субота, 7. фебруар 2015.

Evropa za početnike (9)

ĐERĐ KONRAD: O BIROKRATIJI I DIKTATORSKIM REŽIMIMA

Feb 7 2015

Bilo da je leva, bilo da je desna, država sve više košta
Birokratiji nije u interesu smanjenje birokratskog aparata, pa čak i ako bi bila uverena da mora tome da teži, njeni napori bi ostali bezuspešni. Vodeći činovnici su utoliko moćniji, ukoliko više ljudi radi pod njihovim nadzorom. Ne uzbuđuje ih prekomerno bujanje administracije unutar njihovih resora, organizacionih jedinica. U Mađarskoj, na primer, sve do sada je svaka promena političkog sistema, ili vlade, imala za posledicu porast broja činovnika. Ako je politička polarizacija velika (a posle sistemskih promena unutrašnja politika je ostrašćeno borbena), novi šef imaće uistinu poverenja samo u svoje najbliže saradnike, koje je on sam doveo i postavio u administrativni aparat. Što bi iole sarkastičnije umove podstaklo da uvide, da je ovaj rastući trend posve ravnodušan u odnosu na ono što govori partija na vlasti:bilo da je na vlasti desnica, bilo levica, poreski obveznici su prinuđeni da finansiraju sve veći broj činovnika, i sve skuplju državu. Kao da je i Evropska unija pre svega stvar političara. Neka i bude tako, neka ih ona preokupira, ostaće im manje vremena da se šepure i da se svađaju kod kuće, manje će biti i grotesknog bahaćenja s postojećom vlašću na nacionalnoj sceni. Ne treba smetnuti s uma, strast taštine nema granica, postoji samo određena gradacija od seoskog poglavarstva do božanskog carstva. Lideri koji su se u revolucionarnim okolnostima naglo uzdigli, lako se polakome i više su skloni svakojakim megalomanskim glupostima. Srećom, nacionalnim političarima Evropska unija obećava produženu karijeru, što može da rezultira čak i širenjem kruga nadležnosti. Nadam se da će usled članstva u Evropskoj uniji i stil vođenja politike biti profesionalniji i civilizovaniji, a naša društva zrelija. Moj optimzam, međutim, ne doseže dotle da bih od Evropske unije očekivao bitno poboljšanje položaja umetničke, stvaralačke inteligencije, biće i nadalje subvencija za sve i svašta, ali za kulturu, ako se dobro razumem u brojeve, iz budžeta Unije biće izdvojeno manje od jednog promila.
Lucidna zaštita čoveka
Terorista nema ništa protiv ličnosti, za njega je i dete sasvim odgovarajuća žrtva. Da li i mi naginjemo tome da kao mučenika prihvatimo teroristu-samoubicu koji je spreman da žrtvuje i svoj život samo da bi ubio, bez ikakve personalne selekcije, što veći broj ljudi? Da li se težina greha umanjuje ako neko nasumce ubija u ime nekih navodno uzvišenih ideja? Ili ga, naprotiv, čini težim, jer ubistvu dodaje i laž? Umrežavanje sveta podrazumeva i zajedničko održavanje reda. Prihvatljivi militarizam znači zaštitu ljudi od anarhičnih naoružanih grupa, pa i zaštitu građana od sosptvene terorističke države. Neće biti na odmet da postavimo sebi pitanje: s kim se solidarišemo, da li s onima koji žele više slobode, pa ih zato hapse, ili ih čak i ubijaju, ili s onima koji stoje na čelu vojnih, ideoloških, teokratskih ili drugih diktatura? Nikad nisam osećao solidarnu simpatiju prema diktaturama trećeg sveta, već ni zbog toga što su one groteskne kopije onih dveju strahovlada koje sam imao prilike da upoznam. Izvukavši živu glavu ispod ruševina dve diktature, ni za jednom ne osećam nostalgiju. Zašto bih parodiju smatrao nekim novim novcatim pronalaskom? O bilo kojoj državi da se povede reč, ne smemo propustiti da saznamo, da li je tamo moguće zakonito kritikovati i smeniti predsednika države i vlade, da li postoji cenzura, da li ima suđenja zbog „uznemiravanja građana i potkopavanja temelja državnog uređenja”, ima li demagoškog huškanja na bilo koju nacionalnu ili etničku, versku zajednicu, protiv raznih manjinskih grupa ljudi, klase, i da li se u medijima dotične zemlje ponavlja neprestano priča da baš te grupe stoje na putu prosporiteta velike većine, štaviše, da su baš te grupe uzročnice svih njenih nesreća. Nije greh spoljnim pritiscima na diktatorske režime pomagati slobodarske napore. Moguće je, naprimer, suspendovati, ili bar javno osporiti suverenitet onih diktatorskih vlada koje idealizuju terorizam, opravdavaju ga i tajno ili javno podržavaju. Šta je njihov cilj? Slomiti zapadno samopoštovanje, zapadnu samosvest, a time zatreti i svaki pokušaj uspostavljanja lokalne pravne države. Terorizam novog tipa i život počinioca, i život žrtve tretira kao podređenu, drugorazrednu vrednost.
Hommage personalnosti
Mnogojezična Evropa je zahvaljujući prevodiocima umela, tu i tamo, da se pretvori u kulturalnu tkanicu, a evropska kultura, zahvaljujući svojoj radoznalosti, da postane receptivna kultura. Suština je u gladi za učenjem, u žeđi za razumevanjem, u hedonizmu mozga – u stvarima koje su vremenom postale model za sve druge. Evropski specijalitet je živa dijalektika novatorstva i poštovanja tradicije, stvaranja i prenošenja znanja. Pojava građanstva se vremenski podudara sa Gutenbergovom revolucijom i sa uspostavljanjem samostalnih ostrva intelektualaca. Evropska kultura nema granice, ona je prisutna svuda na svetu, na univerzitetima, u bibliotekama, muzejima, pozorištima, koncertnim dvoranama i bilo gde, u bilo čijem kompjuteru, njeno zračenje je univerzalnije od zračenja evropske politike. Osobenost Evrope ocrtava se u velikoj raznovrsnosti individualnih priča, shvatanja i učinaka, što povlači za sobom poštovanje ličnosti. Opredelivši se za Uniju, opredelili smo se i jedni za druge, kao što smo izborom svoje dragane dobili sa njom i njenu porodicu. Zajedništvo, hteli to mi ili ne, i nas uobličava. Jedna od mnogih karakteristika Evrope se ogleda i u tome da niko nije uspeo da je duže vreme drži u svojoj vlasti. Uvek se pokazalo da je naspram toga evropski individualizam suviše jak. Mogli smo naučiti da Evropa može samo u slobodi da se ujedini, i da su sve druge reči koje pozivaju na ujedinjenje – lažne. Potreba za slobodom može i poduže da bude stavljeno na listu čekanja, ali se ne može sahraniti, samo zajedno sa nama. Evropska nacionalna svest se dograđuje za još jedan sprat, sve pregnantnija spoznaja zajedničke evropske domovine. Sledom integracija naših država stičemo utisak da su naši i svi gradovi na ovom kontinentu, svi veliki duhovi i njihova dela. Naše specifičnosti su date već i po mnoštvu iskultivisanih jezika. Ideja jednojezičnosti je apsurdna. U pozadini svih jezičkih borbi nalazi se lenji egoizam jednojezičnosti. Evropa ne može da učini ništa drugo nego da nuždu, oplemenivši je, preobrati u vrlinu: mora da bude višejezična, poliglotska. Većina ljudi je u stanju da nauči više jezika, lako nalazimo zajednički jezik, to je verovatno i izvor vavilonskog bogatstva.


