Objektivna nastava povijesti na ovim prostorima mora objasniti učenicima i studentima da su, promatrano u svjetskom kontekstu i dugom trajanju, ovi mali balkanski narodi u tisuću godina najvećim dijelom tog vremena bili robovi, kmetovi, kolonizirani urođenici ili kao danas, u polukolonijalnom statusu. Samo je period titoizma od sredine 1950-ih do kraja 1980-ih bio iznimka u tom dugom trajanju: samo tada, nikad prije ni poslije, ovi su narodi dobili priliku za autonomni društveno-ekonomski razvoj, modernizaciju i nacionalnu emancipaciju koju nitko izvana nije sputavao nego su je i pomagali
Vjekoslav Perica je rođen u Splitu, doktorirao historiju na američkom University of Minnesota – Twin Cities i živi u SAD od 1991.g. U regionu je nekoliko mjeseci godišnje, kako kaže, u prolazu ili na službenom putu. Na riječkom Filozofskom fakultetu od 2007. predaje svjetsku historiju. Fokus njegovog interesovanja je fenomen modernih nacionalizama i odnos religije prema njima. Autor je knjiga “Balkanski idoli. Religija i nacionalizam u jugoslavenskim državama”, “Sveti Petar i Sveti Sava. Sakralni simboli kao metafore povijesnih promjena” i sa Mitjom Velikonjom koautor knjige “Nebeska Jugoslavija”, čija je tema povezanost političkih mitologija i pop-kulture. Nedavno je u Hrvatskoj promovirana njegova nova knjiga „Pax Americana na Jadranu i Balkanu: mirovne misije SAD-a prema međunarodnoj historiografiji, popularnoj kulturi i kulturi sjećanja, 1919. – 2014.”
Dominantni tip religioznosti na ovim prostorima je nametnula Srpska pravoslavna crkva. Ona je unatoč porazima u koje je Srbe vodila, uspjela „prekrstiti“ ljute protivnike: hrvatski katolicizam i bosanski islam, iako ovi toga nisu ni svjesni, a ako i jesu to će poricati. Ovi su zaglibili u ono što je svojstveno svetosavlju, dakle etnofiletizam, obožavanje historije, apoteoza države i plemena, kult mučeničke nacije, kolektivno samosažaljenje, mitomanija, pesimizam, slavljenje smrti
*U knjizi “Nebeska Jugoslavija” kažete da su ustaška NDH i Tuđmanov režim međusobno sličniji nego što su bili Titov i Castrov model komunizma 1960-ih: kako gledate na vladavinu HDZ-a u Hrvatskoj, a kako u BiH?
Hrvatski fašizmi ne samo da imaju kontinuitet nego je suvremeni u nekim aspektima gori od onoga iz Drugog svjetskog rata. Nije dovezen u okupiranu Hrvatsku na talijanskim vojnim kamionima, niti ga je nadgledao gestapovski general u Zagrebu kao što je bilo 1941, i nije se potom jedva održao četiri godine uz masovni otpor srpskih i hrvatskih antifašista koji su ga porazili. On je u drugom historijskom naletu krajem dvadesetog vijeka osvojio srca većine Hrvata, bio je njihov masovni slobodni demokratski izbor. Ustaštvo je, baš kao i četništvo u Srbiji, rehabilitirano kao organizacija za borbu protiv komunizma i kao žrtva komunizma, a komunizam je demoniziran kao najveće zlo u povijesti. To se danas uči u školana i crkvama. To da je toj „hrvatskoj državi“ u zbilji glavni cilj i dostignuće bio genocid nad Srbima i Romima, Holokaust nad Židovima, i masovni ratni zločini nad hrvatskim antifašistima, se ne spominje, osim na nekim inozemnim press konferencijama. Genocid nad srpskim narodom započet u NDH i zaustavljen od srpskih i hrvatskih antifašista, naknadno je ostvaren. Hrvati su nekoliko puta birali na vlast Hrvatsku demokratsku zajednicu koja je rehabilitirala hrvatski fašizam, a osuđena je i zbog pljačke i korupcije. Doduše dva puta su birali i tobožnje lijeve stranke. Ali ne zato što su Hrvati politički skretali ulijevo, nego kada bi privremeno spoznali koliko su ih hadezeovci opljačkali. Dalje, umjesto masovnog antifašističkog pokreta kao prije 70 godina, ovom neofašizmu u Hrvata se suprotstavljala tek šačica nepopularnih antifašista i udruga za ljudska prava, jedan čudak - demokratski izabrani predsjednik, sad već zaboravljen i ušutkan, grupa čudaka fratara iz Bosne koji u svojoj Crkvi imaju slab utjecaj i jedan satirični časopis koji već odavno ne izlazi. HDZ i hrvatski nacional-katolicizam su od 1990. do danas očistili iz hrvatstva sve na što bi normalan i kulturan Hrvat mogao biti ponosan, a proizveli ogroman materijal za stid i sram. Obnovili su niz simboličnih elemenata NDH, ugušili sjećanje na antifašističku borbu, proglasili domoljubljem nacionalne mitove koji relativiziraju ili poriču genocidne zločine. Konačno, hrvatsko-muslimanski rat u BiH 1993-94., i njegovi utjecajni apologeti u hrvatstvu danas, pokazao je da u hrvatstvu žive i ustaški i mačekovski pristupi prema BiH i da današnje hadezeovske struje i u Hercegovini i Zagrebu čekaju isto što i vodstvo Republike Srpske, a to je podjela BiH.
