понедељак, 28. октобар 2013.

Culture, policy and politics

A couple quick reflections on culture, policy and politics
Posted on 28/10/2013 by rave


by ERIC GORDY

Some colleagues asked me to put together a quick presentation on culture and future of democracy in SEE. Here’s what I came up with.

Competing cultural models and prospects for democracy

The fundamental thesis I would offer is that the approach to cultural policy adopted in any state will be closely related to the dominant way in which democracy is understood. There is probably no good justification to offer a “hard” interpretation whereby a particular kind of democracy produces a particular kind of culture, or the other way around. The relative autonomy (Hall) of culture from other institutions is of variable strength, but probably greater to the degree that authority in a state is contested or incompletely established (as it is in most Southeast European states). Rather, it is possible to talk about tendencies and inclinations.

The term “democracy” is probably as variously understood and as contested as any term in any language, probably on a rank with terms like “truth” and “justice.” It is used as often to denote states and parties (German Democratic Republic, Srpska Demokratska Stranka) that are not democratic as ones that are. In public discourse on democracy the term is as likely to be used to signify concepts loosely related to political structure – like efficiency, transparency and responsiveness – as concepts closely related to political structure. What we can talk about more concretely are the goals associated with democracy, and the dominant purposes and motivations of political elites. The list of options here might be thought of as a listing of the highest probable availabilities, but is by no means exhaustive.
Democracy as a programme of enlightenment: Under this assumption the purpose of all kinds of leadership (cultural, political and otherwise) is to bring the public to the level required by the ambitions of governance. In the way this is formulated it is already apparent that there may be an assumption of an existing or threatened inadequacy – whether this is seen as deriving from “backwardness” or from an anticipated denaturing effect of market mechanisms. The political response to a perceived threat is to enhance support for (a narrow subset of) high culture, to advocate initiatives for the codification of cultural standards and language in particular, and to seek means of diffusion as a primary strategy of elevating the culture. This might be regarded as a classical approach to cultural policy – it draws on 19th century cultural interventionists such as Schiller (“The theatre as moral institution”) and Arnold (“Culture and anarchy”) as principal references. Noble in purpose, the character of cultural policy under this conception is authoritarian.
Democracy as an ongoing project of creating a democratic public: While this assumption is closely related to the preceding one it encourages a cultural policy more oriented to supplementing popular and commercial offerings than to displacing them. This is the approach of many of the world’s largest and most influential national broadcasting systems (see: BBC and PBS mission statements — slides). The idea is at least mildly liberal-interventionist, relying on the assumption that by means of public support a quality of information, education and cultural content can be offered that the market cannot be relied on to provide. As the mission statements imply, there is a strong focus on education, sometimes in the form of formal (Open University) or informal (documentary programming) adult education, and more frequently in the form of early childhood education (Sesame Street). While generally non-authoritarian in approach, projects operating under this rubric are confronted by constant challenges from private and commercial cultural sectors on the grounds that they are unnecessary or offer unfair competition.
(There may exist a subcategory to this model, in which among the purposes of democracy is regarded the creation or maintenance of a diverse public. In this case there is likely to be a strong emphasis on providing cultural content showcasing minority cultures or in minority languages – this is explicitly encouraged by EU cultural policy, for example)
Democracy as a programme of unification/elimination: Drawing on the early insight that culture provides a social space in which different perspectives are united (Schiller), this approach seeks to solidify and narrow the unity that is produced. The direction of policy depends on drawing a distinction between the things that fall inside and outside of the category of “national culture,” both selecting from among existing possibilities and inventing new ones where necessary  (Čolović, Hobsbawm). The reliance on cultural elites for definitions is likely to mean that the type of culture that is called “national” is likely to be aspirational and uncertainly rooted in reality, whereas much of the creativity of people from the national community is likely to be neglected and to fall outside the definition (Stojanović). In this approach as in the “enlightenment” approach, policy places a strong emphasis on codification
Democracy as leaving decisions to the public: In contrast with the preceding approaches, each of which relies on a greater or lesser degree of intervention into culture, this one proposes as little intervention as possible. This might be regarded as an anarcholiberal approach – support the initiatives that need (or request) support through a selection process that is as autonomous as possible, regulate as little as possible, encourage the greatest possible quantity and diversity of production. The virtue of this approach is its avoidance of restrictive (and possibly authoritarian) guidance. The drawback is in the likelihood that cultural processes can be reduced through the operation of commercial forces to “mere” entertainment (often labelled as “the lowest common denominator”), with the loss of potential for culture to function as a discursive space.

Is one cultural model more conducive to democracy than another? It is not hard to say both that each has easily visible advantages and drawbacks, and that the fields of culture and politics develop in ways that are largely autonomous from one another. It is probably also worth noting that to point out what model is dominant is not the same thing as to describe the entire cultural field. From the point of view of social science it is probably better to adopt a modest posture – to attempt to characterise a field and talk about projective probabilities, without being overly prescriptive.

