Ni fašizam ni teorije o njemu ne postoje u singularu. Onoliko koliko je raznovrstan fašizam, toliko su raznovrsni i (spoznajni) interesi pri njegovu istraživanju. No pitom je pojam “fašizma” previše često degradirao na puku političku borbenu etiketu bez stvarnog analitičkog sadržaja. Nasuprot tome – i s obzirom na itekako realne aktualne prijetnje njegova ponovnog uspona u doba duboke ekonomske krize – krajnje je vrijeme da se ponovno pokrene ozbiljno fundirano razmatranje kako samog pojma, tako i postojećih teorija fašizma
U sada već devedesetogodišnjoj povijesti teorije fašizma često su ljevičari bili ti koji su se posvetili njegovu opisivanju i objašnjavanju. Pritom nisu nužno nastojali doprinijeti njegovoj čisto apstraktnoj spoznaji, koliko pružiti praktičnu pomoć u borbi protiv njega. No služili li uopće pojam fašizma još ičemu? Nedvojbeno je da je malo koji drugi politički pojam do te mjere obezvrijeđen inflatornom upotrebom. Još 1920-ih i 1930-ih komunisti su se isticali tako dvojbenim jezičnim konstrukcijama poput “socijalfašizma”, “austrofašizma”, “klerofašizma” i “monarhofašizma”.[1] Optužba za fašizam pogađala je i socijaldemokraciju i autoritarne i konzervativne političke formacije. Ta nepreciznost upotrebe nastavila se i nakon 1945. godine, kada je na svaku antikomunističku vojnu diktaturu lijepljena etiketa fašizma, iako je većini njih, unatoč svim njihovim okrutnostima, nedostajalo važnih značajki fašizma, poput masovne mobilizacije “odozdo”.
Još je fatalnija bila ultraljevičarska moda da se i demokratski kapitalizam denuncira kao fašistoidan ili “fašiziran”. Izvorno zamišljen kao opravdano ukazivanje na autoritarne i militarističke tendencije, govor o fašizmu tako se često sveo na puku frazu, kod koje se više nije navodilo što se to točno i u kojoj mjeri fašiziralo. Kritici kapitalizma takvo ukidanje granica pojma fašizma nije donijelo ni veću analitičku oštrinu, ni političku djelotvornost. Umjesto toga, nehotice se doprinijelo samoj relativizaciji i fašizma i nacionalsocijalizma.
S obzirom na tu problematičnu povijest njegove upotrebe, napast je velika da se sam pojam fašizma stavi ad acta ili ograniči na singularnu pojavu talijanske povijesti. I doista, što bi govorilo protiv toga da se za pokrete i vlade o kojima je riječ upotrebljava samo ime koje su sami sebi dali, poput fascismo ili nacionalsocijalizam, a u svim ostalim slučajevima operira pojmovima poput “(ultra)nacionalistički”, “rasistički”, “antisemitski”, “antikomunistički” itd.?
Razlog zašto ću ovdje ipak pledirati za kritičku rekonstrukciju općeg (“generičkog”) pojma fašizma je sljedeći: širenje pojma fašizma, koje se može promatrati nakon preuzimanja vlasti Mussolinijevih borbenih formacija (fasci di combattimento) 1922. u Italiji, odražava važno povijesno iskustvo. Njegovo jezgro leži u činjenici da se od kraja 19. stoljeća, a definitivno nakon Prvog svjetskog rata, stvara sasvim novi tip ideologije, pokreta i režima, dotad neviđene destruktivnosti, koji je višestruko potencirao prijeteće potencijale kapitalističke modernosti. Fašizam je principijelno usmjeren protiv mogućnosti društvene emancipacije. Nije svediv na odnose moći i vladanja poput rasizma, kapitalizma, patrijarhata i njima odgovarajuće ideologije ljudske nejednakosti, nego predstavlja specifičnu kombinaciju i radikalizaciju prijetećih momenata moderno-kapitalističke socijalizacije.