Photo: Sergej Drechsler/Novilist
*Znači li to da se devedesete mogu vratiti?
Srpski nacionalizam već 30, a hrvatski 25 godina, dominiraju svaki u svojoj etno-sekti i zagađuju okoliš. Srpski je bio najjači osamdesetih i devedesetih, ali je poslije 2001. u relativnom slabljenju u odnosu na hrvatski nacionalizam. Hrvatska je danas najjača scena etničkog i klerikalnog nacionalizma na Balkanu, oko ovog bi se trebalo složiti sa Slavojem Žižekom. Samo je srpsko-hrvatski sukob mogao izazvati onakav rat kao rat u Hrvatskoj i BiH 1991-95. Albanci, Bosanci, Slovenci i Crnogorci igrali su sporedne uloge. Dvadeset godina poslije rata u Hrvatskoj i BiH, glavni nacionalizmi se ne mijenjaju. U bivšoj Jugoslaviji bilo je svakih desetak godina: novi ustavi, ustavni zakoni, reforme, sistem se stalno mijenjao i u teoriji i praksi. Slično, u zapadnoj Evropi nakon Holokausta i ratnog pokolja pedesetak milijuna ljudi, Willy Brandt kleči u Aušvicu već 25 godina poslije rata, a 35 godina do rata, bivši ratni protivnici opet oblače uniforme u britanskoj humorističkoj televizijskoj seriji 'Alo, 'alo, zezaju se s nacionalnim stereotipima i ratnim mitovima. A na Balkanu 20 godina od kraja rata, pomirenje se ne nazire. U sportskim arenama viču ubij i zakolji, fašisti marširaju po ulicama, podižu se međusobne tužbe za genocid, priređuju se vojne parade, provokativne komemoracije, vlastodršci se natječu u podilaženju nacionalizmu, vazda ista mitomanija iza koje traje tranzicijski kriminal, korupcija i međuetnička mržnja do sudnjeg dana.
*Ipak, na političkoj sceni postoje i mekše struje u odnosu na tvrde nacionaliste o kojima govorite?