In that spirit, a brief assessment of dominant cultural policies in the region, in a few short points:
There has been a general retreat from the idea of enlightenment, possibly a result of scarcity of resources, but probably also in good measure as an ideological reaction to “real-socialist” regimes that put a heavy emphasis on enlightenment.
Probably the same can be said about projects for creating a democratic public – efforts have been uneven, half-hearted, and in many cases reliant on what turned out to be temporary international support.
Although “nationalism” is a stereotype applied to states throughout the region, it is not clear that there have been consistent projects for the development of culture along national lines, despite the heavy presence of various types of discrimination.
Either for ideological reasons or as a result of limited capacity, the anarcholiberal model appears to have been adopted (whether by decision or not). To the degree that anarcholiberalism is not equivalent to freedom this has brought about the probably undesirable consequences of a) weakly controlled extremist and hate content, and b) centralised corporate control.

It could be argued then that regardless of which approaches to democracy anybody might favour, outcomes in culture have been largely undemocratic. As I final point I might add that this comes simultaneously with widespread rejection by youth of all kinds of social participation, including cultural participation (Ilišin, Tomanović). We might raise the question of whether there is any content to a discussion about the relation between cultures and states in an environment where neither states nor cultures inspire enthusiasm or loyalty.

 East Ethnia.

уторак, 22. октобар 2013.

Vrijeme za novu solidarnost

Elektronske Novine, 22.10.2013.

Sanjali smo Skandinaviju, a dobili Panamu

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: rootsblog.typepad.com
Vinkovčanka Dubravka Glavaš ustupila je svoje radno mjesto kolegici, udovici i samohranoj majci s dvoje djece i neotplaćenim kreditom. Oči u oči sa zvijeri restrukturiranja, vulgarno, isključivo i grabežljivo „ja“ opet se pretvorilo u „mi“: ona će lakše naći drugi posao nego kao radna snaga nepopularna samohrana majka; minimalizira se šteta, ublažavaju gubici. Bira se između vlastitog ispražnjenog računa i tuđe gladne djece. Skupo plaćenom odlukom, radnice uspijevaju ponovno zagospodariti situacijom: preraspodjeljuju sredstva tamo gdje su najnužnija
Na fotografiji Toma Dubrovca u „Slobodnoj Dalmaciji“ vidi se mali crveni digitalni aparat, kakve vole djevojčice, koji viri kroz prozorski otvor. Drži ga velika i nezgrapna ruka, očito nevična fotografiranju. Lice fotografa ne vidi se, sklonio se negdje iza zida. Riječ je o radniku „Brodosplita“, koji po nalogu „gazde“ snima svoje kolege, štrajkače. Premda brodogradilište po svemu sudeći neće još dugo, i na ulicu će i fotograf, i fotografirani.
Sanjali smo Skandinaviju, a dobili Panamu.
U posljednjih dvadesetak godina, Hrvatska se pretvorila u zemlju teško zapuštenih ljudi i međuljudskih odnosa, te iznimno slabokrvnog nevladinog sektora, čije se djelovanje svodi na pokoje priopćenje.
Dok je društvena elita pospremala novac u džepove elegantnim metodama i u velikom stilu, pri dnu hijerarhije vladala je nesmiljena tučnjava za mrvice: simbolične iznose, minijaturne dotacije i sitne usluge. Mnogi je golub iz te bitke izašao raščerupan i okrvavljenog kljuna, što je ostale motiviralo da još svesrdnije stanu kljucati sićušni plijen.
Photo: www.modernmami.com
Stotine braniteljskih udruga zdušno se laktarilo sa suparnicima oko proračunskog novca, štampajući memorandume i čudnovatim simbolima izluđujući pečatoresce. Premda najuočljiviji, daleko od toga da su bili jedini: oko lonca se guralo nekoliko tisuća izdavača, od kojih većina baš i ne objavljuje knjige, udruge mažoretkinja međusobno su se gađale pomponima, trudeći se dokazati kako protivnice imaju dvije lijeve ruke i noge, za razliku od njihove grupe, u kojoj su sve same Isadore Duncan u vatrogasnim uniformama. KUD-ovi, zavičajni klubovi, razno razna društva, i brojne udruge koje vjeruju da zastupaju ljudska prava, svi su oni vrtjeli uvijek istu brojanicu o oskudnom financiranju i premalim sredstvima, čuvajući tekovine samoizolacije, frakcionaštva i međusobne netrpeljivosti kao zjenicu oka svoga.