Model fašističkih faza
“Prakseološki” model pet fašističkih faza Roberta O. Paxtona vrlo je prikladan za prikaz interesnih težišta i interpretacija različitih teorija fašizma.[2] Model ovog američkog povjesničara uzima u obzir da pojam fašizma može označavati određeni oblik vlasti, ideologije ili pokreta, te da nije krut i nepromjenjiv, nego ima procesni karakter.
Model fašističkih faza
“Prakseološki” model pet fašističkih faza Roberta O. Paxtona vrlo je prikladan za prikaz interesnih težišta i interpretacija različitih teorija fašizma.[2] Model ovog američkog povjesničara uzima u obzir da pojam fašizma može označavati određeni oblik vlasti, ideologije ili pokreta, te da nije krut i nepromjenjiv, nego ima procesni karakter.
Prva faza je faza inicijacije. Potaknuti dubokim doživljajem i percepcijom krize, mali krugovi intelektualaca stvaraju temeljni oblik fašističke ideologije. Pritom posežu za postojećim tradicijama i mitovima. Cilj im je spasiti svoje nacionalne ili vjerske zajednice od propadanja ili nestajanja. Ako se kriza nastavi, a vlade nisu u stanju izazvati dojam da su je sposobne riješiti, fašisti[3] u drugoj fazi počinju privlačiti veći broj ljudi i etabliraju se u političkom sustavu. Već je u toj fazi napast za stvaranjem saveza s tradicionalnim “elitama” protiv zajedničkog neprijatelja na ljevici velika.
U povijesno rijetkim situacijama može doći i do treće faze: preuzimanja vlasti od strane fašističkog pokreta u suradnji sa starim vodećim grupama. To se događa samo kada je postojeći ideološki i državni poredak oslabljen, tradicionalna desnica izgubila velik dio svoga utjecaja, a ljevica i radnički pokret zbog vlastite slabosti ili krivih poteza nisu u stanju nametnuti emancipatorno rješenje krize. Kada to mogućnosti dozvoljavaju, vodeće grupe radije uspostavljaju autoritarnu vladavinu koja se regrutira iz vlastitih kadrova nego što se upuštaju u riskantne i problematične saveze s fašističkim masovnim pokretima.
Četvrtu fazu, fazu na vlasti, obilježavaju neprestani sukobi unutar vodeće fašističke klike, ali i između nje kao cjeline i tradicionalnih elita u državnom aparatu, vojsci, ekonomiji i društvu. Tijek i ishod tih sukoba odlučuju o tome dolazi li na koncu, u finalnoj petoj fazi, do povratka na “normalni” autoritarizam – Paxton to naziva “entropijom” – ili se fašizam dalje radikalizira i u potpunosti razvija svoje ubilačke kapacitete. Uvjeti takve radikalizacije stalna su fanatizacija i mobilizacija mase stanovništva (nasuprot čemu klasična vojna diktatura više cilja na pacifikaciju društva), izgradnja vlastitih, fašističkih, struktura moći i represivnih organizacija koje preuzimaju primat u odnosu na naslijeđeni državni aparat, te prije svega veliki rat koji omogućuje punu realizaciju njegovih destruktivnih potencijala.
Kako se Paxtonov model drži kada ga primijenimo na različite postojeće teorije fašizma? U ovom ću se tekstu baviti samo trima glavnim teorijskim pravcima.[4] Prvo imamo prvenstveno na klasnu borbu i klasnu vladavinu usmjerene interpretacije marksista. Zatim interpretacije Kritičke teorije, koja je proizašla iz neortodoksne grane marksizma. Na koncu, od 1960-ih u radovima tada još liberalnog Ernsta Noltea i od njega ljevijih istraživača Georgea L. Mossea (SAD) i Zeeva Sternhella (Izrael), razvija se ideocentrični smjer teorije fašizma koji je prije svega slijedio pitanja iz oblasti povijesti ideja.