Rijetki razumniji politički lideri su privremeno, poput predsjednika Stipe Mesića u Hrvatskoj - srbijanski liberalni premijer Đinđić nije ni dobio priliku jer je ubijen tek što je izabran - pokušali obuzdati ekstremizam. Stanje se nije promijenilo. Lažni ljevičari i tobožnji umjereni liberalni nacionalisti poput Milanovića u Hrvatskoj ili Tadića u Srbiji su tvrdim nacionalistima bili otprilike ono što je Tuđman bio Miloševiću i obratno. Danas su kao i uvijek nacionalisti na vlasti i u Beogradu i u Zagrebu. Jedni druge trebaju, ako dođe do radikalne smjene u jednom od ova dva centra, pada i onaj drugi. Ulično ustaštvo i četništvo toleriraju se poput folklora. Od 2000., kad je u Hrvatskoj prijetnju državnim udarom blokirao predsjednik Mesić, ideje državnih udara i vojnih pučeva vrte se po mnogim glavama. Najvjerojatnije će, ipak, samo nastaviti rituale koji prolongiraju mržnju. Od dvomiljunskog srbijanskog cirkusa na Gazimestanu 1989. kao uvertire u balkansku tragediju prošlo je četvrt stoljeća, ali nedavno smo gledali hrvatsku verziju iste šovinističke farse s implicitnom najavom „oružanih bitaka koje nisu isključene“ - vojnu paradu povodom 20. godišnjice operacije “Oluja”. Balkanske državice životare kroz svoja mitomanska prepucavanja, religijsko-nacionalne rituale, međunarodne nastupe sportskih reprezentacija nabijene politikom, te ispraznu državnu pompu financiranu na dug iz prazne državne blagajne. Ako već nema zdravog razuma, kako to da na Balkanu poslije trideset godina nacionalističkog terora ne djeluju faktori poput monotonije, umora, dosade? To je sve jednom šokantno, i dalje je odvratno, ali je poslije nekoliko desetljeća postalo naprosto dosadni kič i u nebo vapijuća glupost. Nacionalistička pornografija je amaterska, nemaštovita, koristi uvijek iste slike i priče, ali milijune ovdašnje populacije to i dalje uzbuđuje.
Na ovim prostorima najvažniji procesi se odvijaju u simboličnoj i kulturnoj sferi a ne ekonomskoj kao u razvijenim zemljama. SFRJ živi u svijetu simbola, mitova i sjećanja ali i postjugoslavenske etničke države su samo simboli, mitovi i rituali i ništa više. Neprimjereno je uspoređivati „materijalnu“ SFRJ s njima jer ona je bila ozbiljna država srednje veličine, s značajnom industrijom, izvozom, suverenitetom, međunarodnim utjecajem i ugledom, i ostalim atributima državnosti koje postjugoslavenske državice nemaju. Kolonijalni status ex jugoslovenskih država danas raspoznaju i djeca i misle da je tako uvijek bilo, a djedovi i bake im kažu da nije
*Kakav je bio odnos religije i politike prije i poslije pada komunizma na prostorima bivše Jugoslavije?
Većinske religijske organizacije spojene su s etničkim nacionalističkim strankama, daju režimima na vlasti legitimitet, sakraliziraju državnu ideologiju. U nacionalnim identitetima krucijalna je vjerska komponentna, nema sekularnog hrvatstva, srpstva ili bošnjaštva, to se dijagnosticira kao nešto defektno ili kao izdaja. Uz ovo, meni je osobno najzanimljivije nešto što se inače ne opaža i o čemu se ne govori. Naime, dominantni tip religioznosti na ovim prostorima je nametnula Srpska pravoslavna crkva. Ona je unatoč porazima u koje je Srbe vodila, uspjela „prekrstiti“ ljute protivnike: hrvatski katolicizam i bosanski islam, iako ovi toga nisu ni svjesni, a ako i jesu to će poricati. Ovi su zaglibili u ono što je svojstveno svetosavlju, dakle etnofiletizam, obožavanje historije, apoteoza države i plemena, kult mučeničke nacije, kolektivno samosažaljenje, mitomanija, pesimizam, slavljenje smrti. Nekako bi bilo logično da dolazi vrijeme kad će se vjernici ovih konfesija toga mračnog tipa religioznosti zasititi, to je perverzno, bolesno. Nedavno se u Zagrebu okupilo 15.000 Jehovinih svjedoka na svjetskom kongresu. Zrače optimizmom bez obzira u što da vjeruju, osim toga su multietničke strukture, bilo je tu uz narode cijelog svijeta sigurno i Srba i Hrvata i Bosanaca i Albanaca i drugih balkanskih naroda. Dok Jehovini svjedoci gledaju u nebesa i kucaju ljudima na vrata uvjereni da imaju radosne vijesti, glavne balkanske religije kopaju po krvavoj povijesti, gledaju u mračne jame i masovne grobnice i kliču poput španjolske Falange: „Viva la muerte!“. Kongres Jehovinih svjedoka bio je jedan od najprogresivnijih skupova u Zagrebu od 1990. do danas. Možda stoga ima uvjeta za evangelički rivajvl na Balkanu. Jedan evangelički teolog iz Hrvatske smatra da se primjerice Crkva u Hrvata, unatoč privilegijama koje uživa kao državna crkva, boji amerikanizacije, jer ova donosi evangelizaciju i prozelitizam po američkim misionarima. Poznato je da je i Srpska pravoslavna crkva opsjednuta invazijom sekti, napose su joj Mormoni utjerali strah u kosti kao i kolegama u Rusiji. Slične brige preokupiraju i Islamsku zajednicu u BiH. Zanimljivo je da američki evangelički misionari najuspješnije podrivaju svjetski katolicizam. Poznato je da su samo 1980-tih američki protestanti u Južnoj Americi pridobili deset milijuna katolika kojima je bilo dosta vjerske rutine i korumpiranog klera koji nikad nije ozbiljno pristupio problemu siromaštva, ali je zato brzo i efikasno ugušio teologiju oslobođenja. Po nekim procjenama, katolicizam u Južnoj Americi gubi dnevno nekoliko tisuća vjernika koji prelaze u američke protestantske denominacije. Ove su tendencije za Balkan dobra vijest. Tek kad izgube par milijuna vjernika i osjete se stvarno ugroženima, možda će se tri velike balkanske religije barem simbolično pomiriti i prestati s progonom vještica, obožavanjem smrti, mitova i mračne povijesti.
