Vrijeme za novu solidarnost

Elektronske Novine, 22.10.2013.

Sanjali smo Skandinaviju, a dobili Panamu

Piše: Slađana Bukovac

Veličina slova:  

Photo: rootsblog.typepad.com

Vinkovčanka Dubravka Glavaš ustupila je svoje radno mjesto kolegici, udovici i samohranoj majci s dvoje djece i neotplaćenim kreditom. Oči u oči sa zvijeri restrukturiranja, vulgarno, isključivo i grabežljivo „ja“ opet se pretvorilo u „mi“: ona će lakše naći drugi posao nego kao radna snaga nepopularna samohrana majka; minimalizira se šteta, ublažavaju gubici. Bira se između vlastitog ispražnjenog računa i tuđe gladne djece. Skupo plaćenom odlukom, radnice uspijevaju ponovno zagospodariti situacijom: preraspodjeljuju sredstva tamo gdje su najnužnija
Na fotografiji Toma Dubrovca u „Slobodnoj Dalmaciji“ vidi se mali crveni digitalni aparat, kakve vole djevojčice, koji viri kroz prozorski otvor. Drži ga velika i nezgrapna ruka, očito nevična fotografiranju. Lice fotografa ne vidi se, sklonio se negdje iza zida. Riječ je o radniku „Brodosplita“, koji po nalogu „gazde“ snima svoje kolege, štrajkače. Premda brodogradilište po svemu sudeći neće još dugo, i na ulicu će i fotograf, i fotografirani.

Sanjali smo Skandinaviju, a dobili Panamu.

U posljednjih dvadesetak godina, Hrvatska se pretvorila u zemlju teško zapuštenih ljudi i međuljudskih odnosa, te iznimno slabokrvnog nevladinog sektora, čije se djelovanje svodi na pokoje priopćenje.

Dok je društvena elita pospremala novac u džepove elegantnim metodama i u velikom stilu, pri dnu hijerarhije vladala je nesmiljena tučnjava za mrvice: simbolične iznose, minijaturne dotacije i sitne usluge. Mnogi je golub iz te bitke izašao raščerupan i okrvavljenog kljuna, što je ostale motiviralo da još svesrdnije stanu kljucati sićušni plijen.

Photo: www.modernmami.com

Stotine braniteljskih udruga zdušno se laktarilo sa suparnicima oko proračunskog novca, štampajući memorandume i čudnovatim simbolima izluđujući pečatoresce. Premda najuočljiviji, daleko od toga da su bili jedini: oko lonca se guralo nekoliko tisuća izdavača, od kojih većina baš i ne objavljuje knjige, udruge mažoretkinja međusobno su se gađale pomponima, trudeći se dokazati kako protivnice imaju dvije lijeve ruke i noge, za razliku od njihove grupe, u kojoj su sve same Isadore Duncan u vatrogasnim uniformama. KUD-ovi, zavičajni klubovi, razno razna društva, i brojne udruge koje vjeruju da zastupaju ljudska prava, svi su oni vrtjeli uvijek istu brojanicu o oskudnom financiranju i premalim sredstvima, čuvajući tekovine samoizolacije, frakcionaštva i međusobne netrpeljivosti kao zjenicu oka svoga.

Osamnaest godina od završetka rata, Hrvatska je ne samo u ekonomskoj, već i u najdubljoj moralnoj bijedi. Rasturili su se svi elementarni društveni kodovi, i vrijednosni sustavi. Međusobna solidarnost potpuno je iščeznula iz javnog prostora, i ne samo da više ne spada u kodeks društveno poželjnog i prihvatljivog, već se tretira kao pomalo bizarna pojava, o kojoj se uglavnom može čitati u mozaičnim rubrikama novina, gdje se tu i tamo ukaže fotografija konobara koji je gostu vratio novčanik, ili psa kojeg je dobrohotna prolaznica izvukla iz nabujale rijeke.