Osamnaest godina od završetka rata, Hrvatska je ne samo u ekonomskoj, već i u najdubljoj moralnoj bijedi. Rasturili su se svi elementarni društveni kodovi, i vrijednosni sustavi. Međusobna solidarnost potpuno je iščeznula iz javnog prostora, i ne samo da više ne spada u kodeks društveno poželjnog i prihvatljivog, već se tretira kao pomalo bizarna pojava, o kojoj se uglavnom može čitati u mozaičnim rubrikama novina, gdje se tu i tamo ukaže fotografija konobara koji je gostu vratio novčanik, ili psa kojeg je dobrohotna prolaznica izvukla iz nabujale rijeke.
Jedna takva, naizgled nevažna vijest pojavila se u veljači ove godine. Vinkovčanka Dubravka Glavaš ustupila je svoje radno mjesto kolegici, udovici i samohranoj majci s dvoje djece i neotplaćenim kreditom. Oči u oči sa zvijeri restrukturiranja, vulgarno, isključivo i grabežljivo „ja“ opet se pretvorilo u „mi“: ona će lakše naći drugi posao nego kao radna snaga nepopularna samohrana majka; minimalizira se šteta, ublažavaju gubici. Bira se između vlastitog ispražnjenog računa i tuđe gladne djece. Skupo plaćenom odlukom, radnice uspijevaju ponovno zagospodariti situacijom: preraspodjeljuju sredstva tamo gdje su najnužnija.
Primjer koji je u sveopćem kultu vlastite ličnosti ostao usamljen.
Photo: elefmagazin.com
Solidarnost se doduše javlja i ranije, u pravilu na mjestima gdje je vrag odnio šalu: u zagrebačkoj Tvornici duhana, gdje radnici tjednima jedu i spavaju, zabarikadirani u zgradi; u „Kamenskom“ i „Nami“, u „Diokiju“, u brodogradilištima i „Dalmacijacementu“. Drugim riječima, tamo gdje je voda došla do grla, i tek kada se popela na tu visinu.
Društvo je sve te pojave pratilo pasivno, vjerujući kako je riječ o nesretnim iznimkama koje imaju potvrditi pravilo o boljoj budućnosti. Sindikalne su se vođe i dalje svađale, i zapošljavale članove familije u zamjenu za poneki potpis štetan po radnička prava.
Baš kao u slučaju aktualnog štrajka liječnika, Hrvati su se držali krajnje pasivno, jer negdje tamo po bolnicama i ambulantama postoje problemi u koje nije nužno ulaziti. Kad liječnika više ne bude, jer će otići trbuhom za kruhom u neke druge zemlje, štrajkat će valjda pacijenti. I to će valjda biti problem koji se tiče samo bolesnih, dok će zdravi ostati pred televizorom.
Pali smo žrtvama vlastite filozofije po kojoj je sve „komplicirano“, a istina uvijek leži negdje u sredini. Sredina je jasno određena točka u geometriji, ali u etici i moralu je uvijek ponešto difuzna. Tako da su pitanja prava, pravde i pravednosti nešto što tek treba doći, još nije „za nas“. Počela je kružiti jeziva krilatica „neka pravosuđe radi svoj posao“, kao da poslove društvenog i ljudskog morala možemo s dovoljnom količinom nalijepljenih biljega proslijediti najbližoj državnoj službi.
Photo: ruhrnachrichten.de
Čekali smo na investitore i prosvijećeni kapitalizam, koji je trebao izgledati onako skandinavski, blond. Vjerovali smo da je najbolja priprema za tržišnu konkurentnost razvijanje primarnih nagona. Grabež, agresija, sebeljublje, arogancija, gaženje preko leševa, strategija spaljene zemlje, destruktivna kritika i odsustvo samokritičnosti. Čekali smo na blond blagostanje i prosvjetljenje, stojeći u režećim čoporima, svatko glođući svoju kost, i s uvjerenjem da će civilizacijske tekovine, uključujući elementarne obzire, empatiju i pristojnost, neumitno stići s novcem, kao neizbježan, ali usputan, statusni dodatak.
Ali ništa od Skandinavije. Stigla je tržišna privreda devetnaestostoljetnog tipa, krajnje nerafinirana. Prikladno okrutan kavez za okrutno i podivljalo hrvatsko društvo.
Dvjesto pedesetih četiri radnika koja su sudjelovala u štrajku „Brodosplita“ suspendirana su. Dobar dio njih je vjerojatno identificiran na fotografijama koje su snimile njihove kolege. No, raditi su odbili i ostali, i napustili su svoja radna mjesta.
Nismo dočekali Skandinaviju. Čini se da je bilo pretjerano preuzetno posezati tako daleko. Sad se polako prisjećamo Poljske. Dostižnijeg sjevera. Gdanjska osamdesete, brodogradilišta „Lenjin“, Lecha Walese. I „Solidarnosti“, te riječi koju više gotovo i ne koristimo.
Krajnje je vrijeme za solidarnost.  S navodnicima i bez njih.
*Tekst prenosimo sa bloga HRT

