NAŠI TALIBANI

PREDRAG MATVEJEVIĆ 

03 Feb 2017 

Povodom odlaska pisca i borca za pravdu Predraga Matvejevića (1932-2017)

Krajem ljeta i početkom jeseni 2001. godine dva puta sam bio u Bosni i Hercegovini. Dugo su padale kiše u septembru. U oktobru je bilo vedro i toplo. S ekipom francusko-njemačke televizijske mreže “Arte”, koja je pripremala emisiju o Balkanu, bio sam najprije u Mostaru. Dva tjedna kasnije, došao sam još jednom u Sarajevo, gdje je francuski “Centar André Malraux” upriličio susret evropskih pisaca. Mi sami malo što možemo organizirati – osiromašili smo, zavadili se, razišli. U mome dnevniku prepliću se i sjedinjuju dojmovi s oba putovanja.

Prvi sam put doplovio morem od Ancone do Splita, pa produžio kopnom, dolinom Neretve, do Mostara. Drugi sam put, preko Beča, došao u Sarajevo, te otud, zajedno sa stotinak pisaca i novinara, ponovo krenuo prema Mostaru. Išli smo vlakom koji, nakon posljednjega rata, rijetko vozi tom prugom. Nekad su tuda svakodnevno prolazili putnički i teretni vagoni. Kao mladi student, radio sam na izgradnji željezničke dionice između Konjica i Jablanice. Bio sam na “omladinskoj akciji” kraj Ostrošca – dizali smo se rano, odlazili na rad prije velikih vrućina, kupali se poslije podneva u rukavcima Neretve. Sjećam se neobičnih boja u zoru, bjeline kamena koji izranja iz noći, žbunja ovlažena rosom, bistre rijeke, njezinih obala, stijena, virova. Ohrabrivalo nas je sunce što se dizalo, svjetlo koje se širilo: “Izgradit ćemo zemlju ljepšu nego što je bila”, maštali smo. Mnogi su od nas vjerovali u svoju maštu, i ja među inim. Zavidio sam jačima od sebe koji su bili kadri raditi više i bolje: ta je pruga spajala Bosnu s Hercegovinom.

Na sarajevskoj stanici, koja je nedavno bila srušena i sad je uglavnom obnovljena, ukrcali smo se jednog jesenskog dana u “vlak bez voznog reda” (tako se zvao stari film o našim zemljacima koji su nakon Drugog svjetskog rata odlazili iz siromašnog dijela zemlje u bogatiji, s juga prema sjeveru). Obuzela me nelagoda, sve je unaokolo podsjećalo na nedavne događaje. Na putu me trenutačno popuštala, zatim se opet vraćala.

Mostar je još prepolovljen premda se sad lakše prelazi s jedne strane, na kojoj su većina Hrvati i katolici, na drugu, na koju su protjerani građani muslimanskoga porijekla. Rijeka teče po sredini ali granica ne slijedi njezin tok. Inozemna je pomoć obnovila nekoliko mostova. Stari most, simbol grada, sav je još u ruševinama.

Vidjeli smo ga najprije noću, po kiši, osvijetljena žmirkavim lampama. Zamijenio ga je zapravo drveni prijelaz, nalik na brvno bačeno preko golemog potoka. Kule sa strane, u mraku, izgledaju kao sablasti u nekoj priči koja nije dovršena. Oko njih su ćepenci zanatlija, tkalja, zlatara. Taj je dio grada, koji se zove “ Kujundžiluk”, mjestimice obnovljen.

“Tko je sve ovo srušio”, pitaju me članovi televizijske ekipe koja snima sve što stigne: oblake nad gradom, izmaglice u dolini, pljuskove što nas prate. To su učinili hrvatski ekstremisti – naglašavam riječ “ekstremisti” kako ih ne bi poistovjetili sa svim Hrvatima.

Sutradan se nebo razvedrilo. Opet smo došli na mjesto na kojem je nekoć stajao poznati Stari most. Prizor je sada drukčiji, ali ne i ljepši. Kameniti potpornji sa strana popuštaju, u dno rijeke utiskuje se betonska masa da bi se dobio čvrst oslonac za gradnju.

U obližnjoj kavani, koja je nekad bila sva raspjevana od sevdaha, malo tko još navraća na “tursku kahvu”. Šum rijeke razbija gotovo grobnu tišinu. Prilazi nam čovjek srednje dobi, nervozan i uznemiren. Moli strance da nađu nekakva posla za nj, kaže da zna jezike, vodit će ih po gradu, sve će im pokazati. Uporan je. Jedan prijatelj mu dade dvije-tri njemačke marke. Otišao je, nije tražio više.

Krenusmo da vidimo džamije u susjedstvu. Neke su na početku počeli rušiti “Srbi”, a dokusurili ih “Hrvati” (stavljam ponekad navodnike kad govorim o nacionalistima ili fašistima, a ne o narodu koji s njima ne poistovjećujem). Ni jedna muslimanska bogomolja nije ostala čitava.

Obnavljaju se – može se uočiti koji je dio minareta od starog kamena, tamnijega, a koji dodan od novog, mlađega. Pomoć je pristigla iz islamskih zemalja. Neke su od njih uvjetovale svoj prilog ustupcima: primjećujem stanovite običaje kakvih kod ovdašnjih muslimana prije nije bilo. Stari most nije spajao samo dvije obale grada Mostara – bio je veza između Istoka i Zapada. Susrećem prijatelje iz djetinjstva, Emira, Ibru, Fatimu, “ponižene i uvrijeđene”. Nitko od nas nije mogao ni zamisliti nešto slično ovom što se dogodilo. Lukavi su bili oni koji su sve to izveli, potcijenili smo njihove sposobnosti.

Strahotne su dojmove ponijeli oni koji sa mnom prođoše bivšim Bulevarom Revolucije i ulicom koja nosi ime najvećeg pjesnika ovoga kraja – Alekse Šantića. Tu je bio i ostao stari zatvor nazvan “čelovina”: “U njoj ima na stotine soba/ svaka soba za jednoga roba”, to su riječi tužaljke. Prolaznik koji me prepoznao reče mi da je to sada “jedina zajednička ustanova koja još stvarno djeluje u gradu”.

Predrag Matvejević: Granica je obilježena šutnjom i nepovjerenjem (Foto: www.tacno.net)

Granica je obilježena šutnjom i nepovjerenjem. Presijeca je “prva linija” na kojoj se vodila suluda bitka. Na zidovima koji se nisu survali vidi se bezbroj rupa od kuršuma: pucalo se bjesomučno, s osvetničkim jarom, u želji da se što više uništi. Na Bulevaru je i kuća u kojoj sam proveo djetinjstvo a moji roditelji starost. Ostala je bez krova i poda. Kroz razvalinu koja je nekad bila prozor izbila je duga grana zove, u našem kraju tako nazivaju bazgu. Intervjuraju me na tom mjestu. Stranci ne mogu ni zamisliti što sve osjećam dok odgovaram na pitanja. Ne samo stid.

Teške su štete pretrpjele bogomolje kraj kojih prolazimo. Katolička crkva Svetoga Petra i Pavla pogođena je na početku sukoba, sredinom 1992, granatama “jugoslavenske” vojske, već “etnički očišćene” i srbizirane, pomiješane s “rezervistima” pokupljenim bog zna kako iz istočne Hercegovine i Crne Gore. U toj sam se crkvi, kao dječak, molio da mi se otac vrati živ iz nacističkoga lagera u Njemačkoj. I ona je obnovljena zahvaljujući pomoći s raznih strana – iz Hrvatske i inozemstva, vjerojatno i novcem prikupljenim na hodočašćima u Međugorje.

Novi zvonik je viši čak i od onog na zagrebačkoj katedrali. Nezgrapan, neskladan, ružan, postavljen je tako da po svaku cijenu nadvisi sve džamije i pokaže prednost jedne vjere nad drugom. Nad gradom, na brežuljku zvanom Hum, kraj mjesta gdje je bila mala austrijska tvrđava, dignut je golemi križ koji se vidi sa svih strana – da potvrdi nadmoć u gradu u kojem nikad prije nismo bili većina. Na jednoj strani je katolički biskup, grub, netrpeljiv, nedostojan svećeničkog poziva, na drugoj je franjevački red, koji brani svoje interese, više materijalne nego duhovne: sukobljavaju se međusobno na način koji sramoti samu vjeru. Kardinal koji stoluje u Sarajevu ne umije naći lijeka tome – i sam je izabran u prilikama u kojima je možda izgledao boljim nego što jest. Franjevci iz Bosne, iz “Bosne srebrne”, neusporedivo plemenitiji i odaniji vrijednostima kršćanstva, ne mogu utjecati na svoju redovničku braću.

***

Pređosmo rijeku preko privremenog mosta i popesmo se obronkom do mjesta na kojem je bila, s istočne strane grada, pravoslavna crkva. Isticala se svojom gradnjom, položajem, ljepotom. Ni kamen na kamenu od nje nije ostao. Nakon što je otud potisnuta četnička vojska, hrvatski su je križari najprije tukli granatama a zatim digli u zrak dinamitom te pretvorili u gomilu šute. (Na posve isti način “Srbi” su u Banjaluci sravnili sa zemljom velebnu džamiju Ferhadiju i, po vrhu, od njezina kamena napravili parkiralište.) Uz polomljene crkvene dveri ostao je dio golemoga križa iskovana u željezu, bačenog na zemlju, pogaženog, zarđalog. Nije li barem Kristov križ zajednički obadvjema kršćanskim vjerama!

Povedoh oveću grupu uz strminu, prema mjestu na kojem je stara pravoslavna crkvica bila stoljećima ograđena i ukopana – Turci su dopustili da tu ostane ali da se ne ističe. I ona je teško oštećena. Evropska uprava u gradu pomogla je da se obnovi. Dvije-tri lijepe ikone spašene su i vraćene u nevelik ikonostas. Ulazna vrata nam je otvorio tamnoput čuvar, mala rasta, iznenađen i nekako preplašen. Zapodjenuh razgovor s njim i sjetih se običaja svojih roditelja: ostaviti nešto za održanje bogomolje ma kojoj vjeri pripadala, mali milodar. Kad iziđosmo, crkvenjak mi reče da ne zna može li to primiti. “Znate, ja sam musliman. Opasno je ovdje bilo pravoslavcima čuvati crkvu. Zovem se Ređep Gaš, zovu me Ređo.” Ime je, očito, muslimansko, prezime bi moglo biti i albansko. Pružih mu ruku.

