Vinko Grgurev Plenkoviću

Trebali biste spriječiti eskapade onih kojima je za sve kriv “drug Tito”

Bi li moglo doći vrijeme razumnog suočavanja s prošlošću, naime, da se razluči ono što je bilo dobro i što je bilo loše, da se loše prevladava afirmacijom onoga što je bilo dobro? Gospodine Plenkoviću! Trebali biste spriječiti eskapade onih u Vašoj bližoj okolini kojima je, kako li žalosno zvuči, za sve kriv “drug Tito”. Ne mislim da bi Titu trebalo pristupiti pristrano, nego, kao svakom čovjeku, kritički. Kritika isključuje mržnju – i njezinu političku artikulaciju.

Premijer Republike Hrvatske Andrej Plenković predlaže da komisija eminentnih stručnjaka na kvalificiran način donese odluku o možebitnoj zabrani uporabe simbola “totalitarističkih režima”.

U govoru mnogih političara i publicista vriježi se jednadžba komunizma i fašizma.

Izjednačavaju se značenja crvene zvijezde i kukastog križa (s kukama udesno).

Dijaboliziranje partizana zasjenjuje ulogu ustaša i četnika.

Komunizam i fašizam su oprečni pojmovi i pretenciozno je staviti ih u istu liniju.

Komunizam je ono što je plejada građanskih mislitelja smatrala pod pojmom “društveni ugovor”.

Komunizam podrazumijeva slobodu i samosvijest svakoga čovjeka kao bitnih obilježja principijelno jednake komunikacije s drugima u zajedničkom rješavanju vlastitih problema.

Fašizam podrazumijeva čovjeka kao funkciju monolitne (nacionalne) zajednice u kojoj je, prije svega, etablirana neprijepornost klasnih odnosa.

Zbog disjunktivnosti komunizma i fašizma, antikomunizam daje ustupak fašizmu.

Crvena zvijezda je bila amblem Narodnooslobodilačkog pokreta.

Povijesna intencija NOP-a bila je oslobođenje od nacifašističkog zavojevača koji je pojedinim narodima nijekao pravo na državnost, pa i na fizički opstanak.

Federalizacija jugoslavenske države također je bila nakana NOP-a, svakako, ne bez ograničenja, jer je narod diversificiran, pa se postavlja pitanje o njegovu subjektu.

Pretežno privilegirani slojevi u pojedinim narodima i oni slojevi koji su nastojali poistovjetiti se s njima priklonili su se okupatoru očekujući da će njihovom zaštitom i potporom očuvati vlastite klasne pozicije ili dospjeti do njih. Na toj socijalno-političkoj podlozi i orijentaciji konstituirali su se s obzirom na nacionalnost ustaški i četnički pokret.

Po čemu bi njihova znamenja, pogotovo zbog stavljanja u službu nacističkog i fašističkog imperijalizma, bili jednaki znamenu Narodnooslobodilačkog pokreta?

U diskreditiranju crvene zvijezde neki se pozivaju na bezobzirnu retorzijsku osvetu i na to što je ona bila na čelu stanovitih grupa koje su u razaranju Vukovara i drugim zlima vukle delegitimirani trag JNA.

Može li se ta rušilačka kukavština izjednačiti s istinskim partizanskim oslobodilačkim borbama? Razlika je bitna, pa bi trebalo razlikovati bit (crvene zvijezde) i bitan otklon od nje.

Ako bi se mislilo da nema razlike, bi li po logičkoj konzistenciji sukladno crvenoj zvijezdi trebalo diskreditirati crveno-bijelo (bijelo-crveno) šahovsko polje s hrvatskoga grba i križ pod kojima su također počinjena mnoga zla?

NB 1 Ako bi u Hrvatskoj trebao nastupiti beogradski “Partizan”, koji crvenu zvijezdu ima u svojem amblemu, ili “Crvena zvezda” koja je, dapače, ima u svojem imenu, kako bi se trebala postaviti hrvatska vlast ako bi manifestacija s crvenom zvijezdom bila kažnjiva? Bi li se uopće trebalo igrati ili bi se igralo na neutralnom terenu? Gdje? U Poljskoj?

NB 2 Oni koji inzistiraju na zabrani uporabe komunističkih simbola, obično se pozivaju na iskustva iz Poljske, Mađarske i nekih baltičkih država. Par exellence komunistički simbol je njemačka filozofkinja židovskog podrijetla rođena u Poljskoj Rosa Luxemburg koja je anticipirala Katyn po tome što je nazrela degeneraciju socijalističke revolucije u etabliranju države (vladajuće elite) kao subjekta i Auschwitz po tome što je, zbog čega je izvršen atentat na nju i zbog čega je atentatora petnaestak godina poslije nagradila Hitlerova vlast, uočila pogubnost slanja njemačkog proletarijata u rat protiv proletarijata drugih nacija radi zadovoljavanja imperijalističkog interesa njemačke buržoazije.

Koje se vrijednosti pretpostavljaju zabranom komunističkih simbola?!

Nikada ne govorim ružno o Anti Paveliću niti govorim ružno o Draži Mihailoviću.

Oni su historijske činjenice kojima treba pristupati s historiografskom akribijom kakvu zahtijeva ozbiljna publicistika.

Zato, molim lijepo, naprezanje s pjenom u ustima kako je Tito “masovni ubojica” i “zlikovac” nije “svjedočenje” o domašaju pojedine povijesne ličnosti, nego ustupak na kojem može biti zahvalan svaki onaj koji Hrvatima imputira “genocidnost”.

Da ne bi dolazilo do takvih blasfemija, do kojih dolazi po logičkim zakonitostima, neki bi se bajni Hrvati trebali pogledati u ogledalo, ako bi uopće vidjeli sebe, ili bi se razumniji pojedinci trebali intenzivnije angažirati da se o bilo kojoj historijskoj (povijesnoj) ličnosti raspravlja bez mržnje i naklonosti.

Tako bi trebalo i onda kada je riječ o pojedinim događajima za koje nije bitno to što je o njima rekao stanoviti politički veleuvaženik ili je o njemu, makar aklamacijom, donesena (politopragmatična) deklaracija. Bitno je što on, kao činjenica, jest u historijskom kontekstu.

Onaj koji je neutralan, gledajući s distancije priupitao bi se kako to da je (nekadašnji) Dan republike zlog karaktera za hrvatski narod ako su onajput na zasjedanju jugoslavenskih antifašističkih vijeća čelnu ulogu imala dvojica Hrvata – Ivan Ribar i Josip Broz Tito – i ako je tom prilikom Hrvatska potvrđena kao republika/država u jugoslavenskoj saveznoj državi. Značenje toga događaja u Jajcu otkriva se u relaciji s istodnevnim zaključcima susreta – u Teheranu – najjačih svjetskih antifašističkih saveznika.

Profesor političke ekonomije i političar Šime Đodan govorio je kako se očekuje da hrvatski novčanik bude u hrvatskom džepu. Ništa od toga, pa je, štoviše, hrvatski represivni aparat u funkciji financijskog kapitala nad kojim Hrvatska nema gotovo nikakvu suverenost.

Prema Marxovu mišljenju država može biti načelno slobodna, ali ne nužno i njezin državljanin, koji, štoviše, u njoj, može biti, kao objekt vladajuće klase, podčinjen. Nije li hrvatska nominalna državna suverenost prividna, jer je Hrvatska, bez sumnje, u mnogo čemu bitno ovisna o zahtjevima međunarodnih središta ekonomske i političke moći?

Izolacija nije rješenje, štoviše, nije ni moguća, nego to da se razviju potencijali po kojima bi se moglo izboriti mjesto dostojnog subjekta u svjetskom mozaiku naroda.

Rasprave o komunizmu i fašizmu, crvenoj zvijezdi i kukastom križu, partizanima i ustašama, odnosno četnicima, ne moraju potvrđivati teoriju distrakcije, naime, da se o tome raspravlja onda kada nema ili neće da se ima prihvatljivih rješenja za krucijalne životne probleme. I to su teme vrijedne permanentne pažnje, pa je pitanje kako se čemu pristupa i što se hoće time postignuti. Bitno je na kakvim se temeljima i kako raspravlja.

Vodice, Bjelovar, početkom siječnja 2017. 

Poštovani gospodine predsjedniče Vlade Republike Hrvatske Andreje Plenkoviću! 

Obrušavanje publicista Tihomira Dujmovića na uglednog književnika i leksikografa Velimira Viskovića, koji se, kako se ističe, povoljno izrazio o nekadašnjem Danu republike poticaj je da se nekim činjenicama i problemima novije hrvatske povijesti pristupi racionalno radi iznošenja na čistac značenja i dosega pojedinih događaja.

Da Visković bude izvrgnut kamenovanju ponovljeno je pokazivanjem njegove fotografije u uniformi Titova gardista nekidan u “Bujici”. U toj je emisiji nastupio Slaven Letica koji je sutradan u vezi s “totalitarnim simbolima” ponovio u “Večernjem listu” kako bi štovatelji Tita napokon trebali prihvatiti to da je Tito “masovni ubojica” i “zlikovac”.

Da se ne bi promaknulo u političko načelo trebalo bi prigušiti iskazivanje mržnje prema bilo kojoj osobi premda ono govori, prije svega, o autorovoj kulturi. Bila bi to usluga i samim mrziteljima da se oplemene i da o drugima govore prema zahtjevima eminentnog izražavanja.

Zbog toga – gospodine Plenkoviću – ne biste smjeli po tome što ste formalno na višem stupnju i po državnoj funkciji i po funkciji u Hrvatskoj demokratskoj zajednici pustiti svojem imenjaku na čelu zagrebačke organizacije HDZ-a da se politički producira u krugovima krajnje desnice raspredanjem u Gradskoj skupštini o možebitnom uklanjanju imena “najljepšeg trga u Zagrebu” po maršalu Josipu Brozu Titu.

Iz antičkog doba vrijedi pravilo da se sudi sine ira et studio (bez mržnje i naklonosti).

Uostalom, historijska znanost se ne temelji na “impresionističkim” naklapanjima, nego na logičnom odnosu među činjenicama, na njihovu nastanku, na njihovoj sveukupnoj analizi, otkrivanjem po čemu jesu i kakav potencijal nose u sebi.

Optužuje se komuniste za protuhrvatstvo zbog uklanjanja spomenika 1947. godine u Zagrebu banu Josipu Jelačiću i zbog preimenovanja trga nazvanog po njemu. Međutim, nijedan današnji hrvatski domoljub ne bi htio iznijeti na vidjelo da su prema tom “habsburškom eksponentu” i prema “zaštitniku mađarskih interesa” Nikoli Šubiću Zrinskom bili suspektni čelnici ideologije i pokreta za ozbiljavanje prava hrvatskoga naroda na nacionalno emancipiranje i državno konstituiranje: Ante Starčević i Eugen Kvaternik. Kako se postaviti prema takvom prijeporu, kakvih je mnogo, u hrvatskoj povijesti, ali ne samo u njoj?

Koja je osnova da središnji zagrebački trg bude nazvan po “austrijskom oficiru” banu Jelačiću? Ali, po čemu se, u njihovoj usporedbi, to pravo osporava glavnom čovjeku Narodnooslobodilačkog pokreta – maršalu Titu? Tko onda ima ako Tito nema nikakvih zasluga za opstojnost Hrvatske u najkritičnijim trenucima novijega doba?

Situacija u Drugom svjetskom ratu platforma je i današnje europske politike.

Za opstanak Hrvata i Hrvatske najznačajniji su zadnji dani studenoga 1943. godine!

To je bilo doba uzmicanja nacističke sile, štoviše, nakon pada fašističke vlasti u Italiji.

Čelnici najvećih antifašističkih saveznika Churchill, Staljin i Roosevelt donijeli su na konferenciji u Teheranu sud: Sve što je nastalo pod nacifašističkim patronatom, briše se.

Nezavisna Država Hrvatska (NDH) je nastala pod nacifašističkim patronatom.

Zaključni sud tog logičkog modusa jest: Nezavisna Država Hrvatska (NDH) se briše.

Na toj političkoj platformi NDH gubi svaku mogućnost političke legalnosti.

Ali, Pavelićeva politika je dala ustupak da se Hrvatskoj ospori i legitimnost.

Naime, ako je NDH nastala pod patronatom nacifašističkih sila, a jest, poglavito Njemačke, po čemu su Hrvati mogli očekivati zaštitu vlastite opstojnosti i ostvarivanje svoje državnosti od onih koji su to osporili Česima?

Pretenzije srednjovjekovnih njemačkih knezova i biskupa u devetom stoljeću na Češku (Moravsku) – zbog kojih su Česi (Moravci) pozvali Bizantince, braću iz Soluna, Konstantina (Ćirila) i Metodija da pripomognu zaštitu slavenskog duha – bile su presedan Münchenskog ugovora 1938. godine kojim su “zapadne demokracije” dale Hitleru “pravo” da prisvoji Češku i da potare njezin nacionalni identitet!