Kritička/e teorija/e
Kritička teorija je postavljala pitanja o strukturama koje Paxtonovim fazama prethode ili se, ovisno o načinu gledanja, provlače kroz sve njih. Različite kombinacije marksizma i psihoanalize različitim su misliocima, poput Theodora W. Adorna, Maxa Horkheimera, Herberta Marcusea, Ericha Fromma i Wilhelma Reicha, poslužile za pokušaj objašnjenja fašizma i nacizma. Svi ti pristupi kruže oko jedne temeljne misli: potiskivanje i izobličavanje ljudskih potreba u građanskom društvu na koncu vode u masovno ludilo i fašizam.
Kritička/e teorija/e
Kritička teorija je postavljala pitanja o strukturama koje Paxtonovim fazama prethode ili se, ovisno o načinu gledanja, provlače kroz sve njih. Različite kombinacije marksizma i psihoanalize različitim su misliocima, poput Theodora W. Adorna, Maxa Horkheimera, Herberta Marcusea, Ericha Fromma i Wilhelma Reicha, poslužile za pokušaj objašnjenja fašizma i nacizma. Svi ti pristupi kruže oko jedne temeljne misli: potiskivanje i izobličavanje ljudskih potreba u građanskom društvu na koncu vode u masovno ludilo i fašizam.
Njihovoj sugestivnoj uvjerljivosti ponekad se teško oduprijeti. Pojmovi poput “patičke projekcije” (pathische Projektion), prema kojoj fašisti proganjaju i ubijaju upravo one ljude u kojima misle da prepoznaju vlastite potisnute i odcijepljene snove i želje, ili modeli poput “skale fašizma” (F-Skala) kojom se htjelo identificirati i mjeriti svojstva “autoritarnog karaktera”, odnosno osobnosti sklone fašizmu, jednostavno vrlo dobro odgovaraju mnogim fašistima.
No snaga tog tumačenja, njegov pogled u masovnu svijest, ujedno uvjetuje njegovu slabost – nedostatak specifičnosti. Riječ je o izobličavanju ljudske svijesti koje zatječemo u cijelom građanskom društvu, duž cijelog političkog spektra, a dijelom i u cjelokupnoj povijesti klasnih društava i patrijarhata. Kritička teorija često poseže u oblasti filozofije povijesti, spoznajne teorije, teorije jezika i društvene psihologije, u kojima se historijski konkretno zamagljuje i gubi iz vida. Slično vrijedi i za psihoanalitičku interpretaciju fašizma, koja ga reducira na određeni tip muškosti. Knjiga Klausa Theweleita Muške fantazije primjerice pokazuje, doduše, koliko su vojnička muževnost i odgovarajući ratoborni savezi muškaraca bili od temeljnog značaja za fašizam; ujedno, međutim, ilustrira i do koje mjere ti elementi pripadaju temelju ukupnog rodnog poretka u patrijarhalnim klasnim društvima.
Neki istraživači iz okruženja Kritičke teorije proizveli su i strukturne analize nacionalsocijalističke države. Ti se radovi bave Paxtonovom četvrtom i petom fazom fašizma, dakle periodom nacionalsocijalističkog režima na moći te, prije svega, njegovom radikalizacijom od kraja 1930-ih. Pojmovima poput “dupla država” (Ernst Fraenkel), “totalitarni monopolni kapitalizam” (Franz Neumann) i “državni kapitalizam” (Friedrich Pollock), pokušali su objasniti kako je i zašto nacionalsocijalistička država razmjere ubojstava i uništenja koje poznajemo iz drugih kapitalističkih nacionalnih država toliko drastično premašila.
Marksistički pokušaji objašnjenja
Na početku marksističkih teorija fašizma stoji gorko iskustvo. U mnogim zemljama Europe ljevica je nakon Prvog svjetskog rata postala metom terora ultradesničarskih bandi, koje su često djelovale u dosluhu s visokom buržoazijom, veleposjednicima, crkvom i državnim aparatom. Fašizam kao kontrarevolucija, kao antikomunistička i imperijalistička predstava u interesu starog poretka, prije svega kapitalističke klase – ta je predodžba postala i ostala ključnom značajkom marksističkih pristupa fašizmu.
