ĐERĐ KONRAD
Mar 18 2015
Evropa za početnike (15)
Evropa za početnike (15)
Jači smo udvoje
Imao sam dvanaest godina kad sam preživeo nacionalsocijalizam. Imao sam petnaest u godini kad se komunizam u punoj meri konsolidovao, zajedno sam stario sa njim, imao sam pedeset i šest kada je režim izdahnuo. Imajući sve to u vidu, mogu reći da sam svoje najbolje godine proveo u debeloj senci raznovrsnih gluposti i bedastoća, a najbolje časove protraćio na osmatranje delovanja ludila i laži. Zašto živite u Budimpešti, a ne ovde, u Tel Avivu? – pitali su me izraelski Jevreji mojih godina, ili samo nešto stariji, od kojih su dvojica krajem 1944. godine stanovali u istoj ulici kao i ja, na Požunskom putu, u kućama pod švedskom ili švajcarskom zaštitom, iz kojih su više od polovine stanara – uzalud su pokazivali švedske i švajcarske dokumente – mađarski nacionalsocijalisti, sa obližnjeg keja, postreljali i bacili u Dunav. Zašto ste privrženi onima koji su hteli vašu smrt?
Zašto živim ovde, dakle, gde živim. Jer sam se ovde rodio, govorim jezikom ovog naroda, jer su ovde grobovi mojih predaka koji su s obe strane uglavnom Jevreji iz županije Bihar, jer sam postao državljanin ove zemlje, jer sam se na ovu zemlju navikao, ovu zemlju sam zavoleo, jer imam pravo na to. Jedan Jevrejin ima mesta svuda na zemlji gde god se nad njim nadvija zvezdano nebo. Jer, šta preuzima čovek na sebe svojim jevrejstvom? Prihvatanje samoga sebe bilo gde na svetu. U olovnim vremenima, u neprijateljskom okruženju Jevreji crpe snagu iz svoje prenosive vere, jača ih onaj lični odnos koji su proroci uspostavili s glasom Božjim. Ovo prijateljstvo – preobraženo u molitvenu tehniku – učinilo je ego običnih Jevreja dualnim. Jedno ja je grešan i grehu sklon čovek, a drugo ja je glas Gospodnji, reč zakona, dužnosti i savesti. Pravog gospodara Jevrejin nosi u sebi, taj neumorni šapat. Ako ga i opkole, to što zna da nije sam, uliva mu snagu. Kad sam na jednoj konferenciji govorio o tome da se umetnost slobodnog čoveka ogleda u međusobnom usklađivanju svoja različita ja, svojih identiteta i svojih pripadnosti, jedan egzaltirani nemački profesor tutnuo mi je jednu ceduljicu u ruke: Pluralitet identiteta nije ništa drugo nego šizofrenija. U redu je, rekoh mu, gospodine profesore.
A ko je gospodar?
Uvek se nađe neko iznad naše glave. Na primer, jedna beba, koju ushićeno dignemo uvis. Ili zatamnjenje i prosvetljenje nebeskog svoda. A u književnosti nema zakona, osim zakona koji uspostavlja autor, ne postoji ništa što je pre njega bilo, ništa što je božansko, ništa što je ljudsko. Preda mnom jedna planina, desno jezero, levo potok, digla se već poput bledog dima sivkasta izmaglica, blista purgatorijum. Slušam zrikavce, cvrčke na terasi i, pućkajući na ćibuk, pijuckam vino. Moja priča, kao putovanje, ima svoj početak i svoj kraj. Sutra uveče držim predavanje u Beču, u Nacionalnoj biblioteci, na poziv Ministarstva za inostrane poslove, odredili su unapred naslov predavanja, pitali su me da li prihvatam, da, dopada mi se. Schreiben hält Europa zusammen – pisanje drži Evropu na okupu, jezici koji se prepliću, mnogovrsna sličnost znalaca pismena (čak i kad jedan protiv drugog odapinju reči), jer zanat ustaljuje zajedničke običaje ponašanja. Naš um posredstvom pisanja može da se pogleda u ogledalu, jednostavnije rečeno, čovek pišući može da upozna sebe. Starogrčki zahtev samospoznavanja, u spoju sa jevrejsko-hrišćanskim potrebama samokritike i usavršavanja, a združeni sa svetovno-humanističkim i naučno-racionalnim stremljenjima – sve to sjedinjeno u idealu individualnog učenja, Evropa, u amblemu učenju posvećenog kontinenta, primiče se suštini našeg identiteta. Evropljani osmatraju, kritikuju, kultivišu sebe, ali umeju i da se nasmeju sebi. Dobro, a šta sa onim šunjavim, podmuklim, ekstremno desničarskim, populističkim, paternalističkim neofašizmom? Da li je u redu kažnjavati stanovništvo zbog njegovih brljavih političara? Ispravna je strategija selektivne podrške i selektivnog pristupa: prijem novih članica je opravdan u meri njihovog uvažavanja evropskih vrednosti. Preporučuje se, nadalje, pažljivo posmatranje antidemokratskih tendencija: Democracy Watch! Slobodno je, i potrebno je, izraziti i negativna mišljenja, članice Unije moraju biti saglasne u svim ključnim ustavnim pitanjima.