понедељак, 22. јул 2013.

Bitka kod Nikopolja rusi kosovski mit
























  1. KADA JE MIT POLITIČKI PROGRAM

    Snaga njegovane laži

    Veliki južnoslovenski istoričar i intelektualac Ivan Lovrenović u eseju Lament nad Beogradom piše o bitci kod Nikopolja, na bugarskoj obali Dunava, godine 1396. Ta bitka, iako za evropsku povijest kudikamo bitnija od one Kosovske, u nas je sistematski prešutkivana. Lovrenović piše kako je boj na Kosovu, kojim smo bombardovani iz svih izvora saznanja, od školskih udžbenika, preko televizije do usmenog predanja, "realno, tek jedna od etapnih bitaka u silnom nadiranju osmanslijske vojske i ekspanziji osmanlijske države u jugoistočnoj Evropi, koja je u opštoj istoriji tog vremena zabilježena tek kao oveća fusnota".
    Bitka kod Nikopolja, o kojoj nismo učili ništa, dešava se dakle sedam godina nakon Kosovskog boja. Do tog trenutka sultan Bajazit (ili, kako bi bilo tačnije izgovarati, Bajazid) pokorio je Srbiju i Bugarsku, i sada ga istorija zatiče kako nadire na vrata Ugarske. Sigismund, ugarski kralj, okuplja vojnu alijansu sastavljenu od francuskih, njemačkih i engleskih vitezova. To je NATO tog vremena, i Sigismund pun nade maršira pred moćnom vojskom od 120 000 ljudi. Dok čitava hrišćanska Evropa gleda u njega i moli se da njegova snaga bude dostatna da zaustavi nadiranje Turaka, Sigismund se u Nikopolju priprema za krvavu bitku.
    Naša predstava o srednjovjekovnim bitkama uveliko je stvorena filmskim prikazima tih klanica. Objektivna slika bila je još surovija. Stotine hiljada tijela u sudaru za sobom su ostavljale rijeke krvi, koje su se kod Nikopolja ulile u plavi Dunav, raskomadana ljudska tijela po poljima i smrt, dokle god je, kroz dim spaljenih kuća i krike unesrećenih, dosezao ljudski pogled.
    Na trenutak se činilo da će hrišćani, vođeni hrabrošću, prije svega francuskih vitezova, ostvariti veliku pobjedu i iz Evrope izgnati Bajazita, zvanog Jildirim - munja. Ali sultan je bio briljantan strateg, koji je u odsudnom trenutku potegao svoje skriveno, a najmoćnije oružje. Na vrhuncu bitke on na hrišćane pušta svoju "elitnu vojsku" - pet hiljada srpskih vitezova na čelu sa Stefanom Lazarevićem. Srpskim despotom a njegovim vazalom". Hroničar dalje piše: "Dio hrišćanske vojske koji uteče pokolju, potopi se u Dunavu, a dio dopade Turskoga ropstva". Pozivajući se na američku istoričarku Barbaru Tuchman i njenu knjigu Daleko ogledalo, Lovrenović ovako opisuje posljedice trijumfa srpskog oružja kod Nikopolja: "Cijela tri vijeka od tada, sve do Jana Sobieskoga i bitke pod Bečom 1683, neće Zapad uspjeti sakupiti snage ni sloge da se odupre Osmanlijama".
    Bitka kod Nikopolja zabranjena je tema, jer kao trulo stablo u samom korijenu ruši Kosovski mit. Jer njegova suština jeste srpsko stradanje zarad odbrane Evrope. Bitka kod Nikopolja to demantuje - srpski angažman nije bio presudan za odbranu, nego za trovjekovni poraz Evrope.
    Istorijski podaci su, međutim, nemoćni pred razornom snagom mita, koja je fundirana u nekritičkom masovnom mišljenju - a nije li to binarna opozicija mišljenju, nužno individualnom. Nijedno naknadno saznanje ne dotiče mit, tu mašinu koju pokreće sinergija neobaviještenosti i zadrtosti mase.
    Uočavajući to, Lovrenović citira potcijenjenog srpskog intelektualca Miodraga Popovića, koji je još 1976. proročki pisao: "U zrelim civilizacijama jasno se razlikuje šta je mit a šta istorijsko mišljenje, šta poezija a šta zbilja, šta bajka a šta živa stvarnost. U civilizacijama koje tek sazrevaju, ovi pojmovi se mešaju, međusobno prožimaju, što dovodi do stalnih sudara, lomova, nesporazuma, do pseudodinamike... Kao trajno stanje duha, vidovdanski kult može biti koban po one koji nisu u stanju da se iščupaju iz njegovih pseudomitskih i pseudoistorijskih mreža. U njima, savremena misao, duh čovekov, može doživeti novo Kosovo: intelektualni i etički poraz".
    Čak ni danas, kada su malobrojni preostali kosovski Srbi, kao živući spomenici pogubne politike Beograda na Kosovu, izloženi teroru albanskih ekstremista, nikome ne pada na pamet da razloge vlastitog poraza potraži u mudrim Popovićevim riječima. Žrtve "vidovdanskog kulta", zapravo nesposobnosti da se život razluči od mita, i dalje ostaju zatočnici mitologije.
    Destruktivni rad mita i na mitologiji zasnovanih stereotipa nipošto nije ekskluzivna odlika samo srpskog društva. Crnogorci su imali tu privilegiju da vide kako se uživo, pred njihovim očima, tokom napada na Dubrovnik, pod nogama rezervista koji su uprtili konavoske pršute, u travestitskoj zabavi ratnika koji su oblačili donji veš Tereze Kesovije, raspada mit o herojskoj Crnoj Gori. Nešto kasnije će oni koji su hvatali izbjeglice utekle u Crnu Goru razoriti i mit o čojstvu. Hrvatski stereotip o sopstvu koji je korišten tokom devedesetih bio je vrlo sličan srpskome: Tuđman je kao mantru ponavljao frazu o Hrvatskoj kao "predziđu kršćanstva", zemlji i naciji čiji je zadatak da katolički svijet sačuva od "barbara sa istoka". Bošnjaci danas plaćaju panislamski entuzijazam Alije Izetbegovića, a autentična bosanska verzija islama mukom odolijeva uvezenim vehabijskim uticajima. No Kosovski mit je najupečatljiviji primjer destruktivnosti mita pretvorenog u politički program.
    To je evidentno, no kao da se to srpske političke i intelektualne elite ne tiče. Cjelokupna politička djelatnost prosrpskih političkih partija zasnovana je na razornom djelovanju stereotipa. Odbija se voditi dijalog sa neistomišljenicima - jedini dijalog na koji se pristaje jeste onaj sa vlastitom mitologijom. U kojem se svi o svakom pitanju u svemu slažu. Za sve ostale, one izvan tog mitološkog obora, ma koliko uporno pozivali na dijalog i razum, rezervisana je samo mržnja i status neprijatelja, Jer u mitu nema dijaloga i argumenata: ima samo pobjednika i poraženih. Ali neodgovornost u djelanju prosrpske opozicije u Crnoj Gori beskrajna je i upravo proporcionalna odgovornosti za mir i budućnost Crne Gore koja je na njima. Ne u mitu, nego u realnosti.