Jedna takva, naizgled nevažna vijest pojavila se u veljači ove godine. Vinkovčanka Dubravka Glavaš ustupila je svoje radno mjesto kolegici, udovici i samohranoj majci s dvoje djece i neotplaćenim kreditom. Oči u oči sa zvijeri restrukturiranja, vulgarno, isključivo i grabežljivo „ja“ opet se pretvorilo u „mi“: ona će lakše naći drugi posao nego kao radna snaga nepopularna samohrana majka; minimalizira se šteta, ublažavaju gubici. Bira se između vlastitog ispražnjenog računa i tuđe gladne djece. Skupo plaćenom odlukom, radnice uspijevaju ponovno zagospodariti situacijom: preraspodjeljuju sredstva tamo gdje su najnužnija.

Primjer koji je u sveopćem kultu vlastite ličnosti ostao usamljen.

Photo: elefmagazin.com

Solidarnost se doduše javlja i ranije, u pravilu na mjestima gdje je vrag odnio šalu: u zagrebačkoj Tvornici duhana, gdje radnici tjednima jedu i spavaju, zabarikadirani u zgradi; u „Kamenskom“ i „Nami“, u „Diokiju“, u brodogradilištima i „Dalmacijacementu“. Drugim riječima, tamo gdje je voda došla do grla, i tek kada se popela na tu visinu.

Društvo je sve te pojave pratilo pasivno, vjerujući kako je riječ o nesretnim iznimkama koje imaju potvrditi pravilo o boljoj budućnosti. Sindikalne su se vođe i dalje svađale, i zapošljavale članove familije u zamjenu za poneki potpis štetan po radnička prava.

Baš kao u slučaju aktualnog štrajka liječnika, Hrvati su se držali krajnje pasivno, jer negdje tamo po bolnicama i ambulantama postoje problemi u koje nije nužno ulaziti. Kad liječnika više ne bude, jer će otići trbuhom za kruhom u neke druge zemlje, štrajkat će valjda pacijenti. I to će valjda biti problem koji se tiče samo bolesnih, dok će zdravi ostati pred televizorom.

Pali smo žrtvama vlastite filozofije po kojoj je sve „komplicirano“, a istina uvijek leži negdje u sredini. Sredina je jasno određena točka u geometriji, ali u etici i moralu je uvijek ponešto difuzna. Tako da su pitanja prava, pravde i pravednosti nešto što tek treba doći, još nije „za nas“. Počela je kružiti jeziva krilatica „neka pravosuđe radi svoj posao“, kao da poslove društvenog i ljudskog morala možemo s dovoljnom količinom nalijepljenih biljega proslijediti najbližoj državnoj službi.

Photo: ruhrnachrichten.de

Čekali smo na investitore i prosvijećeni kapitalizam, koji je trebao izgledati onako skandinavski, blond. Vjerovali smo da je najbolja priprema za tržišnu konkurentnost razvijanje primarnih nagona. Grabež, agresija, sebeljublje, arogancija, gaženje preko leševa, strategija spaljene zemlje, destruktivna kritika i odsustvo samokritičnosti. Čekali smo na blond blagostanje i prosvjetljenje, stojeći u režećim čoporima, svatko glođući svoju kost, i s uvjerenjem da će civilizacijske tekovine, uključujući elementarne obzire, empatiju i pristojnost, neumitno stići s novcem, kao neizbježan, ali usputan, statusni dodatak.

Ali ništa od Skandinavije. Stigla je tržišna privreda devetnaestostoljetnog tipa, krajnje nerafinirana. Prikladno okrutan kavez za okrutno i podivljalo hrvatsko društvo.

Dvjesto pedesetih četiri radnika koja su sudjelovala u štrajku „Brodosplita“ suspendirana su. Dobar dio njih je vjerojatno identificiran na fotografijama koje su snimile njihove kolege. No, raditi su odbili i ostali, i napustili su svoja radna mjesta.

Nismo dočekali Skandinaviju. Čini se da je bilo pretjerano preuzetno posezati tako daleko. Sad se polako prisjećamo Poljske. Dostižnijeg sjevera. Gdanjska osamdesete, brodogradilišta „Lenjin“, Lecha Walese. I „Solidarnosti“, te riječi koju više gotovo i ne koristimo.

Krajnje je vrijeme za solidarnost.  S navodnicima i bez njih.

*Tekst prenosimo sa bloga HRT