mesta, niti glave podiže, bar da vidi ko mu govori. Samo ćuti i misli. Na sve naše govore i zahvalnosti svega je dve reči progovorio.

- Pravi mudrac!... Retka pamet!... - povikaše veselo sa sviju strana, tvrdeći kako ga je sam bog kao anđela s neba poslao da ih spase. Svaki bejaše tvrdo uveren u uspeh pored takvog vođe, da ga ništa na svetu ne bi moglo razuveriti.

I tako na zboru bi sad utvrđeno da se krenu još sutra zorom.

*

Sutradan se iskupi sve što imaše odvažnosti da pođe na daleki put. Više od dve stotine porodica dođe na urečeno mesto, a malo ih je još i ostalo da čuvaju staro ognjište.

Tužno je pogledati tu masu bednog stanovništva koje ljuta nevolja nagoni da napusti kraj u kome su se rodili i u kome su grobovi predaka njihovih. Lica njihova koštunjava, iznemogla, suncem opaljena; patnja je dugim nizom mučnih godina ostavljala traga na njima i izrazu dala slike bede i gorkog očajanja. Ali se u ovom trenutku u njihovim očima ogledaše prvi zračak nade, ali i tuge za zavičajem. Ponekom starcu se slila suza niz smežurano lice, uzdiše, očajno vrti glavom s puno neke slutnje, i radije bi ostao da pričeka još koji dan pa da i on ostavi kosti u tom kršu negoli da traži bolji zavičaj; mnoge od žena glasno nariču i opraštaju se sa umrlima kojima grobove ostavljaju; ljudi se otimaju da se i sami ne bi raznežili i viču:

- Dobro, hoćete li da i dalje gladujemo u ovom prokletom kraju i da živimo po ovim udžericama?

A i oni bi sami čisto hteli da ceo taj prokleti kraj i one bedne kućice ponesu, da se može kako, sa sobom.

Graja i galama kao u svakoj masi. Uznemireni i ljudi i žene, a i deca što ih majke nose na leđima, u ljuljkama, udarila u ciku; uznemirila se nekako čak i stoka. Stoke malo i imaju, ali tu je poneka kravica, poneko mršavo, čupavo kljuse s velikom glavom i debelim nogama, na koga su natovarili vazda nekih ponjava, torbi, ili po dve vreće preko samara, pa se siroto povodi pod teretom, a opet se drži u sili pa zarže pokadšto. Neki, opet, natovarili magare, dečurlija vuče pse o lancima. Tu je, dakle, razgovor, vika, psovka, kuknjava, plač, lavež, pa čak i jedan magarac dva-triput njaknuo, ali vođa ni reči da progovori, kao da ga se cela ta masa i vreva ništa ne tiče. Pravi mudrac!

On jednako sedi oborene glave, ćuti i misli, i ako tek pljucne pokatkad, to mu je sve. Ali mu je baš zbog takva držanja popularnost narasla tako da je svaki bio u stanju skočiti, što kažu, za njim i u vatru i u vodu. Među mnogima mogao se čuti otprilike ovakav razgovor:

- More, srećni smo, te naiđosmo na ovakva čoveka, a da smo bez njega pošli, ne dao bog, zlo i naopako, propali bismo!

- To je pamet, moj brate! Samo ćuti, reči još nije progovorio! - reći će jedan pa pogleda sa strahopoštovanjem i ponosom u vođu.

- Šta ima da govori? Ko govori, taj malo što misli! Mudar čovek, razume se, pa samo ćuti i nešto misli!... - dodade drugi, pa i on sa strahopoštovanjem pogleda vođu.

- Pa nije ni lako voditi ovoliki svet! I mora da se misli kad je primio na sebe toliku dužnost! - opet će prvi.

Dođe vreme polasku. Čekali su malo ne bi li se još ko prisetio da pođe s njima, ali kako nikog ne beše, nije se moglo dalje oklevati.

- Hoćemo li krenuti? - pitaju vođu.

On ustade bez reči.

Uz vođu se odmah grupisaše najodvažniji ljudi da mu se nađu u nesrećnu slučaju i da ga čuvaju da mu se ne bi desila kakva opasnost.

Vođa svojski namršten, oborene glave, koraknu nekoliko puta mašući dostojanstveno štapom ispred sebe, a masa krene za njim i viknu nekoliko puta:

- Živeo!