Sjetih se kako sam osamdesetih godina boravio nekoliko puta na Kosovu zanoseći se iluzijom da bih mogao učiniti nešto da se poboljšaju odnosi između Srba i Albanaca u Jugoslaviji. Susreo sam tada, u manastiru Dečani, pravoslavnog monaha Justina Đukića, naočita i stasita čovjeka rodom je bio iz Bosne. Odveo me u manastirske trezore i pokazao njihovo blago.

“Kako je sve to spašeno, oče? Vojske su ovuda harale”, pitao sam.

“Spasili su sve to ovdašnji Albanci. Čuvali po kućama, s koljena na koljeno prenosili, kao svetinju. Govorili da im sreću donosi, rodne godine, zdravu djecu. A danas se i mi i oni razularili”, reče ponizno i zašuti. Ne zašto me tjeskoba muslimana Ređepa u maloj mostarskoj crkvi podsjetila na širokogrudnost monaha Justina u kosovskom manastiru. U nas su takvi izuzetci rijetki . Čudimo se sami sebi kad se s njima suočimo.

Pošli smo Neretvom dalje prema Jugu. Prijatelj koji nam se pridružio u Mostaru pokazao nam je mjesta gdje su bili ustaški logori namijenjeni u ovom ratu muslimanima: “Tu je helidrom, a malo dalje su Dretelj, Gabela, Ljubuški”.

Još se ne zna točno koliko je muslimana na tim mjestima stradalo. Ljeto, vrućina, stiješnjenost, muka, bolesti, srdobolja, sve je to kosilo izgladnjele i oslabljene zatvorenike.

“Kopali smo rovove za svoje tamničare na prvoj liniji. Ponekad nas naši ne bi prepoznali, pa su pucali i na nas”.

Prolazimo pokraj čuvenog Aluminijskog kombinata, koji se napokon aktivirao uz pomoć stranih ulagača U njemu su nekad bili zaposleni radnici raznih vjera i nacionalnosti. Sad je “etnički pročišćen” i pristupačan gotovo isključivo katolicima.

Predložih da se oba kombija koja nas prate, koje je mreža “Arte” iznajmila od Hrvatske televizije, zaustave kraj manastira u Žitomislićima. Tu su 1941. godine ustaše poubijali monahe koje su zatekli, četrdesetoricu, možda i više. Kasnije je manastir obnovljen, ikone su vraćene, liturgija se održavala. U susjednom konaku nastanile su se i monahinje, koje su obrađivale nevelike ali plodne njive i vinograde uz korito Neretve. U posljednjem ratu i manastir i konak su najprije granatirani, zatim spaljeni. Kroz napukle stropove i zidove slijeva s kiša.

Podigoh ugarak, djelić nekadašnjeg prozora ili vrata, nekog okvira, tko zna čega. Gdje da ga stavim? Vratih ga nazad gdje je bio. Na dlanu mi je ostao trag od gara. Unaokolo je blato, sve zaraslo korovom, zakrčila šikara. Čemprese, srećom, nije zahvatila vatra. Ostali su tu kao nijemi svjedoci. Snimili su ih moji suputnici. Na nekadašnjem ulazu u manastirsko dvorište, na stepenici, stara je žena palila svijeću. Priđoh joj i oslovih je s “majko”. Htio sam doznati jesu li spašene ikone?

“Ne znam ništa o tome”, odgovori prestrašeno. Porazgovarao sam s njom i pitao mogu li joj pomoći. Zaplakala je. Na kraju mi reče: “Ja sam jedna od monahinja koje su ovdje zemlju obrađivale. Nisam htjela otići, a i ne znam kamo bih. Primila me pod svoj krov dobra i čestita katolička familija, ovdje u obližnjem selu. Neka je Bog poživi.” Pomislih na svoje, koji potječu iz ovoga kraja, koji su u onom ratu spašavali Srbe i Židove od jama i krematorija. Htjedoh potražiti obitelj koja je primila iznemoglu monahinju. U ovakvim prilikama nema vremena za ono što bi trebalo da bude najvažnije.

Put nas je vodio dalje. Televiziji se žurilo.

Desetak kilometara južnije, niz Neretvu, nalazi se gradić Počitelj, opisan u jednom od blistavih štiva Ive Andrića: “Na kamenu u Počitelju”. Tu je nekad bila turska straža, štitila je prolaz na mjestu gdje se rijeka stisnula između dva brijega, koje nadvisuje tvrđava s lijeve obale. U Počitelju bijaše lijepa džamija, velik hamam, mejtef. Gotovo svi stanovnici bili su muslimani.Ljeti bi tu “pehlivanio” Zulfikar Džumhur, zvani “Zuko”, daroviti putopisac i slikar. Organizirao je u ovom gradiću susrete umjetnika iz cijeloga svijeta. Umro je, srećom, na vrijeme da sve ovo ne vidi – musliman po rođenju i Beograđanin po izboru.

Mjesto je pusto, džamija razmrskana, minaret prebijen, kuće porušene. Stanovnici su se razbježali da ih ne pobiju najprije Srbi i Crnogorci pri povlačenju, zatim Hrvati koji su okrutno zagospodarili ovim krajem. Vratile se dvije-tri familije, koje nigdje nisu našle utočišta. Uđoh u kuću (još je kišilo), pozdravih žitelje, upitah ih od čega žive.

“Ovuda prolaze automobili. Poneko se zaustavi da vidi sve ovo, pa kupi ljekovita bilja koje skupljamo unaokolo po brdu. Samo smo tri familije ostale ovdje među ruševinama.”

Zamolih staricu da mi proda malo kamilice, da nešto kupim i pomognem joj. Umotala ju je u fišek od novinskog papira, mjestimice mokrog od memla u stanu. Uzeh ga ozbiljno, kao da smo sklopili posao. Primijetih suzu na njezinu licu. Držala za ruku dječačića, vjerojatno unuka, koji je gledao oko sebe očima što su rano upoznale strah. Dadoše mi na rastanku šipak, raspuknut od zrelosti.

“Sladunac je. Ponesi, nek” ti se nađe”. Izišao sam držeći čvrsto u ruci fišek kamilice da se novina ne raspadne, i šipak. I meni su oči zasuzile. Moji suputnici su vjerojatno pomislili da je to od kiše.

Na ulazima u Počitelj – ajme! – dva su golema križa. Kad sam tu bio prije nekoliko godina s talijanskim prijateljima, bio je još jedan, treći, na vrhu turske kule. Rekoše mi da je kardinal naredio da se samo taj odozgo skine. Stanovnici gradića bili su, kako rekoh, muslimani. I druge vjere imaju svoje fundamentaliste, ne samo islam.

***

Želio sam da se snimi i čuveno bogumilsko groblje u Radimljima, kraj Stoca.

Između Počitelja o Čapljine zemlja je plodna: rastu loza, smokva, šipak, bajam, naranča sve mediteranske biljke, voćke, trave. Kiša je prestala i mirisi borovine pomiješani su s vlagom. Poznajem Stolac, u kojem mi je otac službovao nekoliko godina , kao u nekoj vrsti izgnanstva. Skladan gradić na objema stranama rječice Bregave, pod brežuljkom na kojem su ostaci srednjovjekovne kule. Središte je imalo izrazito muslimanska obilježja: džamiju, kuće sa strehama, šedrvan, “demirli pendžere”, avlije optočene oblutcima.

Nisam vjerovao da je Stolac toliko stradao dok ne dođosmo do mjesta gdje je bio stari dio grada. “Hrvati” su srušili sve što ima ikakvo istočnjačko obilježje, otjerali muslimanske obitelji iz stanova, mnoge i pobili. Kad su malobrojni povratnici nedavno pokušali ponovo podići džamiju, rastjerali su ih slično kao što su postupili “Srbi” u Trebinju, pogotovo u Banjaluci prema onima koji su željeli obnoviti Ferhadiju. Moj prijatelj, profesor u Americi, reče da je ovdje učinjeno isto što i u Vukovaru:”hrvatski Vukovar”.

Na ulazu u bogumilsko groblje bila je svojedobno nevelika zgrada, u kojoj su se mogle kupiti ulaznice i razglednice, knjige o bogumilima na više jezika, popiti čaj i predahnuti. Srušena je. Na jednom zidu koji još strši neki vrli vjernik napisao je: “Nećemo heretike”. Podsjećam strance kako je Miroslav Krleža, kad smo nakon 1948. bili najugroženiji, isticao kako se ovdje očitovala naša prava pripadnost: “ni Bizant ni Rim, treća komponenta”.

Još se daju pročitati imena neznanih nam predaka: Miogost, Bolašin, Bratović. Neka su od njih napisana na staroj bosančici. Stečci su teški, a dinamit skup. Vjerojatno zato nisu ni uklonjeni niti razoreni. Ostali su na mjestu gdje stoje od davnina, kraj čempresa koji se njišu na vjetru i bdiju nad njima. U blizini nema ljudi – vidjeh samo čudaka koji nervozno hoda ovamo-onamo među kamenim gromadama govoreći sam sa sobom. Tražio sam da televizijska ekipa sve to snimi. Otišli smo otud osupnuti. To se dogodilo na kraju moga prvoga putovanja i svjedočenja za emisiju “Arte”.