Masovna sljedba nekih fašizama i, u nekim periodima, golema podrška koju nacistička i fašistička vladavina u njemačkom i talijanskom stanovništvu uživaju, ortodoksnu su marksističku klasnu teoriju, međutim, stavili pred gotovo nerješiv problem. Ispostavilo se da fašisti nisu samo lakaji starih vodećih grupa, nego su imali i vlastite ciljeve, koje su dijelom i realizirali. Pogotovo po pitanju fašističkih genocida i ratova uništenja objašnjenja klasika pokazala su se očigledno nedostatnima. Tko nije htio slijediti marksizam-lenjinizam, koji se jednostavno zabarikadirao u dogmi o fašizmu kao “agentu monopolnog i financijskog kapitala”, a svaku kritiku denuncirao kao otpadništvo, morao se upustiti u izradu novih teorija.[5]
Marksisti skloniji napuštanju tih misaonih konvencija upadljivu su autonomiju fašizma objašnjavali primjerice tezom da je posrijedi malograđanski pokret koji izražava specifične interese i mentalitet te društvene grupe. To se moglo kombinirati s figurom “lumpenproletarijata” i tezom o fašizmu kao zastupniku deklasiranih, moralno propalih, raspadnih elemenata društvenih klasa.
Ortodoksnija teorijska varijanta relativnu je autonomiju fašističke vladavine objašnjavala manevarskim prostorom koji je otvaralo rivalstvo različitih frakcija kapitala (monopolističkih grupa).
Poseban je značaj zadobila teorija bonapartizma: posegnuvši za Marxovim razmišljanjima o režimu Napoleona III. u Francuskoj (1852. – 1870.), tvrdilo se da fašizam predstavlja rezultat specifične ravnoteže moći između lijevog i desnog tabora, buržoazije i proletarijata. Stare vladajuće grupe moć takoreći predaju fašistima, ne bi li tako u što većoj mjeri zaštitile svoje privilegije od lijeve prijetnje. Fašizam se, međutim, potom može i “osamostaliti” te okrenuti čak i protiv onih građanskih snaga koje su mu pridržavale ljestve za uspon na moć. Taj je scenarij vrlo pogodan za prevođenje u Paxtonov model pet faza.
Marksističko istraživanje fašizma proizvelo je i koncentriralo mnoge spoznaje o odnosu između “elita” i fašista.[6] Napredni pristupi prepoznali su kontradiktoran karakter tih odnosa, koji su mogli sezati od problematičnih saveza sve do ekstremnih sukoba, čime tvore vrlo širok dijapazon mogućnosti. Marksisti su fašističku ideologiju odredili kao radikalizaciju građanske ideologije u njezinoj imperijalističkoj i militarističkoj varijanti te su detaljno istražili ideološki rad nacista.[7]
No određene slabosti marksističkih teorija fašizma ipak ostaju. One su to značajnije što je teorija o kojoj je riječ ortodoksnija, što manje zna za relativnu autonomiju države i ideologije te umjesto toga ostaje vjerna suviše jednostavnoj shemi o ekonomskoj bazi s jedne i političko-kulturno-ideološkoj nadogradnji s druge strane. Dosta blijede kod mnogih marksista ostaju samopercepcija i motivacije fašista, unutarnja kohezija njihove ideologije, a time i “tajna njezina uspjeha”. Marksistima često teško pada razlikovanje fašističkih i autoritarno-konzervativnih pokreta, kao i određenje karaktera fašističke pobune protiv građanskih vrijednosti i određenih aspekata kapitalizma.
Primijenimo li Paxtonov model pet faza, onda se marksističke teorije ispostavljaju kao slabe kada je riječ o prvoj i drugoj fazi – inicijacija i uspon fašizma do masovnog pokreta – te finalnoj radikalizaciji pete faze. Slabe su dakle svugdje gdje se relativna autonomija i razvojna dinamika fašizma posebno upadljivo ističu.
