O porijeklu imena Dervente

Mr Željko Asentić

06.07.2017 

3

O porijeklu imena Dervente, gradskog naselja u kojem se kvalitet urbanog življenja nesumnjivo poboljšava u zadnjih nekoliko godina, postoji više tumačenja. U narodu postoji tumačenje da je gradsko područje nekad davno bilo pod šumom i da, pošto je bilo puno drveća, naselje je nazvano Drventa, a kasnijom jezičkom derivacijom proistekao je, navodno, današnji naziv. Naziv gradskog naselja, nastalog konurbacijom (spajanjem) nekadašnjih naselja Gornje i Donje Ukrine, pokušava se dovesti u vezu i sa narodnim nazivom za rijeku Ukrinu – Derava. Ali, i to tumačenje ne djeluje ubjedljivo.

Moguće je da ime gradskog naselja Dervente vodi porijeklo od persijske riječi دربند – Darband, što bukvalno znači “zatvorena vrata”, a u prenesenom značenju – tvrđava. Preko Turaka Osmanlija ovaj naziv se mogao širiti u krajeve koji su došli pod otomansku vlast.

Na geografskom prostoru Bosne i Hercegovine i nekadašnje Jugoslavije postoji nekoliko naselja sa identičnim nazivom, ali je naša, posavska Derventa najveća. Gotovo isti naziv ima grad Derbent, najjužniji grad u Rusiji, u pokrajini Dagestan. Dakle, porijeklo naziva oba ova grada dovodi se u vezu sa tvrđavom, s tim da u ruskom gradu ona još postoji.

Prema Ademu Handžiću, današnje ime naselja ustalilo se od perioda između dva austrijsko-turska rata, od Požarevačkog (1718) do Beogradskog mira (1739), kada je ovaj dio Bosanske Posavine bio pod vlašću Habsburške monarhije (Handžić, 1974).

Poznata je istorijska činjenica da su Kelti živjeli na ovim prostorima i da su brojne toponime u jugoistočnoj Evropi (kao i širom svijeta) upravo oni „krstili“. Prema mom mišljenju, ime Dervente najvjerovatnije vodi porijeklo iz drevnog keltskog jezika. U slobodnom prevodu, “Derwent” se na keltskom jeziku može odnositi na „dolinu debelih hrastova“ (Celtic Place Names, web.ukonline.co.uk).

Dolina Ukrine je ranije bila bogata šumama hrasta lužnjaka (Quercus robur). Nakon krčenja, u prvoj polovini 20-og vijeka, ostala su pojedinačna stabla, među kojima je najpoznatiji višestoljetni „Babin hrast“ u Lugu. Na okolnom brežuljkastom terenu, i pored vjekovnog krčenja, intenziviranog zadnjih godina, egzistiraju šume hrasta kitnjaka (Quercus petrea).

Navedene činjenice nam sugerišu da se pretpostavke o porijeklu imena Dervente mogu suziti na logičan zaključak da je pojam Derventa prvobitno označavao – oblast, u kojoj se razvilo naselje, koje je svojim funkcionalnim uticajem dominiralo u mikroregiji. Vremenom je naziv oblasti redukovan na samo naselje.

Željko Asentić

LITERATURA:
Asentić, Ž. (2012). Derventa i okolna seoska naselja. Banja Luka: Geografsko društvo Republike Srpske.
Asentić, Ž. (2016). Derventa – geografska, istorijska i turizmološka proučavanja. Derventa-geographical, historical and tourismological studies (srpsko-englesko izdanje). Derventa: Turistička organizacija opštine Derventa.

Kratak istorijat željezničkog saobraćaja u BiH

Prva direkcija bh. željeznica osnovana je u Derventi

07.07.2017

http://www.derventacafe.com/wp-content/uploads/2017/07/voz-kroz-derventu.jpg

Popularni “ćiro” prilikom prolaska kroz Derventu

Prva pruga u Bosni i Hercegovini puštena je u saobraćaj 24. decembra 1872. godine. Bila je to pruga normalnog kolosjeka od Banje Luke do Dobrljina (101,6 km) u današnjem Novom Gradu na zapadu BiH.

Ova pruga izgrađena je kao dio Carigradske magistrale koja je, prema planovima Turske, trebala povezati Carigrad sa Bečom.

Prva direkcija bh. željeznicaPoslije Berlinskog kongresa (1878.) Austrougarska je okupirala Bosnu i Hercegovinu i odmah počela intenzivnu gradnju pruga. Okupacione trupe su gradile pruge na liniji svog prodora u Bosnu, da bi osigurali snabdijevanje trupa. Već u septembru 1878. godine, započeta je gradnja uzane pruge od Bosanskog Broda do Sarajeva. Desetog dana septembra 1878. godine, u Derventi je osnovana prva direkcija bosanskohercegovačkih željeznica, pod nazivom „Direkcija carskih i kraljevskih bosanskih željeznica“. Direktor je bio austrougarski major – inžinjer Johan Tomašek.

Direkciju je, prema dostupnim arhivima Željeznica Federacije BiH, sačinjavalo je sedam austrougarskih oficira i vojnih činovnika, 30 civilnih činovnika iz Austrougarske i veći broj drugog osoblja – isključivo stranaca. Domaći radnici su bili pomoćno osoblje.

Vojna uprava je naredila da dionica od Bosanskog Borda do Dervente mora biti završena za dva mjeseca. Iz Rumunije, gdje je završavana pruga uzanog kolosjeka Temišvar – Oršava, prebačene su lokomotive i raspoloživi vagoni, vlasništvo firme „Higel i Sagel“ koja će graditi i pruge u Bosni. Ta okolnost je odredila budući karakter bosanskohercegovačkih pruga, a to su bile uzane pruge kolosjeka 0,76 m. Prugu prema Derventi gradilo je 40 inžinjera i 4.000 radnika.

Gradilo se bez prethodnih ispitivanjaPrilikom gradnje ove pruge nije bilo vremena za izradu bilo kakvih tehničkih studija i elaborata.

U prvoj fazi izgrađene pruge, navodi se u arhivima Željeznica FBiH, stepen tehničke ispravnosti bio je na najmanjem mogućem tehničkom nivou i jedva je zadovoljavao minimum za bezbjedno odvijanje saobraćaja.

