Autor Atif Kujundžić4.11.2012.
Za razliku od dobre i drage riječi čovjek, mada samo čovjeka podrazumijeva, mojoj malenkosti malo bolje zvuči upravo u ljudskom smislu riječ: insan. Insan ima smisao svekolike, pa i nejasne skromnosti i skrušenosti ispred svoga Stvoritelja, ispred svoga neznanja i neizvjesnosti izvan svojih malih snaga.
A čovjek? Kako to gordo, ali i smiješno nerazumno zvuči poslije svega što je nesretnik učinio, mada sintagmu pripisuju Maksimu Gorkom.
Ako uzmemo za početak progovora riječ čovjek valja nam prihvatiti i čovještvo i nečovještvo, pa i čovječanstvo – koje u čovjekovoj recepciji nema ni predstavu/sliku o sebi. Naime, tu sliku/predodžbu nije moguće stvoriti zbog svih razlika koje su među ljudima izgrađivane i izgrađene, od čovjekovih početaka do danas. Upravo sa svim što ta izgradnja znači.
Čovjek se naime i nije držao ljudski i čovječno pa su mu namjere izlazile na koješta i ništa, na hrđu i zlodjela. Pouzdano, na njegovome tragu ostalo je samo ono što nije mogao uništiti. To što je ostalo, zovemokulturom. Razumijemo li šta to znači? Kako je nastalo, s obzirom da nedostaje sve to što je bilo od značaja i imalo utjecaja na ono što vide naše oči, a što je samo stjecajem uvjeta nekakav zbir vrijednosti.
Razlike su svakojake: tradicijske, jezične ili jezičke, antropološke, kulturne, kulturalne, kulturološke, ideološke… u svakom primjeru stvarne, žestoke i ubojite, stvarne i nepomirljive.
Ako za početak tantavice uzmemo insana, riječ iz našeg jezika, stjecajem okolnosti tursko-arpskog podrijetla, imamo samo humanu/ljudsku pojavu kao jedinku i interesantne aspekte viđenja u produžetku. Insanje ljudsko biće, čeljade /čeljad – članovi obitelji, ukućani/, ali i insanijet – ljudskost i čovječanstvo pri čemu riječ insan određuje prost zbir jedinki u insanijetu. Potom, pouzdano s istim morfološkim porijeklom i korijenom /civilizacijski i hronološki gledano sasvim opravdano!/ u latinskom jeziku: insanitet, latinski: nezdravost, bolest uma, ludilo, ludost, bezumlje, mahnitost, insanity – mora… Nije isključena stvarna morfološka veza ovih pojmova, makar je latinski mrtav jezik.
Dobra riječ insan ima istinsku prednost, koju, dakako, ne moramo prihvatiti. Ako smo ostali kod riječičovjek, koja se takođe produžava u čovještvo, čovječnost, čovječanstvo, imajmo barem na umu riječ insan, jer, to je takođe /mada, stranog porijekla, naša riječ/ koja konkretnije ima u vidu insana/čovjeka kao jedinku/pojedinca. Želimo reći, kako su svi /ljudski i životinjski/ jezici na svijetu naši, ako smo dijelom svijeta i insanijeta/čovječanstva. Nije ovo nikakav pokušaj naivnog lingvista, jer, lingvist nisam uopće, da jednoj riječi arapsko-turskog podrijetla damo opće značenje /koje ona već ima/.
* * *
Naime, o čovjeku/insanu pojedincu bismo i željeli napisati riječ, ali kako do njega doći, svakog dana nam je nejasnije. Rase – boje, plemena, jezici, nacije, teritorije, države i državljanstva, mora i okeani, prijatelji i neprijatelji, političke i nevladine udruge, društvene mreže na internetu, ideologije i govnarije – fašizam, nacizam, fanatizam, mediji, seksualna opredjeljenja, zanimanja i profesije, tajna društva, gledatelji televizija i različitih televizjskih programa, slušatelji radija i čitatelji printa, pošiljatelji i primatelji sms poruka, imaoci mobilnih telefona i tableta, korisnici interneta i društvenih mreža komuniciranja, alkoholičari, vinopije i pivopije, vegetarijanci i mesožderi, ovisnici po redu, neradnici i duševni bolesnici, religiozni i ateisti, utovljenici i mršavi, stari i mladi, ljubitelji prirode i tehnologije, oženjeni i ledični, bolesni i zdravi, bolesnici od neizlječivih i izlječivih bolesti, etc., etc.