*Je li se Jugoslavija raspala na simboličkoj ravni?
Na ovim prostorima najvažniji procesi se odvijaju u simboličnoj i kulturnoj sferi a ne ekonomskoj kao u razvijenim zemljama. SFRJ živi u svijetu simbola, mitova i sjećanja ali i postjugoslavenske etničke države su samo simboli, mitovi i rituali i ništa više. Neprimjereno je uspoređivati „materijalnu“ SFRJ s njima jer ona je bila ozbiljna država srednje veličine, s značajnom industrijom, izvozom, suverenitetom, međunarodnim utjecajem i ugledom, i ostalim atributima državnosti koje postjugoslavenske državice nemaju. Kolonijalni status ex jugoslovenskih država danas raspoznaju i djeca i misle da je tako uvijek bilo, a djedovi i bake im kažu da nije. Zato se u tom novom balkanskom teatru „vrte“ simboli, mitovi, imaginarne nacije koje se nisu ostvarile. SFRJ je nastavila život i u sferama generacijskih identiteta. Sjećanje na SFRJ je danas jedan imaginarij u tom simboličnom kolopletu nasuprot postjugoslavenskim “teatar državama”. Posuđujem koncept antropologa Clifforda Geertza koji je na primjeru jedne kolonijalne države u Indoneziji u devetnaestom vijeku, zaključio da država može funkcionirati i samo na bazi pompe i rituala. Upravo takve su postjugoslavenske etničke državice. Geertza treba osuvremeniti ovim postkolonijalnim iskustvom balkanskih „teatar-država“.
*Nacionalisti u Hrvatskoj upozoravaju na navodne pokušaje obnove Jugoslavije?
Oni bi je prvi obnovili kad bi se mogli time materijalno okoristiti kao oni koji su je srušili i opljačkali. Čak i među najvećim jugonostalgičarima nema poziva na obnovu SFRJ. Osobno, smatram da je na ovim prostorima idealni oblik društvene organizacije grčki polis, demokratska samoupravna grad-država, to je prije stotinu godina tvrdio britanski povjesničar Marriott koji je za razliku od njegovih kolega iz projugoslavenskog lobija u Londonu bio protiv stvaranja Jugoslavije. Sadašnje etničke državice su itekako vještačke konstrukcije, ništa manje od onog koliko je Jugoslavija bila vještačka i ništa manje skrojene u centrima Zapada. A možda i više, jer da ne bi i dalje bili Južni Slaveni koji govore zajedničkim jezikom i dijele slično tisućljetno iskustvo, nego nešto treće ili peto, novi etno režimi moraju konstruirati razlike u jeziku i interpretacijama povijesti kojima se svatko normalan smije, ako mu nije muka. Zato mislim da balkanizaciju treba nastaviti, ne znam zašto bi ostala u ovim granicama. Vještačke etnokonfensionalne države treba podijeliti u veći broj samostalnih demokratskih polisa. Uostalom i najprirodniji naši kolektivni identiteti su lokalni i regionalni, naša rodna mjesta, gradovi, sela i provincije, lokalni dijalekti i običaji, to smo mi. Najugodnije se svi na ovim prostorima osjećamo kad na našem zajedničkom jeziku kojim govori dvadesetak milijuna ljudi, na pitanje odakle si kažemo rodno mjesto, grad, provinciju, a ne etnos ili konfesiju, stavljati to u prvi plan zvuči u najmanju ruku bizarno, neprirodno.