Poseban problem su bile skretnice, tzv. „ciganke“, koje su kovači izrađivali na licu mjesta. Vozni park se sastojao od malih lokomotiva i vagona. Lokomotive su imale jačinu 20 do 40 konjskih snaga, a otvoreni vagoni zvani „loris“ imali su nosivost dvije tone. Kvačenje vagona bilo je primitivno i uslijed krutih veza, često je dolazilo do kidanja vozova u krivinama.

Za putnički saobraćaj preuređeno je deset „lorisa“ na taj način što su u četiri ćoška vagona postavljeni vertikalni stubovi i razapeto krovno platno, zvano „SEGEITUH“. Čeone strane zakovane su daskama, a bočne strane kola bile su zastrte zavjesama. Takav voz iz Bosanskog Broda do Zenice vozio je 15 sati.

Do korekcije i poboljšanja tehničkih elemenata pruge došlo je 1880. godine. Nastavljena je gradnja pruge prema Sarajevu. Nabavljene su nove lokomotive jačine 50 konjskih snaga, novi dvoosovinski putnički vagoni druge i treće klase i zatvorena teretna kola.

Prva dionica ove pruge, od Bosanskog Broda do Doboja, završena je u februaru 1879. godine, od Doboja do Žepča u aprilu a od Žepča do Zenice u junu iste godine. Kompletna pruga do Sarajeva završena je 5. oktobra 1882. godine, kada je lokomotiva „RAMA“ dovezla prvi voz u Sarajevo. Ukupna dužina ove pruge iznosila je 270.117 km.

Tokom dalje eksploatacije, na pruzi su rađena poboljšanja, a najznačajnije je probijanje tunela Vranduk 1910. godine i ugradnja šina tipa 4 težine 22 kg, čime je gornji stroj znatno poboljšan. Sljedeća izgrađena pruga bila je rudarsko šumska pruga Semizovac – Ivančići. Njena glavna namjena bila je izvoz manganske rude iz bogatog nalazišta kod Čevljanovića i odvoz drvenih poluobrađenih trupaca.

Pruga na jugu zemljeŽeleći što prije uspostaviti komunikaciju od unutrašnjosti ka moru, Austrougarska monarhija se odlučila za gradnju Južne pruge. Prva dionica te pruge od Metkovića do Mostara puštena je u saobraćaj u junu 1885. godine.

Kao dio glavne magistralne pruge Doboj – Sarajevo 1886. godine izgrađena je dolinom rijeke Spreče pruga Doboj – Simin Han (66,7 km). Ta pruga je obezbjeđivala izvoz kvalitetnog uglja i soli iz bogatog Tuzlanskog bazena.

Te iste godine, Direkcija željeznica preseljava se iz Dervente u Sarajevo. Zbog male propusne moći izgrađenih pruga, nastavlja se gradnja Južne pruge od Mostara prema Sarajevu, pa se 1888. godine u saobraćaj pušta dionica pruge Mostar – Ostrožac, a naredne godine prvi voz ulazi u Konjic.

(Agencija NAP)

KADA SRETNETE PATRIOTU: Stavite novčanik u unutrašnji džep

Kad govori o patriotizmu, domoljub ne misli na prirodu i živa bića, srce mu ponosno bije samo pri pomisli na državni aparat. Oduševljava ga činjenica da je taj aparat, kao što dobro znamo, najobičnija zajebancija, šklopocija koja škripi na sve strane

Piše: Selvedin Avdić

 

Čitam posljednjih dana anketu jednih dnevnih novina  u kojoj poznate osobe govore šta im se sviđa u Hrvatskoj. Priznajem, često ne mogu odoljeti sličnim kič senzacijama, naročito kada je neko javno natjeran da demonstira patriotizam. Jer, nisam baš siguran da je patriotizam osobina koju je poželjno javno pokazivati,  uglavnom zato što se slažem sa tvrdnjom Emme Goldman koja je poodavno zaključila da je izgrađen od samoljublja, arogancije i egoizma pa objasnila:

Patriotizam pretpostavlja da je zemaljska kugla podijeljena na male tačke, a svaka od njih okružena je željeznom ogradom. Oni koji su se rodili na jednoj tački, smatraju sebe boljima, plemenitijima i pametnijima od živih bića koja nastanjuju neku drugu tačku. Zbog toga je dužnost svakoga ko živi na toj izabranoj tački da se bori, ubija i umre u pokušaju da nametne svoju nadmoć svima drugima.
Vratimo se onoj anketi. Ne znam šta joj je cilj, možda se radi o jačanju domoljublja tokom turističke sezone, jer ako Giulianno kaže da na svijetu nema ljepše zemlje od Hrvatske, šta tu običan čitalac ili neodlučan turista ima da dvoji. Nisam analizirao, ali mi se čini da tamošnji  selebritiji uglavnom odgovaraju kako u Hrvatskoj najviše vole prirodu i ljude.

Teško je procijeniti da li su iskreno odgovarali jer mislim da bi anketa i u drugim, mnogo uređenijim zemljama od Hrvatske, imala slične odgovore. Znate kako je, neprikladno je za revijalno izdanje nekog magazina, u anketi pozicioniranoj odmah iza turističkih reklama, izjaviti da voliš obrazovni sistem, socijalnu zaštitu ili organizaciju šalterske službe čak i ukoliko si potpuno oduševljen njima. To jednostavno ne priliči tankoćutnim patriotskim osjećajima.

PRIRODNO I LJUDSKI

Na žalost, u Bosni i Hercegovini ne možemo tako da kalkuliramo i da procjenjujemo kakav odgovor bi bio priličan.  Jer, na koji segment bosanskohercegovačkog društva možemo biti ponosni?

Na pravosuđe – u kojem tužioci za dvadeset maraka šalju u pritvor, a za milione na slobodu?
Na zdravstvo – u kojem supruga člana Predsjedništva može od njega da napravi privatnu firmu?
Na obrazovanje – u kojem funkcioniraju škole pod jednim krovom a univerziteti niču na autobuskim stajalištima?
Na politički sistem – klasičan zvjerinjak iz kojeg ne znam šta bih prije izdvojio?
Na društveno uređenje – birokratsko klupko entiteta, kantona, općina, opština, koje se ne može nazvati državom?
Na privredu – kojom vladaju stranački tajkuni?
Na nešto?