Procjenjujući sve što zna, čovjek će logično i kao u šali pomisliti kako su psi najpametniji na svijetu, svi isto jedu, vole i na isti način se glasaju. Odnosno kako su životinje savršene. Koriste a ne unuštavaju prirodu. Bjelci govore stotine jezika koje međusobno ne razumiju; žuta, crvena rasa i crnci također. Čisti užas od međusobnih atvarnih razlika i podijeljenosti.
Želimo reći kako sve to odvaja čovjeka od čovjeka, ili, kako su to mjesta – dodirne tačke na kojima čovjek na čovjeka nasrće ili kako bi drugog čovjeka uključio i utjerao u red ili, kako bi ga ekskomunicirao – isključio iz stranke, ideologije, vjere, crkve, tvornice, radnog mjesta, nacije, rase… Osim pomenutih postoji i funkcionira bezbroj obavezujućih, uglavnom nasilnih modela i odnosa za ljude, i opet: etc.
To su ipak i oblici međusobnog komuniciranja, makar u nekim odnosima bili uistinu rigidni, morbidni, primitivni, ništavi, ružni, lijepi, nedostatni, pretjerani, neodmjereni, manjkavi, osioni, rogobatni, odmjereni, etični, estetični, izlišni, ali bez iznimke smišljeni da čovjeka utjeraju u red i poredak koji grupi garantira uspjeh, etc.
* * *
Zastrašujuća je stvar, za svakog pojedinca/osobu, ostati izvan kruga etabliranih, kruga priznatih i poznatih. Navešćemo osobni primjer:
Godine 1989. nakon Miloševićevog govora na Gazimestanu, videći u pozadini mitologiju i arhetip, na skupu gradskih uglednika Tuzle: Savez udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata, Savez socijalističke omladine, Opštinska konferencija Socijalističkog saveza, Opštinska konferencija Saveza komunista i mediji, do izvjesne mjere u afektu, jer se od mene kao direktora Doma mladih Tuzla očekivalo da na Miting podrške Slbodanu Miloševiću /u program zamišljenih govorancija na Pingi/ izvedem Ansambl Doma mladih Iskre /čiji sam bio direktorom/. Rekao sam da to neću učiniti niti sada niti ikada više, i da me ne pozivaju na slične sastanke jer istupam iz SKJ. Nisam objašnjavao niti imao volju da to šire objašnjavam.
Vratio sam se na radno mjesto i u pisanoj formi objasnio da istupam iz SKJ – SK BiH, zbog idejnog skretanja Partije ka nacionalnom arhetipu i radi njezinog napuštanja borbe za klasne interese radnika. Izjavu sam uručio sekretaru svoje partijske organizacije i Općinskom komitetu, a dao napisao otkaz na funkciju direktora Doma mladih Tuzla, jer sam istupio iz Partije koja me na tu funkciju usmjerila /uputila/ i po čijoj sam preporuci imenovan.
U tom trenutku bio sam sasvim svjestan kako sam spreman snositi sve posljedice. Odjedanputa me uhvatio paničan strah! Pa, napustio sam one sa kojima sam bio već 30 godina kao pionir, omladinac i udarnik, član Saveza komunista i Socijalističkog saveza radnog naroda, etc.! Kako ću sada sam?! Mimo svih njih!? I, svi oni će biti protiv mene, a bili smo u svemu zajedno! Jer: Ko nije sa nama, taj je protiv nas!