Na sajtu AUTONOMIJA! u nastavcima objavljujemo knjigu esejističkih beleški mađarskog pisca Đerđa Konrada. Na mađarskom jeziku je publikovana u proleće 2014. godine pod naslovom Ovde, u Evropi. Ona sadrži 146 kratkih tekstova koji odražavaju razmišljanja ovog autora o Starom kontinentu – to je uostalom tema kojoj se Konrad opsesivno posvećuje poslednjih trideset godina. Najraniji zapisi iz ove knjige potiču iz 1984. godine (uz naslov tih fragmenata naznačena je i godina nastanka, tako da čitalac može pratiti kako je evoluiralo Konradovo mišljenje do današnjih dana). Naravno, neizbežno se nameću i neki drugi tematski krugovi koji se nalaze u gravitacionom polju središnje teme – Evrope. U tom svetlu Konrad piše i o mađarstvu, o jevrejstvu, o demokratiji, o totalitarizmima. Iz ovih 146 fragmenata naposletku se ocrtavaju konture Konradove vizije Evrope, pre svega kroz prizmu evropskih integracija. Ovi tekstovi su argumenti u korist ideje o neophodnosti ujedinjene Evrope u novoj geopolitičkoj konstelaciji, svojevrsni odgovor na evroskeptične diskurse. I što posebno čini privlačnim ove kratke eseje, to je staloženost, mudrost, promišljenost svake Konradove reči.
Preveo i priredio Arpad Vicko

Нема коментара:

Постави коментар