Na žalost, ni na šta. Čeznem da me neko razuvjeri ali ne vjerujem da će imati dovoljno argumenata.

Stoga bi za prosječnog Bosanca i Hercegovca odgovor o prirodi i ljudima u onoj anketi bio  jedini prirodan i ljudski. Mi i nemamo drugoga izbora nego da volimo potoke, planinske vrhove, dekice u hladu, kravice na ispaši, srne u čestaru, jaganjce na ražnju i jaglace u cvatu. Pored toga, naš patriotizam može se odnositi još samo na  – porodicu , rodbinu, prijatelje, ljubazan komšiluk, slučajnog prolaznika… ako i na to. Može i na životinje, odatle nikakvo zlo ne dolazi.

Kao što vidimo nevelika je to grupica živih bića, ali kako ćemo ljubav usmjeriti na čitave nacije, kad smo svjesni da u njima ima toliko šljama – ratnih zločinaca, profitera, kriminalaca, nacionalista, tajkuna, prevaranata…

S DRUGE STRANE

Upravo iz tih nemilih redova dolaze naši najveći patrioti, domoljubi i rodoljubi Njima su puna usta domovine, otadžbine, rodne grude, praotaca, merhametluka, uljudbe, ognjišta, kostiju, grobova, gena kamenih, begova, vitezova, heroja, izdajnika, svetaca i slične bižuterije. Ali, njihova verzija patriotizma sasvim se razlikuje od stajališta običnog bosanskohercegovačkog stradalnika.

Sigurno ste uočili da ovdašnji deklarirani patriota ili domoljub pa i rodoljub prezire i prirodu i ljude i životinje. On nema nikakvu emocionalnu blokadu da naudi prirodi kad god se ona ispriječi između njega i blagostanja – preusmjeriće rijeke, isušiće jezero, posjeći šume, zagaditi zrak, vodu… Za sitan novac, bez ispaljenog metka, u stanju je potpunom strancu predati čitava sela. Što se tiče ljudi, rado će ih poslati u rat, a nakon njega nastaviti intenzivnu eksploataciju preživjele žive sile.

Kad govori o patriotizmu, domoljub ne misli na prirodu i živa bića, srce mu ponosno bije samo pri pomisli na državni aparat. Oduševljava ga činjenica da je taj aparat, kao što dobro znamo, najobičnija zajebancija, šklopocija koja škripi na sve strane. Zna naš patriota da samo u takvom dunđeraju ima dovoljno praznog hoda i rupa u zakonu koje mu omogućavaju nastavak iživljavanja na domovini. Zbog toga će on do posljednje kapi tuđe krvi braniti i otadžbinu i zastavu, svaki napad na sebe proglasiće napadom na državu, svako drugačije mišljenje nazvaće izdajničkim, individualni motiv proglasiti kolektivnim, pljačku proglasiti za vitalni interes, vlastiti gubitak nacionalnom tragedijom a medij koji se ispriječi između njega i njegovom plijena proglasiće nedovoljno patriotskim.

NEMOJTE BITI PATRIOTE
Siguran sam da čitalac sa početka ovoga teksta pripada ovoj kategoriji dežurnih patriota/rodoljuba/domoljuba. Huljama, da budemo precizni, kako ih je davno identificirao Samuel Jackson a ja tu nemam ništa specijalno da dodam. Žurnal sigurno nije “patriotski portal” za takve čitaoce i na to smo neizmjerno ponosni.

Ne znam kako vi, ali ja čim mi neko pomene patriotizam odmah novčanik premjestim u unutrašnji džep. Preporučujem i vama isto. Također vam preporučujem da nastavite čuvati prirodu i drage ljude i životinje.  Ali, ne samo na onoj tački na kojoj ste se rodili. Nemojte bit patriote. I javite se ponekad.

(zurnal.info)

Originali falsifikata

Tabloid br 390, Beograd

Piše Milica Grabež

Preko pune linije

Lažne diplome i doktorati u rukama vlastodržaca

Dolaskom na vlast Srpska napredna stranka suočila se sa poraznom činjenicom da u njenim redovima nema pismenih, kvalifikovanih i visokoobrazovanih. Počela je kampanja ''opismenjavanja'' bivših radikala, pa je Aleksandar Vučić napravio dogovor da se nepismenim ministrima, predsednicima opština, direktorima javnih preduzeća, državnim sekretarima, načelnicima u javnim upravama, omogući da po skraćenom postupku dobiju fakultetsku diplomu ili diplomu više i srednje škole. Tako je 14.000 članova naprednjaka dobilo potrebne diplome, a da većina njih nije sposobna ni pismo majci da napiše, niti znaju ko su profesori koji su stavili potpise u njihove indekse. Istraga će pokazati koliko je Vučić, podržan od Tomislava Nikolića i Jorgovanke Tabaković, doprineo da se polupismeni i neobrazovani promovišu u profesore, doktore nauka, ministre, naučnike, gradonačelnike... Tragovi im smrde nečovještvom, ali im se krivica može dokazati, jer Evropska komisija traži temeljnu istragu diploma, a još su živi profesori privatnih univerziteta koji mogu potvrditi da nisu nikada videli te studente. Vučićeva pomada daleko se oseća - do Brisela

Zvaničan broj fakultetski obrazovanih ljudi u Srbiji 2012. godine iznosio je 652.234, što predstavlja više od 10 odsto stanovništva Srbije. Ovaj neverovatan podatak u zemlji koja ima skandalozno visok procenat funkcionalno nepismenog stanovništva i činjenica da se svakim danom broj fakultetskih diplomaca povećava, a broj doktora nauka nadilazi sve rekorde čak i u evropskim razmerama, jasno govori da je u Srbiji na sceni svojevrsna "pijaca" akademskih titula.

Smatra se među dobro upućenima da je čak oko deset odsto svih fakultetskih diploma u Srbiji lažno. Svi u prosvetnoj zajednici Srbije su na ovaj ili onaj način korumpirani, pre svega razne Komisije za akreditaciju i proveru kvaliteta obrazovanja, koje, da paradoks bude veći, imaju znatno veća ovlašćenja nakon izmena Zakona o visokom obrazovanju.