    Andrej NIKOLAIDIS, 14.09.2005.

    Odgovorite sa citatom


понедељак, 20. мај 2013.

Hitlerova socijalna država


Götz Aly, Hitlerova socijalna država

Zavodljiva ekonomija nacizma

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: freerepublic.com
Götz Aly uveo je u analizu pojam "konsenzualne diktature", koju opisuje kao lojalnost građana vlastima, a koja ne proizlazi ni iz kakva ideološkog uvjerenja i koju se dapače mora stalno kupovati sustavnim podmićivanjem putem socijalnih dobročinstva. Dok su ratni uspjesi omogućavali pljačku, taj je teret išao preko leđa tzv. tuđinaca (Židovi i stanovništvo okupiranih zemalja), kasnije i na teret samih podmićenih. Kako je poznato i do dana današnjega i ne daleko od očiju. Uostalom, ova knjiga prikazuje ne samo kako je to bilo tada tamo u prošlom vremenu, već u mnogočemu pokazuje da su zloćudni elementi još uvijek i vrlo udobno smješteni u sistem(e) u kojem živimo danas. Zato je treba čitati ne bi li se naučilo
Njemački historičar Götz Aly na jednom mjestu kaže kako je rad na knjizi Hitlerova socijalna država osim historičarskog još imala i oblik kriminalističkog istraživanja. I doista, čitajući njegovu knjigu, punog naslova "Hitlerova socijalna država: Pljačka, rasni rat i nacionalsocijalizam" - objavljenu u Njemačkoj 2005., u nas objavljene prijevodu Daniele Tkalec u izdanju nakladničke kuće Fraktura (2012) - zaista se mjestimično stječe dojam kao da se čita sudske spise. No to nikako ne znači, obzirom na u mnogih moguće asocijativno vezivanje sudskih spisa s dosadom, da se radi o dosadnoj knjizi. Naprotiv! Na pet stotina stranica autor pedantno podastire brojne dokaze o "… Njemačkom Reichu (koji je), konzervativno računajući, iz stranih izvora izvukao 170 milijardi Reichsmaraka za tekuće ratne prihode. To je deset puta više od iznosa prihoda koje je Reich imao 1938. i danas bi iznosilo oko 1,7 bilijuna Eura. Takva pljačka bila je temelj njemačke dobrobiti i političke lojalnosti, koja je očito počivala na materijalnim interesima. Jedinstvo naroda i vodstva nije crpilo svoju kobnu stabilnost iz rafinirane ideološke propagande; uspostavljeno je pomoću opljačkanih sredstava i socijalne politike koja je 'pravedno' dijelila plijen između njemačkihVolksgenossen." Inzistirajući na svom "principijelnom stavu, da svekolike troškove za Wehrmacht na nekom području mora snositi to područje", i slijedom tog stava, "Njemačka je u 2. svjetskom ratu nametnula Europi besprimjerne troškove okupacije i kontribucije, prisilne kredite, kao i takozvane matrikularne doprinose". Autor pokazuje i iscrpno dokumentira kako se taj posao pljačke odvijao od zemlje do zemlje, sa svim specifičnostima, ali jedinstvenom matricom. U svemu tome osobito se radilo na eksproprijaciji imovine Židova; sve se to zaodijevalo rasističkom ideologijom, sustavnom 'arijanizacijom' njemačkog društva ili desemitizacijom, kao drugim imenom za isto. Eksproprijacija i unovčavanje imovine Židova bio je fiskalno-politički cilj, i to ne samo za Njemačku od 1938., već je taj postupak postao model koji se, okupacijama drugih zemalja i uspostavom satelitskih država, izvozilo i sistematski koristilo u tim zemljama.

U tom se društvu našla i satelitska Nezavisna država Hrvatska, kojoj Götz također posvećuje pažnju, osnovana 10. travnja; nominalno su je uspostavile ustaše, koje su međutim, dopremili i opremili Talijani, a okupirao ju je i nadalje kontrolirao i njome upravljao Wehrmacht. Tako je vlada NDH, svega četiri dana po uspostavi to jest dolasku, blokirala sve bankovne račune i pologe koji su se nalazili u vlasništvu tridesetak tisuća Židova. Tome postupku očigledno nije bila nikakva smetnja što za njega čak (još) niti nije bilo zakonske osnove. Ona je stvorena šesnaest dana poslije, kada je donesen specijalni zakon, koji je obavezivao židovsku manjinu da prijavi osobnu imovinu uz predočenje preciznih imovinskih popisa. Taj se novac smjesta prelijevao iz državne kase u kasu Wehrmachta u svrhu financiranja okupacijskih trupa. Upravo je to bio model, to jest, na isti se takav način odvijala pljačka Židova i svih građana i u svim ostalim okupiranim ili satelitskim zemljama.
Photo: allworldwars.com