Vođa koraknu još nekoliko koraka i udari u plot od opštinske zgrade. Tu, naravno, stade on, stade masa. Vođa se izmače malo i lupi dva-tri puta štapom po plotu.

- Šta ćemo? - pitaju.

On ćuti.

- Šta: šta ćemo? Obaljuj plot! To ćemo! Vidiš da čovek daje štapom znak šta treba raditi! - viknuše oni što su uz vođu.

- Eno vrata, eno vrata - viču deca i pokazuju vrata koja su ostala na protivnoj strani.

- Pssst, mir, deco!

- Buditeboksnama, što se čini! - krste se neke žene.

- Ni reči, on zna šta treba. Obaljujmo plot!

Za tili časak puče plot kao da ga nije bilo.

Prođoše.

Nisu makli ni sto koraka, a vođa zapade u neki veliki trnjak i zastade. S mukom se iščupa natrag i uze štapom udarati to levo, to desno. Stoje svi.

- Pa šta je sad opet? - viču oni pozadi.

- Da se probija trnjak! - viknuše opet oni uz vođu.

- Evo puta iza trnjaka! Evo puta iza trnjaka! - viču deca, pa i mnogi ljudi iz pozadine.

- Eto puta, eto puta! - rugaju se gnevno oni uz vođu. - A ko li zna kud vodi, slepci jedni? Ne mogu svi zapovedati! On zna kud je bolje i preče! Provaljujmo trnjak!

Navališe provaljivati.

- A jaoj! - zavapi poneko kome se zabije trn u ruku ili ga šine ostruga po licu.

- Nema, brajko, ništa bez muke. Valja se i promučiti ako mislimo uspeti! - odgovaraju na to najodvažniji.

Probiše posle mnogih napora trnjak i pođoše dalje.

Išli su neko kratko vreme i naiđoše na neke vrljike.

Obališe i njih pa pođoše dalje.

Malo su prešli toga dana jer su još nekoliko manjih, sličnih prepona morali savlađivati, a uz mršavu hranu, jer neko je poneo suva hleba i nešto malo smoka uz hleb, poneko samo hleba, da bar ovda-onda zalaže glad, a poneki ni hleba nije imao. Dao bog još letnje vreme te se bar gdegde nađe koja voćka.

Prvi dan tako pređoše malo, a osećahu mnogo umora. Opasnosti velike ne ukazaše se, pa i nesrećnih slučajeva ne beše. Naravno da se pri tako velikom preduzeću ovo mora računati u sitnice: jednu ženu ošinu trn po levom oku, te je previla vlažnu krpu; jedno dete udarila vrljika preko nožice pa hramlje i jauče; jedan starac se sapleo na ostrugu, pao i uganuo nogu, previli su mu tucan crni luk, a on junački trpi bol i ide dalje odvažno za vođom oslanjajući se na štap. (Mnogi su, doduše, govorili da čiča laže kako je uganuo nogu, već se samo pretvara jer je rad da se vrati natrag.) Najzad malo ko da nema trn u ruci ili da nije ogreben po licu. Ljudi junački trpe, žene proklinju čas kad su pošle, a deca ko deca, naravno plaču, jer ne pojme kako će se bogato nagraditi ta muka i bol.

Na preveliku sreću i radost sviju vođi se ništa nije desilo. Ono, ako ćemo pravo, njega najviše i čuvaju, ali tek, tek - ima čovek i sreće.

Na prvom konaku se pomoliše i zahvališe bogu što su prvi dan srećno putovali i što im se vođi nije nikakvo pa ni najmanje zlo dogodilo. Zatim će uzeti reč jedan iz one grupe najodvažnijih. Preko lica mu stoji masnica od ostruge, ali se on na to ne osvrće:

- Braćo! - poče on. - Evo smo, hvala bogu, već jedan dan prevalili srećno. Put nije lak, ali moramo savladati junački sve prepone, kad znamo da nas ovaj mučni put vodi sreći našoj. Neka nam bog milostivi sačuva vođu od svakog zla i da bi nas i dalje ovako uspešno vodio!...

- Sutra ću izgubiti, ako je tako, i ovo drugo oko!... - progunđa ljutito ona žena.

- A jaoj, noga! - prodera se čiča, oslobođen tom primedbom ženinom.

Deca već stalno kenjkaju i plaču, i jedva ih majke utišavaju da bi se čule reči govornikove.