Mada kupovina diploma traje duže od četvrt veka, praktično od kako je srušena jugoslovenska država i njen obrazovni sistem, u Srbiji je tek nakon 5. oktobra 2000. godine počelo masovnije trgovanje akademskim titulama. Tako je krajem 2012. godine tokom provere 2.000 diploma izdatih u Srbiji za jednu crnogorsku firmu, pronađeno preko 200 falsifikata, diploma koje su ili falsifikovane ili su ih izdale nepriznate ustanove ili razni "laki univerziteti".

Kriminalna praksa u ovom "poslu" pokazuje da se falsifikuju isprave isturenih odeljenja privatnih fakulteta i uverenja o diplomiranju, ali i dokumenta sa državnih fakulteta.U Srbiji kao i drugde u regionu, veliki broj državnih službenika ima falsifikovane diplome, pa je zvučalo vrlo smešno kad je jedan bivši ministar prosvete (Srđan Verbić), najavio proveravanje "kvaliteta diploma". Već poznati skandali sa doktorskom disertacijom ministra policije Nebojše Stefanovića, doktorska disertacija poslanika SPS-a Novice Tončeva, "akademska" diploma odlazećeg predsednika Tomislava Nikolića, lažni doktorat Siniše Malog i mnogih drugih znanih i manje znanih političara. Ali tu su i na hiljade kupljenih fakultetskih diploma "za potrebe" polupismenih stranačkih "kadrova" koje je vladajuća Srpska napredna stranka zaposlila u javnim preduzećima i opštinskim upravama širom Srbije. Ne postoji nijedan srpski univerzitet, ni državni ni privatni, koji nije teško kompromitovan prodajom diploma i aferama o prodaji magistarskih i doktorskih titula. Zbog toga je danas tako reći nemoguće izvršiti nostrifikaciju srpske diplome u inostranstvu, bez specijalnih provera i polaganja više stručnih ispita.

Jedan od velikih skandala u vezi sa prodajom diploma desio se i u Nišu na Medicinskom fakultetu gde se otkrilo da je više predavača tog fakulteta steklo akademska zvanja mimo pravila. Kad se tako nešto desi na ovako delikatnom nivou, gde su u pitanju ljudi koji bi trebalo da nauče buduće lekare svojoj struci (što ima za posledicu da neuki lekari sa takvih fakulteta čine brojne nestručne intervencije, mnoge od njih i sa smrtnim ishodom), šta onda treba reći za kojekakve lažne "diplomce" sa lažnim zvanjem menadžera ili "stručnjaka za medije i komunikacije"?

Iskustva u ovom kriminalnom poslu govore da dobro falsifikovane diplome nije moguće obaviti mimo prosvetne ustanove. Naime, visokoškolske diplome imaju hologram, a srednjoškolske serijski broj, tako da ni jedne ni druge nije moguće falsifikovati van ustanove koja ih izdaje i bez umešanosti zaposlenih u njoj. Lažne srednjoškolske diplome češće su od lažnih fakultetskih i uglavnom ih ima u nekim zanatskim strukama. Najbolji dokaz za ovo je afera sa čak 500 lažnih diploma vanrednih učenika Tehničke škole u Smederevu. U "poslu" su učestvovali direktor pomenute škole referentkinja za đačka pitanja, jedan profesor kao i dvoje posrednika. Ovako lažne diplome su naplaćivane od 1.000 do 3.000 evra, pa je i zarada bila oko milion evra!

Kako se cene falsifikovanih diploma kreće u Srbiji, pokazuje i slučaj studenta Fakulteta sporta i fizičke kulture S. N., koji je odbranio diplomski rad u Nišu (mada se u to vreme nalazio u Americi pa nije ni video zgradu fakulteta!). Naime, ovaj bezvredni papir ga je koštao 5.000 evra. Takođe, ne tako davno, i jedna firma iz Crne Gore je "posredovala u obrazovanju". Od 2000 diplomaca iz Crne Gore, 10 odsto njih ima lažnu srpsku diplomu! Cena seminarskih radova je oko 50 evra dok je cena diplomskih i do 3000 evra. Ocene u srednjim školana su 100, a cena ispita do 300 evra.

Slučaj Stefana Vlajkovića zaokupio je pažnju javnosti i medija 2012. kada ga je policija uhapsila jer je na osnovu falsifikovane diplome Fizičkog fakulteta u Beogradu upisao doktorske studije u Cirihu, oštetivši pri tome Fond za mlade talente, ali će sigurno kao najveća bruka u visokom školstvu poslednjih godina ostati zabeležena afera "Indeks".

Ona je otkrivena 20. februara 2007, a među 87 optuženih da su primali mito za upisivanje ocena bez polaganja ispita i izdavanje lažnih diploma nalaze se 23 profesora sa pravnih fakulteta u Kragujevcu, Beogradu i Nišu. Cena se kretala od 500 do 1000 evra za prolaznu ocenu i od 12.000 do 16.000 evra za diplomu.

I u ovom trenutku, 2017. godine, crni cenovnik nameštenih ispita i lažnih diploma je sledeći: jedan ispit košta oko 300 evra, diploma i do 10.000 evra. Dvojka na kraju godine, odnosno popravnom ispitu, svedočanstvo srednje škole ili diploma fakulteta, ispit na fakultetu, seminarski, magistarski ili doktorski rad, pa čak i radno mesto u prosveti mogu se kupiti na "crnom tržištu znanja". Cene se kreću od 50 ili 100 evra za ocenu u školi i fakultetu, do 10.000 evra za diplomu ili radno mesto.

Diplome se na crnom tržištu prodaju po ceni od 1.000 pa do 10.000 evra, a u svaku prodaju umešan je neko od zaposlenih u školi ili na fakultetu.

Lažne srednjoškolske diplome češće su od lažnih fakultetskih, a najveći broj dolazi sa fakulteta s velikim brojem upisanih i diplomiranih studenata, budući da je na njima teže uočiti propust. Diplome su ili falsifikovane ili su izdate od nepriznatih ustanova. Falsifikuju se ne samo diplome visokih škola iz manjih sredina ili privatnih fakulteta već i najuglednijih univerziteta.