Ako bi se Hrvatima doista priznalo ono što se niječe Česima, onda, ne samo što bi taj privilegij bio sumnjiv, nego ne bi bio moralan, kao što je bilo nemoralno priključiti se sili koja je ozakonila i provodila holokaust osudom pojedinih naroda na potpuno istrebljenje.

Što su nacisti mislili, jamačno, i o Hrvatima, dokazuje to što je Hitlerov ministar Heinrich Himmler izjavio 1941. godine da je njima (nacistima) cilj potpiriti sukobe ne samo među jugoslavenskim narodima, nego i u njima samima, jer je to najučinkovitiji način da se ovlada njima. Nema legitimne (ni legalne) politike bez moralne osnove.

Ukidanjem svih ugovora nacifašističkog imprimatura vraća se situacija kakva je bila uoči Drugoga svjetskog rata. Dakle, obnavlja se Kraljevina Jugoslavija.

Da nije poništena njezina legalnost svjedoči saveznički zahtjev da s kraljevskom vladom u Londonu pregovara o modalitetima obnovljene jugoslavenske države Titova vlast uspostavljena u Jajcu onoga dana kada su “gospodari svijeta” Pavelićevoj Hrvatskoj imanentno dokazali kako ne može imati nikakve mogućnosti da bude legalna.

Hrvatska je po sudu Konferencije u Teheranu bila u povijesno-političkom vakuumu.

Gdje bi bili Hrvati i bi li moglo biti Hrvatske da Tito nije pokrenuo borbu protiv zavojevača te da AVNOJ (uz potvrdu nacionalnih antifašističkih vijeća) nije proklamirao pravo naroda na samoodređenje i njegovu državnost (u jugoslavenskom savezu)?

Zbog čega bi povijesni događaj – u kojem su, štoviše, dvojica Hrvata (Ivan Ribar i Josip Broz Tito) bili predvodnici – a na osnovi kojeg se njegov datum obilježavao kao Dan republike bio Dujmoviću predmet najcrnje persiflaže i motiv napada na Viskovića ako je taj dan nedvojbeno značajan u potvrdi hrvatske državnosti i uspostavljanju Hrvatske?

Čak je Ante Pavelić u argentinskom izbjeglištvu pedesetih godina izjavio da Tito ima zasluga za hrvatsku državnu opstojnost, doduše, u jugoslavenskoj državnoj zajednici – a danas bulumenta “domoljuba” do besvijesti ponavlja, kao mantru, ekshibiciju nekog nazovipovjesničara kako je Tito među deset najvećih svjetskih ubojica i da ni zbog toga ne zaslužuje svoju topografsku počast u Zagrebu!

Kakve logike ima u tome što oni koji se busaju u prsa svojim hrvatskim patriotizmom zdušno prihvaćaju to što je u tom nizu čovjek iz vlastita naroda, dapače, jedini svjetski priznat i poznat državnik hrvatske nacionalnosti, a čija je slika, kao jednog od najistaknutijih boraca protiv nacifašizma, na počasnom mjestu u Auschwitzu?

Mao Zedong je na prvom mjestu te makabrične liste jer mu se može pripisati čitav kineski mortalitet. Ali, ako je Tito, koji, kao Hrvat, pripada narodu veličine četvrti kojeg kineskog megalopolisa, ubio od pola milijuna do više od milijun ljudi, a činjenica je da jedan čovjek ne može sve to sam učiniti, onda koja je konzekvencija po minijaturni hrvatski narod?

Nesumnjivo ona koju su na žalost srpskog naroda izveli njegovi nacionalistički korifeji usredotočivanjem na ono najgore u hrvatskoj povijesti – da su Hrvati “genocidan narod”. Budući da su Srbi i Hrvati nacionalno uspostavljeni na istom – južnoslavenskom – supstratu, onda ono što vrijedi za Hrvate, po principima dijalektike, vrijedi i za Srbe.

Bila bi to obična ironija da nisu devedesetih godina ostali krvavi tragovi.

Nije ni svaki ustaša ni svaki četnik bio zločinac samo zbog pripadanja ustaštvu odnosno četništvu. Restauracija hrvatske države, odnosno obrana srpstva i pravoslavlja, bio je mnogima motiv pristupa tim pokretima. Nije ni svaki partizan heroj. I on je proizišao iz istog korijena kao njegov, ponegdje u doslovnom smislu riječi, brat, ili susjed, ustaša ili četnik.

Partizanski pokret je bio raznorodan, po svim linijama, nacionalnima, socijalnima, kulturno-povijesnima,… pa je pitanje je li mogla njegova politika biti konzistentna te biti lišena svakakvih iskušenja, osvete i retorzije.

Zbog vazalskog oslanjanja na Osovinu i stavljanja u funkciju njezina imperijalizma koji je pojedinim narodima osporavao pravo na fizički opstanak i zbog toga provodio genocid – ustaštvo i četništvo – i zbog svojeg nacionalnog fundamentalizma po kojem je vlastiti narod sveden na masu, a drugi narodi dovedeni do diskriminacije s tendencijom njihova potpunog podčinjavanja – pokazali su svoju historijsku retrogradnost.

Nije li indikativno to što je na jednoj proslavi Dana antifašističke borbe izjavio general Janko Bobetko da bi bilo deset Bleiburga da nije bilo Titova Narodnooslobodilačkog pokreta?

Zbog mnogih raznosmjernosti, ipak, ne bi se moglo reći da je NOP bio povijesna perspektiva sam po sebi, jer bi ga ta “metafizika” lišila kritike, nego da je promaknuo elemente povijesne perspektive.

Nije li se Tito u kritičnom historijskom trenutku, okretanjem jugoslavenskih naroda, jamačno, i hrvatskoga, u vrijeme okupacije i bratoubilačkih sukoba, na stranu antifašizma, u intenciji klasnog i nacionalnog oslobođenja, pokazao kao povijesna ličnost par exellence?

Tvrdnja da se Tito borio za Jugoslaviju, a ne za Hrvatsku ili, stoga, protiv nje, rječito svjedoči o pretencioznosti nečijeg tobožnjeg logičkog neznanja, jer – sve što vrijedi za cjelinu, vrijedi i za svaki dio. Uostalom, najznačajnije točke pri kraju Drugoga svjetskog rata za opstojnost Hrvatske bile su Beograd i Trst.

Nakon Drvarske bitke strateški cilj Narodnooslobodilačkog pokreta bio je doprijeti do Beograda da bi se svojim ustoličenjem preduhitrila restauracija vlasti temeljena na srpskom nacionalizmu kojem je, štoviše, srpski narod bio objekt eksploatacije.

Cilj je Narodnooslobodilačkog pokreta također bio da se ne etablira sovjetska vlast. Zato je za obranu jugoslavenskog sjeveroistoka bio dozvoljen ulaz samo nekih kontingenata sovjetske vojske. Slično je bilo na zapadu da se dolaskom partizanske vojske u Trst prije zapadnih saveznika Istra i Slovensko primorje priključe Jugoslaviji (Hrvatskoj i Sloveniji).

Gledajući s distancije sudbine pojedinaca i njihovih obitelji, ustaša, četnika, bjelogardijaca, balista,… valja se postaviti onako kako se to činilo u starim grčkim tragedijama: da su i oni, u posljednjoj liniji, žrtve historijskog usuda.

Takvo bi žaljenje trebalo pokazivati i prema mnogo brojnijim partizanima.

Kosti mnogih od njih, nepokupljene, zametene su, u nigdini.

Svakome je njegov roditelj najdraži, ma gdje bio, međutim, pogubno je to ako se emocije iz sfere privatnosti promaknu u politički princip.

Tolstoj je u Ratu i miru raspravljao o prijepornosti između toga koliko je ličnost, kao što je Kutuzov, posljedak historijskih okolnosti i koliko su one u dosegu njegove slobodne volje.

Nije politika vektor, u kojem bi Tito bio ishodiše, pa da sve ovisi o njemu, koji je, ipak, čovjek kao svaki drugi, nego bi se prije moglo reći da je Tito bio u središtu kruga okrenut svakome, a među njima su bili nerijetki i protiv njega (s nožem iza leđa).

Iskazivanjem domašaja ratnih amnestija i konzistencije stajališta u govorima i člancima trebalo bi nastojati na otkrivanju Titove specifičnosti između Titova kreiranja povijesnih okolnosti i zarobljenosti njihovom heteronomijom.

Kakva je iskrenost mnogih hrvatskih “domoljuba” prema nekadašnjem partizanskom komesaru i jugoslavenskom generalu Franji Tuđmanu kojeg časte imenovanjem zagrebačke zračne luke po njemu i poprsjima u svakom gradiću, na čijim se mirogojskim grobom kontemplira onako kao u “Kući cvijeća”, te kojem tepaju kako je “prvi hrvatski predsjednik” (one državne tvorevine koju je Tito legitimirao i legalizirao na zasjedanjima antifašističkih vijeća) dok se zagovornici “slobode i demokracije” jadaju što Tito nije doživio devedesete da, kao stogodišnjak, dočeka ono što je dočekao Nicolae Ceauşescu ili koje desetljeće kasnije Saddām Husayn, odnosno Mu’ammar al-Qaddhāfī?

Ono što vrijedi za Tita, vrijedi i za Tuđmana, jer su bili na istoj liniji, dapače, Tito je bio u sferi političke “apstrakcije” zauzet potkraj rata pretežno konstituiranjem nove države dok je Tuđman bio idejno-politički operativac u sferi “konkretnoga”.

Antifašistička borba je bila svjetska, pa je samo u užem i širem opsegu njegova sklopa bila moguća borba za slobodu i afirmaciju pojedinih naroda i država. Zaključci AVNOJ-a u Jajcu 29. i 30. studenoga 1943. godine bitni su za uspostavljanje moderne Hrvatske.

Kakva je politička idila bila moguća nakon rata u kojem su u borbi protiv okupatora i u bratoubilačkim sukobima nestajale čitave obitelji? Obnova i razvoj svih oblika modernog industrijskog društva kretao se strminama sveopće opustošenosti, siromašnih stanovnika, mnogih elementarno nepismenih, ispunjenih ratnim traumama.

Nije li nužnost historijskog nasljeđa i postojećih okolnosti često jača od bilo čije volje? S mnogo čime se ne može biti zadovoljan, u preobražaju društva, u učinjenim pravdama i nepravdama, u potiskivanju napetosti, nacionalnih i socijalnih, u vrijeme “ratova nakon velikog rata”, u klinču vojno-političkih blokova, u traženju vlastite ravnoteže među njima. Refleksija tog iskušenja, u svijesti i podsvijesti svakoga čovjeka, historijska je konstanta.

Društvena dinamika u mnogo čemu je nezavisna od bilo koje “etikete”. Neka od njih, kao “totalitarizam”,  teorijska je konstrukcija primjenjiva i na zemlje “zapadne demokracije”. Nakon pobjede nad fašizmom nastavile su braniti svoju kolonijalističku prisutnost diljem svijeta i potom, nakon “klasičnog” kolonijalizma, tražiti učinkovite načine gospodarenja nad onima koji su na svjetskoj margini. Njih se više ne drži u ovisnosti o sebi slanjem vojnika i državnih službenika, nego permanentnim reprogramiranjem dugova, vlasničkim udjelima na “slobodnom tržištu”, zametanjem građansko-regionalnih ratova,…

Totalitarizam pod plaštom demokracije ima u modernoj tehnologiji, unatoč njezinim mogućnostima za boljitak čovječanstva, pogodnosti za svoj opstanak. Uostalom, u Anatomiji ljudske destruktivnostidokazao je Erich Fromm da je destrukcija bliža narodima “visoke civilizacije” nego “primitivnima”. Kolonijalizam, konkvistadorstvo, fašizam, nacizam, holokaust, staljinizam,… sve su to “europske vrijednosti”.

Prije četvrt stoljeća zavladala je euforija kako će biti riješeni svi problemi i kako ćemo se vinuti u rajske vrtove “slobode i demokracije”. Ta je iluzija splasnula, pa danas možemo biti načistu da će idućih desetljeća Hrvatska biti zemlja europske “margine” kao second hand shop amortizirane robe bogatih i poligon djelatnosti najnižega kvalifikacijskog stupnja.

Proskribirani klasni odnosi produbljivat će se u domaćim i međunarodnim razmjerima, a naša političko-ekonomska elita bit će, kako već jest, makar nastojanja bila najplemenitija, silom prilika i neprilika, u napetosti između služničkog odnosa prema svjetskim moćnicima i nastojanja da se svim silama odupre tom stanju (slučaj švicarskoga franka). Preživljavanje na razini jednostavne reprodukcije u zaostalom životnom standardu poticat će i dalje egzodus, prije svega, visokokvalificirane radne snage.