Na dolasku nisam primijetio, nego tek na povratku – prošli smo kraj natpisa koji pokazuju put u naselja Bobanovo i Šuškovo. Nije nikakvo čudo što su nadomak Stolca, to jest onog što se tu dogodilo. Tko su Boban i Šušak? – upitaše me suputnici? Boban je bio poslovni čovjek i član Saveza komunista pod prošlim režimom. Okrao je trgovačko poduzeće kojim je upravljao i dopao zatvora. Svoju je kaznu kasnije predočio kao žrtvu za hrvatstvo. Tako je postao poglavarom Herceg-Bosne u času kad su osnivani logori za muslimane i kad je srušen stari most u Mostaru. Umro je pod okolnostima koje su neki poznavaoci prilika smatrali dvojbenim. Nije dospio pred sud u Haagu za ratne zločine.

Šušak je pak bio najutjecajnija ličnost u Tuđmanovoj vlasti. Pokazao je stanovitu organizacionu sposobnost za vrijeme rata devedesetih godina, kao ministar obrane. (“On mi je najbolji ministar”, govorio je Franjo.) Emigrirao je mlad u Kanadu, ostavivši za sobom nezbrinutu suprugu s tek rođenim djetetom. Dva puta sam ga vidio na televiziji kako diže ruku i pozdravlja ustaškim pozdravom – jednom u Posušju, drugi put među alkarima u Sinju. Pripisuje mu se najveća zasluga u prikupljanju novca za izbor Franje Tuđmana među našim iseljenicima u Americi.

Ne zna se točno je li u toj golemoj sumi bio i dio blaga pobijenih zagrebačkih Židova, koje je odnio Ante Pavelić u Paragvaj bježeći ispred partizana, u golemim sanducima, prepunim zlatnine, o kojima svjedoči u svojim memoarima njemački namjesnik u Zagrebu, general Glaise von Horstenau. Gojku Šušku je, čini se, bila važnija moć nego probitak. Svojim je suradnicima i srodnicima ipak omogućio da se obogate na nečuven način, pljačkajući Hrvatsku. I on je umro prije Haaga. U naselja koja nose imena Bobana i Šuška ne mogu se nastaniti ni muslimani koji su ostali bez domova, ni pogotovo Srbi. Ovdje kršćanstvo, ni katoličko ni pravoslavno, ne poznaje samilost, Kristovu “ljubav prema bližnjem.

Ima li sličnih primjera? – pitaju me dalje. Teško ih je sve pobrojati. Na poljani kraj gradića Pakraca, u Lici, koja je u geografiji geenocida dobila ime “Pakračka poljana”, stanoviti Merčep je sa svojim pobočnicima pobija mnogobrojne Srbe, zarobljenike iz Slavonije i okolne mještane. Tuđmanovski sudovi nisu mu sudili, a ni oni poslije Tuđmana, premda su zločin njegovi i njegove vojske svima poznati. Kraj naselja zvanog Merdak je sličan pojam obavijen crnim velom mita: «Merdački džep». I tu su masovno ubijani Srbi. U bosanskom selu Ahmići “katoličko-hrvatski” ekstremisti poubijali su Muslumane i sušili im bogomolju. Nakon operacije zvane “Oluja”, kad je običan srpski živalj istjeran iz krajine, poubijani su mnogobrojni starci i starice zajedno s gotovo svima onima koji nisu mogli ili htjeli bježati: kuće su im srušene i spaljene, a njihovo rušenje i paljenje pripisano je samim Srbima. Bio sam na tim mjestima. Vidio sam ih.

Ima još mnogo detalja u tom mozaiku koji slični na srednjovjekovni danse macabre.

***

Drugo putovanje, s uzvanicima “Centra André Malraux”, završilo se u Blagaju kraj Mostara, na izvoru Bune, “rječice ledene kao mraz i bistre kao suza”, po zapisu drevnog hercegovačkog kroničara. Ovdje je ponovo otvorena tekija, dom derviša u koji se ulazi bez obuće. Žene tu moraju prekriti glavu maramom. Nekim čudom narod ovdje nije stradao, a samo mjesto nije rušeno. Norvežani su, u znak pomoći, napravili uzgajalište ribe. Pokazalo se unosnim – voda je svježa, čista, bogata. Desetci mojih prijatelja i iz Bosne i iz Srbije i iz raznih dijelova Istočne Evrope nemaju čime platiti skroman obrok, pastrvu koja se tu mrijesti i uzgaja, čašu bijeloga vina, hercegovačkog. Naša bijeda – ex Oriente lux!

Vratit ćemo se u Sarajevo opet “vlakom bez voznog reda”. U vagonima je s nama ekipa novinara splitskog opozicijskog tjednika “Feral Tribun”. Taj je list bio jedan od rijetkih u kojem sam u Tuđmanovo vrijeme mogao objavljivati u svojoj zemlji ne skrivajući što mislim o njezinim vođama. On je osvjetlao obraz gradu koji se proslavio svojim otporom fašizmu, na koji fašistička sablast opet baca svoju sjenu. “Feralovci” su u toku vožnje izložili svoja izdanja. Zalili smo ih konjakom koji sam kupio na aerodromu i ponio drugarima u Bosnu. Darovali su mi dvije vrijedne knjige: “Pisma prijestolničkom listu” Aristida Teofanovića (meni koji sam napisao toliko uzaludnih pisama) i “Ukletog neimara” Bogdana Bogdanovića, nekadašnjeg beogradskog gradonačelnika. Oba autora žive danas u emigraciji, prvi u Amsterdamu, drugi u Beču. Susretali smo se po svijetu i sprijateljili u tuđim zemljama.

Grupa “čudnih putnika” (to je dio Baudelaireova stiha, koji je preuzeo kao naslov francuski organizator) smjestila se na povratku, zajedno s urednicima “Ferala”, u vagon u kojem se “točilo”. Bilo nas je odasvud. Stajali smo uz šank. Pili smo s nogu crno i bijelo, žilavku i blatinu. Počeli smo pjevati na sav glas pjesme iz raznih dijelova zemlje u kojoj smo donedavno zajedno živjeli, koje svi znamo. Nesretan je narod koji više ne smije ili ne umije pjevati zajedničke pjesme. Nije mi do ponovnog stvaranja države ili režima koji je mogao biti bolji nego što je bio, nego do druženja, do drugarstva koje se ne može ničim zamijeniti.

Dugo u noć nastavili smo se družiti po Sarajevu. To više nije bilo za nas srušeni grad. Ali on još nije zaboravio svoje građane koje pogiboše od granata u ulici Vase Miskina Crnog, gdje su čekali štrucu kruha, ili pak na tržnici Markale, gdje su došli da uzmu mjericu krumpira: raskomadana tjelesa, mrtve na mjestu i umiruće koje se pokušavalo prenijeti u bolnice u kojima više nije bilo mjesta, rane što krvare i lokve krvi na trotoaru, zapomaganje kojem više nije bilo pomoći. I poslije svega toga, svi se sjećamo strašnih i sramotnih vijesti i laži da su Bosanci ili Bošnjaci to sami sebi učinili kako bi privukli pažnju svijeta. Još je strašniji i sramotniji sam smisao tih vijesti i takvih laži koje su režimski propagandisti pokušali svim sredstvima proturiti: ta navesti nekoga da se sam ubija bilo bi gore nego ubiti ga.

Sutradan smo bili ozbiljni. Priđe mi jedan pisac, sunarodnjak i rodoljub te me opomenu što sam “tako strogo” govorio o hrvatskim zločinima u Hercegovini. Odvratih mu da nije shvatio smisao moga svjedočenja: govoreći “tako strogo”, ja sam u isto vrijeme izazivao. Izazivam srpske ili bosanske ili crnogorske ili ne znam koje pisce i intelektualce da na sličan način kažu na sličan način ono što su dužni reći o zločinima koje su počinili njihovi sunarodnjaci. “Helsinška povelja”, časopis iz Beograda, objavila je ove jeseni u dva navrata popise zločina za vojske i “paravojnih jedinica” kojima su upravljali Miloševići, Karadžići i Mladići i njihovi suradnici, borci “za Veliku Srbiju koja bi se protezala do linije Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica: troipogodišnje granatiranje Sarajeva, bombardovanje Dubrovnika, paljenje Konavla, razaranje Vukovara, ubijanje 7.000 civila u Srebrenici, (podatke) o koncentrcionim logorema Keraterm, Omarska, Trnopolje, Manjača, o leševima albanskih beba i devojčica koje isplivavaju iz hladnjača, iz Dunava i iz jama u blizini policijskih objekata u okolini Beograda, o hiljadama poginulih i obogaljenih srbijanskih mladića u ratovima u kojima Srbija “nije učestvovala”… o isključivoj, netolerantnoj, rigidnoj i reakcionarnoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi”. To je napisao i potpisao Srbin.

Također u “Helsinškoj povelji” (Beograd, oktobar 2001) potvrđuju se, opet iz pera Srbina, te optužbe o dopunjuju pozivom da se pozovu na odgovornost oni koji su za to krivi: “Teze o tome da Srbija nije učestvovala u ratovima, da su Srbi branili svoja ognjišta, da su samo uzvraćali na napada toliko su nesuvisle i nelogični, u toj meri neistinite i neutemeljene u bilo kakvom dokumentu, dokazu ili iole verodostojnom podatku, takva su konstrukcija i laž da ih je nepotrebno posebno komentaristati. Prosto je neverovatno da srpski intelektualci, Srpska pravoslavna crkva, srpski političari i oni u opoziciji i oni na vlasti, uključujući predsednika Koštunicu, srpski mediji, oficirski kor, prinčevi i princeze iz dinastije Karađorđević koji su se pompezno vratili u svoje dvorove, članovi Krunskoga saveta, Srpske akademije nauka i umetnosti, Udruženja književnika i najšire javno mnenje ne znaju za temeljno i do poslednje cigle razaranje Vukovara, spaljivanje Konavla, gađanje Dubrovnika i sa mora i sa kopna (kojom prilikom gine u svom dubrovačkom domu srpski pesnik Milan Milišić), bombardovanje Mostara, troipogodišnje granatiranje Sarajeva, stravični masakr u Srebrenici, pokolje, silovanja i neljudska iživljavanja u Višegradu i Foči, koncetrecione logore Trnopolje, Omarska, Keraterm i Manjača u Bosanskoj Krajini, gdje se nije ratovalo, rušenje gotovo svih džamija na teritoriji nekadašnje Bosne i Hercegovine i mnogo drugih zločina…

Koristeći energično i uporno svoje pozicije, predsednik Koštunica je bio protiv izručenja Miloševića Haškom tribunalu i otvaranja jama sa telima albanskih civila, doveženim sa Kosova za i zakopanih u blizini policijskih objekata u Srbiji. Otkopane su već četiri jame sa oko 500 leševa. Još uvek ništa nije urađeno na utvrđivanju kako su i gdje ti ljudi ubijeni, ko su njihovi egzekutori, po čijem nalogu i kako su prebačeni i zakopani u neposrednoj blizini policijskih objekata. Postoje još tri identivikovane i obeležene jame u Batajnici, ali nisu otvorene i potpuno je neizvesno da li će i kada početi ekshumacija iz njih… jer bi to kompromitivalo poziciju Srbije u međunarodnoj zajednici». Ovim spiskovima možda jedino nedostaju žrtve kraj Prijedora, u Bosni, u današnjoj “Republici Srpskoj”: bacane su u neku vrstu močvare, nisu vađene, pobrojene, identificirane; pretpostavlja se da ih je oko desetak hiljada.