*Kako komemorirati Tita?
Prije svega u sklopu izgradnje demokratske političke kulture. Kad se netko usidri trideset godina na vlasti, a usput se u njegovu čast održavaju patriotski rituali koji imitiraju religiju, to je model autoritarnog režima, agresija na demokraciju... Ali objektivna nastava povijesti na ovim prostorima mora objasniti učenicima i studentima da su, promatrano u svjetskom kontekstu i dugom trajanju, ovi mali balkanski narodi u tisuću godina najvećim dijelom tog vremena bili robovi, kmetovi, kolonizirani urođenici ili kao danas, u polukolonijalnom statusu. Samo je period titoizma od sredine 1950-ih do kraja 1980-ih bio iznimka u tom dugom trajanju: samo tada, nikad prije ni poslije, ovi su narodi dobili priliku za autonomni društveno-ekonomski razvoj, modernizaciju i nacionalnu emancipaciju koju nitko izvana nije sputavao nego su je i pomagali. Da li se isto može postići i održati pola vijeka na istom prostoru kroz demokratski sustav, bez ideologije koja je tada vladala i bez izuzetnog pojedinca kakav je bio Tito? To treba pitati učenike i studente povijesti, neka pišu o tome domaće zadaće i diplomske radove. Posebno je pitanje načina komemoracije tako važne povijesne ličnosti kao Tito. Jedan od primjera današnjeg hrvatskog sektaštva i nacionalističkog jednoumlja je da Hrvatska kao rodno mjesto u svijetu najpoznatijeg državnika južnoslavenskog porijekla, ima jedan Titov, a dvadeset spomenika Tuđmanu o kome u udžbenicima povijesti civiliziranih zemalja ne piše ništa ili ništa dobro. Tito bi trebao imati na jugoslavenskim prostorima nekoliko spomenika na historijskim mjestima, muzeje koji prikazuju njegovu povijesnu ulogu i arhive koje omogućuju znanstvena istraživanja o njemu i njegovu vremenu.
Najugodnije se svi na ovim prostorima osjećamo kad na našem zajedničkom jeziku kojim govori dvadesetak milijuna ljudi, na pitanje odakle si kažemo rodno mjesto, grad, provinciju, a ne etnos ili konfesiju, stavljati to u prvi plan zvuči u najmanju ruku bizarno, neprirodno
*Zašto je Bosancima nametnut, takav kakav jeste, nehumani i anticivilizacijski Dejtonski mirovni sporazum?
Da su barem Amerikanci onu trojicu doživotno zaključali u toj vojnoj bazi u državi Ohio, a ovamo pustili neka rat riješi stvari do kraja. Brzo bi bio gotov, ostavio bi pravedniji poredak od Dejtona. Glavni američki dejtonski diplomat Holbrooke napisao je u memoarima da je Dejton spasio od propasti bosanske Muslimane! Saving private Mujo! To je Hollywood za naivne, jer u stvarnosti nije bilo Saving private Mujo nego Saving general Ratko. Akademik SANU i guru Republike srpske, Milorad Ekemečić zahvalan je SAD-u jer je po njemu u BiH Amerika vratila Srbima ono što im je uzela u Hrvatskoj, te, nota bene, treba ga citirati: „razbila osinjak iz kojeg su izbijali svjetski ratovi“! A kolega mu Dragoljub Živojinović misli da je u 130 godina otkako Srbija i SAD imaju diplomatske odnose, Amerika u Srbiji uvijek gledala saveznicu posebnog značaja i osim kad je Milošević skrivio NATO bombardiranje, bila uvijek Srbiji moćnom zaštitnicom, tako valjda i u bosanskom pitanju. Kad vodeći srpski nacionalisti akademici SANU hvale Dejton, dok ga žrtve proklinju, sve je jasno. Amerikanci su ta nesretna tri zaraćena balkanska plemena strpali u rezervat, a za lakšu administraciju izvana, vašingtonska Velika Porta je izmislila „Dejtonski milet”. Priznali su ratom konstruirane vještačke etnokonfesionalne nacije i provizorne granice nastale etničkim čišćenjem pretvorili u stalne. Takva banalna i apsurdna socijalna struktura u BiH nikad u povijesti nije postojala, te tri „nacije“ plus „ostali“ a da zemlja kao cjelina