Sve u svemu, očekuju Vas velika iskušenja, među kojima se mnoga ne mogu prevladati ni uz najbolju volju, ali, vjerujem da biste mogli koliko-toliko ublažiti nepovoljne posljedice koje su neminovne u ovakvom svjetskom političko-ekonomskom vrtlogu.

Gospodine Plenkoviću, imajte na umu dvojbu današnjega svijeta i hrvatskoga društva u njemu: ili se vrtjeti u začaranom krugu njegovih proturječnosti i privida ili smisliti primjerene načine njihova nadilaženja!

Narodnooslobodilačka borba i Domovinski rat. Zbog čega bi bio prihvatljiv, odnosno neprihvatljiv zahtjev da se uz ustaški pokret ozlozvuči i Narodnooslobodilačka borba koja je tobože, na svoj način, nanijela nesreću Hrvatima i Hrvatskoj te da se Domovinski rat postavi kao plauzibilna povijesna legitimacija hrvatskoga naroda?

Kakva bi bila povijest hrvatskoga naroda u vrijeme Drugog svjetskog rata?

Nije li Narodnooslobodilačka borba bila element međunarodne antifašističke koalicije u kojoj se legitimira nečija upravljenost prema njezinu svjetskom povijesnom cilju?

Nije li spram nje Domovinski rat bio rat lokalnog karaktera koji danas u svjetskim razmjerima intrigira samo političke geodete europskog jugoistoka?

Nisu ni on, ni NOB bez svoje sjene. Ima li rata bez naličja? Nije li nelogično naličje prikazivati kao nečiju fizionomiju?

Tito i Tuđman. Po čemu bi Tito, dapače, kao ličnost svjetskog značenja, bio zloglasna ličnost naspram slavljenog Tuđmana koji je bio u istoj liniji kao i Tito? Kakva je moguća afirmacija hrvatskog antifašizma ozloglašavanjem njezina čelnog čovjeka? Koji su, uostalom, hrvatski antifašisti?

Nisu li neumjesna klevetnička podmetanja da je vojska koja je rušila Vukovar i ubijala u Srebrenici Titova? Nisu li se Vukovar, Srebrenica, Mostar,… dogodili desetak godina nakon Titove smrti kada su se protiv njega s glogovim kolcem urotili mnogi bilo koje nacionalnosti? Kako protumačiti neprijepornu činjenicu da, što se tiče Tita, hrvatski i srpski nacionalisti nalaze zajednički jezik?

Hrvatstvo, srpstvo,…, jugoslavenstvo. Po kojoj se osnovi dijabolizira jugoslavenstvo ako je ono – u rasponu od čovjeka kao subjekta do svijeta – najbliži rodni pojam nacionalnoga konstituiranja? Nisu li hrvatstvo, srpstvo, jugoslavenstvo formalno jednake kategorije? Ako jesu, koji je onda uzrok nacionalne diskriminacije i njezina završetka, štoviše, u zatiranju drugih naroda? Ako nisu, po čemu ne bi bili?

Velikosrpski nacionalni fundamentalizam nije nastao iz duha srpskog naroda, koji je bio najbrojniji i najrasprostranjeniji u Jugoslaviji, nego iz interesa nacionalne birokracije da se etablira – vlasnički i na vlasti. Njezin narod, srpski, kao masa, bio je instrument ekspanzije.

To je refleksija političkog prijeloma na razmeđu osamdesetih/devedesetih godina. Riječ je o placetu za ekspanziju “zapadnog” kapitala na područje njegova manjka, u zemlje srednje i istočne Europe. Nacionalne birokracije su ostale ono što su bile – transmisija – kapitala.

Ali, kako se ponijela hrvatska vlast – podržavljenjem društvene imovine (pa nije li to prijelaz iz mogućnosti socijalizma u staljinizam?) i njezinim otuđivanjem i podvrgavanjem sebe (umjesto omogućavanja zajedničkih poslova na načelu ravnopravne razmjene) – stranom kapitalu – pri čemu je nacionalna suverenost postala prividna?

Sintagmom “totalitarni karakter komunističkog režima” anestezira se mogućnost nasljedovanja povijesnih vrijednosti i oslabljuje njihova snaga u prevladavanju relikata prošlosti. Vladajuća malograđanska klasa (posrednička jer nema proizvodnje) u paničnom nastojanju da sačuva vlastite povlastice zamračuje prošlost da se ne bi vidjela razlika između njezinih pozitivnih vrijednosti i postojeće reprodukcije njezinih najgorih preživjelosti. To je glavni motiv napada na “komunističku prošlost” i na intelektualce lijeve upravljenosti.

Demokracija i samoupravljanje. Legendarna Rosa Luxemburg je istaknula kako nema socijalizma bez demokracije ni demokracije bez socijalizma. Demokracija podrazumijeva da je sloboda čovjekovo bitno obilježje. Lišenjem odgovornosti, sloboda se pokazuje kao privid. Riječ je pritom o samovolji (pretenziji da egoizam bude načelo). Demokracija je formalna pretpostavka socijalizma (samoupravljanja) u kojem se ostvaruju bitna obilježja demokracije. Dakle, samoupravljanje je konzekvencija demokracije.

Diskreditiranjem samoupravljanja odnosno radničke demokracije i dovođenjem do apoteoze demokracije same po sebi žestoko se suzbija dolaženje do punoga izražaja onoga što je u biti demokracije? Može li biti riječi o istinskoj demokraciji ako se elita – vlasnička i na vlasti – postavila nasuprot narodu svedenoga na pukog najamnika goreg nego u feudalno doba kada je kmetovima bila zajamčena osnovna životna egzistencija?

Država i društvo. Ne bi li Spinozina koncepcija države trebala biti memento hrvatske politike, naime, jamči li hrvatska država slobodu i sigurnost svakoga građanina? Kakva je suverenost moguća u povlaštenim uvjetima elite – vlasničke i na vlasti – zbog čega bi bila aktualna Marxova tvrdnja da država može biti (prividno) slobodna, ali da građani u njoj, u njezinoj funkciji, mogu biti podčinjeni?

Nesvrstanost i NATO. Kao ni samoupravljanje, nije ni nesvrstanost “jugoslavenska izmišljotina” budući da je promaknuta između dvaju svjetskih ratova u nastojanjima antikolonijalističkih pokreta. Tito je bio jedan od promotora njezina načela da “biti dobar sa svakim i ni s kim loš” bude postulat u razrješavanju neuralgičnih svjetskih problema. Ta politika mogla je biti, nasuprot postojećoj kapitalističkoj, spiritus movens alternativne globalizacije. Zašto Hrvatska nije neutralna kao što su Austrija, Finska, Irska, Švedska, Švicarska – nego naviješta rat Rusiji umjesto da bude koncilijantna s njome i promiče mir s Ukrajinom pozivajući se na njihovu simbiotičku prošlost i povoljniju zajedničku budućnost.

Komunizam i fašizam. Izjednačavanje tih inače oprečnih pojmova kao “dvaju totalitarizama” valja razotkriti kao tendenciju da se umrtvi svaka opozicija postojećim klasnim suprotnostima i u međunarodnim odnosima između zemalja centra i njihove margine. Komunizam – kojeg je korijen u iskonskom kršćanstvu – jest samo Marxova i Engelsova preformulacija onoga što je plejada građanskih mislitelja poimala kao društveni ugovor slobodnih pojedinaca u zajedničkoj izgradnji svijeta. Protivno komunizmu, fašizam, osobito u nacionalnoj homogenizaciji, prekriva i čini “prirodnim” suprotnost elite na vlasti i mase koju se nerijetko šalje da se “promovira” u imperijalističkim ratovima.

U članku “Sve sile stare Europe sjedinile su se u svetu hajku” (Novi list, 18. veljače 2006.) razotkrili su Milan Kangrga i Saša Blagus pretencioznost – u “Rezoluciji 1481 Parlamentarne Skupštine Vijeća Europe” (2006.) – europske antikomunističke desnice da suspregne mogućnost opozicije povlaštenim centrima političko-ekonomske moći.

Kako je Kangrga mjerodavniji u poznavanju društveno-političke teorije od amatera koji su u provincijalnom nadahnuću napisali i potpisali u Saboru Republike Hrvatske “Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj od 1945. do 1990. godine” – onda, po čemu bi te paskvile trebale imati politički značaj?

Bi li moglo doći vrijeme razumnog suočavanja s prošlošću, naime, da se razluči ono što je bilo dobro i što je bilo loše, da se loše prevladava afirmacijom onoga što je bilo dobro?

Gospodine Plenkoviću! Trebali biste spriječiti eskapade onih u Vašoj bližoj okolini kojima je, kako li žalosno zvuči, za sve kriv “drug Tito”.

Ne mislim da bi Titu trebalo pristupiti pristrano, nego, kao svakom čovjeku, kritički.

Kritika isključuje mržnju – i njezinu političku artikulaciju.

Uz srdačan pozdrav!

Bjelovar, mjeseca prosinca 2016., Vinko Grgurev

 RadioGornjigrad

Tito nije čučao pored ograde

 

Foto: Karl H. Schumacher, White House photo [Public domain], via Wikimedia Commons, Titoville

DOK KOLINDA sramoti sebe i Hrvatsku u SAD-u, sastajući se s nižerangiranim političarima, a da se Bijeloj kući nije približila dalje od njene ograde – s vanjske strane – prigodan je trenutak da se prisjetimo kako nismo uvijek bili zadnja rupa na diplomatskoj svirali.

Podsjetimo, predsjednica Grabar-Kitarović još se uvijek nalazi na službenom posjetu SAD-u koji je počeo 1. siječnja, a o kojem gotovo pet dana javnost nije mogla saznati ništa – ni s kim se nalazi, ni gdje, ni kakve protokolarne obveze ima.

Potpuni diplomatski debakl

Prva konkretna informacije nije došla iz Ureda predsjednice, već s Facebook stranice američkog senatora i prošlogodišnjeg predsjedničkog kandidata Marca Rubia, političara koji po diplomatskim konvencijama teško da je prikladan izbor sa susret s državnim poglavarom kao što je predsjednica RH.

Nakon što smo na taj način saznali da je Rubio primio predsjednicu na razgovor, Kolinda je dala i intervju za HRT – ispred ograde Bijele kuće. Tom je prilikom odbila iznijeti imena drugih političara s kojima se sastala, uz obrazloženje da će neki od njih to također objaviti na društvenim mrežama, dok neki uopće ne žele da američka i hrvatska javnost zna za njihov susret.

Usporedimo li ovaj potpuni diplomatski debakl s međunarodnim susretima nekih drugih državnih poglavara s ovih prostora, kontrast je bolno očit – i indikativan za nesrazmjer u njihovom međunarodnom ugledu.

Naime, Josip Broz Tito, predsjednik nekadašnje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, a čiji je sastavni dio bila i Socijalistička Republika Hrvatska, u svakom je slučaju kontroverzna povijesna i politička ličnost. Analiza njegovog lika i djela nije tema ovog teksta, ali usporedba s predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović više je nego umjesna.

Za početak, zato što je baš Kolinda na početku svog mandata teatralno dala ukloniti njegovu bistu s Pantovčaka, uz komentar “Tito je bio diktator”. Tito je to možda bio, ali da je bio i relevantna ličnost na međunarodnoj sceni, najzornije pokazuju njegovi posjeti SAD-u.

Tito se, naime, susreo ne s jednim, nego s tri američka predsjednika pri posjetu SAD-u: s Johnom Fitzgeraldom Kennedyem 1963., s Richardom Nixonom 1971. i s Jimmyem Carterom 1978.

Tito se prvo susreo s Kennedyem pri posjetu SAD-u 1963., prilikom kojeg je i sudjelovao na 13. zasjedanju Glavne skupštine UN-a. Kennedy mu je tom prilikom čestitao na “izvanrednoj karijeri u ratu i miru, unatoč neslaganju u pogledima između naših vlada”.

Nixonu je Tito došao u uzvratni posjet 1971., nakon što je ovaj posjetio Jugoslaviju godinu dana ranije. Nixon ga je tada, u jeku Hladnog rata, u svom govoru dobrodošlice pozdravio “ne samo kao lidera zemlje s kojom SAD imaju prijateljske odnose, već i kao svjetskog državnika prvog  ranga.”

Sedam godina kasnije, Tito je opet posjetio Washington, gdje ga je dočekao Jimmy Carter. U dočeku koji je čak i američka televizija opisala riječima “uz neobičnu pompu i ceremonijal”, Carter jeporučio Titu da je američki narod “počašćen prisutnošću velikog svjetskog lidera” te “prijatelja i suradnika premijera Churchilla, predsjednika Roosevelta i generala De Gaullea.”

Kolinda bi mogla nešto naučiti o vođenju međunarodne politike

Kao što se iz priloženog vidi, Tito je u Washingtonu dospio puno dalje od ograde Bijele kuće i ureda marginalnih i ekstremistički nastrojenih političara. Američke predsjednike sasvim sigurno nije bilo sram objavljivati vijesti o njihovom susretu.