Nameti financiranja njemačkih okupacijskih trupa, rušenje lokalnih moneta i izazivanje inflacije, uvođenje posebnog novca za vojnike Wehrmachta, kojim su po osvojenim zemljama kupovali sve do čega su mogli doći da bi taj novac (RKK, koji su izdavale Reichskreditkassen) otkupile - morale su ga otkupiti - centralne banke okupiranih zemalja. Taj novac, međutim, centralne banke nisu mogle naplatiti njemačkoj okupacijskoj vlasti, već je upravo nalogom tih okupacijskih vlasti, morao bez naknade biti vraćen Wehrmachtu da bi ga se potom ponovno dalo vojnicima kao plaće i time se formirao circulus vitiosus, to jest, legalizirana i dobro organizirana, pljačka. Pierre Arnoult je to opisao riječima: "Nijemci nam ništa nisu oduzeli silom; sve su korektno kupili, samo što su plaćali novcem koji su nam prethodno oduzeli." Dobit je ostvarivana čak i na prinudnim radnicima dovučenima u Njemačku, za koje su tvornice u kojima su radili ipak davale neku plaću, naravno znatno nižu no njemačkim radnicima, ali su vlasti i od te sume otimale između šezdeset i sedamdeset posto. O osobitoj okrutnosti i cinizmu prema istočnim zemljama, Sovjetskom Savezu i iz njega izdvojenoj Ukrajini ponajviše, teško je i napraviti sažetak svega onoga što autor dokumentirano prikazuje. Tek, odluka državnih tajnika Reicha od 21. svibnja 1941 godine: "Rat se može nastaviti jedino ako se cijeli Wehrmacht u trećoj godini rata bude hranio iz Rusije. Ako iz zemlje iznesemo ono što nam je neophodno, od gladi će nedvojbeno umrijeti deseci milijuna ljudi." Godinu kasnije, Gauleiter Ukrajine Koch izjavljuje: "Ako taj narod (Ukrajinci) bude radio deset sati dnevno, onda osam sati mora raditi za nas. Stoga moraju izostati svi sentimentalni prohtjevi." Sve što je ovako rečeno doživjelo je i svoju užasnu realizaciju.

Pitanje koje od kraja Drugog svjetskog rata stalno pritišće svijest čovječanstva jest kako je moguće da su to Nijemci dopustili, jer je posve isključeno da nisu znali što se događa. Ako je moguće zamisliti da nisu znali ništa o užasima na Istoku u Poljskoj, Rusiji, Ukrajini, nije zamislivo da nisu vidjeli teror i fizičko uništavanje svojih sugrađana. Kako to i da li je uopće moguće da antisemitska propaganda bude toliko uspješna da gotovo posve umrtvi kritičku svijest i savjest velike većine građana Njemačke?
Nacistički EPP u Srbiji: Nemačka ima posla za sve
Photo: allworldwars.com
Kao odgovor na to što je, u najmanju ruku, doprinijelo ideološkom sljepilu Nijemaca na strahote holokausta, Götz ukazuje na potkupljenost građana pljačkom okupiranih zemalja. Sabirući sve prihode "samo" od 'arijanizacije', autor utvrđuje da su oni iznosili petnaest do dvadeset milijardi Rechsmaraka, koje su Europski židovi posjedovali a koje su bile uplaćene u njemački ratni budžet. Stoga s pravom tvrdi da će "Holokaust ostati neshvaćen ako ga se ne analizira i kao najdosljednije grabežno umorstvo u modernoj povijesti." Niti Göringova cinična izjava, koju su vojne vlasti rado prenosile, da je "zlatna poluga tarifa za preživljavanje", nije se pokazala efikasna. Ubijalo se usprkos predanim zlatnim polugama, iščupanim zubima, otetim lančićima… Tako je, primjerice, za Božić 1942. mnogo zaslužnih vojnika Wehrmachta dobilo zlatne satove, otete od Židova, kao znak pažnje ispod božićne jelke.

Njemački su građani i građanke, djeca, seljaci i radnici, umirovljenici, ukratko, najšire mase trebali održati visoki standard života. Tako su seljaci u ratnim godinama plaćali poreze u visini od sedamsto, osamsto milijuna Reichsmaraka, ali su se subvencije proizvodnih cijena za selo mjerile milijardama. Godine 1941., mirovine su povećane a provedena je i mirovinska reforma koja je uvela obavezno zdravstveno osiguranje. Supruge vojnika na fronti dobivale su dodatak koji je bio toliko visok da su ponekad napuštale zaposlenje, jer im nije trebalo. Izdvajanje, primjerice, za uzdržavanje obitelji dostiglo je za vrijeme rata basnoslovnih 27,5 milijardi Reichsmaraka. Kad je rat došao i do njemačkog tla, obitelji kojima je stradao stan smjesta su dobili potpuno namješten stan, koji je naravno pripadao nekoj odvedenoj židovskoj porodici. I tako dalje i tome slično.

Götz Aly uveo je u analizu pojam "konsenzualne diktature", koju opisuje kao lojalnost građana vlastima, a koja ne proizlazi ni iz kakva ideološkog uvjerenja i koju se dapače mora stalno kupovati sustavnim podmićivanjem putem socijalnih dobročinstva. Dok su ratni uspjesi omogućavali pljačku, taj je teret išao preko leđa tzv. tuđinaca (Židovi i stanovništvo okupiranih zemalja), kasnije i na teret samih podmićenih. Kako je poznato i do dana današnjega i ne daleko od očiju. Uostalom, ova knjiga prikazuje ne samo kako je to bilo tada tamo u prošlom vremenu, već u mnogočemu pokazuje da su zloćudni elementi još uvijek i vrlo udobno smješteni u sistem(e) u kojem živimo danas. Zato je treba čitati ne bi li se naučilo.
* Tekst objavljen časopisu Identitet 177/april 2013.
star

среда, 3. април 2013.