Ideocentrični pristupi
Knjiga Ernsta Noltea Fašizam u svojoj epohi iz 1963. godine ističe se, kao i drugi radovi idejnoteorijskog pristupa, svojim pažljivim, komparativnim istraživanjem i tumačenjem fašističkih tekstova. Na prvi pogled, Nolte fašizam vidi kao radikalan obrambeni pokret protiv prijetnje koju europskom klasnom društvu predstavljaju marksizam i boljševizam. To je, zanimljivo je primijetiti, vrlo blisko izvornom marksističkom poimanju, iako Nolte piše iz građansko-liberalne, njemačko-patriotske perspektive. Stoga i naglašava – u tom pogledu sasvim u skladu s teorijama totalitarizma – one elemente za koje se čini da ih je fašizam preuzeo od radničkog pokreta. Pritom Nolte traži razumijevanje za strahove od revolucije građanstva. Tu se kod njega već nazire tendencija koja će se u kasnijem razvoju njegova rada prevesti u poziciju koja ne nalazi samo isprike za fašizam, nego s njim i simpatizira.
No Nolteova knjiga ima i drugi, dublji sloj. Razlaže naime da narav fašizma nipošto nije moguće svesti na puki antimarksizam. Nasuprot tome, fašizam je ujedno i radikalna obrambena reakcija protiv cijelog svjetsko-povijesnog procesa razgradnje i prekoračenja granica, barijera i odnosa moći između različitih društvenih i etničkih grupa, koji je povezan s uspostavom kapitalizma i svjetskog tržišta, ali i s usponom građanstva. Komunizam bi prema tome predstavljao samo najradikalniju i najkonzekventniju posljedicu tog svjetsko-povijesnog procesa, koji prijeti ukidanjem svih postojećih odnosa moći. Nolte vrlo uvjerljivo ukazuje na korijene fašističkih ideologija Europe u konzervatizmu 19. stoljeća, čiji su mislioci tradicionalne ideologije ljudske nejednakosti samo radikalizirali i sistematizirali, u trenutku kada su ih percipirali kao ugrožene modernim idealima slobode i jednakosti.
Kod Noltea iskustvo krize subjekata koji su fiksirani na autoritete stoji u središtu razmatranja, a koje su izazvali veliki emancipacijski pokreti 19. i 20. stoljeća. Istraživači poput Zeeva Sternhella, Georgea L. Mossea i Rogera Griffina, nasuprot tome, koncentriraju se na krizna iskustva koja proizlaze iz međunarodne konkurencije u doba imperijalizma i industrijskog ratovanja. Uvijek iznova se pokazalo da se inicijalna detonacija fašizma redovito zbivala kada je hegemonijalni, nacionalistički blok nekog društva doživio duboko poniženje, na primjer poslije izgubljenog rata. Fašistički su intelektualci razvijali programe totalnog preustroja države i društva, koji su bili prožeti mitskom vjerom u nacionalni preporod i uskrsnuće.
No ti nauci spasenja s revolucionarnim ambicijama, prezentirani pobunjeničkim habitusom, nipošto se nisu ograničavali samo na izvanjskog neprijatelja, dakle na rivale u međunarodnoj areni. U najmanju ruku jednako važna bila je i borba protiv unutarnjih neprijatelja. A među njih se nije ubrajalo samo ljevicu. Fašizam je rebelirao protiv svega u modernom industrijskom i financijskom kapitalizmu za što se činilo da ometa željenu militarističko-imperijalističku formaciju vlastite zajednice, pa tako primjerice i protiv individualizma i hedonizma, ali i protiv klasnih podjela i osiromašenja. Kako fanatično vjeruju u nejednakost ljudi, fašisti mrze sve u kapitalizmu što vide kao moment apstraktno-formalne slobode i jednakosti, a što može poslužiti za podrivanje i potkopavanje rodno i etnički posredovanih odnosa moći. Postojanje privatnog vlasništva i klasa po sebi fašisti međutim nikada nisu kritizirali, jer i ekonomska nejednakost za njih principijelno spada među prirodne ili bogomdane nejednakosti među ljudima.