A Tito sigurno nije pri tim susretima lupao gluposti o tome da Jugoslavija kreira američku vanjsku politiku. On je ipak znao nešto o tome kako se politika na međunarodnom planu vodi.

Nikolaidis/ Stranputica istorijski ispravnog puta

Sarajevo je za Banju Luku početnik u šerijatu: U RS ni Sherlock Holmes ne bi uspio naći bocu šljive da je…

Kada bi u Sarajevu doista zavladao šerijat, niko se tome, čak ni politbiro Islamske države Irak i Levant, ne bi obradovao više od predsjednika RS-a Milorada Dodika 

Piše: Andrej Nikolaidis, Al Jazeera Balkans
Veliku je pažnju medija u bh. entitetu Republika Srpska izazvala informacija da je na novogodišnjem koncertu Dine Merlina u Sarajevu bilo zabranjeno točenje alkohola. Tako je Radio-televizija RS-a sastavila šaljivi prilog u kojem gledaoce obavještava da su “gradske vlasti u gradu na Miljacki ove godine uvele prohibiciju. I to ne po ugledu na američku iz tridesetih godina prošlog vijeka, već na modernu bliskoistočnu, šerijatsku.” RTRS konstatuje kako se sve to dešava u “sekularnoj Bosni i Hercegovini”.

Kada bi u Sarajevu doista zavladao šerijat, niko se tome, čak ni politbiro Islamske države Irak i Levant, ne bi obradovao više od predsjednika RS-a Milorada Dodika. Evo, rekao bi tada Mile pred zgradom Vlade u Banjoj Lluci, ili u studiju nekog novinara-poltrona, je li vam sada jasno protiv čega smo se mi u Bosni borili, je li vam sada jasno zašto smo morali stvoriti RS – jer bismo, da nismo, sada i mi bili prisiljeni živjeti po šerijatu.

Da, bila je na tom istorijski ispravnom putu i pokoja stranputica, no sada je jasno da su takozvani zločini koji su počinjeni prilikom stvaranja RS-a opošljeni u nužnoj samoodbrani, u žaru borbe, što bi rekli sportski komentatori. Kako mislite u samoodbrani od čega? Očito – od šerijata.

Pilo se ‘na crno’

Tako bi nekako govorio Mile u trenutku svog simboličkog (i svakog drugog) trijumfa, i ne trudeći se da skrije ponos što stoji na ramenima giganata – onih koji su, mnogo prije ostatka Evrope, čak i prije Marin Le Pen i Viktora Orbana, razumjeli šta zaista žele muslimani. I zbog toga – srami se Evropo! – završili u haškom kazamatu.

Sad… Točenje alkohola za Novu godinu doista je bilo zabranjeno. Ali, ne u gradu, nego na Trgu Bosne i Hercegovine, gdje je organizovan koncert i doček. A bilo je zabranjeno ne zato što ga brani sharia, nego zato što ga brani Zakon o javnom okupljanju Kantona Sarajevo. Ne samo da se te noći u Sarajevu pilo – po kafanama, parkovima, ulicama i drugim trgovima – nego se, kako mi kažu ozbiljni sarajevski autoriteti za alkohol koje sam konsultovao, pilo i tamo gdje je bilo zabranjeno: na Trgu Bosne i Hercegovine. Poduzetnički duh u Bošnjaka je opet došao do izražaja – točilo se “na crno”.

Kad ono, ispostavilo se, kako je javio internet, “gradonačelnik Banje Luke Igor Radojičić donio je Odluku o privremenoj zabrani rada poslovnih prostora, ugostiteljskih objekata i točenja alkoholnih pića na području grada Banje Luke 9. januara, u vremenu od 00:00 do 24:00 časa”. Lako ćemo mi za Sarajevo – ispostavilo se da je šerijat uspostavljen i u RS-u.

Nešto u ništa

U svim ovdašnjim državama-pobačajima demokratizacija i takozvana tranzicija značile su, u praksi, desekularizaciju, deindustrijalizaciju i dekriminalizaciju krađe. Desekularizacija je predstavljena kao ispravljanje nepravdi iz vremena kada su komunisti građanima “branili da idu u crkvu i džamiju”. Deindustrijalizacija, proces u kojem su uništene tvornice i privreda, predstavljen je kao privatizacija. Tranzicija je, danas bi i posljednjoj ovci među našim narodima i narodnostima moralo biti jasno, bila baš ono što je primijetio Emir Imamović Pirke – “proces pretvaranja nečega u ništa”. Jer, tranzicija i privatizacija nisu bile ništa drugo nego rezultat dekriminalizacije krađe – i tako su nastale naše nove elite.

Primjera desekularizacije Sarajeva ne manjka. Ali, ne zaboravimo pomenuti kako je desekularizacija sprovedena u RS-u ništa manje duboka i potpuna od one sprovedene u entitetu Federacija Bosne i Hercegovine- Hoću reći: oni koji su svakoj opštini, policijskoj stanici, školi i granapu odredili i proslavili krsnu slavu, posljednji su koji mogu braniti “sekularnu Bosnu i Hercegovinu”.

Da je kojim slučajem u hrišćanstvu zabranjen alkohol, danas u RS-u ni Šerlok Holms ne bi uspio pronaći bocu šljive. Tu bi, što bi rekao Vladika Rade, istraga rakijskih kazana bila odavno završena. Isus je, međutim, tvrdio kako grijeh ne ulazi na usta, nego iz usta izlazi.

Da li zato RTRS danas, kada gradske vlasti Sarajeva brane točenje alkohola na mjestu javnog okupljanja, to tumači kao trijumf šerijata? A kada to isto zabrane gradske vlasti Banje Luke – to se ima smatrati sprovođenjem sekularnog zakona?

Šta bi rekao Tito?

Kad smo se već tako temeljno desekularizovali, pomenimo i kako je Isus, pored ostalog, rekao: “A zašto vidiš trun u oku brata svog, a brvna u svom oku ne osjećaš?” Kad smo se već tako temeljno desekularizovali, pomenimo i to da je RS nastao masovnim kršenjem u pravoslavlju šeste, u katoličanstvu pete Božije zapovijesti, one koja glasi: “Ne ubij!”

Ta je ujedno i najkraća: dvije riječi, tri sloga, ne ostavlja mnogo prostora za slobodne interpretacije i kreativna tumačenja. Osim toga, to je kažnjivo i po dekalogu, i po šerijatu, a i po sekularnim zakonima. Uvijek i svuda.

Ali…

Što rekao stari “neprijatelj vjere” Maršal Tito: “Ne moramo se držati zakona k’o pijan plota…” Samim tim – ni Ustava. Naročito ne Ustava “šerijatske Bosne i Hercegovine”.

Je li tako, braćo i sestre?

SKRIVANA POVIJEST BOŠNJAKA

Autor: Fikret Hafizović, Objavljeno: 15. September 2016.