nije nacija tj. nacionalna država. Dejton je imenovao i etničke guvernere koje upravljaju tužnim rezervatom u ime Zapada kao što su u otomanskom carstvu vjerski poglavari administrirali lokalne milete. Međutim, pogrešno je tražiti nekakav zločinački plan ili zavjere u svemu tome ili misliti da te velike sile imaju nekakve jako pametne kombinacije koje običnim smrtnicima nisu jasne. Ne treba podcijeniti ljudsku glupost, površnost, neznanje, taštinu i aroganciju, to su moćne povijesne sile. Dejtonski režim smislila je jedna američka “industrija mira”, pseudoznanost o rješavanju međunarodnih konflikata slična fenomenu iz SFRJ koji se zvao ONO i DSZ. U Washingtonu ordinira vojska uhljeba profesionalnih mirotvoraca. Mnogima je tamo Dejton unaprijedio karijere i slave ga kao veliki uspjeh. Po elitnim američkim univerzitetima i među vanjskopolitičkim savjetnicima u Washingtonu vlada jagma za raznim vladinim peacebuilding i reconciliation projektima mirenja i preodgoja zaraćenih plemena po svijetu. Bilo bi krasno da sva ta silna dostignuća ove „mirologije“ Amerika pokuša više primijeniti na samu sebe da bi bilo više vanjskopolitičkih poteza SAD-a kao što su nedavna Obamina nagodba s Iranom o ograničenju nuklearnog oružja i pomirenje s Kubom, iako su ga s američke desnice žestoko baš zbog ovih dostignuća napali.
Kad se vladike ili muftije nađu na kavi, zacijelo se pitaju kako je to tim hrvatskim biskupima i kardinalima uspjelo, pa kažu: pogledaj im nove monumentalne crkve tamo gdje uopće nema vjernika, popovske vile, mercedese i ministarske plaće, šta to mi pobogu radimo krivo, braćo moja mila?
*Vlada li danas svijetom antiislamizam?
Da, djelomice zbog površnosti, neznanja i stereotipa o muslimanima na Zapadu, a djelomice je dirigiran od strane država i politika kojima je diskreditiranje muslimana u nacionalnom interesu. Naravno, odgovorni su i radikalni islamistički pokreti i korumpirani muslimanski režimi. Oni diskreditiraju cijelu islamsku civilizaciju danas, kao što su ranije režimi poput staljinizma, maoizma ili Crvenih Kmera učinili da antikomunizam demonizira cijeli svjetski socijalistički i radnički pokret.
*Kako se prema Vašoj ocjeni Islamska zajednica BiH “držala” od 1990., do danas?
U usporedbi s dvije velike susjedne joj kršćanske crkve razlikuje se dosta jer do početka rata nije pokazivala netrpeljivost prema ideji višekonfesionalne države. Zatim, u ratu nije bila agresor na susjedne narode, branila je na svojoj zemlji svoj narod, dok su mu susjedi kršćani uz blagoslove svojih vladika i vojnih dušobrižnika rušili džamije. Također, islam ima po svojoj prirodi slabiji nacionalizam. Ipak, IZ bi htjela biti državna religija, ali to ne može biti u BiH takvoj kakva je. Dakle, slabija je od crkava u komšiluku onoliko koliko je BiH slabija kao država, zatim onoliko koliko je u islamu slabiji nacionalizam i utoliko što BiH nije muslimanska država, nego se sastoji od tri etnokonfesionalne paradržave, s nekom vrstom tri državne religije.
S tim u vezi, uvijek me je kod poratne IZ BiH najviše zanimalo – ne ono što su mediji napuhavali, nekakve vehabijske, selafijske i druge ekstremne grupe – nego koliko je u IZ ulemi i među muslimanskim intelektualcima uticajna ideja da podjela BiH za muslimane može biti korisna i da se time na jednom manjem, ali homogenom muslimanskom teritoriju formira nekakav evropski mini-Pakistan, što naravno SAD i EU ne bi dopustili, pa se zato prave da im je stalo do jedinstvene BiH. Ali, znatiželjan sam koliko najutjecajnijih ljudi u IZ možda tako misli; to Aliji Izetbegoviću nije bilo mrsko, naprotiv, mislim da je za baš takvu varijantu molio boga.