- Jest, izgubićeš drugo oko! - planu govornik. - Pa neka oba oka izgubiš! Ništa to nije da jedna žena izgubi oči za ovako veliku stvar! To je sramota! Misliš li na dobro i sreću svoje dece? Neka polovina nas propadne za ovu stvar, pa ništa. Čudna mi čuda jedno oko! Šta će ti oči, kad ima ko za nas da gleda i vodi nas sreći? Valjda ćemo zbog tvoga oka i čičine noge napustiti ovo plemenito preduzeće?

- Laže čiča! Laže čiča, pretvara se samo da se vrati! - čuše se glasovi sa sviju strana.

- Kome se, braćo, ne ide - opet će govornik - neka se vrati, a ne da kuka i buni druge ljude. Šta se mene tiče, ja ću za ovim mudrim vođom ići dok me traje.

- Svi ćemo, svi za njim dok nas traje.

Vođa je ćutao.

Ljudi ga opet uzeše zagledati i šaputati:

- Samo ćuti i misli!

- Mudar čovek!

- Gle, kakvo je njemu čelo!

- I namršten jednako.

- Ozbiljan!

- Kuražan je, vidi se po njemu.

- Kuražan, mani ga: plot, vrljike, trnjake, sve to skrši. Samo tek namršten onako lupi štapom i ne govori ništa, a ti onda gledaj šta ćeš.

*

Tako prođe prvi dan, a sa istim uspehom prođe još nekoliko dana. Ništa od veće važnosti, same sitnije prepone: stropoštaju se u jendek, u jarugu, udare na vrzinu, na ostrugu, na bocu, slomi po nekoliko njih nogu ili ruku, razbije poneko glavu, ali se sve te muke podnose. Neki su starci propali, ali su stari i bili.

- Pomrli bi da su i u kući sedeli, akamoli na putu! - rekao je onaj govornik, te ohrabrio svet da ide dalje. Nekoliko manje dece od godine-dve dana propalo je, ali stegli su srce roditelji jer je tako bog hteo, a i žalost je manja što su deca manja.

- To je manja žalost, a ne dao bog da roditelji dočekaju da gube decu kad prispeju za udaju i ženidbu! Kad je tako suđeno, bolje što pre, jer manje i žalosti! - tešio je opet onaj govornik.

Mnogi hramlju i gegaju se, neki zavili marame preko glave i hladne obloge metnuli na čvoruge, neki nose ruku u marami. Svi se podrpali i pocepali, pa im vise dronjci s odela, ali ipak se ide srećno dalje. Sve bi to lakše podnosili, ali ih je glad često mučila. Ali napred se mora.

Jednog dana se desi nešto važnije.

Vođa ide napred, uz njega najodvažniji (manje dvojica. Za njih se ne zna gde su. Opšte je mišljenje da su izdali i pobegli. Jednom je prilikom onaj govornik i govorio o njihovu sramnom izdajstvu. Malo ih je koji drže da su propali u putu, ali ćute i mišljenje ne kazuju da se svet ne plaši), pa onda redom ostali. Najedared se ukaza grdno velika i duboka kamenita jaruga, pravi ambis. Obala tako strma da se nije smelo ni koračiti napred. I odvažni zastadoše i pogledaše vođu. On oborene glave, namršten i zamišljen ćuti i odvažno korača napred lupkajući štapom pred sobom to levo, to desno, po svom poznatom običaju, a to ga je, kako mnogi vele, pravilo još dostojanstvenijim. Nikoga on ne pogleda, ništa ne reče, na njegovom licu nikakve promene ni traga od straha. Sve bliže ambisu. Čak i oni najhrabriji od najhrabrijih došli u licu bledi kao krpa, a niko ne sme ni reči da primeti pametnom, oštrom i odvažnom vođi. Još dva koraka, pa je vođa do ambisa. U smrtnom strahu, razrogačenih očiju stuknuše svi, a najodvažniji taman da zadrže vođu, pa makar se ogrešili o disciplinu, a on u tom koraknu jedanput, drugi put i strmeknu u jarugu.

Nastade zabuna, kuknjava, graja, ovlada strah. Neki počeše bežati.

- Stanite, kuda ste nagli, braćo! Zar se tako drži zadata reč? Mi moramo napred za ovim mudrim čovekom, jer on zna šta radi! Nije valjda lud da sebe upropasti! Napred za njim! Ovo je najveća, ali možda i poslednja opasnost i prepona. Ko zna da još tu iza jaruge nije kakva divna plodna zemlja koju je bog nama namenio! Napred samo, jer bez žrtava nema ničega! - tako izgovori onaj govornik i koraknu dva koraka napred te ga nestade u jaruzi. Za njim oni najodvažniji, a za ovima jurnuše svi.