Iritiran destruktivnim pisanjem o Bošnjačkoj povijesti od strane Bošnjaka koji su svoje znanje, o Bošnjacima, sticali iz negatorske povijesne literature, pišem ovaj članak koji bi trebao takvima i svima drugima koji imaju stav; da je naša historija pisana iskreno i istinito od naših negatora, te kao takvu interpretiraju Bošnjačkom čovjeku, potaknuti ih na promjenu takvog stava i uputiti na razmišljanje o Bošnjacima koji u kontinuitetu vladaju Bosnom od njenog začetka u III. stoljeću p.n.e. i kasnijim (VII. stoljeće), zaokruženjem-diferenciranjem od ostalih Balkanskih zajednica: Hrvatske i Srbije i samo iz strateških, a ne i kulturoloških razlika i kao geopolitičke zajednice u centralnom Balkanu-Ilirikumu, da je Bosna kao država, a i države njenog okruženja, uvijek uspostavljana na Monoteizmu, jer su od početka uspostavljanja teokratija u III.stoljeću p.n.e.od strane Alexandra Makedonskog pa do konca XVII. stoljeća sve države Balkana bile monoteističke teokratije i vladanje je bilo na vjerskoj osnovi .
Bosna, Hrvatska i Srbija su kao islamske teokratije nastajale od polovine VII. stoljeća, a kroz avarski model organizovanja i tada se one i diferenciraju kao zasebne političke zajednice iz lakšeg organizovanja naroda, ali i vojnoorganizacionih razloga.
Niti jedna od ovih zemalja nije kroz srednja stoljeća osvajana od Turske, jer za osvajanjem, od strane muslimana, nije bilo ni potrebe, jer su sve tri bile islamske teokratije. Njihovo udruživanje bila je neophodnost, jer udruženi mogli su se lakše suprostaviti nadirućim evropskim katolicima, jer katolici pod voćstvom papa nastoje Evropu očistiti od onih drugih vjernika, kako ih oni nazivaju, sa svog aspekta vjerovanja, hereticima.
Dakle, udruživanje muslimana Balkana u cilju zajedničke odbrane od evropskih katolike bila je neophodnost i to udruživanje bilo je itekako potrebno jer bi pojedinačno, vrlo lahko, padali pod katoličku vlast. Na udruživanju muslimana Balkana radili su muslimani Turske u čemu se istuicala porodica Osmanovića koja je kroz sva dalja vremena, iz svog muškog potomstva, davala sultane ove zajednice. Ovako udružene Balkanske islamske države u Osmanbsko carstvo imale su mogućnost jače odbrane i tako su uspijevale Hrvatska do 1683. a Srbija i Bosna do 1878.
Hrvatska je prestala biti islamska nakon 1689. godine osvajanjem Hrvatske od strane evropskih kršćana-katolika, a Srbija zvanično postaje pravoslavna nakon 1878. godine, ali nezvanično i nešto prije 1862. godine, po dogovoru Rusije i Porte, kada je njenio autohtono stanovništvo-Srbi muslimani, jer po njima je Srbija i dobila naziv, morali iseliti i napustiti teritorije Smederevskog sandžaka. I Bosna je, kao takva-islamska, prestala bitisati 1878.godine kada su Bošnjaci, kao državotvorni narod Bosne, a kao islamiti, prvi put poklekli i morali prepustili vladanje Bosnom katoličkoj Austrougarskoj i opet po dogovoru sa Portom. I sve se to dešavalo tako što je kršćanska Evropa nastojala obezbjediti zacrtani cilj: Evropa je kršćanski kontinent.
Bošnjaci, kao narod, su gradili svoju državu Bosnu i isključivo sami, a kroz osmanski period bili su udruženi sa ostalim muslimanima Balkana, a tek od 1878. godine Bosanski katolici i Bosanski pravoslavci postaju njeni konstitutivni narodi. 
Dakle, Bosnu je dva milenija gradio njen rodni narod-njeni Bošnjaci, a u zadnjih 138 godina u Bosni su konstitutivni Hrvati i Srbi, ali je oni više razgrađuju nego utemeljuju. To rade iz razloga jer su svjesni da je Bosna kao država nastajala zahvaljujući Bošnjacima monoteistima-muslimanima, a ne njima-kršćanima.
Bošnjaci, danas, ne negiraju prava Hrvatima i Srbima da odlučuju o Bosni, ali ne kao teritoriji Hrvatske ili pak Srbije, jer Bosna je povijesna kategorija i uvijek zasebna od Hrvatske i Srbije jer Bošnjaci su je i gradil.
Bio je i pokušaj osvajanja Bosne od strane evropskih katolika i ranije od 1878. godine, a to je bilo naročito izraženo nakon 1683. godine kada su nakon Bečkog rata, kao islamske regije, poklekle Slovenija sa Istrom, Slavonija, Mađarska, Južna Austrija te Lika, a Dalmacija nakon i tokom Kandijskog rata 1645.godine. Kršćani su nakon 1683. Godine upali i u Bosnu, okupirali krajinu sa Bihaćem, osvojili Jajce i iz njega protjerali muslimane.
Kršćani Evrope su 1737. godine pokušali dokusuriti sa Bosnom. Krenuli su sa sjevera i zapada u njeno osvajanje.
Međutim, Bošnjaci su, pod voćstvom Ali paše Hećimovića, organizovali svoju odbranu, te bitkom, za Bosnu, pod Banjalukom zaustavili katoličko napredovanje i u kontraofanzivi vratili, ponovo, Krajinu sa Bihaćem njenom Bošnjačkom narodu, a istovremeno to se desilo i sa Jajcem. 
U Bihaću i Jajcu ostali su tragovi katoličkog osvajanja ova dva Bošnjačka grada tako što su, kao i svuda odakle su prognali muslimane, njihove sakralne objekte pretvarali u crkve. Tako su uradili i sa džamijama u Bihaću i Jajcu da bi kroz konstruisanu povijest u Jugoslavijama nama objašnjavali da su to bile crkve, da su ih muslimani pretvorili u džamije i, kao, oni ponovo vratili u crkve.
Na godinu, u avgustu, je 280. godišnjica najznačajnije bitke Bošnjaka za Bosnu, jer da su te godine poklekli niti bi bilo Bosne a niti Bošnjaka. Bilo bi nas kao danas što u Hrvatskoj ima na stotine hiljada pokatoličenih potomaka Hrvata muslimana.
I zato je Bošnjačka povijest grandiozna, a mi je neznamo, jer nam se ne predočava onako kako je življena nego onako kako to naši negatori pišu. 
Ni tada, kada je Austrougarska ukinula Bosnu kao državu, koncipiranu na šerijetu, Bošnjaci nisu isključeni iz njene organizovanosti u novom konceptu Bosne kao nacionalne države Bosanaca, jer je tada Bosna ustanovljena kao nacionalna država njenih građana koji su svoj kulturološki identitet uspostavljali kao muslimani, katolici i pravoslavci. Tada Bosna postaje nacionalna država Bosanaca tri konfesije i to će trajati od konca XIX i početka XX stoljeća kada Srbi i Hrvati kao državotvorni narodi susjednih država osjećaju da će doći do geostrateških promjena na Balkana, a kako je Evropa uspostavila svoju teoriju o Evropi kao kršćanskoj zajednici i da muslimanima na Balkanu nije mjesto vladanja u državama, oni će se i uklapati u taj koncept. Tada počinje ideološka borba Hrvata i Srba oko toga čija će biti Bosna, a na tim osnovama traže se i koje kakva prava, jednih i drugih, na Bosnu i tada počinje pisanje lažne Bosanske povijesti.
Tada njenom rodnom narodu-njenim Bošnjacia, a kao islamitima, negira se sve od toga da su narod do toga da su prozeliti i da po tom osnovu nemaju povijesna prava na Bosnu. Tada se uspostavlja i teorija o bosanskim pravoslavcima kao narodno Srbima, a bosanskim katolicima kao narodno Hrvatima, jer su na taj način mogli lakše ostvarivati svoje ciljeve oko toga da je Bosna, u povijesnom smislu vlasništvo, ili jednih ili drugih, jer će pokrenuti teoriju o Bošnjacima kao etničkoj skupini koja je iz određenih razloga prihvatila Islam kada je, kao, Turska Bosnu osvojila, a da su ranije narodno bili ili Srbi ili Hrvati, ali kao k(h)rišćani.
Ta teorija o Bošnjacima kao prozelitima je i danas aktuelna i tu teoriju zastupaju i naši povjesničari te je nama interpretiraju i zato tvrdim da moj narod ne poznaje svoju življenu i istinitu prošlost.
A, da znaju da iz iste teorije, o Bošnjacima kao prozelitima, Bošnjaci nisu narod, jer iz takve teorije proizlazi da nisu stvarali svoju Bosnu, nego upravo da smo ono što o nama pišu naši negatori, a to je da smo etnička skupina.
I sva ta pisanja Bošnjačke povijesti od strane naših negatora nije bilo povijesno, nego ideološki u cilju ukidanja Bosne kao povijesne tvorevine Bošnjaka islamita u kršćansku povijesnu matricu ''Evropa je povijesno kršćanska''.
Kako se odvijala teorija o nepostojanju Bosne, tako se i u praksi očitovalo, jer nakon I. Svjetskog rata kada zemlje Srednjeg Balkana postaju jedna država u toj tvorevini nema Bosne kao države i njenog rodnog naroda-Bošnjaka jer se i Balkanski kršćani uklapaju u koncept da je Evropa povijesno kršćanska a da su Bošnjaci tu Turski recidiv.
Bosnu svojataju i jedni i drugi kao svoju teritoriju i zato se Bošnjaci negiraju kao narod i pripisuje im se odrođenje od, kao, matičnih naroda Srba i Hrvata i za njih postaju etnička skupina jer su kao ostavili svoju staru vjeru, a, kao, okupacijom ovih krajeva od Turske primili Islam.
Ne tvrdim da je Bosna u ranija vremena nosila svoje današnje ime, ali sve promjene koje su se u njoj dešavale, pa i naziv, pratio je i njen povijesni narod, njeni Bošnjaci i uvijek na istoj duhovnosti.
Ovo moje pisanje proisteklo je iz serjozne i podrobne analize stanja Bošnjačke svijesti, o nama samim, kroz prizmu povjesti koju smo u zadnjih 100-tinjak godina učili, koju smo revnosno interpretirali, a koju i danas revnosno interpretiraju svi oni koji su zaduženi za rad na bosanskoj povijesti. Učeni smo u proteklim vremenima, u Jugoslavijama, o sebi od naših negatora kada nismo ni mogli ništa da kažemo a niti da promijenimo, do samo potvrđivati to što su o nama pisali i govorili oni-naši negatori.
I zato, naše povijesti što se tiče i našeg znanja o istoj, mi smo na najnižoj stepenici.
A zašto je to tako?
Razloga je više, a najbitniji razlog je to što smo u proteklih 100-tinjak godina svoju povijest učili od onih koji su nas negirali, a oni koji bi trebali da nas usmjere na pravi put tj. oni koji su najmeritorniji da nas upute u našu življenu povijest-naši povjesničari i dalje podržavaju sve te povijesne konstrukcije o nama Bošnjacima. 
Trebalo bi; da je to vrijeme iza nas, a nije. I dalje radimo po uhodanim programima.
Povijesno, naš-Bošnjački kontinuitet uspostavljanja Bosne kao naše države je osporavan, a naše utemeljenje u Bosni sa Bosnom , i dalje se negira, a to je itekako važno-najvažnije u održavanju naše državnosti.
Nadati se da će doći, drugo, povoljnije vrijeme za Bošnjake, te da će naše mlađe snage koje neće biti opterećene predrasudama i nametnutom poviješću sve te nesuvislosti koje su nam pripisivane i koje su nas dehistorizirale odbaciti i da će poći serjozno raditi na našoj Bošnjačkoj, ali življenoj povijesti i eksponirati istinu o Bošnjacima. 
I napominjem, da Bošnjaci ne negiraju Hrvatima, a niti Srbima, danas, njihovu konstitutivnost u Bosni u ravnopravnim odnosima kao i Bošnjacima, a ovo što pišem nije njihovo negiranje nego povijest o stvaranju Bosne kao države njenog rodnog naroda njenih Bošnjaka. I samo da naglasim da je to povijest , a ne politika.
Osnova povijesti, na kojoj bi Bošnjaci trebali zasnivati svoju življenu povijest nije Kršćanstvo ili koje kakvo krivovjerje, a koje nam, kao našu osnovu, serviraju naši negatori, nego sasvim suprotno Monoteizam, koji se ne prezentuje kao osnova Bošnjačke povijesti, nego konstrukcijama i ono podvodi pod kršćanstvo. 
Pišem za one Bošnjake koji razmišljaju, koji žele i koji hoće da znaju svoju istinsku Bošnjačku povijest. Dakle, za one koji su svjesni da im povijesni negatori nisu mogli biti oni iskreni povjesničari, koji bi im pisali povijest, te da isti ne mogu biti ni oni od kojih ćemo i dalje učiti, jer znam, da među Bošnjacima, i to historičarima, ima većina onih koji su stičući svoje znanje iz povijesti ubijeđeni da je to sve što ''znaju'' istina, jer osnova na kojoj formiraju svoj sud, o svom znanju, je ista, kao i ona na kojoj nam i negatori pišu.
I što je žalosno, ne žele da mijenjaju svoj stav o našoj prošlosti i ubjeđuju i nas, koji smo svjesni svih tih konstrukcija, da je to što ''znaju'' o Bošnjacima, istina. I pozivaju se uvijek na neke izvore, a manje više svi izvori koji negiraju Bošnjaka kao monoteistu su krivotvoreni. I sam dr. F.Rački, koji je, za naše prilike, pionir ovog načina-metpodologije izučavanja povijesti, piše da je takvih krivotvorenih izvora odbacio na stotine. Rački je radio sredinom XIX stoljeća, a odbacuje falsifikate koji su od ranije.
A koliko li je takvih krivotvorina i prošlo ?
Svi dokumenti koji govore tobože o Bosanskoj crkvi, pa o Bošnjacima kao patarenima, ali u oba slučaja kao kršćanskim krivovjernicima, pa o katoličkom krunisanju Bosanskih kraljeva, pa o progonjenju naroda Bosne u ta vremena , pa o Turskom osvajanju Balkana, pa o Bosanskim hereticima, pa o sukobima Bosanskih velmoža, pa o koje kakvim ugovorima sa, kao, katoličkim Dubrovnikom itd. su svi na konstruisanoj-izmišljenoj osnovi.
I svi ovi falsifikovani dokumenti su iz vremena nakon što su u Hrvatskoj nakon 1683. Godine zavladali katolici a sve se iniciralo nakon što je čitav Balkan osim Bosne i Albanije i jednog dijela Turske podpao pod k(h)ršćansku vlast, kada su kršćani Balkana dobili svoje države i kada počinju ispisivati nacionalnu povijest i sva politička gibanja u ovim državama počevši od Alexandrovog perioda, kada se i začinje naša civilizacija, podvode pod matricu ''Evropa je kršćanski kontinent''
Bošnjaci nikada nisu bili nešto drugo po duhovnosti nego monoteisti, a niti su koga proganjali i niti je njih neko mogao prognati, jer su bili vjerski, dakle državnički dobro organizovani, a i njihovo okruženje, u ta vremena, bilo je sa istom duhovnosti i organizovano na istim vjerskim osnovama na Monoteizmu.
Iz tih vremena su i naši sakralni biljezi-stećci, i osim nekih koji su sklonjeni i upotrebljeni kao građevinski materijali, ostali su vidljivi jer ih kršćani nisu rušili kao ostale monoteističke-Islamske sakralne objekte iz razloga što ih nisu dovodili u kontekst Monoteizma-Islama.