Grčevi i nasilje umesto pregovaranja
U mnogonacionalnoj Mađarskoj Kraljevini, posle versajskih mirovnih ugovora, kojima je Mađarskoj oduzeto tri četvrtine njene teritorije, dve trećine ukupnog stanovništva i trećina mađarskog življa, na tako suženom prostoru pored devedeset postotno većinskog mađarskog naroda ostala je samo jevrejska i nemačka etnička manjina sa svojim posebnim samoodređenjem. U Drugom svetskom ratu, i neposredno posle njega, i ova manjine su izbrisane. Onaj ko pod svoj suverenitet potčinjava teritorije, može da računa na probleme multinacionalne, multietničke države. Uprošćeno poistovećivanje države i nacije – da je jedna država identična s jednom nacijom – podrazumeva i nasilje. Misao može da bude ishodište izgreda i pogroma. Ovaj problem moguće je politički rešiti samo na jedan način: podsticanjem dalekosežnog razvoja autonomija, podelom suvereniteta – pluralno demokratsko uređenje i u pogledu narodnosti jeste teško, ali je moguće. Blagovremeno pokazanom, trezvenom spremnošću na pregovore, bilo je moguće sačuvati više od stare Mađarske. A u Jugoslaviji, posle titovskog autokratsko-centralističkog režima, priklonilo se strategiji nacionalističkih separatizama. Bilo je mogućnosti i prilika da se ti odnosi racionalizuju, umesto toga su se stegli u iracionalni grč. Odgovor je usledio u vidu nacionalističke mitologije i atitide policijske države: na scenu je stupio demokratski fašizam, od većine podržana nacionalistička autoritarna vladavina. Umesto Srednje Evrope pravili su Balkan, sopstveni građani, a da nisu ni pitani, postali su građani druge države, uspostavljene su moralne norme svojstvene kriminalnim bandama, ubistva su bila masovna. Zabrinuti i dilemama razjedani ljudi bili su gladni nacionalističkih partija, reda i rada. Demokrature (demokratija+diktatura) uobličavaju odgovarajuću retoriku eksproprijacijom medija bilo putem sile vlasti, bilo cenzure. I time su se našle izvan zapadnoevropske zajednice vrednosti.
Na sajtu AUTONOMIJA! u nastavcima objavljujemo knjigu esejističkih beleški mađarskog pisca Đerđa Konrada. Na mađarskom jeziku je publikovana u proleće 2014. godine pod naslovom Ovde, u Evropi. Ona sadrži 146 kratkih tekstova koji odražavaju razmišljanja ovog autora o Starom kontinentu – to je uostalom tema kojoj se Konrad opsesivno posvećuje poslednjih trideset godina. Najraniji zapisi iz ove knjige potiču iz 1984. godine (uz naslov tih fragmenata naznačena je i godina nastanka, tako da čitalac može pratiti kako je evoluiralo Konradovo mišljenje do današnjih dana). Naravno, neizbežno se nameću i neki drugi tematski krugovi koji se nalaze u gravitacionom polju središnje teme – Evrope. U tom svetlu Konrad piše i o mađarstvu, o jevrejstvu, o demokratiji, o totalitarizmima. Iz ovih 146 fragmenata naposletku se ocrtavaju konture Konradove vizije Evrope, pre svega kroz prizmu evropskih integracija. Ovi tekstovi su argumenti u korist ideje o neophodnosti ujedinjene Evrope u novoj geopolitičkoj konstelaciji, svojevrsni odgovor na evroskeptične diskurse. I što posebno čini privlačnim ove kratke eseje, to je staloženost, mudrost, promišljenost svake Konradove reči.
Preveo i priredio Arpad Vicko
Нема коментара:
Постави коментар