Doktorski rad se u Srbiji može kupiti za oko 3.000 evra, dok je cena seminarskih i diplomskih oko 50 evra. Ocene u srednjim školama su najmanje 100 evra, a ispit na fakultetu se prođe za 200-300 evra.

A 1. Ministri -lažni diplomci

Ministar policije dr Nebojša Steafanović je upisao četvrtu godinu na Megatrendu i odmah završio fakultet. Prve tri godine je preskočio, jer je genije. Odmah potom odbranio je i plagirani doktorat. Gradonačelnik Siniša Mali je na FON-u odbranio plagirani doktorat. Guvernerka Narodne banke Srbije Jorgovanka Tabaković je odbranila lažni doktorat. Bivši ministar finansija Lazar Krstić je imao samo srednju školu. Ministar odbrane Zoran Đorđević ima laku diplomu, glanc novu, na brzinu stečenu... Većina sadašnjih ministara, državnih sekretara, direktora javnih preduzeća sveži su diplomci. Dobili su ih u Vučićevoj akciji opismenjavanja.

Ovi što sada bježe, nikome neće slati devize

Sa Balkana danas se bježi glavom bez obzira. Vode se supruge, one vuku muževe, skupa otimaju djecu iz škola, istresaju kolijevke, čupaju sve iz korijena, bjesomučno.  

Izet Perviz

Nije trebalo dugo čekati. Bosanskohercegovačka vlast pokazala nam je da ona, kada se uhvati nekog problema, o čas posla analizira, dijagnosticira, potpiše recept i stvar privede kraju. Eto, samo što je premijer entiteta kojeg jedan od trojice razbijača smisla smatra svojom babovinom, izjavio da „iseljevanje nema drastične razmjere“, odmah su poslanici raspravljali o odlasku mladih iz BiH i već je uspostavljena i dijagnoza.

To je nedavno uradio glavni dijagnostičar, glavni u Bošnjaka i član Predsjedništva BiH, Bakir Izetbegović. On je u Travniku, na susretu sa zlatnim ljiljanima, kazao da „treba više pameti, više sloge, manje politikanstva da ne bi mladi odlazili“ i već u sljedećoj rečenici poentirao: „Recimo, ova stvar sa akcizom.“ Aferim! Sad slobodno može svući bijele gumene rukavice i stvar prepustiti svojim hirurzima.

Glavni hirurg odavno je spreman. On, entitetski premijer Fadil Novalić već je ustvrdio da „činjenice govore kako se više odlazilo šezedesetih godina prošlog vijeka.“ Gdje ih je samo nabavio?! Te činjenice… Ali, eto, neka mu bude. Mada više nije ni važno kada se više odlazilo. Važna je suština: šezdesetih se odlazilo, a danas se bježi.

Bijeg od pogane vlasti

Onaj koji odlazi ostvalja nešto iza sebe, nešto što će ga zvati da se jednog dana vrati. Šezdesetih su kod kuće ostavljali porodice i gradili kuće. I eno ih, sada se vraćaju da penzije potroše ovdje. Cijeli život sanjarili su kako će svoje posljednje godine provesti uz obitelj. Ali jok. Njihova djeca su u međuvremenu pobjegla iz ove zemlje, njihovi unuci više ne govore maternji jezik.

Onaj koji bježi ne ostavlja iza sebe ništa što će ga progoniti po bijelom svijetu i tjerati da se jednog dana vrati. Sa Balkana danas se bježi glavom bez obzira. Oni vode supruge, one vuku muževe, skupa otimaju djecu iz škola, istresaju kolijevke, čupaju sve iz korijena, bjesomučno.

I ne bježi se iz zemlje samo zbog nezaposlenosti. Sve više je onih koji prvo daju otkaz, a onda bježi. Eto, nedavno nam je direktor jednog mlina na sjeveru BiH pričao kako je njegovom tehnologu, koji ima platu u visini dvije prosječne, ostalo još nekoliko dana do raskida ugovora. Ode čovjek u Njemačku, a naslijeđeno imanje sa kućom dao je na doboš i prodaće ga u bescijenje.

Evo, pišu mediji da je iz uspješne kompanije ZAH iz Bosanske Krupe prošle godine nekoliko radnika otišlo u Evropsku uniju. I iz bihaćkog preduzeća „Č. J.“, kažu mediji, isto odlaze ljudi. Nedavno mi rođak reče da je njegov prijatelj napustio dobro uhljebljenje u jednoj državnoj instituciji i otišao preko granice. Sa Balkana se više ne odlazi trbuhom za kruhom, odavde se sada bježi glavom bez obzira. Bježi se iz Osijeka i Varaždina, iz Kikinde i Novog Pazara, iz Nikšića i Bijelog Polja, iz Peći i Prištine, iz Kumanova i Velesa, iz Livna i Zvornika, odasvud.

Bježi se žestoko. Bježi se od pogane vlasti, od lažljivaca po parlamentima, od obijača budžetskih trezora, od potkupljivih sudija, od korumpiranih doktora, od advokatskih derikoža, od namještatelja tendera, od profesionalnih zapošljivača, od besprizornih državnih službenika, od prodanih novinara, od lažnih pisaca, od „poduzetnih“ političkih partija, od narcisoidne akademske zajednice, od licemjernih profesora, od političkih lupeža, od neiskrenih popova i snishodljivih hodža, od tri predsjednika, od 12 premijera, od 150 ministara, od 600 savjetnika i od hiljadu poslanika i odbornika, od dodika, izetbegovića, čovića, ivanića, radončića, vučića, šešelja, grabar-kitarovića, plenkovića, đukanovića, ivanova, zukorlića, tačija, i od svih koji su čovjekovu domovinu pretvorili u ćumez u kojem se kokodače od zore do sumraka, i od sumraka do praskozorja, bez prestanka, neprekidno, desetljećima.

Pobjegoše ljudi, gospodo od vlasti. Džaba vam sva priča.