Kuknjava, stenjanje, kotrljanje, ječanje po strmoj obali one grdne rupčage. Bi se zakleo čovek da niko živ, akamoli zdrav i čitav izići ne može iz tog ambisa. Ali tvrd je čovečji život. Vođa je imao retku sreću pa se pri padu zadržao, kao i uvek, na nekom džbunu te se nije povredio, a uspeo je da se polako iskobelja i iziđe na obalu.

Dok se dole razlegaše kuknjava i lelek, ili se čujaše potmulo stenjanje, on seđaše nepomičan. Ćuti samo i misli. Neki dole ugruvani i rasrđeni počeše ga i psovati, ali se on ni na to ne osvrtaše.

Koji su se srećnije skotrljali i zaustavili se gde na džbun ili drvo, počeše s mukom izlaziti iz jaruge. Neko slomio nogu, nego ruku, neko razbio glavu, pa ga krv zalila po licu. Kako ko, tek niko čitav sem vođe. Gledaju u vođu mrko, popreko i stenju od bola, a on ni glave da digne. Ćuti i misli, kao svaki mudrac!

*

Prošlo je još vremena. Broj putnika sve manji i manji. Svaki dan odnese po nekog. Neki su napuštali takav put i vraćali se natrag.

Od velikog broja putnika zaostade još dvaestak. Svakom se očajanje i sumnja ogleda na mršavu, iznemoglu licu od napora i gladi, ali niko ništa ne govori. Ćute kao i vođa, i idu. Čak i onaj vatreni govornik maše očajno glavom. Težak je to put bio.

Iz dana u dan se i od ovih poče broj smanjivati, i ostade desetak druga. Lica još očajnija, a celim putem se mesto razgovora čuje kukanje i ječanje.

Sad više behu nakaze nego ljudi. Idu na štakama, obesili ruke o marame što su vezane oko vrata. Na glavi sila od prevoja, obloga, tiftika. I ako bi baš i hteli prinositi nove žrtve, nisu mogli, jer na telu gotovo i ne beše mesta za nove rane i uboj.

Izgubili su već i veru i nadanje i oni najodvažniji i najčvršći, ali idu ipak dalje, to jest muče se na neki način s teškim naporima uz kukanje od bola. Pa i šta bi kad se natrag ne može? Zar tolike žrtve, pa sad napustiti put?!

Smračilo se. Gegaju se tako na štakama, dok tek pogledaše, a vođe nema pred njima. Još po jedan korak, pa svi opet u jarugu.

- A jaoj, noga!... A jaoj, majko moja, ruka!... A jaoj! - razleže se kuknjava, a zatim samo krkljanje, ječanje i stenjanje. Jedan je potmuo glas psovao čak i dičnog vođu, pa umuče.

*

Kad je svanulo, a vođa sedi onako isto kao i onoga dana kad ga izabraše za vođu. Na njemu se ne opažaju nikakve promene.

Iz jaruge izbaulja onaj govornik, a za njim još dvojica. Obazreše se oko sebe onako nagrđeni i krvavi da vide koliko ih je ostalo, ali samo je još njih trojica. Smrtni strah i očajanje ispuni njihovu dušu. Predeo nepoznat, brdovit, go kamen, a puta nigde. Još pre dva dana su prešli preko puta i ostavili ga. Vođa je tako vodio.

Pomisliše na tolike drugove i prijatelje, na toliku rodbinu koja propade na tom čudotvornom putu, pa ih obuze tuga jača od bola u osakaćenim udovima. Gledahu rođenim očima svoju rođenu propast.

Onaj govornik priđe vođi i poče govoriti iznemoglim, ustreptalim glasom, punim bola, očajanja i gorčine:

- Kuda ćemo?

Vođa ćuti.

- Kuda nas vodiš i gde si nas doveo? Mi se tebi poverismo zajedno sa svojim porodicama i pođosmo za tobom ostavivši kuće i grobove naših predaka ne bismo li se spasli propasti u onom neplodnom kraju, a ti nas gore upropasti. Dve stotine porodica povedosmo za tobom, a sada prebroj koliko nas je još ostalo.

- Pa zar niste svi na broju? - procedi vođa ne dižući glave.