I zato; za sve one Bošnjake koji žele da znaju svoju življenu povijest i istinsko znanje o sebi, preporuka; da će to biti jedino ono znanje do koga Bošnjaci sami svojim pregalaštvom mogu doći, a ne da budi suvisli interpretatori svih tih nesuvislisti o Bošnjacima i svojoj povijesti koju su pisali Bošnjački negatori.
Vrijeme je da odbacimo sve napisane nesuvislosti o nama i sve povijesne izvore koje su koristili i pisali naši negatori, a koje su nas dezavuisale, ali i one nelogičnosti koje su pisali i naši Bošnjački povjesničeri koji su se poveli za našim negatorima!
A zašto sve to?
Zato što smo kroz prisutnu-interpretirajuću, kako vole da kažu ''zvaničnu'' povijest, povijesno dezavuisani i totalno dehistorizovani, a nama treba istina o nama. Nama treba naša življena povijest koju su živjeli naši predci, koji su na Monoteizmu, a ne na nekom drugom vjerskom učenju gradili i čuvali našu Bosnu, a mi Bošnjaci treba da pišemo i učimo o istoj, te da se dičimo, a ne da s dozom krivnje koju su nam nametnuli naši negatori pišemo o našim predcima, a oni s povijesnog aspekta nisu to zaslužili. 
Treba da znamo suštu istinu o Bosni i nama, a ona je;
Bošnjaku Bosnu niko nije na dlanu doni-poklonio, a da je on-taj drugi Bosnu gradio. Nikada u Bosni do 1878. nije bila druga vladavina do Bošnjačka-monoteistička. Bošnjak je svoju Bosnu kroz sve periode njenog razvoja gradio i branio od svih koji su je napadali, a napadali su je oni koji sa Bošnjačkom duhovnošću nisu imali ništa zajedničko, ali su je ovako lijepu htjeli porobiti, i nas prognati ili ako bi ostali u njoj prevjeriti-pokrstiti. Kada to nisu mogli učiniti silom, od prije 100 godina to rade olovkom i eliminišu nas kao utemeljitelje Bosne i sve to na onoj povijesnoj osnovi koju i danas naša djeca uče, a koja nas kao njene graditelje negira.
Dočim, sa Bošnjakom kao monoteistom, u Monoteizmu pa i Islamu, na kome je i zasnivana vlast u Bosni, u Bosni su živjeli i katolici i pravslavci i provodili vlast u međusobnim odnosima u sredinama u kojima su bili brojni, ali na državnom nivou nisu mogli imali vlast, jer je Bosna bila islamska. 
Kada su evropski katolici na čelu sa papom Pijo II imali namjeru da Bosnu pokore, polovinom XV. stoljeća, jer su svoje namjere obznanili 1459. u Mantovi, Bošnjaci su udruženi sa ostalim muslimanima Balkana organizovano Bosnu branili.
Ovu povijesnu okolnost-udruživanje muslimanskih država Balkana kršćani će podvesti pod Tursko osvajanje i formiraće se važeći, a lažni, povijesni ''aksiom'' o Turskom osvajanju, a da nikakvog osvajanja od strane Turaka nije bilo. 
To je jedna od tih najgorih neistina koju su plasirali naši negatori, a Bošnjaci je prihvatili. Tu tvrdnju treba odbaciti i tu je ključ rješenja svih onih povijesnih nedosljednosti koje nas dehistoriziraju: prelazak na islam i slično.
Dakle, nije to bila nikakva okupacija Bosne od Turaka, nego zajednička odbrana muslimana Balkana od katolika. I od kuda onda islamizacija?, kada su Bošnjaci bili muslimani. 
Bošnjaci su po religioznosti, i danas, ono što su bili naši predci koji se nikada nisu prevjeravali iz koje kakvih nadri vjera koje izmišljaju naši negatori, jer ne prihvatajući činjenicu da smo kao muslimani živjeli u Bosni ali i u komšijskim zemljama oni nam nameću koje kakve vjere.
Povijesno nas negiraju iz razloga što Bosnu interpoliraju u svoja ozračja, a da smo mi-Bošnjaci tu u Bosni zahvaljujući Turcima koji su kao Bosnu osvajali, a njih progonili i islamizirali.
Međutim, Bošnjaci su autohtoni Evropljani i u genetskoj osnovi Slaveno-iliri, mada je bilo i mijenjanja etno-genetske strukture križanjem sa starim evropskim narodima koji su iz različitih razloga, a najviše vojne prirode, dolazili u Bosnu i tako se mijenjala Slaveno-ilirska etno-genetska osobitost Bošnjaka. Bošnjaci su, kako povijest govori, a ne kako nam serviraju naši negatori, svoje življenje uvijek zasnivali na Monoteizmu.
U periodu dok su živjeli u Dalmaciji i Iliriku, zasigurno na početku organizovanja Alexandrovih država; od konca IV: s. p.n.E. do konca IV. stoljeća n.E. na Aristoteloalexandrovom monoteizmu, a od ovog perioda do polovine VII stoljeća na Arijanizmu, od polovine VII. stoljeća na Avarizmu, u kome je Islam bio vladajuća vjera, da bi od početka XV. stoljeća pa do 1878. godine bili udruženi sa ostalim muslimanima Balkana kroz Zajednicu Islamskih država Balkana-Osmansko carstvo, kada se Bošnjački islamski izricaj ispoljava kroz novu formu islamskog Monoteizma izraženu kroz Hanefizam.
Tada Bošnjak počinje svoj Islam ispoljavati vizuelno nešto drugačije u odnosu na raniji Avarski period i tada se stvara limes, ali ne kao granica između dvije različite vjere, nego različit spoljašnji izražaj iste vjere, ali kroz dvije škole.
Treba znati da je razlog udruživanja muslimana Balkana i Mađarske, kroz srednja stoljeća, prijetnja Evropskih katolika o progonu Balkanskih i Mađarskih muslimana iz njihovih država koje su stoljećima gradili na Monoteizmu, a sada im je izkazana prijetnja da to sve mogu izgubiti. 
Katolici sa Zapada nadiru rušeći jednu po jednu Evropsku državu zasnovanu na monoteizmu, a svoju prijetnju prema Hrvatskoj i Bosni kao muslimanskim zemljama , katolici su obznanili na svom kongresu u Mantovi 1459. godine kada se papa Pijo II. izjasnio da će predvoditi katoličku vojsku u nakani da istrijebe tu herezu iz Hrvatske i Bosne.
Ulazeći u Balkanski Islamski komonvelt Bošnjaci nisu kao vjernici nekakve Bosanske crkve prevjeravani-islamizirani, jer su i do tada bili muslimani sa evrobalkanskim islamskim sinkretizmom, ali su ulazeći u Balkanski Islamski komonvelt počeli praktikovati-živjeti Islam kroz novu formu življenja izraženu kroz šerijet, tj. Hanefizam. 
Naziv za religiju iz koje su, kao, Bošnjaci prije udruživanja u Balkanski Islamski Komonvelt crpili svoju duhovnost; Bosanska crkva je izmišljen od strane komšija kršćana Hrvata-katolika, kada su u prošlom stoljeću radeći na svojoj povijesti i Bosnu uklapali u tu povijest, a kako Bošnjake muslimane nisu mogli uključivati niti kao katolike, a niti kao pravoslavce, onda su im izmišljali vjeru-crkvu koju nazvaše Bosanska crkva.
Bošnjaci su i danas u Bosni, u svom vatanu, koga su im stari Bošnjaci ostavili, a koga su kroz sva ranija stoljeća gradili na Monoteizmu i od neprijatelja branili i nama ga u amanet ostavili da ne budemo etnička skupina nego Bosanski narod njeni Bošnjaci. 
Prihvatajući tvrdnju naših negatora o Turskom osvajanju i islamizaciji te o nekakvoj Bosanskoj crkvi koju su kao praktikovali Bosanski žitelji, naši negatori ostvaruju cilj: Bošnjake-muslimane eliminišu kao povijesne graditelje Bosne, jer ovim tvrdnjama se prekida kontinuitet vladanja Bosnom njenih Bošnjaka muslimana, Bošnjacima se nameće hipoteka napuštanja svoje kršćanske duhovnosti te nasilne islamizacije, negira se njihova Bošnjačka nacionalnost, a i Bosna negira kao država utemeljena od Bošnjaka muslimana.
Nije teško zaključiti; da je skoro sva povijest Bosne, koja nam se plasira, od njenog postanka pa do ulaska u Islamski Komonvelt-Osmansko carstvo, formirana na osnovama povijesti koju su interpretirali kršćanski historičari, te da za osnovu uzimaju kršćansku matricu: ‘’Evropa je kršćanska’’. 
Povijest koju su Bošnjaci živjeli od polovine XV. stoljeća do 1878. kroz Zajednicu islamskih država-''turski period'' je dobro poznata, ali i tu ima bukadar konstrukcija, a ono što se dešavalo iza ovog perioda je svježe i tu nema težih povijesnih konstrukcija, mada svaka strana ima svoju istinu.
I danas danile čitamo sve te povijesne nesuvislosti o nama koje su nam napisali naši negatori, pa i od Bošnjaka koji se bave našom prošlošću, ali i od Bošnjačkih povjesničara koji, sve to, pisanjem i knjiga i kroz škole protežiraju.
I nikako da se okane, da se prođu takvog pisanja koje negira Bošnjački povijesni kontinuitet u Bosni. Izgleda, teško im je da odbace sve te nesuvislosti o nama koje su pisali naši negatori, da ih nebi u ''naučnom'' smislu povrijedili, jer od njih su i učeni.
A, kada je u pitanju povijest, onda jedino valjano i čemu treba težiti je istina i ništa drugo. 
Dakle, u cilju uspostavljanja povijesne istine o Bošnjacima, nema tih autoriteta koje ne treba ignorisati ako je njihova interpretacija Bošnjačke povijesti povijesna neistina i konstrukcija.
Bošnjaci, koji o sebi žele da znaju istinu, ali i da im nova pokoljenja o sebi uče istu tu istinu, moraju prihvatiti stav da je došlo vrijeme da se svim tim nesuvislim pisanjima o Bošnjacima od naših negatora, ali i naših citatora jednom stane u kraj. Da svima njma, iz najboljih pobuda, treba dati do znanja da je literatura do koje dolaze i koju koriste, skoro sva, sa negacijskom osnovom prema Bošnjaku. Da je ista prošla kroz matricu ''Evropa je kršćanska'', a koja negira autohtonost nas Bošnjaka u našoj Bosni. I zašto da i dalje truju našu djecu nekorektnim i nesuvislim tvrdnjama o nama.
Npr.: Tvrdnja, da je Turska osvajila Bosnu je izmišljotina nad izmišljotinama. Za ovu nekorektnu tvrdnju se veže još bukadar izmišljotina.
Bošnjački povjesničari i dalje pišu o Turskom osvajanju Bosne. Tu povijesnu konstrukciju-tvrdnju nama nametnuli naši negatori, izmišljanjem Turskog osvajanja i islamizacije, a ne udruživanja muslimana radi odbrane, jer time negiraju kontinuitet Bošnjačkog-muslimanskog vladanja u Bosni.
Na ovaj način napravljen je limes kršćanskog i islamskog vladanja Bosnom. Kao, do dolaska Turaka Bosna je bila kršćanska, a dolaskom-osvajanjem Turaka Bosna postaje islamska. 
Bošnjački povjesničari to prihvatili kao povijesnu činjenicu i uče sve Bošnjake da je to povijesna istina, a sve, iz razloga, što su i sami tako učeni, a da sve to tako nije bilo. I što je žalosno, oni i dalje ulažu truda radeći na toj povijesnoj konstrukciji da nam još učvrste to neznanje o nama i dokažu da nismo to što jesmo, nego da smo ono što drugi hoće da jesmo.
I vezano za tu tvrdnju dođe ga da je naš velikan Mehmed paša Sokolović, koji je rođen u vrijeme dok su muslimani nosili narodna imena, sa imenom Baja, bio po tim konstruktorima povijesti kršćanin, te da su mnoge vladarske porodice iz tog perioda, čisto islamske provenijencije, ovakvim konstrukcijama interpolirane u kršćanske. To su Arpadovići u Mađarskoj, Celjski u Bavarskoj. Hrebljanovići i Brankovići u Srbiji. Pavlovići, Kosače, Radakovići u Bosni. Iločki, Šubići, Filipovići u Hrvatskoj. Crnojevići u Duklji. Kastrioti u Albaniji i mnogi drugi. 
Prezimena ovih porodica u korijenu su narodna i nisu orijentalnog osnova, jer su nabrojane porodice ili pojedinci evropske provenijencije i zato je kod tih povjesničara otpadala mogućnost da su to muslimanske porodice, a onda još i tvrdnja da u ovom dijelu Evrope nije bilo muslimana do dolaska Turaka ta tvrdnja je dobila svoju legalnost.
Žalosno, ne zbog nas, nego zbog tih porodica, ali i Mehmed-paše Sokolovića, pa Nikole Iločkog, Hercega Kosače i drugih. Nekoga ko se čitav svoj život borio za svoju vjeru-Islam i svoj vatan, jer su bili napadani, interpolirati u kršćane je krajnje licemjerno i neprimjereno, a to nam rade kroz čitavu povijest, a za njima se povode i Bošnjački povjesničari, a sve iz razloga što su tako učeni. 
Istina je:
Turska tada nije ništa osvajala, jer Kur'an to ne dozvoljava.
Sura II. Aje 19o.