Nikog ne ostavljaju iza sebe

Ko još nije okružen grandioznim kućama, viletinama, koje preko cijele godine zjape prazne? Stanuju u njima nana-memla i djed-ustajalost i mati-promaja i otac-muk i sestra-praznina i tetka-gorčina i brat-razočarenje i amidža-izdanost i ujna-strava i tetak-duh i deset, uvrh glave dvadeset dana u godini začandrka u njima smijeh i zanjiše se život, a onda opet nastupi 345 dana čamotinje.

Gospoda od banketa zadnjih godina sigurno nisu obišla škole svojih djetinjstava. Evo, u područnoj četverogodišnjoj školi krajem sedamdesetih, kada je u nju išao potpisnik ovog teksta u kojem se upravo davite, svaki razred je brojao po dva odjeljenja sa po više od trideset učenika. Danas jedva da se sastavi po jedno odjeljenje od 15 đaka. Broj upisanih na početku školske godine obavezno na kraju bude manji barem za jedno đače.

Ali treba i vlast katkad razumjeti. Ta, koja to vlast ne bi bila zadovoljna da se u njenoj zemlji troši novac zarađen u drugim državama? Koliko li se samo deviza slije sa svih strana svijeta, koliko penzija dođe u eurima iz Francuske, Austrije, Švicarske, Njemačke, i koliko se to izgradi kuća od materijala iz domaćih preduzeća i domicilnom radnom snagom? Dijaspora plaća socijalni mir. Zašto bi onda vlast imala nešto protiv bježanije? Ta, to su budući financijeri društvenog ravnodušja.

Ali, nešto se zaboravilo. Ovi što bježe ne ostavljaju iza sebe nikog kome će slati devize. Oni ne prave kuće. Ne! Oni na one naslijeđene vješaju table sa natpisima: „Na prodaju!“, „For sale“, a sve češće oglašavaju na arapskom. Njihova djeca ne govore maternji jezik, domovinom ne smatraju onu državu u kojoj su rođeni njihovi očevi, već onu koja ih je prigrlila, dala im solidne dječije doplatke, omogućila dobre škole, značajne stipendije i ponudila im posao u struci i priliku da se dokažu. Od njih nijedan balkanski premijer, ni svih 12 bosanskih skupa, nikakve koristi neće vidjeti, oni će zasigurno imati pametnijeg posla od zašivanja zakrpa po vrećama balkanskih budžeta.

Ko nam to Darvinom truje djecu po Banjaluci?

Dragan Bursać 

 Objavljeno: 24.05.2017. u 09:35h

Banjalučki univerzitet, kao jedini istinski svjetionik srednjevjekovne misli u Evropi, a i šire, podigao je svoj glas protiv zloglasnog Čarlsa Darvina, skribomana i stranog plaćenika.

Uvod: Jer, univerzitet koji ugosti Milomira Marića kao predavača, inače oca srpskih porno rijalitija, koji šalje svoje najbolje studente Vojislavu Šešelju na predavanje, organizuje projekciju filma o herojici Radovana Karadžića, univerzitet na kome je svojedobno gostovao, Miroljub Petrović, profesor «pod mač bato», ja šta će nego nastaviti tu svijetlu tradiciju povrataka u rani srednji vijek.



Banjalučki univerzitet, kao jedini istinski svjetionik srednjevjekovne misli u Evropi, a i šire, podigao je svoj glas protiv zloglasnog Čarlsa Darvina, skribomana i stranog plaćenika. Tako će u četvrtak Senat banjalučkog Univerziteta raspravljati o njegovoj kontroverznoj Teroiji teoriji evolucije.

Najzad će Banjaluka, banjalučki studenti i njihovi profesori prednjačiti u nečemu. U svijetu cijelom. Ako Bog da i ako se zvijezde zodijaka namjeste, dakle, ako sve bude u skladu sa naukom 11. vijeka, ovog opskurnog čičicu sa bradom, koji nam je od sredine 19. stoljeća prodavao muda pod bubrege, preciznije čovjeka i majmuna pod istog pretka treba istjerati iz udžbenika i sa fakulteta. Jednom zauvijek!

Za početak sa banjalučkog Univerziteta, a daće Bog onda i ostalih u Republici Srpskoj, pa sitnim koracima dalje u napredak. Doduše, ima onih zlobnika, koji će reći da je i Srpska Pravoslavna Crkva u Beogradu, zajedno sa akademskom zajednicom, proglasila reviziju Darvinove terorije za budalaštinu, ali oni su budale.

I da se razumijemo, to je onaj američki, da ne kažem čikaški dio SPC-a, a intelektualci su sve go soroševac. Osim ovih 52 poštena, koji su digli svoj glas razuma, dobro svoj glas i zahtijevali da se taj Darvin propita malo.

Kako god, prateći stremljenja matice i njenog najubitačnijeg naučnog dijela, banjalučki intelektualci su odmah poslali Darvina na Senat. Jer, univerzitet koji ugosti Milomira Marića kao predavača, inače oca porno rijalitija, koji šalje svoje najbolje studente Vojislavu Šešelju na predavanje, organizuje projekciju filma o herojici Radovana Karadžića, univerzitet na kome je svojedobno gostovao, Miroljub Petrović, profesor «pod mač bato», ja šta će nego nastaviti tu svijetlu tradiciju povrataka u rani srednji vijek.

Pa će tako profesori na Univerzitetu u Banjaluci na narečenoj sjednici Senata razmijeniti mišljenja o tome da li čovjek i majmun imaju zajedničkog pretka, a možda će do sada prihvaćenu mrsku teoriju izbaciti iz nastave. Čuj, majmun i čovjek imaju istog pretka? To možda neki drugi narodi, ali nadati se da će Srbi sa svojom banjalučkom intelektualnom elitom, odbaciti ovu gnusnu teoriju.

Jer, vrlo dobro se zna da je Bog šest dana stvarao svijet, sedmog se odmarao. A, baš tog šestog dana stvori čovjeka po liku svom, naakog Adama, doduše od blata, što je svi znamo šifra za genetski inženjering, a od Adamovog rebra, načini Evu, ženu mu. Zar je to toliko teško upamtiti, gospodo naučnici? Zar je toliko teško suzbiti sujetu pa povjerovati da nas je Gospod po svom liku stvorio u slavu njegovog imena, a ne da je život nastao sam od sebe i molim te lijepo, prirodnim odabirom, usavršavanjem, kompeticijom i dijeljenjem najboljih karakteristika???