- Kako to pitaš? Digni glavu, pogledaj, prebroj koliko nas ostade na ovom nesrećnom putu! Pogledaj kakvi smo i mi što ostadosmo. Bolje da nismo ni ostali nego da smo ovakve nakaze.

- Ne mogu da pogledam!...

- Zašto?!

- Slep sam!

Nastade tajac.

- Jesi li u putu vid izgubio?

- Ja sam se i rodio slep.

Ona trojica oboriše očajno glave.

Jesenji vetar strahovito huči planinom i nosi uvelo lišće. Po brdima se povila magla, a kroz hladan, vlažan vazduh šušte gavranova krila i razleže se zloslutno graktanje. Sunce sakriveno oblacima koji se kotrljaju i jure žurno nekud dalje, dalje.

Ona se trojica zgledaše u smrtnom strahu.

- Kuda ćemo sad? - procedi jedan grobnim glasom.

- Ne znamo!

(Kraj)

 

Radoje Domanović-Danga

Danga

Snio sam strašan san. Ne čudim se samom snu, već se čudim kako sam imao kuraži i da sanjam strašne stvari, kad sam i ja miran i valjan građanin, dobro dete ove namučene, mile nam majke Srbije, kao i sva druga deca njena. 'Ajde, da rečem da ja pravim izuzetak od ostalih, ali ne, brate, već sve na dlaku radim što i drugi, a ponašanja sam tako pažljiva da mi nema ravna. Jedared sam video na ulici otkinuto sjajno dugme od policijske uniforme, zagledah se u njegov čarobni sjaj i taman htedoh proći, pun nekih slatkih misli, dok mi odjednom zadrhta sama ruka pa pravo kapi; glava se sama prikloni zemlji a usta mi se razvukoše na prijatan osmeh, kojim obično svi mi starijeg pozdravljamo.

"Baš mi krv u žilama plemenita, i ništa drugo!" pomislih u tom trenutku i s prezrenjem pogledah na jednog prostaka što baš u taj mah prođe i u nepažnji nagazi ono dugme.

- Prostak! - izgovorim jetko i pljunem pa mirno produžim dalje šetati, utešen mišlju da su takvi prostaci u vrlo malom broju, a neobično mi beše prijatno što je meni bog dao fino srce i plemenitu, vitešku krv naših starih.

Eto, sad vidite kako sam krasan čovek, koji se baš ništa ne razlikuje od ostalih valjanih građana, pa ćete se i sami čuditi otkud baš meni u snu da dođu strašne i glupe stvari na um.

Toga dana mi se nije ništa neobično desilo. Večerao sam dobro i po večeri čačkao zube, pijuckao vino, a zatim, pošto sam tako kuražno i savesno upotrebio sva svoja građanska prava, legao u postelju i uzeo knjigu da bih pre zadremao. Ubrzo mi je knjiga ispala iz ruke, pošto je, naravno, ispunila moju želju, i ja sam zaspao kao jagnje s mirnom savešću, jer sam potpuno izvršio sve svoje dužnosti.

Odjednom se obretoh kao na nekom uskom, brdovitom i kaljavom putu. Hladna, mračna noć. Vetar jauče kroz ogolelo granje i čisto seče gde dohvati po goloj koži. Nebo mračno, strašno i nemo, a sitan sneg zavejava u oči i bije u lice. Nigde žive duše. Žurim napred i klizam se po kaljavu putu, to levo, to desno. Posrtao sam, padao, i najzad zalutao. Lutao sam tako bogzna kuda, a noć nije bila kratka, obična noć, već kao nekakva dugačka noć, kao čitav vek, a ja neprestano idem, a ne znam kuda.

Išao sam tako vrlo mnogo godina i otišao nekud tako daleko, daleko od svog zavičaja u neki nepoznati kraj, u neku čudnu zemlju za koju valjda niko živ i ne zna, i koja se sigurno samo u snu može sanjati.

Vrljajući po toj zemlji stignem u neki veliki, mnogoljudni grad. Na prostranoj pijaci toga grada iskupio se silan narod i podigla se strašna graja da uši čoveku zagluhnu. Odsednem u jednu gostionicu baš prema pijaci i upitam mehandžiju što se skupio toliki svet.

- Mi smo mirni i valjani ljudi - otpoče mi on pričati - verni smo i poslušni svome kmetu.

- Zar je kod vas kmet najstariji? - prekidoh ga pitanjem.

- Kod nas upravlja kmet, i on je najstariji; posle njega dolaze panduri.

Ja se nasmejah.