Do bombardiranja Beograda i još nekih gradova u Srbiji, protiv kojeg je autor ovih redova protestirao u Avianu, odakle su polijetali avioni NATO-a, nije – avaj – došlo slučajno: predsjednik Koštunica i svi ostali koji se time služe kao alibijem, zaboravljaju da je do toga došlo nakon što je gotovo sedam stotina tisuća Kosovara izgnano i ne zna se točno koliko od njih poubijano. Vidjeli smo slike toga “etničkog čišćenja”: žene, starce i djecu u blatu, po kiši, s nemilosrdnim goničima i tenkovima za leđima. To se nastojalo sakriti od srpske javnosti.

Ljudi od pera snose za sve to golem dio krivice. Bilo bi dobro kad bi postojao poseban sud, ne samo onaj u Haagu, jedan još viši od njega, bolji i stroži od sudova časti što su poslije Drugog svjetskog rata u nas i u Evropi sudili kvislinškim piscima. Da takav sud osudi pred javnošću sve one koji su krivi za ovo što se dogodilo i da im prije svega navede imena: onog tko je od početka pripremao i poučavao “vožda” (Dobricu Ćosića i njegove skutonoše), onog koji je podržavao “vrhovnika” i upregao svoje tupo pero u opravdanje agresije na Bosnu (Ivana Aralicu, na primjer), onog tko je držao mikrofon pod bradom guslaru i veličao njegove podvige dok je tukao po Sarajevu (Momu Kapora). I sve ostale koji su bili uz zločin, poticali na nj, skrivali ga, opravdavali na razne načine i još uvijek ga pokušavaju opravdati: Matiju Bećkovića, koji je unesrećio svoj talent, Đogu i Nogu s njihovom nakaradnom mistikom, Bobanovog i Tutinog pobočnika Anđelka Vuletića, Milu Pešordu koji je čak i svoje kolege koji su ostali u Sarajevu pod četničkim bombama zvao “posrbicaama” te, zajedno s njima, mnoge druge.

I neki od Bosanaca i Bošnjaka, premda im je narod najviše stradao, morat će progovoriti o onom što se dogodilo u Grabovici, Ćelebićima, Bradini, Busovači i ne znam gdje još., što učiniše zločinci nalik na Ćelu i Cacu. Sve nije bila obrana.

Kao što su napredni njemački pisci iza Drugoga svjetskog rata postavili, ne bez rizika, ogledalo pred lice nacije i nastojali joj pokazati što su sve u njezino ime učinili nacisti, i mi ćemo morati kad-tad postupiti na sličan način. Hrvati to nisu učinili ni za zločine ustaša u prošlom ratu – danas to čine za nas sinovi naših Židova, čiji su roditelji pobijeni po ustaškim logorima. Srbi ponovo slave Dražu Mihajlovića zaboravljajući kame njegovih četnika ne samo uz krvavu Drinu. I Slovenci su dugo šutjeli o svojim zločinima, s kraja onog rata.

Malo tko od nas pomišlja na to da sebe pogleda u ogledalu povijesti, bojeći se vlastite slike. Pisci se klone takva nezahvalnog posla. Nacionalna inteligencija ne želi vidjeti svoju naciju na taj način. Novim vođama je, kao i starim, najprije do vlasti. Mi smo, dok bijasmo u zajednici, isticali najčešće tuđa zlodjela prikrivajući vlastita. Dok se svatko ne okrene sebi samome i ne preispita svoju savjest neće biti ni pravog osvješćenja ni istinske katarze.

(Tekst je objavljen u zagrebačkom Jutarnjem listu, 27. maja 2010.)

Foto: Tacno.net

Vinko Grgurev Plenkoviću

Trebali biste spriječiti eskapade onih kojima je za sve kriv “drug Tito”

Bi li moglo doći vrijeme razumnog suočavanja s prošlošću, naime, da se razluči ono što je bilo dobro i što je bilo loše, da se loše prevladava afirmacijom onoga što je bilo dobro? Gospodine Plenkoviću! Trebali biste spriječiti eskapade onih u Vašoj bližoj okolini kojima je, kako li žalosno zvuči, za sve kriv “drug Tito”. Ne mislim da bi Titu trebalo pristupiti pristrano, nego, kao svakom čovjeku, kritički. Kritika isključuje mržnju – i njezinu političku artikulaciju.

Premijer Republike Hrvatske Andrej Plenković predlaže da komisija eminentnih stručnjaka na kvalificiran način donese odluku o možebitnoj zabrani uporabe simbola “totalitarističkih režima”.

U govoru mnogih političara i publicista vriježi se jednadžba komunizma i fašizma.

Izjednačavaju se značenja crvene zvijezde i kukastog križa (s kukama udesno).

Dijaboliziranje partizana zasjenjuje ulogu ustaša i četnika.

Komunizam i fašizam su oprečni pojmovi i pretenciozno je staviti ih u istu liniju.

Komunizam je ono što je plejada građanskih mislitelja smatrala pod pojmom “društveni ugovor”.

Komunizam podrazumijeva slobodu i samosvijest svakoga čovjeka kao bitnih obilježja principijelno jednake komunikacije s drugima u zajedničkom rješavanju vlastitih problema.

Fašizam podrazumijeva čovjeka kao funkciju monolitne (nacionalne) zajednice u kojoj je, prije svega, etablirana neprijepornost klasnih odnosa.

Zbog disjunktivnosti komunizma i fašizma, antikomunizam daje ustupak fašizmu.

Crvena zvijezda je bila amblem Narodnooslobodilačkog pokreta.

Povijesna intencija NOP-a bila je oslobođenje od nacifašističkog zavojevača koji je pojedinim narodima nijekao pravo na državnost, pa i na fizički opstanak.

Federalizacija jugoslavenske države također je bila nakana NOP-a, svakako, ne bez ograničenja, jer je narod diversificiran, pa se postavlja pitanje o njegovu subjektu.

Pretežno privilegirani slojevi u pojedinim narodima i oni slojevi koji su nastojali poistovjetiti se s njima priklonili su se okupatoru očekujući da će njihovom zaštitom i potporom očuvati vlastite klasne pozicije ili dospjeti do njih. Na toj socijalno-političkoj podlozi i orijentaciji konstituirali su se s obzirom na nacionalnost ustaški i četnički pokret.

Po čemu bi njihova znamenja, pogotovo zbog stavljanja u službu nacističkog i fašističkog imperijalizma, bili jednaki znamenu Narodnooslobodilačkog pokreta?

U diskreditiranju crvene zvijezde neki se pozivaju na bezobzirnu retorzijsku osvetu i na to što je ona bila na čelu stanovitih grupa koje su u razaranju Vukovara i drugim zlima vukle delegitimirani trag JNA.

Može li se ta rušilačka kukavština izjednačiti s istinskim partizanskim oslobodilačkim borbama? Razlika je bitna, pa bi trebalo razlikovati bit (crvene zvijezde) i bitan otklon od nje.

Ako bi se mislilo da nema razlike, bi li po logičkoj konzistenciji sukladno crvenoj zvijezdi trebalo diskreditirati crveno-bijelo (bijelo-crveno) šahovsko polje s hrvatskoga grba i križ pod kojima su također počinjena mnoga zla?

NB 1 Ako bi u Hrvatskoj trebao nastupiti beogradski “Partizan”, koji crvenu zvijezdu ima u svojem amblemu, ili “Crvena zvezda” koja je, dapače, ima u svojem imenu, kako bi se trebala postaviti hrvatska vlast ako bi manifestacija s crvenom zvijezdom bila kažnjiva? Bi li se uopće trebalo igrati ili bi se igralo na neutralnom terenu? Gdje? U Poljskoj?

NB 2 Oni koji inzistiraju na zabrani uporabe komunističkih simbola, obično se pozivaju na iskustva iz Poljske, Mađarske i nekih baltičkih država. Par exellence komunistički simbol je njemačka filozofkinja židovskog podrijetla rođena u Poljskoj Rosa Luxemburg koja je anticipirala Katyn po tome što je nazrela degeneraciju socijalističke revolucije u etabliranju države (vladajuće elite) kao subjekta i Auschwitz po tome što je, zbog čega je izvršen atentat na nju i zbog čega je atentatora petnaestak godina poslije nagradila Hitlerova vlast, uočila pogubnost slanja njemačkog proletarijata u rat protiv proletarijata drugih nacija radi zadovoljavanja imperijalističkog interesa njemačke buržoazije.

Koje se vrijednosti pretpostavljaju zabranom komunističkih simbola?!

Nikada ne govorim ružno o Anti Paveliću niti govorim ružno o Draži Mihailoviću.

Oni su historijske činjenice kojima treba pristupati s historiografskom akribijom kakvu zahtijeva ozbiljna publicistika.

Zato, molim lijepo, naprezanje s pjenom u ustima kako je Tito “masovni ubojica” i “zlikovac” nije “svjedočenje” o domašaju pojedine povijesne ličnosti, nego ustupak na kojem može biti zahvalan svaki onaj koji Hrvatima imputira “genocidnost”.