Ideocentrične teorije fašizma na historijskim primjerima rekonstruiraju unutarnju smisaonu strukturu fašističkih ideologija svladavanja krize.
Fašizam versus nacionalsocijalizam
Posebno u Njemačkoj mnogi misle da je nacionalsocijalizam bio nešto potpuno drugačije i puno gore od fašizma. I doista, razmjere i perfidnost nacističkih zločina dosad još nitko nije nadmašio, pa tako ni različiti oblici fašizma. Ovdje generički pojam fašizma nedvojbeno doseže svoje granice. No istina je i to da su između nacizma i drugih fašizama, pored velikih razlika, postojale i mnoge sličnosti, pa i vrlo živahni odnosi suradnje i razmjene.
Fašizmi su uvijek na specifičan način “situirani”. “Svako je društvo razvilo onaj tip fašizma koji je odgovarao njegovom specifičnom nacionalizmu” (George L. Mosse).[8] Ekstremno antisemitski i rasistički karakter nacifašizma može se prema tome objasniti činjenicom da je dominantna varijanta nacionalizma u Njemačkoj bila snažnije obilježena völkisch etnicizmom, biologizmom i antisemitizmom nego primjerice u Italiji. No fanatično antisemitskih fašista bilo je i u drugim zemljama, na primjer među mađarskim “strelastim križevima”, rumunjskim “legionarima” i hrvatskim “ustašama”. Kod nekih fašizama antisemitizam je, kao u slučaju Italije, isprva bio slabo razvijen. No i tu ga je vodstvo naknadno ugradilo u svoju ideologiju i prakse vladanja, skupa s pripadajućim rasnim ludilom. Posrijedi nije bila samo čisto izvanjska, “odozgo” nametnuta doktrina. Internalizirala ju je fanatična mladenačka sljedba, a pri kraju rata, u savezu s Nijemcima, provodila ju je neumoljivom ubilačkom žestinom.
Pa ipak, ostaje važna razlika: fanatičnih rasista i antisemita bilo je, doduše, svugdje, ali samo im je u Njemačkoj gotovo u potpunosti uspjelo prožeti svaku poru društva. U Njemačkoj su masovno sljedbeništvo, oportunističko suputništvo i kukavičluk dosegli razmjere kao nigdje drugdje. To je bila jedna od najvažnijih okolnosti koja je radikalnoj jezgri nacističkog pokreta omogućila provedbu njegovih ekstremnih snova o uništenju. A postoji još jedan aspekt “situiranosti”: nacistička Njemačka bila je svjetska sila s enormnim vojnim i industrijskim potencijalima. Razmjeri njemačkih zločina tako stoje u vezi i s temeljnom mogućnosti njihove tehničke realizacije, koju manji fašizmi jednostavno nisu posjedovali.
Posebnost nacionalsocijalizma dakle ne proizlazi iz toga da bi bio nešto drugo ili različito od fašizma, nego iz činjenice da je posrijedi bio specifično njemački oblik fašizma. No povijest pokazuje i da se jezgra nacionalsocijalizma, njegov genocidni antisemitizam, na koncu širila na sve fašizme, bilo da je od početka kultivirana iz vlastitog razvoja, bilo da je u nekom kasnijem trenutku preuzeta izvana i integrirana. Iz karaktera fašističke ideologije svladavanja krize proizlazi da fašisti ideološku ponudu antisemitizma dugoročno ne mogu odbiti. Antisemitski konstrukt o “Židovu” moguće je identificirati sa svime protiv čega fašisti rebeliraju: s izvanjskim neprijateljem – tako što se fašistički imperijalizam inscenira kao pobunu protiv imaginarne svjetske vladavine Židova, a suparnike, bilo da je riječ o SAD-u, Velikoj Britaniji ili svojedobno čak i Sovjetskom Savezu, prikazuje kao podčinjene židovskoj vlasti. No “Židova” se može identificirati i s unutarnjim neprijateljem, tako što se marksizam, feminizam, liberalizam, dekadenciju itd. prikazuje kao instrumente židovske manipulacije. A naposljetku je i fašističkom “antikapitalizmu” moguće dati antisemitski naboj: ekonomske i valutne krize kao židovske zavjere, financijski sektor kao sfera židovske dominacije, stvaralački kapital (schaffendes Kapital) nasuprot parazitskom (raffendes) i tome slične predodžbe.[9]
Nacionalsocijalizam nije tek ekstremni posebni slučaj, nego i ogledni primjer za to kako se neki fašizam u određenim uvjetima može radikalizirati i prekoračiti sve dotadašnje granice.[10] S tog gledišta, posebnost generičkog pojma fašizma ne leži u tome da bi se njime umanjila specifična težina nacionalsocijalizma i njegovih zločina, nego obrnuto, u činjenici da upozorava na ubilačke potencijale fašizma u cjelini.