- Što se smeješ?... Zar ti nisi znao?... A odakle si ti?

Ja mu ispričam kako sam zalutao i da sam iz daleke zemlje, Srbije.

- Slušao sam ja o toj čuvenoj zemlji! - prošaputa onaj za sebe i pogleda me s rešpektom, zatim mi se obrati glasno:

- Eto, tako je kod nas! - produži on. - Kmet upravlja sa svojim pandurima.

- Kakvi su to panduri kod vas?

- E, pandura, znaš, ima raznih i razlikuju se po rangu. Ima viših i nižih... Dakle, mi smo ti ovde mirni i valjani ljudi, ali iz okoline dolaze ovamo svakojaki probisveti te nas kvare i uče zlu. Da bi se raspoznavao svaki naš građanin od ostalih, kmet je juče izdao naredbu da svi ovdašnji građani idu pred opštinski sud, gde će svakom udariti žig na čelo. Eto zato se narod iskupio, da se dogovorimo šta ćemo raditi.

Ja se stresoh i pomislih da što pre bežim iz te strašne zemlje, jer se ja, iako sam plemeniti Srbin, nisam navikao baš na toliko viteštvo, i bi mi zazorno!

Mehandžija se dobrodušno nasmeja i tapnu me po ramenu pa će oholo reći:

- He, stranče, ti se već uplašio?!... Međer nema naše kuraži daleko!...

- Pa šta mislite da radite? - upitam stidljivo.

- Kako: šta mislimo! Videćeš ti samo naše junaštvo! Nema naše kuraži nadaleko, kažem ti. Prošao si mnogi svet, ali sam siguran da većih junaka nisi video. Hajdemo tamo zajedno! Ja moram požuriti. Taman mi da pođemo, kad se pred vratima ču pucanj biča.

Provirim napolje, kad al' imam šta videti: jedan čovek sa nekom trorogljastom, sjajnom kapom, a u šarenom odelu, jaše jednog drugog čoveka u vrlo bogatu odelu običnog, građanskog kroja, i zaustavi se pred mehanom te se skide.

Mehandžija iziđe i pokloni se do zemlje, a onaj čovek u šarenom odelu uđe u mehanu i sede za naročito ukrašen sto. Onaj u građanskom odelu ostade pred mehanom čekajući. Mehandžija se i pred njim duboko pokloni.

- Šta ovo znači? - upitam mehandžiju zbunjeno.

- Pa ovaj što uđe u mehanu, to je viši pandur, a ovo je jedan od najuglednijih građana, naš veliki bogataš i patriota - prošaputa mehandžija.

- Pa što dopušta da ga jaše?

Mehandžija mahnu na mene glavom, te odosmo malo ustranu. Nasmeja se nekako prezrivo i reče:

- Pa to se kod nas smatra za počast koje se retko ko udostoji!...

On mi pričaše još vazda stvari, no ja ga od uzbuđenja nisam razabrao. Ali sam poslednje reči dobro čuo:

- To je usluga otadžbini koju ne može i ne ume svaki narod da ceni!

Stigosmo na zbor gde je već otpočet izbor časništva zborskog.

Jedna grupa istakla kao kandidata za predsednika nekog Kolba, ako se dobro sećam imena; druga grupa nekog Talba, treća, opet, svoga kandidata.

Napravi se grdan metež; svaka grupa želi da proturi svoga čoveka.

- Ja mislim da od Kolba nemamo boljeg čoveka za predsednika tako važnog zbora - govori jedan iz prve grupe - jer njegove su građanske vrline i kuraž svima nama dobro poznate. Ja mislim da nema nijednog među nama koga su velikaši češće jahali no njega.

- Šta ti govoriš - ciči jedan iz druge grupe - kad tebe nije ni praktikant nikad uzjahao!

- Znamo mi vaše vrline! - viče neko iz treće grupe. - Vi niste ni jedan udarac biča otrpeli a da ne zakukate.

- Da se sporazumemo, braćo! - poče Kolb. - Mene su, istina, jahali često naši velikodostojnici još pre deset godina i udarali bičem, pa nisam jaukao, ali opet može biti da ima još zaslužnijih ljudi. Ima možda mlađih i boljih.

- Nema, nema! - dreknuše njegovi birači.

- Nećemo da čujemo za te stare zasluge! Kolba su jahali još pre deset godina! - viču iz treće grupe.