Da ne bi dolazilo do takvih blasfemija, do kojih dolazi po logičkim zakonitostima, neki bi se bajni Hrvati trebali pogledati u ogledalo, ako bi uopće vidjeli sebe, ili bi se razumniji pojedinci trebali intenzivnije angažirati da se o bilo kojoj historijskoj (povijesnoj) ličnosti raspravlja bez mržnje i naklonosti.

Tako bi trebalo i onda kada je riječ o pojedinim događajima za koje nije bitno to što je o njima rekao stanoviti politički veleuvaženik ili je o njemu, makar aklamacijom, donesena (politopragmatična) deklaracija. Bitno je što on, kao činjenica, jest u historijskom kontekstu.

Onaj koji je neutralan, gledajući s distancije priupitao bi se kako to da je (nekadašnji) Dan republike zlog karaktera za hrvatski narod ako su onajput na zasjedanju jugoslavenskih antifašističkih vijeća čelnu ulogu imala dvojica Hrvata – Ivan Ribar i Josip Broz Tito – i ako je tom prilikom Hrvatska potvrđena kao republika/država u jugoslavenskoj saveznoj državi. Značenje toga događaja u Jajcu otkriva se u relaciji s istodnevnim zaključcima susreta – u Teheranu – najjačih svjetskih antifašističkih saveznika.

Profesor političke ekonomije i političar Šime Đodan govorio je kako se očekuje da hrvatski novčanik bude u hrvatskom džepu. Ništa od toga, pa je, štoviše, hrvatski represivni aparat u funkciji financijskog kapitala nad kojim Hrvatska nema gotovo nikakvu suverenost.

Prema Marxovu mišljenju država može biti načelno slobodna, ali ne nužno i njezin državljanin, koji, štoviše, u njoj, može biti, kao objekt vladajuće klase, podčinjen. Nije li hrvatska nominalna državna suverenost prividna, jer je Hrvatska, bez sumnje, u mnogo čemu bitno ovisna o zahtjevima međunarodnih središta ekonomske i političke moći?

Izolacija nije rješenje, štoviše, nije ni moguća, nego to da se razviju potencijali po kojima bi se moglo izboriti mjesto dostojnog subjekta u svjetskom mozaiku naroda.

Rasprave o komunizmu i fašizmu, crvenoj zvijezdi i kukastom križu, partizanima i ustašama, odnosno četnicima, ne moraju potvrđivati teoriju distrakcije, naime, da se o tome raspravlja onda kada nema ili neće da se ima prihvatljivih rješenja za krucijalne životne probleme. I to su teme vrijedne permanentne pažnje, pa je pitanje kako se čemu pristupa i što se hoće time postignuti. Bitno je na kakvim se temeljima i kako raspravlja.

Vodice, Bjelovar, početkom siječnja 2017. 

Poštovani gospodine predsjedniče Vlade Republike Hrvatske Andreje Plenkoviću! 

Obrušavanje publicista Tihomira Dujmovića na uglednog književnika i leksikografa Velimira Viskovića, koji se, kako se ističe, povoljno izrazio o nekadašnjem Danu republike poticaj je da se nekim činjenicama i problemima novije hrvatske povijesti pristupi racionalno radi iznošenja na čistac značenja i dosega pojedinih događaja.

Da Visković bude izvrgnut kamenovanju ponovljeno je pokazivanjem njegove fotografije u uniformi Titova gardista nekidan u “Bujici”. U toj je emisiji nastupio Slaven Letica koji je sutradan u vezi s “totalitarnim simbolima” ponovio u “Večernjem listu” kako bi štovatelji Tita napokon trebali prihvatiti to da je Tito “masovni ubojica” i “zlikovac”.

Da se ne bi promaknulo u političko načelo trebalo bi prigušiti iskazivanje mržnje prema bilo kojoj osobi premda ono govori, prije svega, o autorovoj kulturi. Bila bi to usluga i samim mrziteljima da se oplemene i da o drugima govore prema zahtjevima eminentnog izražavanja.

Zbog toga – gospodine Plenkoviću – ne biste smjeli po tome što ste formalno na višem stupnju i po državnoj funkciji i po funkciji u Hrvatskoj demokratskoj zajednici pustiti svojem imenjaku na čelu zagrebačke organizacije HDZ-a da se politički producira u krugovima krajnje desnice raspredanjem u Gradskoj skupštini o možebitnom uklanjanju imena “najljepšeg trga u Zagrebu” po maršalu Josipu Brozu Titu.

Iz antičkog doba vrijedi pravilo da se sudi sine ira et studio (bez mržnje i naklonosti).

Uostalom, historijska znanost se ne temelji na “impresionističkim” naklapanjima, nego na logičnom odnosu među činjenicama, na njihovu nastanku, na njihovoj sveukupnoj analizi, otkrivanjem po čemu jesu i kakav potencijal nose u sebi.

Optužuje se komuniste za protuhrvatstvo zbog uklanjanja spomenika 1947. godine u Zagrebu banu Josipu Jelačiću i zbog preimenovanja trga nazvanog po njemu. Međutim, nijedan današnji hrvatski domoljub ne bi htio iznijeti na vidjelo da su prema tom “habsburškom eksponentu” i prema “zaštitniku mađarskih interesa” Nikoli Šubiću Zrinskom bili suspektni čelnici ideologije i pokreta za ozbiljavanje prava hrvatskoga naroda na nacionalno emancipiranje i državno konstituiranje: Ante Starčević i Eugen Kvaternik. Kako se postaviti prema takvom prijeporu, kakvih je mnogo, u hrvatskoj povijesti, ali ne samo u njoj?

Koja je osnova da središnji zagrebački trg bude nazvan po “austrijskom oficiru” banu Jelačiću? Ali, po čemu se, u njihovoj usporedbi, to pravo osporava glavnom čovjeku Narodnooslobodilačkog pokreta – maršalu Titu? Tko onda ima ako Tito nema nikakvih zasluga za opstojnost Hrvatske u najkritičnijim trenucima novijega doba?

Situacija u Drugom svjetskom ratu platforma je i današnje europske politike.

Za opstanak Hrvata i Hrvatske najznačajniji su zadnji dani studenoga 1943. godine!

To je bilo doba uzmicanja nacističke sile, štoviše, nakon pada fašističke vlasti u Italiji.

Čelnici najvećih antifašističkih saveznika Churchill, Staljin i Roosevelt donijeli su na konferenciji u Teheranu sud: Sve što je nastalo pod nacifašističkim patronatom, briše se.

Nezavisna Država Hrvatska (NDH) je nastala pod nacifašističkim patronatom.

Zaključni sud tog logičkog modusa jest: Nezavisna Država Hrvatska (NDH) se briše.

Na toj političkoj platformi NDH gubi svaku mogućnost političke legalnosti.

Ali, Pavelićeva politika je dala ustupak da se Hrvatskoj ospori i legitimnost.

Naime, ako je NDH nastala pod patronatom nacifašističkih sila, a jest, poglavito Njemačke, po čemu su Hrvati mogli očekivati zaštitu vlastite opstojnosti i ostvarivanje svoje državnosti od onih koji su to osporili Česima?

Pretenzije srednjovjekovnih njemačkih knezova i biskupa u devetom stoljeću na Češku (Moravsku) – zbog kojih su Česi (Moravci) pozvali Bizantince, braću iz Soluna, Konstantina (Ćirila) i Metodija da pripomognu zaštitu slavenskog duha – bile su presedan Münchenskog ugovora 1938. godine kojim su “zapadne demokracije” dale Hitleru “pravo” da prisvoji Češku i da potare njezin nacionalni identitet!

Ako bi se Hrvatima doista priznalo ono što se niječe Česima, onda, ne samo što bi taj privilegij bio sumnjiv, nego ne bi bio moralan, kao što je bilo nemoralno priključiti se sili koja je ozakonila i provodila holokaust osudom pojedinih naroda na potpuno istrebljenje.

Što su nacisti mislili, jamačno, i o Hrvatima, dokazuje to što je Hitlerov ministar Heinrich Himmler izjavio 1941. godine da je njima (nacistima) cilj potpiriti sukobe ne samo među jugoslavenskim narodima, nego i u njima samima, jer je to najučinkovitiji način da se ovlada njima. Nema legitimne (ni legalne) politike bez moralne osnove.

Ukidanjem svih ugovora nacifašističkog imprimatura vraća se situacija kakva je bila uoči Drugoga svjetskog rata. Dakle, obnavlja se Kraljevina Jugoslavija.

Da nije poništena njezina legalnost svjedoči saveznički zahtjev da s kraljevskom vladom u Londonu pregovara o modalitetima obnovljene jugoslavenske države Titova vlast uspostavljena u Jajcu onoga dana kada su “gospodari svijeta” Pavelićevoj Hrvatskoj imanentno dokazali kako ne može imati nikakve mogućnosti da bude legalna.

Hrvatska je po sudu Konferencije u Teheranu bila u povijesno-političkom vakuumu.

Gdje bi bili Hrvati i bi li moglo biti Hrvatske da Tito nije pokrenuo borbu protiv zavojevača te da AVNOJ (uz potvrdu nacionalnih antifašističkih vijeća) nije proklamirao pravo naroda na samoodređenje i njegovu državnost (u jugoslavenskom savezu)?

Zbog čega bi povijesni događaj – u kojem su, štoviše, dvojica Hrvata (Ivan Ribar i Josip Broz Tito) bili predvodnici – a na osnovi kojeg se njegov datum obilježavao kao Dan republike bio Dujmoviću predmet najcrnje persiflaže i motiv napada na Viskovića ako je taj dan nedvojbeno značajan u potvrdi hrvatske državnosti i uspostavljanju Hrvatske?

Čak je Ante Pavelić u argentinskom izbjeglištvu pedesetih godina izjavio da Tito ima zasluga za hrvatsku državnu opstojnost, doduše, u jugoslavenskoj državnoj zajednici – a danas bulumenta “domoljuba” do besvijesti ponavlja, kao mantru, ekshibiciju nekog nazovipovjesničara kako je Tito među deset najvećih svjetskih ubojica i da ni zbog toga ne zaslužuje svoju topografsku počast u Zagrebu!