FAŠIZACIJA


Uvod u džehennem

  • Facebook
  • Twitter
  • Google Plus
  • Add to favorites
  • RSS
Za ovlašan uvid, doista je nejasan i nerazgovjetan osnov i mjesto, kao i nivo fašizacije cjelokupnog društvenog života, državne organizacije, ljudi, njihovoga mišljenja i ponašanja. Otkuda to, kako, zašto? Kako to da ne uočimo i na vrijeme ne razgraničimo ideološke vrijednosti /otuđene svijesti/ kao uzroke bujajućoj fašizaciji društva u najrazličitijim njegovim segmentima – od etnije i konfesije do obrazovanja i države? Gdje je taj nukleus koji generira kontinuiranu fašizaciju društva, mišljenja, života i djelatnosti?
Ustvari uz jedan kriv navod i svekolike podjele/segregacije
dobijemo što imamo. Nekad fašizaciju, a nerijetko i čisti, elementarni fašizam kojem ne vidimo kraj.
* * *
U duboko fašiziranom prostoru vodeći fašistički ideolozi sustavno ponavljaju otrcanu i lako provjerljivu laž – pomenuti krivi navod: da je komunizam = totalitarizam = fašizam! Da su komunisti = fašisti. Pri tome, niko neće da kaže i prizna, da u povijesti razvoja i realiziranja ideja u ljudskom društvu – komunističkoga društva nikada i nigdje nije bilo da bi se moglo nešto slično argumentirano tvrditi. Potom, svi oni koji tako govore dobro znaju, kako su svi komunisti uvijek i danas = antifašisti, što je povijesno poznata, prosto dokaziva i provjerljiva stvar.
* * *
Svoj odnos prema fašizmu komunisti su bjelodano dokazali u Drugom svjetskom ratu zajedno sa drugim pripadnicima antifašističke koalicije kojoj su bili i osnov i potka. Ideologije komunizma i fašizma nepomirljivo su različite /dijametralno oprečne/ i zato međusobno netrpeljive do potpune isključivosti, pa su tako svaka na svoj način pridonijele stvaranju svjetske antifašističke koalicije koja je u Drugom svjetskom ratu fašizam porazila do nogu.
* * *
/Dužni smo primjetiti kako su fašistički režimi, npr. u Nezavisnoj državi Hrvatskoj – u koncentracionom logoruJasenovac i kvislinška vlada Milana Nedića u Beogradu, u koncentracionim logorima Staro sajmište i Banjica, te brojnim zatvorima na obje strane, više i rađe nego li Jevreje, Srbe i Rome – javno to naglašavajući – istrebljivali komuniste – svoje nepomirljive protivnike./
* * *
Društvo u kojem smo prethodno živjeli koncipirano na osnovama teorije naučnog socijalizma u čemu je značajnog udjela imala filosofija materijalističkog/marksističkog shvatanje svijeta, a tako dijelom i totalitarna iskustva Oktobarske revolucije i društvenog razvoja SSSRa. Ipak, niko ne može samoupravni socijalizam i eksplicite nazvati totalitarnim društvom i tako ga identificirati sa fašističkim totalitarnim projektima, čak i usprkos žrtvama Blajburga, likvidacijama u slovenačkim rudnicima, Golom otoku, etc. Pomenuti i drugi primjeri upravo dokazuju kako je takvo treniranje strogoće ostvarivano sa sasvim drugim namjerama i ciljevima. /Poražene fašističke snage NDH, ali i Nijemaca i četnika koje su se povlačile prema Austriji i Italiji, zloupotrebljavale su i pokretale sa sobom nedužno stanovništvo na svom putu…/
Nedopustivo je likvidirati poražene protivnike, ali ovdje je riječ i o tome, da se poraženi protivnici nisu predali i odložili oružje. Savez Komunista Jugoslavije bio je partija koja u djelatnom smislu funkcionira na principu demokratskog centralizma – obaveze svih da provode zaključke/stavove većine – pa su se na Golom otoku uz za nas malo uobičajene zlobe – našli upravo oni koji taj princip nisu slijedili voleći Staljina i odbacujući svoga vođu Josipa Broza koji je staljinizmu rekao: NE! Ovo, prije svega iz razloga što je u lingvističkom, a tako i u političkom smislu – fašizam intencionalno zasnovan na retorici krvi i tla.
* * *
Evidentno, živjeli smo društvo zamišljeno i građeno kao samoupravno socijalističko društvo, koje je u tragovima i naznakama nužno zadržalo nanose najrazličitijih prethodnih društava, koje je prirodno sociološki i povijesno baštinilo. Naime, nije moguće nikakvim konceptima i snagama artikulirati jedno sociološki gledano i viđeno potpuno čisto društvo, a da ono ne zadrži neke elemente onoga što je bilo prethodno. Dakle ako bismo inzistirali na odrednici čisto društvo, bilo bi to istrajavanje na fašističkom konceptu društva.
Tako i u ovom primjeru. Također, mada je riječ o marksističkom materijalističkom viđenju i shvatanju, inteligentno je prihvatiti, kako sve ono što će se jednom društvu dogoditi u budućnosti, svako društvo sadržava u svome krilu – jednako klice svoga progresivnog razvoja i svoje propasti.
* * *