Nebitno je da li ti desničari nekoga žele linčovati, „lustrirati“ ili „humano preseliti“ zbog ideologije, vjere, nacije, ove ili one orijentacije; bitno je da su javno zastrašivanje, proizvodnja neprijatelja i vježbanje opsadnog stanja karakteristike fašizma. Baš kao i marševi ratnih veterana i ratnih vojnih invalida, apoteoza rata, spaljivanje nepodobnih knjiga, pokušaji državnih udara, ulično nasilje nad političkim protivnicima, obožavanje kulta države, supstitucija zbilje mitovima, komemoracija žrtava iz vlastitog etnosa uz naslađivanje nad patnjama drugih
U odnosu na ideju državne religije, IZ u BiH ima takve tendencije i obilježja iako je, bez obzira na medijske priče o megalomanskim novim džamijama, u slabijem statusu od nacionalnog pravoslavlja u Srbiji i RS, te nacional-katolicizma u Hrvatskoj. Na ovim prostorima najveću količinu vlasti, moći, državnih privilegija i društvenoga utjecaja prigrabila je Katolička crkva u Hrvatskoj. Mislim da joj Srpska pravoslavna crkva i bosanska IZ zavide. Kad se vladike ili muftije nađu na kavi, zacijelo se pitaju kako je to tim hrvatskim biskupima i kardinalima uspjelo, pa kažu: pogledaj im nove monumentalne crkve tamo gdje uopće nema vjernika, popovske vile, mercedese i ministarske plaće, šta to mi pobogu radimo krivo, braćo moja mila?
*Jednom ste izjavili da je kapitalizam najveće zlo modernog vremena – je li?
Moderno je doba počelo pod geslom: sloboda, jednakost, bratstvo. Kapitalizam je ideologija slobode, ali bez bratstva i jednakosti. On u usporedbi s totalitarnim sustavima nije se održavao primarno silom, nego više i uspješnije manipulacijom, zbog čega je on suptilnije a ne manje zlo od totalitarizma. Primjer: kad te s posla izbace na ulicu, to se fino zove downsizing ili outsourcing, skoro da čovjek poželi da ga te blagodati snađu. I sam naziv neoliberalni kapitalizam je marketinški trik. To mu dođe kao nešto jako suptilno i progresivno.
Ali pravo ime tom sistemu, ako ćemo govoriti istinu, moralo bi biti ekonomski ekstremizam, ekonomski fundamentalizam ili ekonomski terorizam. Neoliberalni kapitalizam je teror nad ljudima koji pokušavaju pošteno i ljudski živjeti od svog rada. U njemu su prečesto gubitnici oni koji igraju po pravilima i vjeruju da se uspjeh postiže teškim radom, kako voli kazati Noam Chomsky. Taj sistem je dizajniran u korist jednog malog broja najbogatijih koji posjeduju ogroman dio svjetskog bogatstva i sve su bogatiji a svakim danom se povećavaju mase najsiromašnijih. Nedvojbeno je da taj sistem treba korjenito promijeniti, tu je ključno etičko pitanje koja su sredstva dozvoljena da ga se promjeni.
*Je li papa Franjo drugačiji papa?
Da ništa nije napravio osim ove nove enciklike o zaštiti okoliša, dobar je. Osim toga, popravio je papinski imidž, ponaša se kao običan čovjek i dobrohotno se smješka čime se razlikuje od Benedikta XVI koji sliči na galaksijskog imperatora iz filmova Star Wars. Općenito govoreći, institucija papinstva se svodi na ritual bez neke naročite duhovne suštine. Suvremeni katolicizam je svjetski show, a vjernici su površni ili u nekim zemljama poput Irske, Poljske i Hrvatske, katolici su primarno zbog toga što su nacionalisti, a Crkva je simbol nacije. Međutim, papinska institucija je važna jer povezuje vrlo heterogen svjetski katolicizam, zadovoljava neke ljudske potrebe, jer čovjek 21. vijeka voli tradiciju, spektakle i ne želi biti izoliran nego imati osjećaj pripadnosti međunarodnoj zajednici.