Kakve logike ima u tome što oni koji se busaju u prsa svojim hrvatskim patriotizmom zdušno prihvaćaju to što je u tom nizu čovjek iz vlastita naroda, dapače, jedini svjetski priznat i poznat državnik hrvatske nacionalnosti, a čija je slika, kao jednog od najistaknutijih boraca protiv nacifašizma, na počasnom mjestu u Auschwitzu?

Mao Zedong je na prvom mjestu te makabrične liste jer mu se može pripisati čitav kineski mortalitet. Ali, ako je Tito, koji, kao Hrvat, pripada narodu veličine četvrti kojeg kineskog megalopolisa, ubio od pola milijuna do više od milijun ljudi, a činjenica je da jedan čovjek ne može sve to sam učiniti, onda koja je konzekvencija po minijaturni hrvatski narod?

Nesumnjivo ona koju su na žalost srpskog naroda izveli njegovi nacionalistički korifeji usredotočivanjem na ono najgore u hrvatskoj povijesti – da su Hrvati “genocidan narod”. Budući da su Srbi i Hrvati nacionalno uspostavljeni na istom – južnoslavenskom – supstratu, onda ono što vrijedi za Hrvate, po principima dijalektike, vrijedi i za Srbe.

Bila bi to obična ironija da nisu devedesetih godina ostali krvavi tragovi.

Nije ni svaki ustaša ni svaki četnik bio zločinac samo zbog pripadanja ustaštvu odnosno četništvu. Restauracija hrvatske države, odnosno obrana srpstva i pravoslavlja, bio je mnogima motiv pristupa tim pokretima. Nije ni svaki partizan heroj. I on je proizišao iz istog korijena kao njegov, ponegdje u doslovnom smislu riječi, brat, ili susjed, ustaša ili četnik.

Partizanski pokret je bio raznorodan, po svim linijama, nacionalnima, socijalnima, kulturno-povijesnima,… pa je pitanje je li mogla njegova politika biti konzistentna te biti lišena svakakvih iskušenja, osvete i retorzije.

Zbog vazalskog oslanjanja na Osovinu i stavljanja u funkciju njezina imperijalizma koji je pojedinim narodima osporavao pravo na fizički opstanak i zbog toga provodio genocid – ustaštvo i četništvo – i zbog svojeg nacionalnog fundamentalizma po kojem je vlastiti narod sveden na masu, a drugi narodi dovedeni do diskriminacije s tendencijom njihova potpunog podčinjavanja – pokazali su svoju historijsku retrogradnost.

Nije li indikativno to što je na jednoj proslavi Dana antifašističke borbe izjavio general Janko Bobetko da bi bilo deset Bleiburga da nije bilo Titova Narodnooslobodilačkog pokreta?

Zbog mnogih raznosmjernosti, ipak, ne bi se moglo reći da je NOP bio povijesna perspektiva sam po sebi, jer bi ga ta “metafizika” lišila kritike, nego da je promaknuo elemente povijesne perspektive.

Nije li se Tito u kritičnom historijskom trenutku, okretanjem jugoslavenskih naroda, jamačno, i hrvatskoga, u vrijeme okupacije i bratoubilačkih sukoba, na stranu antifašizma, u intenciji klasnog i nacionalnog oslobođenja, pokazao kao povijesna ličnost par exellence?

Tvrdnja da se Tito borio za Jugoslaviju, a ne za Hrvatsku ili, stoga, protiv nje, rječito svjedoči o pretencioznosti nečijeg tobožnjeg logičkog neznanja, jer – sve što vrijedi za cjelinu, vrijedi i za svaki dio. Uostalom, najznačajnije točke pri kraju Drugoga svjetskog rata za opstojnost Hrvatske bile su Beograd i Trst.

Nakon Drvarske bitke strateški cilj Narodnooslobodilačkog pokreta bio je doprijeti do Beograda da bi se svojim ustoličenjem preduhitrila restauracija vlasti temeljena na srpskom nacionalizmu kojem je, štoviše, srpski narod bio objekt eksploatacije.

Cilj je Narodnooslobodilačkog pokreta također bio da se ne etablira sovjetska vlast. Zato je za obranu jugoslavenskog sjeveroistoka bio dozvoljen ulaz samo nekih kontingenata sovjetske vojske. Slično je bilo na zapadu da se dolaskom partizanske vojske u Trst prije zapadnih saveznika Istra i Slovensko primorje priključe Jugoslaviji (Hrvatskoj i Sloveniji).

Gledajući s distancije sudbine pojedinaca i njihovih obitelji, ustaša, četnika, bjelogardijaca, balista,… valja se postaviti onako kako se to činilo u starim grčkim tragedijama: da su i oni, u posljednjoj liniji, žrtve historijskog usuda.

Takvo bi žaljenje trebalo pokazivati i prema mnogo brojnijim partizanima.

Kosti mnogih od njih, nepokupljene, zametene su, u nigdini.

Svakome je njegov roditelj najdraži, ma gdje bio, međutim, pogubno je to ako se emocije iz sfere privatnosti promaknu u politički princip.

Tolstoj je u Ratu i miru raspravljao o prijepornosti između toga koliko je ličnost, kao što je Kutuzov, posljedak historijskih okolnosti i koliko su one u dosegu njegove slobodne volje.

Nije politika vektor, u kojem bi Tito bio ishodiše, pa da sve ovisi o njemu, koji je, ipak, čovjek kao svaki drugi, nego bi se prije moglo reći da je Tito bio u središtu kruga okrenut svakome, a među njima su bili nerijetki i protiv njega (s nožem iza leđa).

Iskazivanjem domašaja ratnih amnestija i konzistencije stajališta u govorima i člancima trebalo bi nastojati na otkrivanju Titove specifičnosti između Titova kreiranja povijesnih okolnosti i zarobljenosti njihovom heteronomijom.

Kakva je iskrenost mnogih hrvatskih “domoljuba” prema nekadašnjem partizanskom komesaru i jugoslavenskom generalu Franji Tuđmanu kojeg časte imenovanjem zagrebačke zračne luke po njemu i poprsjima u svakom gradiću, na čijim se mirogojskim grobom kontemplira onako kao u “Kući cvijeća”, te kojem tepaju kako je “prvi hrvatski predsjednik” (one državne tvorevine koju je Tito legitimirao i legalizirao na zasjedanjima antifašističkih vijeća) dok se zagovornici “slobode i demokracije” jadaju što Tito nije doživio devedesete da, kao stogodišnjak, dočeka ono što je dočekao Nicolae Ceauşescu ili koje desetljeće kasnije Saddām Husayn, odnosno Mu’ammar al-Qaddhāfī?

Ono što vrijedi za Tita, vrijedi i za Tuđmana, jer su bili na istoj liniji, dapače, Tito je bio u sferi političke “apstrakcije” zauzet potkraj rata pretežno konstituiranjem nove države dok je Tuđman bio idejno-politički operativac u sferi “konkretnoga”.

Antifašistička borba je bila svjetska, pa je samo u užem i širem opsegu njegova sklopa bila moguća borba za slobodu i afirmaciju pojedinih naroda i država. Zaključci AVNOJ-a u Jajcu 29. i 30. studenoga 1943. godine bitni su za uspostavljanje moderne Hrvatske.

Kakva je politička idila bila moguća nakon rata u kojem su u borbi protiv okupatora i u bratoubilačkim sukobima nestajale čitave obitelji? Obnova i razvoj svih oblika modernog industrijskog društva kretao se strminama sveopće opustošenosti, siromašnih stanovnika, mnogih elementarno nepismenih, ispunjenih ratnim traumama.

Nije li nužnost historijskog nasljeđa i postojećih okolnosti često jača od bilo čije volje? S mnogo čime se ne može biti zadovoljan, u preobražaju društva, u učinjenim pravdama i nepravdama, u potiskivanju napetosti, nacionalnih i socijalnih, u vrijeme “ratova nakon velikog rata”, u klinču vojno-političkih blokova, u traženju vlastite ravnoteže među njima. Refleksija tog iskušenja, u svijesti i podsvijesti svakoga čovjeka, historijska je konstanta.

Društvena dinamika u mnogo čemu je nezavisna od bilo koje “etikete”. Neka od njih, kao “totalitarizam”,  teorijska je konstrukcija primjenjiva i na zemlje “zapadne demokracije”. Nakon pobjede nad fašizmom nastavile su braniti svoju kolonijalističku prisutnost diljem svijeta i potom, nakon “klasičnog” kolonijalizma, tražiti učinkovite načine gospodarenja nad onima koji su na svjetskoj margini. Njih se više ne drži u ovisnosti o sebi slanjem vojnika i državnih službenika, nego permanentnim reprogramiranjem dugova, vlasničkim udjelima na “slobodnom tržištu”, zametanjem građansko-regionalnih ratova,…

Totalitarizam pod plaštom demokracije ima u modernoj tehnologiji, unatoč njezinim mogućnostima za boljitak čovječanstva, pogodnosti za svoj opstanak. Uostalom, u Anatomiji ljudske destruktivnostidokazao je Erich Fromm da je destrukcija bliža narodima “visoke civilizacije” nego “primitivnima”. Kolonijalizam, konkvistadorstvo, fašizam, nacizam, holokaust, staljinizam,… sve su to “europske vrijednosti”.

Prije četvrt stoljeća zavladala je euforija kako će biti riješeni svi problemi i kako ćemo se vinuti u rajske vrtove “slobode i demokracije”. Ta je iluzija splasnula, pa danas možemo biti načistu da će idućih desetljeća Hrvatska biti zemlja europske “margine” kao second hand shop amortizirane robe bogatih i poligon djelatnosti najnižega kvalifikacijskog stupnja.