To već nikako nije prihvatljivo! To se u Banjaluci neće tolerisati! Ta, nismo za džabe uveli vjeronauku u osnovne škole, nismo se dogovorili da ona bude i u srednjim školama, kao što će slava Gospodu i biti, ne trudimo li se da napravimo kapelicu u kampusu Univerziteta banjalučkog, e da bi se sad djeca sablaznila nad nekakvim stranim plaćenikom Darvinom i njegovom teorijom???

Eheej, terorijom? Pa da je šta valjala, ne bi se zvala teorija, nego aksiom, kanon, kao u knjigama crkvenim. A, te naučnike što vele da se zove  teorija jer je nužno da se nauka samopropituje i što još kažu da je to najviša teorija ljudskog roda i najsvjetlije poglavlje biologije i nauke o čovjeku, možete poslati u rodni kraj. Pod mač, bato!

Pod mač bato, dabome! Nećete trovati našu djecu, koja uredno idu u crkve, koja su, velim, savladala sedmodnevnu božju radnu akciju o nastanku svijeta, koja već znaju da je svijet star 4, 5 hiljada godina najviše, nećete ih trovati Darvinom!

I tako se urbi et orbi, što će reći Banjaluci i svijetu obratio Milan Mataruga, rektor Univerziteta u Banjoj Luci. mudrim riječima: “Da bi govorili o tome moramo govoriti na naučnom skupu, moramo govoriti argumentima, moramo govoriti naučnim rezultatima i novim teorijama a ne nikako peticijama, skupljanjem i potpisivanjem”, rekao je on.  

To, profesore Mataruga! Nego šta, nego organizovati naučni skup sa Darvinom kao temom. Preciznije njegovom Teorijom evolucije. Ono, doduše, Teroija evolucije je objavljena 1859. godine u skaradnom djelu «O porijeklu vrsta posredstvom prirodne selekcije», ali bolje ikad nego nikad. I što bi narod rekao što je brzo, to je i kuso, pa se razumni banjalučki intelektualni svijet strpio 158 godina, e da bi raspravljao o Darvinu. Mudro, mudro.

A, šta o svemu misle mladi studenti, akademska budućnost zemlje, naša čelična krila visokog obrazovanja i nauke napose?  

“Moram priznati da još uvijek nismo imali neku ozbiljniju diskusiju po ovoj tački dnevnog reda ali sudeći po onome što smo do sada mislili smatram da će studenti biti suzdržani”, kazao je  Ratko Savić, student i član Senata Univerziteta u Banjoj Luci.

Suzdržan???? Jedan član senata i ugledni student je po pitanju Darvina suzdržan? Pod mač bato! Mora to rezolutnije Ratko, ako misliš ostati u tom Senatu! Odmah seci Darvina! Pa neće se senatsko mjesto zadržati samo od sebe. Jer i jeste tvoj posao da produžiš to svjetlo Pijemonta, dobro, više Mordora, kad je Univerzitet u Banjaluci u pitanju i svijetle naučne tradicije.

Ali, niko nije rekao, braćo draga i sestre draže, da će protjerivanje Darvina ići lako. Ima tu na Univerzitetu duboko ukopanih naučnih kadrova, za koje čak otovoreno mogu reći da su osim izdajstva skloni i pu, pu, pu ljevičarskom, nazadnom načinu razmišljanja.

Evo, ovaj profesor Miodrag Živanović. Tipični reakcionar. Bundžija i šezdesetosmaš. Filozof. Taj, nit u Boga vjeruje, nit se Bogu moli. Taj se prvi zalaže za tu Darvinovu teroiju evolucije, a od ranije je poznat vlastima, kao čovjek koji bi bunio studente i jednom je još rekao kako su nam penzioneri najvitalniji dio društva. Da, da, baš taj. Pa, poslušajte samo šta on veli o svemu ovome: “Kad sam čuo za tu informaciju, ne gledam nikako, ja sam zatvorio oči. To je još jedna u nizu besmislica koje zapravo proizvode i na kojima rade institucije Univerziteta”.

Ma nemoj, profesore?! Inicijativa za reviziju Darvina i rasprava Senata o validnosti teorije evolucije su po tebi besmislica?! Nećeš još dugo trovati našu djecu!

I ne samo on, ima ih još! 

Ali, zato budite ponosni, dostojanstveni i čak, ako soroševci proguraju Darvina, onda sutra, neki drugi dan, za koju godinu, ali ja vam garantujem da će zora novog dana svanuti nad Banjalukom. Doći će dan kada će studentske domove i amfiteatre nadivisvati kupole bogomolja, kada će uniformisani studenti, jer studentkinja biti neće zato što ima da sjede kući i rađaju, elem, kada će studenti iz svih oblasti, od biologije, do hemije i medicine učiti djela gospodnja, eventualno malo potpomognuta kreacionizmom. Možda to ne bude odmah sad u četvrtak, ali velim, sitnim koracima, stinim koracima braćo mila. Uskoro će nići kapelica, da se akademski građani pred ispit mole gospodu, pa polako, daće Bog.

A, na kraju bitke, studenti neće biti «suzdržani», nego će javno moći reći zbogom Darvine, zbogom nauko, dobrodošli u srednji vijek našeg 21. stoljeća.

Samo gledajte šta će biti!

Slučaj koji neodoljivo liči

Mnogi Novakovići nestaju, ali "institucije sistema rade svoj posao"

* Godine 1906. državnim aktom se zabranjuje rad NVO na čijem čelu su braća Novaković, sa obrazloženjem da podrivaju ustavni poredak zemlje. Godine 1907. i državni i opozicioni mediji javljaju senzacionalnu vest da je u centralnom zatvoru (CZ) u Beogradu Milan Novaković iz vatrenog oružja ubio brata Maksima, a nakon toga je izvršio samoubistvo

U majskom prevratu 1903. godine "Crna ruka", na čelu sa majorom Dragutinom Dimitrijevićem Apisom, ubila je poslednji kraljevski par Obrenović i nekoliko njima lojalnih lica.