Onda sam se vratio na razlog svoga istupanja i njegova stvarnost me odjedanputa osnažila! Upravu sam! Ne mogu biti upravu oni koji u SKJ podržavaju srpski /ili bilo koji drugi/ nacionalni arhetip kao osnovu postupanja i djelovanja! Oni koji podržavaju ideološku propagandu razdora. Bijah uvjeren kako je SKJ izdao sam sebe, napustio svoje svete i osnovne postavke organiziranja i djelovanja kao avangarda radničke klase!
* * *
Danas, svega se prisjećam u nastojanju da razumijem položaj i ulogu raznih grupa i pojedinaca u njima. Ustvari, svjestan sam kako sam napustio SKJ jer sam imao punu svijest o tome kako to nije više ona partija u koju sam stupio jer je napustila vlastiti Program, a metod rada poznat kao demokratski centralizam koji joj je davao nevjerojatnu snagu, bio je tek puko pokriće za najraznovrsnije kokošare koji su koristili svoje pozicije za osobno stjecanje i uvećavanje osobnog imetka. Koristili su sva moguća i nemoguća sredstva, a nekolicinu poštenih ljudi kakvim sam se smatrao, koristili kao glupe vodonoše za svoje prljave poslove i prema potrebi kao paravan.
Dakako, u ovom tekstu, osim kao banalan i stvaran primjer, nemam nikakvo drugo mjesto niti ulogu. Razmišljam o tome kako je još puno teže napustiti nacionalnu stranku koja ima nacionalni ekskluzivitet predstavljanja naroda /dakle: snažnu fašističku dimenziju/ kohezionu i reprezentativnu odliku. Kako se odreći toga?! Kako se suočiti otriježnjen sa sobom bez toga? Kako pogledati stranačke znance? Kakvu represiju očekivati, jer, takav pojedinac može odati stranku u vezi sa svim nedozvoljenim što je činila i posebno onim što je imalo fašistički karakter u toj raboti.
Kako napustiti nedvojbeno fašistički organizoranu grupu koja je godinama pustošila stadione, sportske dvorane, gradske ulice, nadgrobne spomenike, spomen obilježja, automobile, autobuse!? Činila zlo i nedjela koja su u optici istražnih organa!? Grupu koja je opljačkala banku, benzinsku crpku, tržni centar, ubila čovjeka, silovala ženu, etc?
Ustvari, trebali bismo razumjeti kako smo sudjelovanjem u nedjelu i nečasnom poslu, krug i vrata za povratak iza sebe zatvorili sami i kako treba imati petlju i sve to napustiti, sa svima se suočiti i sukobiti. A događaju se sve grozomornije stvari u kojima čovjek sudjeluje, sada i sasvim protivno svojoj volji. Stvar je ista u grupi fašista i ovisnika o heroinu. Iz dana u dan biva sve gore. Ovisnost i prestaje, ali učesnici ne dopuštaju da se lanac zla prekine, da se zlo zaustavi. Na nevjerojatan način zlo je obavezujuće. Do bezizlaza. Ogromnom broju ljudi trebalo bi objasniti mnogo stvari. Slično je i sa udrugama koje su zapale u stereotip i šablon pa gule svoje, a život odavno ide u drugom smjeru.
Ustvari, stranke, društva i udruge, ukoliko su kompaktnije organizirane, pojedincima su teže i zahtjevnije za napuštanje, jer obavezuju na zajednički uspjeh i propast. I u biti, na tome su i zasnovane, inače, ne bi bile moguće. Dakle, zasnovane su na čovjekovom intimnom osjećanju odgovornosti za osobni stav o pripadnosti grupi. Naime, čovjek uvijek dobrovoljno pristupa takvim grupama i organizacijama. Tako se i dogodi da grupa asistira ili čak sudjeluje u premlaćivanju, pa i ubojstvu jedne osobe. Svako se mora pred svima iskazati. Ustvari, to ga i čini pripadnikom grupe, ideologije, jednakim sa drugima. Sigurnim sudionikom za grupu i njezinu budućnost, ma kakva da jest.