Najedanput se utiša graja; narod se rasklopi te učini prolaz, na kome ugledah mlada čoveka oko svojih tridesetak godina. Kako on naiđe, sve se glave duboko prikloniše.

- Ko je ovo? - šapnuh mehandžiji.

- To je prvak u građanstvu. Mlad čovek, ali mnogo obećava. U svoje mlado doba dočekao je da ga je i sam kmet već tri puta dosad jahao. Stekao je više popularnosti nego iko dosada.

- Možda će njega izabrati?... - upitam.

- Više nego sigurno, jer ovo dosad što je kandidata, sve su stariji, i posle toga i vreme ih već pregazilo, a ovoga je juče kmet projahao.

- Kako se zove?

- Kleard.

Učiniše mu počasno mesto.

- Ja mislim - prekide Kolb tišinu - da nam boljeg čoveka za ovo mesto ne treba tražiti od Klearda. Mlad je, ali mi stariji ni izbliza nismo mu ravni.

- Tako je, tako je!... Živeo Kleard!... - zaori se iz svih grla.

Kolb i Talb ga odvedoše da zauzme predsedničko mesto.

Svi se opet prikloniše duboko, zatim nastade tajac.

- Hvala vam, braćo, na ovako visokoj pažnji i počasti koju mi danas jednodušno ukazaste! Vaše nade koje su položene na mene i suviše su laskave. Teško je rukovoditi narodnim željama u ovako važne dane, ali ja ću uložiti sve svoje sile da poverenje vaše opravdam, da vas svuda iskreno zastupam i da svoj ugled i dalje visoko održim. Hvala vam, braćo, na izboru!

- Živeo, živeo, živeo! - osu se sa sviju strana.

- A sada, braćo, dozvolite da sa ovoga mesta progovorim nekoliko reči o ovom važnom događaju. Nije lako pretrpeti muke i bolove koji nas očekuju; nije lako izdržati da se vrelim gvožđem stavi žig na naše čelo. Jest, to su muke koje ne može svaki podneti. Neka kukavice drhte i blede od straha, ali mi ni za trenutak ne smemo zaboraviti da smo potomci vrlih predaka, da kroz naše žile teče plemenita, junačka krv naših đedova, onih div-vitezova što ni zubom ne škripnuše umirući za slobodu i dobro nas, njihovih potomaka. Ništavne su ove muke prema onim mukama, pa zar da se mi pokažemo trulim i kukavičkim kolenom sada, u svakom dobru i izobilju? Svaki pravi rodoljub, svaki koji želi da se pleme ne obruka pred svetom, podneće bol junački i muški.

- Tako je! Živeo, živeo!

Još se javi nekoliko vatrenih govornika koji su hrabrili zastrašeni narod i govorili otprilike to isto što i Kleard.

Javi se za reč jedan bled, iznemogao starac, smežurana lica, bele kose i brade kao sneg. Noge mu klecaju od starosti, leđa povijena, a ruke drhte. Glas mu je trepereo a u očima se svetle suze.

- Deco! - otpoče on, a suze se skotrljaše niz blede smežurane obraze i padoše na belu bradu. - Meni je teško i skoro ću umreti, ali mi se čini da je bolje ne dopustiti takvu sramotu. Meni je stotinu godina i živeo sam bez toga... Pa zar sada da mi se na ovu sedu iznemoglu glavu udara žig ropski?...

- Dole s tom matorom rđom! - dreknu predsednik.

- Dole s njim! - viču jedni.

- Matora kukavica! - viču drugi.

- Mesto da mlađe kuraži, a on još plaši narod! - viču treći.

- Sram ga bilo one sede kose! Naživeo se, pa ga još strah nečega, a mi mlađi junačniji! - viču četvrti.

- Dole s kukavicom!

- Da se izbaci napolje!

- Dole s kukavicom!

Razdražena masa mladih, junačnih građana jurnu na iznemoglog starca te ga u jarosti počeše udarati i vući.

Jedva ga pustiše zbog starosti, inače bi ga kamenjem zasuli.

Svi se zakleše i zaveriše da će sutra osvetlati obraz svoga narodnog imena i da će se junački držati.

Zbor se rasturi u najboljem redu. Pri izlaženju se čuli glasovi:

- Sutra ćemo videti ko smo!

- Videćemo sutra mnoge hvališe!

- Došlo je vreme da se pokažemo ko vredi, a ko ne, a ne da se svaka rđa razmeće junaštvom!

*

Vratio sam se natrag u hotel.