Prethodno, pouzdano znači, kako je uz preživjele i pobjedničke snage antifašističkog rata i socijalističke revolucije preživio i dio fašiziranih, inficiranih klicama fašističke ideologije. Okolnost pa se u novim društvenim uvjetima takve snage nisu mogle niti smjele ispoljavati, činila je njihovo prisustvo stvarnijim ali ne i očiglednijim. Brižljivo su krili svoja fašistička uvjerenja. Oni su, uz činjenicu da uistinu imaju fašizmom kontaminiranu svijest, čuvali i njegovali i uspomene na svoj poraz u Drugom svjetskom ratu, na svoje gubitke, na svoje povrede i uvrede, na svoje omiljene likove koje su od zločinačkih spodoba transformirali do idealiziranih nositelja izgubljenih/suđenih i pogubljenih nositelja osobnih ideala. Više ih nisu smatrali pogubljenim zločincima, izjednačili su ih sa smislom svekolikih svojih životnih ideala i ciljeva.
Širenjem priče o svojoj tobožnjoj žrtvi, širili su i na druge prenosili veći dio osobnog ogorčenja, ne samo spram prethodno organiziranog društva u kojem su živjeli mal te ne kao bubreg u loju što im nije ništa značilo, širili su i priče o svojim prethodnim žrtvama i gubicima, materijalnim, ljudskim i statusnim.
Loše organizirano društvo kakvo je danas na prostorima ex-YU poslije disolucije, idealno je za takvu priču, posebno u procesu tranzicije od socijalizma u kapitalizam i globalizacije.
Okosnica fašističkog uspravljanja u prvi mah bila je priča o srpskom velikodržavlju lansirana iz Srpske akademije nauka i umetnosti, a potom i brutalna velikosrpska agresija kojom su izazvani ratovi u četiri ex-YU države. Eskalacija fašizma i brutalnom agresijom nametnuti ratovi, potakli su fašizam i tamo gdje nismo ni mislili da postoji. Neuspjeh velikosrpskog fašizma u konačnom ishodu potisnuo je fašističku ideju u samu osnovu društva općenito, u svakodnevni život.
Tome su u znatnoj mjeri pridonijeli mediji, jednako svojom neupućenošću i projicirano, s fašističkim namjerama i ciljevima za račun svojih donatora.
* * *
U aktualnom trenutku najinteresantnija fašistička priča koju fašisti žele proturiti/poturiti kao platformu fašizacije, jeste priča o građanskom ratu u toku kojega je došlo i do disolucije ex-YU. To je stvar koju smo dužni prozrijeti. Tom pričom postiže se više ciljeva istodobno.
Prvo, gube se, nestaju agresori s velikodržavnim ciljevima, a tako i njihov fašistički sadržaj i namjere. Ratni gubici agresora izjednačavaju se sa njihovim žrtvama, sa onima koje su brutalno ubili čak i s genocidnim namjerama. Silom otete teritorije, postaju legitimno njihove. Prognanici se nemaju pravo vratiti na svoje. Fašisti legaliziraju sve svoje postupke i zločine, a fašističke zamisli i projekcije postaju zvanična stvarnost svakodnevnog društvenog života. Riječ je fašističkoj zamisli izjednačavanja izdajica i agresora sa braniteljima. Više nije prema narodnoj poslovici: Oteto – prokleto! Već prema neologističkoj lingvističkoj sintagmi – intenciji i fenomenu: Ko je jamio – jamio!
Drugi vidovi fašističkog djelovanja su, polazeći od separiranja Republike Srpske, najčešće i najrazličitije međusobne podjele, svi vidovi segregacije /odvajanja, do nivoa aparthejda/. Rezultati koje je fašistički agresor postigao /polučio agresijom/, konkretan primjer: Republika Srpska – intenzivirano generiraju dalje i različite procese segregacije i fašizacije u društvu. Najnoviji primjer je da tri srpske općine Bosansko Grahovo, Drvar i Glamoč – u Federaciji Bosne i Hercegovine na prijedlog dva HDZe traže 12i kanton /srpsku županiju/. Stvar je sporazumno sa Banja Lukom podmetnuta od Hrvata koji ustvari žele etnički čistu Zapadnoneretvansku županiju. To što se time odriču povratka u Krajinu i Posavinu kao da ih ne interesira /pristaju uz stare idejehumanog preseljenja i odriču se dijela svoje teritorije zarad etničke čistote/.
* * *
Dakle,
fašizam se saobražava uvjetima u kojima djeluje, što se u našim prilikama i u odsustvu Zakona koji bi zabranio fašističko i neofašističko organiziranje i upotrebu njihovih simbola, najčešće manifestira kaoneofašizam, a tako postaje i sredstvo režima za teroriziranje širokih masa jednog naroda ili naroda/stanovništva općenito.
Cijelu pojavu čini zastrašujućom i opakom okolnost pa do fašizacije dolazi u različitim nivoima: etno nacionalnom kao etnofašizam ili nacionalizam i šovinizam; konfesionalnom ili klerofašizam, te u nivou društvenog života općenito – kao elementarnog fašizma izazvanog potpunom netrpeljivošću u razini svekolikih prethodno ostvarenih podjela/segregacije.
* * *
Travnja, anno Domini, 2013.

Foto: peacesymbol