 1

Piše: Blagoje Grahovac

10. februar 2017. 15:30

Foto: FoNet/Boris Pejović

Odmah nakon majskog prevrata unutar vojske, braća Milan i Maksim Novaković, dva izuzetno perspektivna i ugledna oficira iz garnizona Niš, pokrenuli su inicijativu za sankcionisanje "crnorukaša", objašnjavajući da su oni izašli iz okvira vojničke dužnosti i da su okaljali ugled srpskog oficira.

Godine 1904. na parlamentarnim izborima ubedljivom većinom vlast su osvojili radikali. Te godine Skupština Srbije je donela, čak i za evropsku demokratsku javnost, moderan Zakon o civilnom udruživanju. Po stupanju na snagu pomenutog zakona braća Novaković osnivaju prvu nevladinu organizaciju (NVO) u Srbiji i otpočinju javnu borbu za poštivanje Ustava i zakona. Aktueliziraju privođenje pravdi i sankcionisanje atentatora na kraljevski par Obrenović. Braći Novaković se pridružuje demokratska javnost Srbije.

Godine 1906. državnim aktom se zabranjuje rad NVO na čijem čelu su braća Novaković, sa obrazloženjem da podrivaju ustavni poredak zemlje. Nakon toga u javnosti se više ništa ne zna o radu braće Novaković.

Godine 1907. i državni i opozicioni mediji javljaju senzacionalnu vest da je u centralnom zatvoru (CZ) u Beogradu Milan Novaković iz vatrenog oružja ubio brata Maksima, a nakon toga je izvršio samoubistvo. Sutradan jedan opozicioni list "dolazi u pamet", pa javno postavlja tri pitanja: prvo, otkud braća Novaković u zatvoru kada o tome javnost ništa nije znala; drugo, otkud oni u CZ u Beogradu kada službuju u Nišu, a u Nišu postoji zatvor; i treće, otkud u zatvoru kod zatvorenika vatreno oružje. Demokratska javnost podiže veliku tenziju uz tvrdnju da je braću Novaković poubijala vlast.

Godine 1908. na zahtev opozicije, Skupština Srbije stavlja na dnevni red slučaj Novaković. Glasovima vladajuće partije se usvaja zaključak da tim pitanjima treba da se bavi Sud i da organi države treba da rade svoj posao. Iste godine su provedeni parlamentarni izbori, a većinskom voljom građana na izborima su opet pobedili radikali. Nakon parlamentarnih izbora Osnovni sud u Beogradu (zbog pritiska javnosti, ali i dosta "nespretno") utvrđuje da je u noći ubistva braće Novaković u CZ boravio ministar unutrašnjih dela gospodin Nastas Petrović. Opozicioni poslanici uspevaju staviti na dnevni red Skupštine pitanje, da se utvrdi, šta je ministar unutrašnjih dela, gospodin Nastas Petrović, te noći radio u CZ. Glasovima vladajuće partije Skupština donosi odluku da o svemu treba da se izjasni Državni sud.

Državni sud 1911. godine otpočinje proces o slučaju Novaković. Javnost vodi žestoku borbu i otkriva da je, pored ministra Petrovića, te noći u CZ bilo više lica za koja nema logike da se tu nađu. Priznanjem jednog od njih otkriva se da je ministar unutrašnjih dela gospodin Nastas Petrović naredio ubistvo braće Novaković. Pritisnuti zahtevima javnosti, Državni sud 1912. godine utvrđuje da su braća Novaković ubijena i da ministar Nastas Petrović može biti odgovoran za ta ubistva. Tih dana su se održali parlamentarni izbori u Srbiji, a većinskom voljom građana opet su pobedili radikali.

Nakon parlamentarnih izbora Državni sud otvara proces za suđenje ministru unutrašnjih dela gospodinu Nastasu Petroviću i zaključuje da je isti odgovoran za navedena ubistva, ali pre izricanja presude konstatuje da o ministru Petroviću svoj stav treba da iznese i sud naroda. Na pritisak javnosti da se Državni sud izjasni o kakvom narodnom sudu je reč, Državni sud decidno saopštava da je u zemlji najviši sud onaj narodni, tj. većinska volja naroda na izborima. Opozicioni poslanici uspevaju staviti na dnevni red skupštine odnos Državnog suda prema pravu i pravdi. Skupštinska većina je usvojila zaključak da se većinska volja građana na izborima mora poštivati, a da drugi državni organi treba da rade svoj posao.

Državni organi su "radili" svoj posao, Novakovići su zaboravljeni, a ministar unutrašnjih dela gospodin Nastas Petrović je nastavio raditi "svoj posao".

Zbog "aneksione krize" 1911. godine, Apis osniva tajnu organizaciju "Ujedinjenje ili smrt". Radikalno se okreće protiv regenta Aleksandra Karađorđevića. Regent Aleksandar i Dvor se ne usuđuju čak ni braniti se od ovog nasilnika. Zbog čega, otkriće se kasnije.

Krajem 1916. godine regent Aleksandar pokreće Solunski proces protiv "Crne ruke" i Dragutina Dimitrijevića Apisa. Juna 1917. godine Apis je osuđen na smrt streljanjem i egzekucija je odmah izvršena. Prvo pitanje je zašto je Dvor Karađorđevića toliko dugo trpeo surovog nasilnika. Odgovor je jednostavan, zbog njezinog proevropskog opredeljenja, dinastija Obrenović je odavno bila osuđena na nestanak, a ruske službe nisu dozvoljavale bilo koju meru prema "patriotima", tj. "Crnoj ruci" i Apisu. Neutralan politički stav dinastije Karađorđević prema aneksionoj krizi je istu ostavio bez ruskog pokroviteljstva, otvorio dosta grublju politiku Rusije prema politici Srbije, ali i zaštitu "crnorukaša". Drugo pitanje je zašto je tako munjevito izvršeno i suđenje i egzekucija, i zašto baš tada. Odgovor je da je iskorištena politička bura i konfuzija u Rusiji u predvečerje Oktobarske revolucije.

Sve je rađeno uz "većinsku volju" građana i sa "demokratskom" krilaticom - "neka institucije sistema rade svoj posao".

Mnogi Novakovići nestaju, "institucije sistema rade svoj posao", a pravo i pravda i dalje čekaju. Neodoljivo liči.

Autor je general avijacije u penziji i analitičar geopolitike