Globalni fašizam?
Ako je fašizam mogućnost koja je inherentna modernom kapitalizmu kao takvom, onda ne može biti daleka ni slutnja da opasnost od njega nije zauvijek odagnana 1945. godine, niti ju je moguće ograničiti na zemlje globalnog Sjevera i Zapada. Slučaj je jasan kod onih koji se nedvosmisleno sami svrstavaju u tradiciju historijskog fašizma, prije svega u Europi i Sjevernoj Americi, ali i u nekim zemljama Latinske Amerike, u Južnoj Africi i Rusiji, i sve do danas siju strah i trepet.
No što je s drugim, manje očiglednim slučajevima? Istraživač fašizma Wolfgang Wippermann primjerice govori o “fundamentalističkom fašizmu”, koji može niknuti i na kršćanskom i na islamskom, na židovskom, hinduističkom ili budističkom ideološkom tlu.[11] Na principijelnoj razini, ništa ne govori protiv pretpostavke o religijski obilježenom fašizmu – ultranacionalističke i rasističke ideologije često se javljaju u amalgamu s religijom. To je moguće pokazati na nizu europskih, sjevernoameričkih i južnoafričkih primjera.
No je li doista umjesno govoriti o fašizmu i u kontekstu nekoć koloniziranih društava i ljudi koji su bili podvrgnuti rasifikaciji i rasističkoj represiji? To vrlo kontroverzno pitanje tiče se prije svega radikalnih struja islamizma, kojima se s različitih strana pripisuju fašističke karakteristike[12], pri čemu je međutim često riječ o politički motiviranoj polemici. A isti problem se javlja i u slučaju hinduističkog nacionalizma i različitih nacionalističkih razvojnih diktatura s manje ili više socijalističkom patinom, primjerice u slučaju naserizma u Egiptu ili Asada u Siriji, ali i u odnosu na terorističke režime poput onoga Idija Amina u Ugandi ili Mobutua u Kongu. Ipak, imaju li sve te pojave važiti za fašizam nije moguće utvrditi na temelju nešto preduvjerenja i malo novinskog znanja, kao što je, nažalost, i dalje često slučaj unutar lijevih diskursa.
Pažljivije analizirati!
Povijest fašizma i teorija o fašizmu donosi mnoga iskustva, pitanja i alate uz čiju pomoć je moguće istraživati različite režime, povijesti pokreta i proizvodnju ideologija diljem svijeta. Pritom su često noviji ideocentrični pristupi letvicu postavili vrlo visoko: za komparativne, pažljive i detaljne analize potrebno je dubinsko poznavanje različitih zemalja i jezika. A potreban je i kritično-solidarni dijalog s emancipatornim pokretima u dotičnim društvima.
Dvije stvari u takvim istraživanjima uvijek treba imati na umu: prvo, da fašizam nije statična pojava, nego posjeduje procesni karakter. Drugo, politički pokreti i režimi ponekad se cijepaju i raspadaju na vrlo različite frakcije. Isto kao što je europski nacionalizam 19. i 20. stoljeća na koncu poprimio i fašističke i nefašističke oblike, sličan raspon pojava treba očekivati i u drugim društvima i epohama.