- Jesi li video ko smo mi? - upita ponosno mehandžija.

- Video sam - odgovorim mehanično, a osećam kako me snaga izdala i glava buči od čudnih utisaka.

Još tog istog dana sam čitao u novinama njihovim uvodni članak ove sadržine:

"Građani, vreme je da jednom prestanu dani prazne hvale i razmetanja ovoga ili onoga od nas! Vreme je da se jednom prestanu ceniti prazne reči kojima mi izobilujemo ističući svoje neke uobražene vrline i zasluge; vreme je, građani, da se jednom i na delu oprobamo i da se stvarno pokažemo ko vredi, a ko ne! Ali držimo da među nama neće biti sramnih kukavica, koje će vlast sama morati silom doterivati na određeno mesto gde će se žig udarati. Svako, koji u sebi oseća i trunku viteške krvi naših starih, grabiće se da što pre mirno i s ponosom podnese muke i bol, jer je to bol sveti, to je žrtva koju otadžbina i opšte dobro sviju nas zahteva. Napred, građani, sutra je dan viteške probe!..."

Moj mehandžija je toga dana legao da spava odmah posle zbora da bi sutradan što pre stigao na određeno mesto. Mnogi su, opet, otišli odmah pred sudnicu da uhvate što bolje mesto.

Sutradan otidem i ja pred sudnicu. Sleglo se sve iz grada, i malo i veliko, i muško i žensko. Neke majke ponele i malu decu u naručju da i njih žigošu ropskim, odnosno počasnim žigom kako bi docnije imali preča prava na bolja mesta u državnoj službi.

Tu je guranje, psovanje - u tom pomalo liče na nas Srbe, pa mi bi milo - otimanje ko će pre doći do vrata. Neki se čak i pogušaju.

Žigove udara naročiti činovnik u belom, svečanom odelu i blago ukoreva narod:

- Polako, zaboga, doći će svaki na red, niste valjda stoka da se tako otimate!

Počelo žigosanje. Neko jaukne, neko samo zastenje, ali niko ne održa bez ikakva glasa dok sam ja bio.

Nisam mogao gledati dugo to mučenje, već odem u mehanu; kad tamo, neki već zaseli te mezete i piju.

- Prebrinusmo i to! - govori jedan.

- More, mi i ne kukasmo mnogo, ali Talb se dere kao magarac... - reče drugi.

- A, eto ti tvoga Talba, a juče ga hoćete da predsedava na zboru!

- E, pa ko ga znao!

Razgovaraju, a stenju od bola i uvijaju se, ali kriju jedan od drugoga jer svakog sramota da se pokaže kukavicom.

Kleard se obruka, jer je zastenjao, a istakao se junaštvom neki Lear koji je tražio da mu se dva žiga udare i nije glasa pustio. Ceo grad je samo o njemu govorio s najvećim poštovanjem.

Neki su utekli, ali su bili prezreni od sviju.

Posle nekoliko dana šetao je onaj sa dva žiga na čelu ispravljene glave, dostojanstveno i oholo, pun slave i ponosa, i kud god prođe, sve se živo klanja i skida kape pred junakom svojih dana.

Trče ulicama za njim i žene i deca i ljudi da vide velikana narodnog. Kud god pređe, prostire se šapat pun strahopoštovanja:

- Lear, Lear!... To je on! Ono je taj junak što nije jauknuo ni glasa od sebe dao dok su mu dva žiga udarili!

Novine su pisale o njemu i obasipahu ga najvećom hvalom i slavom.

I zaslužio je ljubav narodnu.

*

Slušam te hvale na sve strane, pa se tek i u meni probudi junačka krv srpska. I naši su stari junaci, i oni su umirali na kolju za slobodu. I mi imamo junačku prošlost i Kosovo. Svega me obuze narodni ponos i sujeta da osvetlam obraz svoga roda, i jurnem pred sudnicu pa poviknem:

- Šta hvalite vašeg Leara?... Vi još niste ni videli junake! Da vidite šta je srpska, viteška krv! Udarajte deset žigova, a ne samo dva!

Činovnik u belom odelu prinese mom čelu žig, ja se trgoh... Probudim se iza sna.

Protarem čelo u strahu i prekrstim se čudeći se šta sve čoveku ne dođe u snu.

"Umalo ja ne potamneh slavu njihovog Leara!" pomislim i okrenem se zadovoljno na drugu stranu, a bi mi pomalo krivo što se ceo san nije završio.

(Kraj)