Proskribirani klasni odnosi produbljivat će se u domaćim i međunarodnim razmjerima, a naša političko-ekonomska elita bit će, kako već jest, makar nastojanja bila najplemenitija, silom prilika i neprilika, u napetosti između služničkog odnosa prema svjetskim moćnicima i nastojanja da se svim silama odupre tom stanju (slučaj švicarskoga franka). Preživljavanje na razini jednostavne reprodukcije u zaostalom životnom standardu poticat će i dalje egzodus, prije svega, visokokvalificirane radne snage.

Sve u svemu, očekuju Vas velika iskušenja, među kojima se mnoga ne mogu prevladati ni uz najbolju volju, ali, vjerujem da biste mogli koliko-toliko ublažiti nepovoljne posljedice koje su neminovne u ovakvom svjetskom političko-ekonomskom vrtlogu.

Gospodine Plenkoviću, imajte na umu dvojbu današnjega svijeta i hrvatskoga društva u njemu: ili se vrtjeti u začaranom krugu njegovih proturječnosti i privida ili smisliti primjerene načine njihova nadilaženja!

Narodnooslobodilačka borba i Domovinski rat. Zbog čega bi bio prihvatljiv, odnosno neprihvatljiv zahtjev da se uz ustaški pokret ozlozvuči i Narodnooslobodilačka borba koja je tobože, na svoj način, nanijela nesreću Hrvatima i Hrvatskoj te da se Domovinski rat postavi kao plauzibilna povijesna legitimacija hrvatskoga naroda?

Kakva bi bila povijest hrvatskoga naroda u vrijeme Drugog svjetskog rata?

Nije li Narodnooslobodilačka borba bila element međunarodne antifašističke koalicije u kojoj se legitimira nečija upravljenost prema njezinu svjetskom povijesnom cilju?

Nije li spram nje Domovinski rat bio rat lokalnog karaktera koji danas u svjetskim razmjerima intrigira samo političke geodete europskog jugoistoka?

Nisu ni on, ni NOB bez svoje sjene. Ima li rata bez naličja? Nije li nelogično naličje prikazivati kao nečiju fizionomiju?

Tito i Tuđman. Po čemu bi Tito, dapače, kao ličnost svjetskog značenja, bio zloglasna ličnost naspram slavljenog Tuđmana koji je bio u istoj liniji kao i Tito? Kakva je moguća afirmacija hrvatskog antifašizma ozloglašavanjem njezina čelnog čovjeka? Koji su, uostalom, hrvatski antifašisti?

Nisu li neumjesna klevetnička podmetanja da je vojska koja je rušila Vukovar i ubijala u Srebrenici Titova? Nisu li se Vukovar, Srebrenica, Mostar,… dogodili desetak godina nakon Titove smrti kada su se protiv njega s glogovim kolcem urotili mnogi bilo koje nacionalnosti? Kako protumačiti neprijepornu činjenicu da, što se tiče Tita, hrvatski i srpski nacionalisti nalaze zajednički jezik?

Hrvatstvo, srpstvo,…, jugoslavenstvo. Po kojoj se osnovi dijabolizira jugoslavenstvo ako je ono – u rasponu od čovjeka kao subjekta do svijeta – najbliži rodni pojam nacionalnoga konstituiranja? Nisu li hrvatstvo, srpstvo, jugoslavenstvo formalno jednake kategorije? Ako jesu, koji je onda uzrok nacionalne diskriminacije i njezina završetka, štoviše, u zatiranju drugih naroda? Ako nisu, po čemu ne bi bili?

Velikosrpski nacionalni fundamentalizam nije nastao iz duha srpskog naroda, koji je bio najbrojniji i najrasprostranjeniji u Jugoslaviji, nego iz interesa nacionalne birokracije da se etablira – vlasnički i na vlasti. Njezin narod, srpski, kao masa, bio je instrument ekspanzije.

To je refleksija političkog prijeloma na razmeđu osamdesetih/devedesetih godina. Riječ je o placetu za ekspanziju “zapadnog” kapitala na područje njegova manjka, u zemlje srednje i istočne Europe. Nacionalne birokracije su ostale ono što su bile – transmisija – kapitala.

Ali, kako se ponijela hrvatska vlast – podržavljenjem društvene imovine (pa nije li to prijelaz iz mogućnosti socijalizma u staljinizam?) i njezinim otuđivanjem i podvrgavanjem sebe (umjesto omogućavanja zajedničkih poslova na načelu ravnopravne razmjene) – stranom kapitalu – pri čemu je nacionalna suverenost postala prividna?

Sintagmom “totalitarni karakter komunističkog režima” anestezira se mogućnost nasljedovanja povijesnih vrijednosti i oslabljuje njihova snaga u prevladavanju relikata prošlosti. Vladajuća malograđanska klasa (posrednička jer nema proizvodnje) u paničnom nastojanju da sačuva vlastite povlastice zamračuje prošlost da se ne bi vidjela razlika između njezinih pozitivnih vrijednosti i postojeće reprodukcije njezinih najgorih preživjelosti. To je glavni motiv napada na “komunističku prošlost” i na intelektualce lijeve upravljenosti.

Demokracija i samoupravljanje. Legendarna Rosa Luxemburg je istaknula kako nema socijalizma bez demokracije ni demokracije bez socijalizma. Demokracija podrazumijeva da je sloboda čovjekovo bitno obilježje. Lišenjem odgovornosti, sloboda se pokazuje kao privid. Riječ je pritom o samovolji (pretenziji da egoizam bude načelo). Demokracija je formalna pretpostavka socijalizma (samoupravljanja) u kojem se ostvaruju bitna obilježja demokracije. Dakle, samoupravljanje je konzekvencija demokracije.

Diskreditiranjem samoupravljanja odnosno radničke demokracije i dovođenjem do apoteoze demokracije same po sebi žestoko se suzbija dolaženje do punoga izražaja onoga što je u biti demokracije? Može li biti riječi o istinskoj demokraciji ako se elita – vlasnička i na vlasti – postavila nasuprot narodu svedenoga na pukog najamnika goreg nego u feudalno doba kada je kmetovima bila zajamčena osnovna životna egzistencija?

Država i društvo. Ne bi li Spinozina koncepcija države trebala biti memento hrvatske politike, naime, jamči li hrvatska država slobodu i sigurnost svakoga građanina? Kakva je suverenost moguća u povlaštenim uvjetima elite – vlasničke i na vlasti – zbog čega bi bila aktualna Marxova tvrdnja da država može biti (prividno) slobodna, ali da građani u njoj, u njezinoj funkciji, mogu biti podčinjeni?

Nesvrstanost i NATO. Kao ni samoupravljanje, nije ni nesvrstanost “jugoslavenska izmišljotina” budući da je promaknuta između dvaju svjetskih ratova u nastojanjima antikolonijalističkih pokreta. Tito je bio jedan od promotora njezina načela da “biti dobar sa svakim i ni s kim loš” bude postulat u razrješavanju neuralgičnih svjetskih problema. Ta politika mogla je biti, nasuprot postojećoj kapitalističkoj, spiritus movens alternativne globalizacije. Zašto Hrvatska nije neutralna kao što su Austrija, Finska, Irska, Švedska, Švicarska – nego naviješta rat Rusiji umjesto da bude koncilijantna s njome i promiče mir s Ukrajinom pozivajući se na njihovu simbiotičku prošlost i povoljniju zajedničku budućnost.

Komunizam i fašizam. Izjednačavanje tih inače oprečnih pojmova kao “dvaju totalitarizama” valja razotkriti kao tendenciju da se umrtvi svaka opozicija postojećim klasnim suprotnostima i u međunarodnim odnosima između zemalja centra i njihove margine. Komunizam – kojeg je korijen u iskonskom kršćanstvu – jest samo Marxova i Engelsova preformulacija onoga što je plejada građanskih mislitelja poimala kao društveni ugovor slobodnih pojedinaca u zajedničkoj izgradnji svijeta. Protivno komunizmu, fašizam, osobito u nacionalnoj homogenizaciji, prekriva i čini “prirodnim” suprotnost elite na vlasti i mase koju se nerijetko šalje da se “promovira” u imperijalističkim ratovima.

U članku “Sve sile stare Europe sjedinile su se u svetu hajku” (Novi list, 18. veljače 2006.) razotkrili su Milan Kangrga i Saša Blagus pretencioznost – u “Rezoluciji 1481 Parlamentarne Skupštine Vijeća Europe” (2006.) – europske antikomunističke desnice da suspregne mogućnost opozicije povlaštenim centrima političko-ekonomske moći.

Kako je Kangrga mjerodavniji u poznavanju društveno-političke teorije od amatera koji su u provincijalnom nadahnuću napisali i potpisali u Saboru Republike Hrvatske “Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj od 1945. do 1990. godine” – onda, po čemu bi te paskvile trebale imati politički značaj?

Bi li moglo doći vrijeme razumnog suočavanja s prošlošću, naime, da se razluči ono što je bilo dobro i što je bilo loše, da se loše prevladava afirmacijom onoga što je bilo dobro?

Gospodine Plenkoviću! Trebali biste spriječiti eskapade onih u Vašoj bližoj okolini kojima je, kako li žalosno zvuči, za sve kriv “drug Tito”.

Ne mislim da bi Titu trebalo pristupiti pristrano, nego, kao svakom čovjeku, kritički.

Kritika isključuje mržnju – i njezinu političku artikulaciju.

Uz srdačan pozdrav!

Bjelovar, mjeseca prosinca 2016., Vinko Grgurev

 RadioGornjigrad

Tito nije čučao pored ograde

 

Foto: Karl H. Schumacher, White House photo [Public domain], via Wikimedia Commons, Titoville

DOK KOLINDA sramoti sebe i Hrvatsku u SAD-u, sastajući se s nižerangiranim političarima, a da se Bijeloj kući nije približila dalje od njene ograde – s vanjske strane – prigodan je trenutak da se prisjetimo kako nismo uvijek bili zadnja rupa na diplomatskoj svirali.

Podsjetimo, predsjednica Grabar-Kitarović još se uvijek nalazi na službenom posjetu SAD-u koji je počeo 1. siječnja, a o kojem gotovo pet dana javnost nije mogla saznati ništa – ni s kim se nalazi, ni gdje, ni kakve protokolarne obveze ima.