''I borite se na Allahovom putu protiv onih koji se bore protiv vas, ali vi ne otpočinjite borbu!-Allah,doista, ne voli one koji zapodijevaju kavgu.'' 
Imperativ ovog ajeta:
I nije se moglo desiti da muslimani organizovano od strane vladara ili na neki drugi način prekrše ovako jasne Kur'anske činjenice; da prvi započinju kavgu te da osvajaju. 
Ali se desilo da je Turska organizovala Balkanske muslimane u cilju njihove odbrane od Evropskih katolika koji, u tom vremenu, po Evropi nasilno ruše monoteističke države i progone autohtono evropsko muslimansko stanovništvo.
Dakle, Turska nije u Bosni iz osvajačkih pobuda, nego iz odbrambenih i najdemokratičnijih pobuda, jer je na njena pleća pao teret Balkanskih i Mađarskih muslimana koje je trebalo ujediniti i braniti od nakane evropskih katolika o njihovom progonu ili pokorenju i prevjeri u katoličanstvo.
Iz ove činjenice-tvrdnje jasno je da su u periodu organizovanja Islamskog Komonvelta balkanski narodi većinski muslimani, a ne kršćani, a tako nismo učeni. 
To tako nismo učili, i nismo ni mogli, jer plan po kome je rađena pisana historija Bošnjaka, ali i komšijskih naroda Hrvata i Srba, je u kršćanskoj matrici. Po toj matrici; u Bosni su bili kršćani, a Turska je osvajala kršćanske zemlje i zato Bošnjaci muslimani, za sve njih, nisu povijesni vlasnici svoje Bosne, jer su bili neki tamo kršćani, pa bogumili-ali kao kršćani dualisti i slično, te da su zahvaljujući Turskom osvajanju i prevjeri u Islam ostvarili vlast nad zemljom Bosnom.
Evropa, trenutno, jeste sa tim prefiksom-kršćanska, osim Bosne, Kosova i Albanije, ali to tek kada su kroz srednja stoljeća počevši od XII. pa do XIX. u Evropi srušili sve monoteističke države, a narode prognali u Islamske zemlje pa i Bosnu, a ono muslimanskog naroda što je ostalo u tim Evropskim državama moralo se prevjeriti-katolicizirati.
A kako su tek, u pokorenim katoličkim sredinama, prolazili oni koji bi i dalje ispoljavali svoj monoteizam-islam? 
Čitali smo kako je inkvizicija kroz srednja stoljeća spaljivala na lomačama tamo neke krivovjernike-heretike, a nismo se pitali zašto su, baš tako, bila stravična ta ubistva?
Zar, samo zato što nisu vjerovali kao katolici i što su bili heretici?
Ne, to heretičko ''krivovjerje'' nije bilo povod za ubijanje. Povod je bio sasvim drugi, ali on se prikriva. Prikriva se iz razloga što do tada Evropske države nisu bile utemeljene na kršćanstvu, nego na Monoteizmu. I kada bi se obznanilo da su Evropske države prije nego su na sili uspostavljene kao katoličke, bile utemeljene na Monoteizmu, onda tvrdnja; ''Evropa je kršćanska'', ne bi imala povijesni kontinuitet. 
Dakle, od XIII. Do XVIII. stoljeća ona previranja I ratovi u Evropi: bilo je to rušenje monoteističke vlasti i uspostavljanje iste na katoličanstvu. A svirepa ubijanje heretika-monoteista, koja su inkvizitori koristili, bilo je u cilju što uspješnijeg zastrašivanja časnih ljudi-monoteista, te onda njihovog povlačenja, napuštanja rodne grude i masovna preselenja na sigurna mjesta u muslimanske zemlje, a oni što su ostali morali su se prevjeriti. I zato je Evropa u XIX. stoljeću bila apsolutno kršćanska.
Eto, tako su prolazili evropski narodi koji su imali vlast na Monoteizmu, a koje su katolici rušili. I Bosna je na isti način trebala da skonča, ali udruživanjem , a ne pokoravanjem sa ostalim muslimanima Balkana i Turskom, Bošnjaci su i opstali u svojoj Bosni. 
Bosna je u kontinuitetu monoteistička i da nije bilo tako, da se Bošnjaci nisu udružili sa ostalim muslimanima Balkana i Mađarske i zajedno branili, bila bi kao i Hrvatska pa i Srbija u kršćanstvu, jer je u Hrvatskoj taj kontinuitet prekinut 1683. osvajanjem Hrvatske od strane Evropskih katolika, a u Srbiji 1862. godine, progonom Srba muslimana po dogovoru Porte i Rusije, ali i nekih Evropskih zemalja.
I to se nije tako učilo, a i dalje mislimo da su se putem škole dobijale istinite informacije, a sve je to bilo na konstrukcijama. 
Tu matricu povijesti, kroz koju je propuštana i naša Bosna, protežirali su, a i dalje protežiraju i bošnjački povjesničari od kojih smo učeni, jer svo ''znanje'' iz povijesti u zadnjih 100-tinjak godina oni su sticali od povjesničara-naših komšija, a naših negatora.
I šta se moglo očekivati od iskazanog neprijatelja i povijesnog negatora? Negacija do negacije! I samo negacija. 
Zar, ovaj prošli rat i dešavanja u njemu nisu bili dovoljan razlog za razmišljanje i prihvatanje činjenice; da nas komšije zaista mrze i preziru i da našim progonom i ubijanjem ostvaruju svoje ciljeve, a izgovor za takva dešavanja bila je konstruisana povijest.
I, zar se nakon svega što smo preživljavali, ponovo može očekivati da nešto i istinito, o našoj povijesti, napišu oni koji nas niječu, mrze, ubijaju i progone, jer zaposjednuto i brane lažnom poviješću.
Kako to ne mogu da shvate oni koji su zaduženi da brinu o našim mladim Bošnjacima i njihovom znanju o svojoj Bošnjačkoj povijesti? 
Potsjećanja radi: Sve, kako se dešavalo sa Bošnjacima u proteklom ratu dešavalo bi se i u predhodnim starim vremenima, uz jedinu razliku da smo se do 1878. godine znalački branili, a da smo te godine potpali pod Austrougarsko katoličko vladanje.
Od tada za nas Bošnjake kola kreću naopako.
Prvo, ogromno iseljavanje Bošnjaka prema jugu, a onda nakon prekida vladanja Austrougarske i formiranjem Jugoslavija kao država kršćanskih naroda, a kako Bošnjaci nisu kršćani krenulo je negiranje svega što je Bošnjačko jer je muslimansko.
Za ove, što se iz koje kakvih pobuda bave poviješću, a i dalje protežiraju pisanja naših negatora o nama, neka se pozabave i pitanjem: Na koji su način došli do svog ''znanja''? Čija je literatura koju su koristili i koju je osnovu za svoje tvrdnje koristio autor? Koji je cilj njegovog pisanja? Itd.
Zar jedan J. Finne ili neki Malkolm mogu pisati o Bosni, o nama, objektivno?
A kada su u pitanju Bošnjaci-ljubitelji naše povijesti, koji iz najboljih namjera žele da nam napišu nešto iz naše povijesti pa nam citiraju Malkolmove ili Finove negacije, o nama, i te nebuloze podvode pod neko znanje, neka se i preispitaju; jesu li Bošnjaci? Dakle, jesu li elementi Bošnjačkog naroda i jeli se iz tih povijesnih nebuloza moglo dogoditi Bošnjačko narodno utemeljenje , jer niti kod Malkolma niti kod Finea nas Bošnjaka kao autohtonog i temeljnog Bosanskog naroda nema. I zašto onda citirati svog negatora? I je li to citiranje ovih negatora Bošnjaka iz razloga što je jedan Amerikanac, a drugi Englez i samo zbog toga što tamo neki američki ili engleski, za mene, nadri historičar piše o Bosni, a što u sadržaju nema Bošnjaka muslimana kao utemeljitelja Bosne to za dotične nije ni bitno. Te povijesne krhotine o nama treba odbaciti i neka njima ostane to pisanje o nama, a mi treba da radimo i pišemo svoju istinsku povijest.
Bosna je sredinom XV.stoljeća sa Balkanskim muslimanskim državama; Turskom, Hrvatskom, Srbijom, Bugarskom, Rumunijom, Albanijom, Grčkom, ali i zemljama Srednje Evrope; Mađarskom, Poljskom, Ukrajinom, Moldavijom formirala Islamski Komonvelt-Osmansko carstvo, koji je trebao biti garancija opstanka muslimana u ovim zemljama. 
I tako je i bilo. 
Zato su u vlasti-Porti bili: i Mađari i Poljaci i Ukrajinci i Rumuni i Moldavci i Bošnjaci i Hrvati i Srbi i Grci i Turci i Albanci i svi drugi, ali svi kao muslimani, jer je od tih država i formiran komonvelt.
Od cca. 200 vezira u Islamskoj vojsci perioda Komonvelta svega trojica su bili Turci. Pa zar je to Turska vojska? Ne, nego vojska udruženih muslimanskih država Balkana i Istočne Evrope od kojih su se i birali veziri.
Uz napomenu da stari: Ugri, Srbi, Bošnjaci, Hrvati, Grci i ostali Balkanski narodi nisu bili samo u Monoteizmu-Islamu bilo je njih i u Kršćanstvu, ali bili su manjinski i nisu mogli na svojoj vjeri uspostavljati i održavati vlast niti u jednoj od nabrojanih država. 
Udruživanjem Balkanskih muslimana u jednu državu, tada je usvojen jedan od simbola te muslimanske zajednice naroda:
-Zastava crvene boje sa bijelim polumjesecom i zvijezdom kao poveznica starog Bizanta koji se organizovao od monoteističkih država i novog organizovanja ovih država.
-Janjičarski zakon-Divširma po kome su se regrutovali muslimani iz ovih zemalja u janjičare.
-Podjela teritorije na timare iz kojih se regrutovala narodna vojska.
- Nešto kasnije 1453.godine određeno je da glavno središte ove zajednice bude Carigtrad-Islambul kao što je bio i za vrijeme Bizanta.
Nama se kroz povijest prezentuje da su janjičari, koji su putem divširme regrutovani, bila djeca kršćana što je notorna neistina, jer u muslimanskoj vojsci prema šerijetu, ali i prema Janjičarskom zakonu nije se moglo dogoditi da se regrutuje dijete musliman od oca nemuslimana. 
Imeena muslimana iz evropskih država, iz tog perioda, što se tiče, naglašavam; njihova imena bila su narodna, a ne orijentalna i tako su mnoga djeca, od muslimana, sa narodnim imenima, koji su regrutovani u janjičare, od naših negatora ‘’pokršteni’’. 
Napisao sam da je tada za glavni grad Islamskog komonvelta koji je formiran od muslimanskih zemalja Istočne I Jugoistočne Evrope određen Istambul, kao što je bio i za Bizanta, a ne kako pišu da je Carigrad osvojen.
Osvajanja ne dozvoljava Kur'an, a Kur'an je imperativ muslimanskog življenja i organizovanja.
I tvrdnja da su nakon 1683. Hrvatska, Slovenija, Južna Austrija i Mađarska oslobađane od Turaka je povijesna konstrukcija. 
Tada se dešavalo suprotno- dešavalo se osvajanje Slovenije, Južne Austrije,Hrvatske i Mađarske od strane katolika i progoni autohtonog muslimanskog naroda ovih država, a ne progon Turaka.
I nisu ovi narodi bili u Islamu od perioda kada su ušli u sastav Balkanske Islamske Zajednice, kao, prisiljeni od Turaka, nego iz perioda kada se Islam prirodno nadgradio na Arijanizam koji je bio monoteizam i onda kroz Avarizam živjeli svoj Islam, da bi u XV. stoljeću nastavili održavati monoteističku vlast udruživanjem u Zajednicu Islamskih država, a pravno primjenjujući hanefizam. 
Iza Bečkog rata od 1683-99. koga su vodili muslimani Balkana, a u cilju povratka Beča njegovim prognanim Njemcima muslimanima, a ne da su osvajali Beč, stvari će krenuti naopako za muslimane Komonvelta i tada će Hrvatska i Mađarska potpasti pod kršćansku vlast, a muslimanski žitelji Mađarske i Hrvatske iskusit će katoličko ''dobročinstvo''.
Nakon što islamska vojska Balkana nije ostvarila cilj-povratak Beča muslimanima, nastale su poteškoće za muslimane ovih krajeva. Da ih ne bi zadesila sudbina muslimana: Francuske , Italije, Austrije, Njemačke koje su katolici nemilosrdno ubijali i progonili, one porodice koje su mogle biti u pokretu pokrenule su se ka Jugu i Istoku u muslimanske zemlje pa i u Bosnu, a oni što su ostali morali su se prevjeriti i danas su to u Sloveniji, Hrvatskoj i Mađarskoj katolici. 
I ovaj dio povijesti, naši negatori, ali i naši povjesničari našu djecu uče onako kako su konstrukcije i napravljene.
Po njima, Hrvatska i Mađarska su bile katoličke, a kao Turci su osvajali ove države. A sve je obrnuto. Obje države su bile sa većinskim muslimanskim življem, i bile su udružene u Islamski komonvelt, a ne da su osvajane, a katolici su ih nakon 1683. osvajali progoneći autohtono hrvatsko i mađarsko muslimansko stanovništvo. 