U ovom nivou, sve vrste analogije, izvrsno funkcioniraju.
Navodim istinit primjer.
* * *
Između dva svjetska rata četnici su bili batinaši radikalne stranke. Ko god im se ne dopada, ima da dobije svoje! Ali i age i begovi, imali su svoje sluge i povjerljive ljude! Ako!
Ahmet Zukobašić iz Gračanice, bio je mali rastom ali vrlo otresit i kuražan čovjek! Radikalno je shvatao stvari i imao je želju tako djelati! Imao je želju postati četnik.
Početkom Drugog svjetskog rata otišao je do prve četničke komande i izrazio svoju želju. Izašli su u dvorište, gdje ga je četnički starješina pripitao: – Hoćeš u četnike? – Jah! odgovorio je Ahmet. – Penji se! – reče četnički starješina i pokaza mu na oveće stablo šljive u dvorištu. Ahmet se bez riječi pope. – Skači! – naredi starješina. Ahmet pogleda naniže i vidje da je desetak četnika sa bajonetima na puščanim cijevima okrenulo noževe prema njemu, nagore. Ahmet bez razmišljanja skoči na bajonete. Četnici izmakoše sječiva. – Primljen si! – reče starješina i pozva ga u Štab kako bi dao podatke za isprave.
Nije poznato niti zabilježeno da je Zukobašić kao četnik počinio neki zločin u toku Drugog svjetskog rata, mada imamo pravo misliti što hoćemo.
Po okončanju rata došao je kući, u Gračanicu. Uzeo je suprugu i dvoje djece i sjeo u vlak za Doboj. Kada je vidio da mu sa dvije strane prilaze patrole milicije, odšarafio je ručnu bombu i ubio sebe i obitelj.
Blisko rečenome, u ulične bande, među dilere, navijačke grupe, stranke, u tajna društva ljude primaju na osmišljen način dajući im prethodne zadatke, prateći i provjeravajući njihovo ponašanje i postupke slijedeći tako neku vrstu izgrađenog kodeksa, pribavljajući dokaze o njihovim sposobnostima i odanost ideji vodilji.
Nose lance i kožnu odjeću, otrcani džins, jakne s natpisima anđeli pakla, voze harly motocikle i koriste kolonjske vode, nose drečave marame oko vrata, umjesto ili ispod najrazličitijih kapa. Imaju drečave i neukusne tetovaže. Rukavice bez prstiju. Voze motocikle određene marke ili posebne izrade.
Nekad su to registrirani zatvoreni muški, ali i ženski klubovi za različite sportove na zatvorenim terenima i samo njima namijenjenim barovima, striptizetama, mogućnostima prenoćišta i dosta visokim članarinama. Grupe sa oldtajmerima, etc.
Tako ljudi, postaju uhvaćeni osobnim postupcima koje su već učinili, oznakama koje su prihvatili. Postaju zarobljenici određenog kruga iz kojega više ne mogu izaći, jer moraju čuvati tajne postupke i podatke o prijemu i ponašanju i ne/djelima koja su učinjena.
Posebno su rigidne grupe na granici maloljetstva koje nasrću na starije ljude, bezrazložno, u parkovima i odmaralištima, ili čak i radi razbojstva. Oni postaju neka i nečija vojska za izvršavanje određenih najčešće prljavih poslova i zadataka koje, kako vrijeme odmiče, imaju sve manju mogućnost da zadatke odbiju.
Slično je i sa prijemom i angažiranjem u radu političkih stranaka najrazličitijih ideologija i predznaka. Ekskluzivno nacionalne stranke bez iznimke, imaju fašističku opciju odvajanja od drugih naroda – tj.segregaciju – odvajanje i tako elemenat aparthejda, što se prema prilikama i odnosima može transformirati do potpunog fašizma čak i kad uključuju odane pojedince drugih nacija – oni su u takvim strankama beznačajni u određenom trenutku, istureni kao lažni dokaz upravo u prvi fašistički stroj, poslani na prvi važan zadatak u interesu druge nacije, etc.