S njemačkog preveo: Stipe Ćurković
* Mathias Wörsching studirao je povijest i političke znanosti na Sveučilištu Humboldt u Berlinu. Pokretač je internetske stranice faschismustheorie.de na kojoj redovito objavljuje tekstove na temu teorije i povijesti fašizma. Uskoro u seriji theorie.org kod izdavača Schmetterling-Verlag iz Stuttgarta izlazi njegov Uvod u teorije fašizma, pisan u koautorstvu s Fabianom Kunowom.
[1] “Socijalfašizmom” Kominterna je nazivala socijaldemokraciju; “austrofašizmom” se nazivala katoličko-konzervativna diktatura u Austriji između 1934. i 1938., ali se taj režim, kao i slične druge, podjednako kršćanski obilježene struje ekstremne desnice, nazivalo i “klerofašizmom”. Naposljetku, “monarhofašizam” je danas gotovo zaboravljen pojam za “kraljevske diktature” koje su u međuratnom periodu postojale u zemljama poput Bugarske, Rumunjske, prve Jugoslavije i Albanije.
[2]Vidi: esej Roberta O. Paxtona, “Die fünf Phasen des Faschismus”, u: Mittelweg 36 (časopis Hamburškog instituta za društvena istraživanja), godina 16, 2007., str. 55-80.
[3]U tekstu se koristi isključivo muški oblik “fašisti” – već i stoga što je fašizam duboko patrijarhalna, seksistička, homofobna, antifeministička rabota u kojoj i unutarmuškim modelima bratimljenja i socijalizacije pripada značajno mjesto, što međutim ne isključuje da su u svim vremenima postojale i fašistice.
[4]Zbog ograničenja prostora u daljnjem se izlaganju neću baviti konzervativnim i kršćanskim teorijama fašizma, ni tumačenjima fašizma kao nihilizma, odnosno makijavelizma, modernizacijske diktature, političke religije i atavizma, ni teorijama totalitarizma, ni pristupima Stanleyja Paynea, Michaela Manna, Rogera Eatwella i Stefana Breuera.
[5]Na internetskoj stranici faschismustheorie.de, pod rubrikom Debatte, objavio sam nekoliko kritičkih tekstova o današnjim predstavnicima ortodoksno marksističko-lenjinističkih pozicija.
[6]To vrijedi i za istraživanje fašizma u DDR-u i njegove korifeje poput Kurta Gossweilera i Kurta Pätzolda.
[7] I danas vrijedi čitati, između ostalih, radove Reinharda Opitza, Reinharda Kühnla i Nicosa Poulantzasa. “Projektgruppe Ideologie-Theorie” (PIT) s Wolfgangom Fritzom Haugom na čelu, proizvela je još prije trideset godina vrlo vrijedne analize, koje su metodološki bile pod jakim utjecajem Louisa Althussera.
[8]Vidi: George Mosse, Die Völkische Revolution, Frankfurt/M., 1991., str. V/VI.
[9] I dalje instruktivan esej na tu temu je “Nationalsozialismus und Antisemitismus” Moishea Postonea, izvorno objavljen u: Redakcija diskusa (ur.): Küss den Boden der Freiheit. Diskus – Texte der Neuen Linken, Berlin-Amsterdam 1992., str. 425-437.
[10]Vidi: Uli Krug (1995.): “Der Fall Deutschland. Sonderweg oder Exempel?”, dostupno na: www.redaktionbahamas. org/auswahl/web34.html
[11]Na temu “fundamentalistički fašizam” vidi Wippermannovu knjigu Faschismus. Eine Weltgeschichte vom 19. Jahrhundert bis heute, Darmstadt, 2009. Wippermann etiketu fašizma dijeli dosta izdašno i ne uvijek dovoljno dobro obrazloženo. Vidi na tu temu i moju recenziju knjige na faschismustheorie.de (pod Literaturbesprechungen).
[12]Argumente u korist pojma islamskog fašizma između ostalih daje Volker Weiß u tekstu “Zustand mit Lücke. Bericht zu aktuellen Debatten der Faschismusforschung”, Phase 2, broj 2.30, 2008.