Potpuni diplomatski debakl

Prva konkretna informacije nije došla iz Ureda predsjednice, već s Facebook stranice američkog senatora i prošlogodišnjeg predsjedničkog kandidata Marca Rubia, političara koji po diplomatskim konvencijama teško da je prikladan izbor sa susret s državnim poglavarom kao što je predsjednica RH.

Nakon što smo na taj način saznali da je Rubio primio predsjednicu na razgovor, Kolinda je dala i intervju za HRT – ispred ograde Bijele kuće. Tom je prilikom odbila iznijeti imena drugih političara s kojima se sastala, uz obrazloženje da će neki od njih to također objaviti na društvenim mrežama, dok neki uopće ne žele da američka i hrvatska javnost zna za njihov susret.

Usporedimo li ovaj potpuni diplomatski debakl s međunarodnim susretima nekih drugih državnih poglavara s ovih prostora, kontrast je bolno očit – i indikativan za nesrazmjer u njihovom međunarodnom ugledu.

Naime, Josip Broz Tito, predsjednik nekadašnje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, a čiji je sastavni dio bila i Socijalistička Republika Hrvatska, u svakom je slučaju kontroverzna povijesna i politička ličnost. Analiza njegovog lika i djela nije tema ovog teksta, ali usporedba s predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović više je nego umjesna.

Za početak, zato što je baš Kolinda na početku svog mandata teatralno dala ukloniti njegovu bistu s Pantovčaka, uz komentar “Tito je bio diktator”. Tito je to možda bio, ali da je bio i relevantna ličnost na međunarodnoj sceni, najzornije pokazuju njegovi posjeti SAD-u.

Tito se, naime, susreo ne s jednim, nego s tri američka predsjednika pri posjetu SAD-u: s Johnom Fitzgeraldom Kennedyem 1963., s Richardom Nixonom 1971. i s Jimmyem Carterom 1978.

Tito se prvo susreo s Kennedyem pri posjetu SAD-u 1963., prilikom kojeg je i sudjelovao na 13. zasjedanju Glavne skupštine UN-a. Kennedy mu je tom prilikom čestitao na “izvanrednoj karijeri u ratu i miru, unatoč neslaganju u pogledima između naših vlada”.

Nixonu je Tito došao u uzvratni posjet 1971., nakon što je ovaj posjetio Jugoslaviju godinu dana ranije. Nixon ga je tada, u jeku Hladnog rata, u svom govoru dobrodošlice pozdravio “ne samo kao lidera zemlje s kojom SAD imaju prijateljske odnose, već i kao svjetskog državnika prvog  ranga.”

Sedam godina kasnije, Tito je opet posjetio Washington, gdje ga je dočekao Jimmy Carter. U dočeku koji je čak i američka televizija opisala riječima “uz neobičnu pompu i ceremonijal”, Carter jeporučio Titu da je američki narod “počašćen prisutnošću velikog svjetskog lidera” te “prijatelja i suradnika premijera Churchilla, predsjednika Roosevelta i generala De Gaullea.”

Kolinda bi mogla nešto naučiti o vođenju međunarodne politike

Kao što se iz priloženog vidi, Tito je u Washingtonu dospio puno dalje od ograde Bijele kuće i ureda marginalnih i ekstremistički nastrojenih političara. Američke predsjednike sasvim sigurno nije bilo sram objavljivati vijesti o njihovom susretu.

A Tito sigurno nije pri tim susretima lupao gluposti o tome da Jugoslavija kreira američku vanjsku politiku. On je ipak znao nešto o tome kako se politika na međunarodnom planu vodi.

Nikolaidis/ Stranputica istorijski ispravnog puta

Sarajevo je za Banju Luku početnik u šerijatu: U RS ni Sherlock Holmes ne bi uspio naći bocu šljive da je…

Kada bi u Sarajevu doista zavladao šerijat, niko se tome, čak ni politbiro Islamske države Irak i Levant, ne bi obradovao više od predsjednika RS-a Milorada Dodika 

Piše: Andrej Nikolaidis, Al Jazeera Balkans
Veliku je pažnju medija u bh. entitetu Republika Srpska izazvala informacija da je na novogodišnjem koncertu Dine Merlina u Sarajevu bilo zabranjeno točenje alkohola. Tako je Radio-televizija RS-a sastavila šaljivi prilog u kojem gledaoce obavještava da su “gradske vlasti u gradu na Miljacki ove godine uvele prohibiciju. I to ne po ugledu na američku iz tridesetih godina prošlog vijeka, već na modernu bliskoistočnu, šerijatsku.” RTRS konstatuje kako se sve to dešava u “sekularnoj Bosni i Hercegovini”.

Kada bi u Sarajevu doista zavladao šerijat, niko se tome, čak ni politbiro Islamske države Irak i Levant, ne bi obradovao više od predsjednika RS-a Milorada Dodika. Evo, rekao bi tada Mile pred zgradom Vlade u Banjoj Lluci, ili u studiju nekog novinara-poltrona, je li vam sada jasno protiv čega smo se mi u Bosni borili, je li vam sada jasno zašto smo morali stvoriti RS – jer bismo, da nismo, sada i mi bili prisiljeni živjeti po šerijatu.

Da, bila je na tom istorijski ispravnom putu i pokoja stranputica, no sada je jasno da su takozvani zločini koji su počinjeni prilikom stvaranja RS-a opošljeni u nužnoj samoodbrani, u žaru borbe, što bi rekli sportski komentatori. Kako mislite u samoodbrani od čega? Očito – od šerijata.

Pilo se ‘na crno’

Tako bi nekako govorio Mile u trenutku svog simboličkog (i svakog drugog) trijumfa, i ne trudeći se da skrije ponos što stoji na ramenima giganata – onih koji su, mnogo prije ostatka Evrope, čak i prije Marin Le Pen i Viktora Orbana, razumjeli šta zaista žele muslimani. I zbog toga – srami se Evropo! – završili u haškom kazamatu.

Sad… Točenje alkohola za Novu godinu doista je bilo zabranjeno. Ali, ne u gradu, nego na Trgu Bosne i Hercegovine, gdje je organizovan koncert i doček. A bilo je zabranjeno ne zato što ga brani sharia, nego zato što ga brani Zakon o javnom okupljanju Kantona Sarajevo. Ne samo da se te noći u Sarajevu pilo – po kafanama, parkovima, ulicama i drugim trgovima – nego se, kako mi kažu ozbiljni sarajevski autoriteti za alkohol koje sam konsultovao, pilo i tamo gdje je bilo zabranjeno: na Trgu Bosne i Hercegovine. Poduzetnički duh u Bošnjaka je opet došao do izražaja – točilo se “na crno”.

Kad ono, ispostavilo se, kako je javio internet, “gradonačelnik Banje Luke Igor Radojičić donio je Odluku o privremenoj zabrani rada poslovnih prostora, ugostiteljskih objekata i točenja alkoholnih pića na području grada Banje Luke 9. januara, u vremenu od 00:00 do 24:00 časa”. Lako ćemo mi za Sarajevo – ispostavilo se da je šerijat uspostavljen i u RS-u.

Nešto u ništa

U svim ovdašnjim državama-pobačajima demokratizacija i takozvana tranzicija značile su, u praksi, desekularizaciju, deindustrijalizaciju i dekriminalizaciju krađe. Desekularizacija je predstavljena kao ispravljanje nepravdi iz vremena kada su komunisti građanima “branili da idu u crkvu i džamiju”. Deindustrijalizacija, proces u kojem su uništene tvornice i privreda, predstavljen je kao privatizacija. Tranzicija je, danas bi i posljednjoj ovci među našim narodima i narodnostima moralo biti jasno, bila baš ono što je primijetio Emir Imamović Pirke – “proces pretvaranja nečega u ništa”. Jer, tranzicija i privatizacija nisu bile ništa drugo nego rezultat dekriminalizacije krađe – i tako su nastale naše nove elite.

Primjera desekularizacije Sarajeva ne manjka. Ali, ne zaboravimo pomenuti kako je desekularizacija sprovedena u RS-u ništa manje duboka i potpuna od one sprovedene u entitetu Federacija Bosne i Hercegovine- Hoću reći: oni koji su svakoj opštini, policijskoj stanici, školi i granapu odredili i proslavili krsnu slavu, posljednji su koji mogu braniti “sekularnu Bosnu i Hercegovinu”.

Da je kojim slučajem u hrišćanstvu zabranjen alkohol, danas u RS-u ni Šerlok Holms ne bi uspio pronaći bocu šljive. Tu bi, što bi rekao Vladika Rade, istraga rakijskih kazana bila odavno završena. Isus je, međutim, tvrdio kako grijeh ne ulazi na usta, nego iz usta izlazi.

Da li zato RTRS danas, kada gradske vlasti Sarajeva brane točenje alkohola na mjestu javnog okupljanja, to tumači kao trijumf šerijata? A kada to isto zabrane gradske vlasti Banje Luke – to se ima smatrati sprovođenjem sekularnog zakona?

Šta bi rekao Tito?

Kad smo se već tako temeljno desekularizovali, pomenimo i kako je Isus, pored ostalog, rekao: “A zašto vidiš trun u oku brata svog, a brvna u svom oku ne osjećaš?” Kad smo se već tako temeljno desekularizovali, pomenimo i to da je RS nastao masovnim kršenjem u pravoslavlju šeste, u katoličanstvu pete Božije zapovijesti, one koja glasi: “Ne ubij!”

Ta je ujedno i najkraća: dvije riječi, tri sloga, ne ostavlja mnogo prostora za slobodne interpretacije i kreativna tumačenja. Osim toga, to je kažnjivo i po dekalogu, i po šerijatu, a i po sekularnim zakonima. Uvijek i svuda.

Ali…

Što rekao stari “neprijatelj vjere” Maršal Tito: “Ne moramo se držati zakona k’o pijan plota…” Samim tim – ni Ustava. Naročito ne Ustava “šerijatske Bosne i Hercegovine”.

Je li tako, braćo i sestre?