Konačno, papa ima određeni autoritet i utjecaj koji se ponekad koristi za promicanje ljudskih prava i diplomatsko posredovanje u međunarodnim krizama. Od nedavnih ozbiljnijih izazova, recimo, papa Franjo još nije uspio utjecati na konzervativne katolike u SAD, a to su većina biskupa, da smekšaju rigidne stavove o abortusu i kontracepciji zbog povijesne šanse za pedeset milijuna američkih siromaha da dođu do zdravstvenog osiguranja. Čini se da bi kršćanima trebalo, barem u teoriji, biti važnije što je Obamacare omogućio milijunima najsiromašnijih i radničkoj klasi da se prvi put u povijesti dokopaju opće zdravstvene zaštite nego održavanje najrigidnijih konzervativnih pristupa abortusu i kontracepciji. Zato će biti zanimljivo vidjeti rezultate predstojeće papine posjete SAD-u u rujnu.
*Svojevremeno se vaše ime našlo na spisku nepodobnih Hrvata u “Slobodnom tjedniku”, a nalazi se opet u zadnje vrijeme na crnim listama domovinskih neprijatelja. Zašto ste nepodobni?
Koliko se sjećam, na početku rata sam bio naveden u tom tabloidu kao agent Udbe, a po nekim nedavnim navodima na desničarskim portalima pripadam urotnicima protiv hrvatske države koji rade na obnovi SFRJ. Nebitno je da li ti desničari nekoga žele linčovati, „lustrirati“ ili „humano preseliti“ zbog ideologije, vjere, nacije, ove ili one orijentacije; bitno je da su javno zastrašivanje, proizvodnja neprijatelja i vježbanje opsadnog stanja karakteristike fašizma. Baš kao i marševi ratnih veterana i ratnih vojnih invalida, apoteoza rata, spaljivanje nepodobnih knjiga, pokušaji državnih udara, ulično nasilje nad političkim protivnicima, obožavanje kulta države, supstitucija zbilje mitovima, komemoracija žrtava iz vlastitog etnosa uz naslađivanje nad patnjama drugih, itd.
To su scene iz suvremene hrvatske povijesti. Podsjećaju na scene iz poznatog filma „Dvadeseti vijek“ (Novecento) Bernarda Bertoluccija koji daje slike uspona talijanskog fašizma dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća. Tu su crnokošuljaši koji mlate neuvjerljive patriote i političke protivnike, ratni veterani u invalidskim kolicima s odličjima i fašističkim insignijama predvode fašističke mimohode, a ovi vode nasilju na ulicama, državnim udarima i diktaturi.
*Šta je tema vaše nove knjige “Pax Americana na Jadranu i Balkanu: mirovne misije SAD-a prema međunarodnoj historiografiji, popularnoj kulturi i kulturi sjećanja, 1919-2014”?
Da bi se razumjela uloga SAD na Balkanu 1990-ih treba američke intervencije sagledati u širem povijesnom kontekstu i kroz perspektivu dugog trajanja. SAD je bio vojno prisutan više od dvije godine na Jadranu u krizi oko zapadnih granica nove jugoslavenske države nastale poslije 1. svjetskog rata. Zatim u Trstu i oko njega devet godina opet oko jugoslavensko-talijanskog razgraničenja poslije Drugog svjetskog rata. Zatim dolaze balkanske avanture Amerikanca devedesetih i njihova odluka da tu uspostave trajnu vojnu bazu. Kroz tih stotinu godina pratim ove američke intervencije koje su bile uglavnom mirovno-posredničkog karaktera.
Međutim, diplomaciju i politiku stavio sam u sjenu onog što je, inače, sporedno kod takvih studija, a to je globalno širenje utjecaja američke popularne kulture i njen utjecaj na lokalne i nacionalne identitete, te kako su oni kroz te uvezene žanrove percipirali Ameriku i Amerikance. Tako da je ova knjiga jedna kulturna povijest prije nego politička. To znači, važnije mi je od Wilsona, Clintona, Holbrooka i Kissingera, analizirati što ima o Amerikancima i međunarodnom vježbanju mira po Balkanu kazati Tijardovićeva opereta, mjuzikl Jalta, Jalta, jugoslavenski rock, Bijelo Dugme, Azra i Laibach, postjugoslavenski film, Edo Maajka, Dubioza kolektiv, TBF i balkanski hip hop.
*Intervju prenosimo s portala BNN.ba