Oni koji uđu u takvo društvo, nemaju izglede za povlačenje jer ono što će im se dogoditi, što će ih pogoditi, teško mogu preživjeti, potom, ostat će obilježeni zauvijek, gledani od svih i sa svih strana. Pokazalo se da su u takvim situacijama optužbe grube i nepravedne do ludila, a likvidacije skoro, pa uobičajene.
* * *
Sociologija kao nauka o društvu vidi i uvažava najrazličitije marginalne grupe. Odlika je svih tih grupazatvorenost interesom radi kojega su formirane. Njihova sužena optika i recepcija čini ih efikasnim u njihovim namjerama, ali i isključivim prema okolini i zahtjevnim do nemilosrđa prema svome članstvu u najrazličitijem smislu, kao i prema populaciji protiv koje su okrenuti.
Čisto fašističke grupe, s programski identičnim ciljevima kakve je isticao Adolf Hitler u svome ne/djeluMein Kampf i njegova Nacionalsocijalistička demokratska partija – NSDP – danas zovemo neofašističkim, ali im dopuštamo djelovanje i na našu beskrajnu sramotu, nismo u stanju donijeti zakon o zabrani njihovoga organiziranja i djelovanja. One su ili dijelom, ili cjelovito organizirane paraformacije koje razvaljuju sportske dvorane, stadione, ulice i izloge, automobile i autobuse, ubijaju svoje neistomišljenike ispod naših prozora, na našim ulicama kojima već sutradan prolazimo bez zadnje pri/misli o bilo kakvom zlu koje je nekoga snašlo, mada i nas može snaći.
Kriminalne grupe, povezane s dobavom i rasturanjem narkotika imaju iznimno široku organizacionu osnovu, nerijetko čak u nekoliko država i vrlo visoku piramidu, a vrh je nerijetko u oblacima. Pošto u osnovici rade s ovisnicima o narkoticima, veoma je teško i skoro nemoguće doprijeti do organizatora pa i dilera, ako ovisnik nije van sebe definitivno izbezumljen nedostatkom droge.
Stvar je gora, što ovisnici nerijetko posežu za kriminalnim radnjama kako bi došli do novca: krađe novca i stvari koje mogu prodati za novac, navođenja na prostituciju i neposrednog podvođenja, udruživanja sa drugim ovisnicima za izvršenje najrazličitijih kriminalnih radnji i djela do ubojstva i trgovine ljudima i ljudskim organima.
Ovisnika je praktično nemoguće navesti da oda svoga dilera – čovjeka od i preko kojega nabavlja drogu jer u cijeloj piramidi nabavke i rasturanja zna samo jednu osobu i svjestan je kako sljedeći put neće imati od koga da nabavi drogu, ili će ako bude otkriven kao dostavljač biti kažnjen prema nemilosrdnim pravilimakriminalaca.
* * *
Grupe organizirane radi razbojstava i ubojstava, u pravilu ne smiju nikoga odati čak i kad doguraju do teške zakonske represije, jer će poslije i sami biti neljudski kažnjeni od članova grupe kojoj su pripadali.
Grupe organizirane radi uživanja droge, seksa, pušenja, ispijanja piva, ne žele nikome odati tajnu svojih užitaka, pa zato kriju i sudionike i mjesto svoga uživanja. Zato se zlodjela i ubojstva događeju u nizu, lancu…
Kako da se u svemu tome snađe čovjek, jer insan, spomenut na početku ne bi trebao ulaziti /a ulazi/ u te kompromitirajuće situcaije. Ako griješi, griješi sam za sebe i o osobnom trošku. U stanju je biti sam i nije mu potreban niko za zajednički život. Ustvari, svjestan je kako je sam rođen i kako mu je samom biti i /i mriti/ u smrti. I spreman je na to. Jer, niko nije imun na ljudske slabosti.
Нема коментара:
Постави коментар