Kada Hrvati- sada katolici, Mađari-sada katolici i Srbi- sada pravoslavci pišu povijest o svojim državama onda su one povijesno bile vazda; Hrvatska-katolička, Mađarska-katolička, a Srbija-pravoslavna i jedni druge u takvoj povijesti podržavaju.
A ovim povijesnim konstrukcijama negira se osnovna povijesna činjenica da su u tim državama živjeli autohtoni Hrvati-muslimani, Mađari-muslimani i autohtoni Srbi-muslimani i u svojim državama bili većinski. Koji su od začetaka tih država formirajući ih, u njima, održavali vlast na Monoteizmu, i to:
Na početku samog organizovanja na Aleksandrovom modelu, koje je naznačeno u Kur'anu u Suri ''Pećina'' od 83.-110.ajeta.
A kroz srednja stoljeća na Avarskom modelu i Islamu, da bi iz nužde zbog prijetnji katolika o njihovom uništenju, na kraju, organizujući se u Islamski Komonvelt održavali vlast ponovo na Islamu i sve do pada ovih država pod kršćanstvo; Hrvatske i Mađarske od 1683-99, a Srbije tek 1862.
I moram naglasiti; da niti jedna od ove tri države, do ovog naznačenog perioda, u svojoj povijesti nije bila kršćanska. 
U ovim državama živjeli su i kršćani i čak regulišući svoje međusobne odnose po svojim vjerskim kanunima, ali su monoteisti bili brojniji i održavali vlast na monoteizmu i nije ih smetalo kršćansko organizovanje na principima svog vjerovanja.
Kada su u pitanju stara Hrvatska, ali i Srbija; niti Tomislavove, a niti Dušanove vladavine na kršćanstvu, u tim državama, nije bilo i to što nam o Tomislavu kao katoličkom vladaocu ili o Dušanu kao pravoslavnom vladaocu pišu su povijesne konstrukcije, koje imaju za cilj uvođenja kršćanstva, kao vladajuće religije, u neka rana stoljeća kada se ova vladavina na kršćanstvu nije ni naslućivala. 
Ovu konstrukciju o ranom državotvornom organizovanju demantuje povijest-organizovanje ovih država u tom vremenu na Avarskom modelu koji za osnovu vladanja nije imao Kršćanstvo nego Monoteizam.
Kršćani-katolici svoju prvu vladavinu na katoličanstvu, u Evropi, ostvaruju početkom XIII. stoljeća u Langdoku u Francuskoj, a sve što pišu do tada su povijesne konstrukcije, a pravoslavci, i to Rusi, svoje države na pravoslavlju ostvaruju tek sredinom XVIII. stoljeća.
Komšije - Hrvati katolici potpomognuti evropskim katolicima, u Hrvatskoj, prvo vladanje na katoličanstvu ostvaruju od 1683. godine nakon Bečkog rata, a Srbi pravoslavci, svoje prvo vladanje na pravoslavlju, i to samo u Beogradskom pašaluku, ostvaruju nakon 1862.godine, kada su muslimani morali napuštati svoja vijekovna ognjišta i svoj vatan jer su tako odlučile velike sile. 
I međunarodni čimbenici su baratali iskrivljenom povijesnom činjenicom da je teritorija Beogradskog pašaluka povijesno Srpsko-pravoslavna, a da su je Turci osvojili, te da je muslimansko stanovništvo Srbije etnički Tursko te su rasturanjem Balkanskog Islamskog komonvelta dogovorom iz 1862. ovu teritoriju prepustili pravoslavnim Srbima da njome vladaju, a stare Srbe muslimane primorali na iseljavanje i u Tursku. U tom periodu iza Balkanskih ratova, ali i I Svjetskog rata Srbija se teritorijalno od Beogradskog pašaluka proširila na jugu Kosovom koje je i do tada bilo sa većinskim Albanskim življem koje je sa islamskom provenijencijom i gradilo svoju državu i dijelom sjeverne Makedonije u kome je egzistiralo muslimansko stanovništvo slavenske krvi, a govore svoj slavenski jezik koji je kasnije nazvan Makedonski. Dans oni žive na Gori na Kosovu i zahvaljujući tome da nisu bili na udaru srpskih kulturnjaka zadržali su svoj duhovni islamski iskaz, ali i svoj jezik. Pripadaju starom Makedonskom Balkanskom narodu slično kao što su Pomaci u Bugarskoj, islamske su provenijencije, a u svojoj kulturnoj tradiciji zadržali su jedan značajan kulturni sadržaj-obilježavaju Aliđun-blagdan proljeća, koji je bio blagdan muslimana u predšerijetskom-hanefijskom periodu, ali je to kod ostalih muslimana Balkana pa i Bošnjaka propagandom novih islamista odbačeno, jer, kao, taj blagdan nema svoju potvrdu u Kur'anu ali ni Sunetu i kao nije to islamski.
Međutim, za razliku od Arapa kod kojih Arijanizam nije imao jači uticaj ovaj blagdan se nije mogao ni obilježavati, ali zato jeste kod Balkanskih muslimana i zato on nije popraćen sunetskim učenjem.Na ovaj način, odbacivanjem predšerijetskih običaja Bošnjaka, a koji su vezani za njihov monoteistički pristup vjerovanju, prekidao se monoteistički kontinuitet življenja muslimana na ovim prostorima te stoga naši negatori mogu praviti limes: Turskog osvajanja i predturskom nekakvom dualističkom vjerskom učenju Bošnjaka. I tako se došlo do tvrdnje o islamizaciji Bošnjaka, a ne da su Bošnjaci u kontinuitetu sa monoteističkim vjerskim učenjem.
Nešto slično i danas zagovaraju Bošnjaci koji svoje islamsko obrazovanje stiču u S.Arabiji tzv. selefije, koji izučavajući kulturnu tradiciju Arapa muslimana zanemaruju činjenicu da su Balkanski muslimani svoju tradiciju zadržali iz ranijih monoteističkih perioda prije nego su svoj Monoteizam nadgradili Islamom, te kao naše trenutno upražnjavanje Islama i islamskih običaja nije u skladu sa ''prvim muslimanima''.
Ne vode računa o onoj bitnoj suštinskoj činjenici islamskog vjerovanja: Musliman vjeruje u jednog Boga stvaraoca svega koji nije rođen i niti rađa, a što je i osnova Bošnjačkog vjerovanja, a Islamska tradicija Bošnjaka vezana je za njihovo kompletno življenje protkano kroz sve faze monoteističkog vjerovanja i ona se iz tih razloga može razlikovati od islamske tradicje Arapa.
Takva dešavanja i pritisci na promjenu stečenog samo je donosilo štetu i ubacivalo smutnju među Bošnjake muslimane.
Iz ovih aspekata, veoma bitno da se na Gori i dalje poštuju stari kulturni običaji-manifestacije muslimana, a jedan od njih je i Aliđun, jer se time potvrđuje-uvezuje kontinuitet monoteističke duhovnosti ovog naroda.
Gorani, tako sebe nazivaju, za jezik imaju Makedonski, a kako su otrgnuti od svog muslimanskog naroda koji je živio na ovim prostorima na Kosovu, Makedoniji i Bugarskoj, sada na Kosovu imaju status etničke skupine.
U njihovom mjestu Mlike je i najstariji tarih sa neke od džamija na prostorima bivše Jugoslavije koja je prema tarihu izgrađena 1289. godine, a što je potvrda da su muslimani na ovim prostorima živjeli koju 100-tinu godina prije nego je, kao, Srbija ''zvanično'' postala islamska.
Na Jugozapadu Srbija je proširena Bosanskom teritorijom -Sandžakom u kome je bilo većinsko Bošnjačko muslimansko stanovništvo koje je i stvaralo svoj islamski Sandžak i nikakve tu pravoslavne države nije bilo do u njihovim historijama koje su pisali i sve iz razloga svog pravoslavnog utemeljenja na muslimanskim teritorijama. Muslimani Srbije koji su se skrasili u Turskoj, a sada ih ima oko 2.000.000 u Istambolu i danas se narodno nazivaju Srbi. Dakle, stari narod Srbije koji je i gradio Srbiju bili su Srbi, ali monoteisti-muslimani, a ne pravoslavci. Tek u zadnjih 100 godina ovi Srbi pravoslavci, koji ostadoše da žive u Srbiji, uspjeli su propagandom uspostaviti identičnost-jednakost nacionalnog i vjerskog, tako da danas narodi Balkana, a i šire pod pojmom Srbin podrazumijeva i religijski pravoslavac, a to nije i niti je bilo tako.
Hrvati katolici, sa evropskim katolicima, će nakon progona muslimana iz Hrvatske i rušenja Hrvatske monoteističke vlasti svoju državu proširivati na račun Bosne u Primorju, ali i dijelom Like i Dalmatinskom zaleđu-Senj-Imotski-Trilj... 
Po svim njihovim povijesnim teorijama Bosanske teritorije na kojima su gradovi Livno i Duvno su Hrvatske. A oba ova grada su utemeljili monoteisti, a ne kršćani.
I nikada ranije, od naznačenih godina, za Hrvatsku 1689. a za Srbiju 1862. nikakve Hrvatske niti Srbije nije bilo na kršćanstvu. 
Vrijeme je da Bošnjak shvatiti:
Da je sve ono što je napisano o Bošnjacima od strane naših negatora zasnovano na negiranju Bošnjaka kao povijesnih, autohtonih i nikada prevjeravanih vlasnika Bosne, te da među negatorima naše povijesti nema niti jednog koji bi nešto istinski napisao o Bošnjacima i njihovoj povijesti. 
Zar se, onda, takve ličnosti, koje o nama pišu izmišljotine, mogu uzimati za značajne povjesničare i još ih citirati, u sopstvenoj negaciji?
Zar se može uvažavati nečije pisanje i uzimati ga za znanstvenika, a koji negira sve što je Bošnjačko i o Bošnjaku piše isključivo konstrukcije? 
Razumijem i naše povjesničare koji su, na toj osnovi, od njih i učili, te da je poteško stečeno ''znanje'' i zanijekati. Ali, treba znati da iz te povijesne negacijske osnove o Bošnjacima i Bosni, koju su formirali naši negatori, proizlaze i sve te nesuvislosti i konstrukcije o Bošnjacima.
I zato, Bošnjaci, koji na isti način kao i naši negatori pišu su i Bošnjački negatori, a to im ne ide na čast. 
Shvatam, oni su tako učeni a i sva literatura koju koriste je od naših negatora. Ali, za nas, sva ta njihova pisanja su povijesne konstrukcije, pa zato, što prije, treba to sve odbaciti i pisati našu povijest pa makar to povjesničari iz ona druga dva naroda i negirali što je i za očekivati. Ali, to bi bila naša povijest.
Došlo je vrijeme da Bošnjak nema kome, a niti treba polagati račun o sebi, a sve što se nekome neće dopasti iz Bošnjačke istinite povijesti, neka izučava i ako želi biti u istini, onda će shvatiti da je Bošnjak u pravu. 
I jasno je da naši negatori neće prihvatiti našu istinu o nama, jer se to neće slagati sa njihovim konstrukcijama, ali što je naše naše je!
I sad' šta je prevashodnije-preče; pisati istinito, a da se to suprostavlja komšijskim pisanjem ili prihvatati konstrukcije, o nama, što nas negira, a udovoljiti komšijskim povjesničarima?
Za Bošnjake, u ovom smislu, nebi trebalo biti dvojbe, jer istina je prioritetna! 
I pitanje za Bošnjake, povjesničare, koji ne žele da mijenjaju svoj stav prema Bošnjačkoj povijesti:
Je li mislite da su sve te konstrukcije o Bošnjacima, koje su prezentovali naši negatori znanje, to jest da spadaju u domen povijesne znanosti?
Ako ostajemo pri tom stavu; da je sve to znanje, onda teško se našim potomcima jer će, što se tiče svoje povijesti, biti totalne neznalice. 
I svi Bošnjački povjesničari koji su se obrazovali na tim konstrukcijama treba da znaju:
Niko im ne stavlja na upit njihovo obrazovanje, ali neka obrazovanje, a ne stečeno znanje koriste za dobrobit Bošnjaka, a ne kroz interpretaciju stečenog ''znanja'' na konstrukcijama u negacijske svrhe svog naroda.
Ishodište Bošnjačke povijesti je Monoteizam. Monoteizam je i naše prošlo življenje, ali i trenutno bitisanje. 
Ovo naglašavam iz razloga što se povijest u ranija vremena, a kod nas u Bosni do 1878. godine, odvijala u religijskim relacijama i zato kažem da je Bošnjak živio svoju povijest kao monoteista. Kao musliman kroz Islam i nikako drugačije on je Bosnu gradio.
Ne može kršćanstvo biti osnova naše Bošnjačke povijesnosti!
Jer, da je kršćanstvo bilo osnova naše povijesti Bošnjaka kao muslimana ne bi ni bilo, a kako smo i sada većinski u Monoteizmu-imamo kontinuitet, jedino smo se i mogli održavati na Monoteizmu.
O tome; da smo islamizirani je izlišno i govoriti. To mi je toliko nesuvislo da se jezim kada to neko i spominje. 
Neki naši ugledni alimi su i dokazivali da je bilo dobrovoljne islamizacije. Ali, to je samo bila posljedica komšijske tvrdnje o prisilnoj islamizaciji kada je kao Turska Bosnu osvojila, a drugačije nije mogao ni razmišljati, jer su našu povijest krojili naši negatori i nas kao naroda za njih nije ni bilo.
Dakle, naš kontinuitet u Monoteizmu bez ikakvih prevjeravanja je suština Bošnjačke povijesti i sve drugo su konstrukcije i izmišljanja. 
To Bošnjak-povjesničar mora da shvati, jer Bošnjak nikada nije živio svoju povijest kao kršćanin nego uvijek kao monoteista-musliman i kao musliman-monoteista je uređivao svoju Bosnu najviše kroz Zapadno Rimsko carstvo, koje je Iskender Veliki uspostavio na monoteizmu, a ne na nekoj idolatriji. Sura: XVIII, aje 83-110.
Tu su jasni stavovi o nastanku naše civilizacie koji su temeljeni na povijesnim razdobljima.
I to;
- od IV. stoljeća p.n.e. pa do IV. stoljeća n.e. po Iskenderovom-Alexandrovom modelu,
-od IV. stoljeća n.e. pa do polovine VII. stoljeća po Arijevom modelu,
- od polovine VII. stoljeća pa do polovine XV. stoljeća po Avarskom modelu a sa Islamom kao državotvornom vjerom i na kraju,
-od polovine XV.stoljeća sve do 1878. godine na hanefijsko-šerijetskom modelu organizovanja islamskih država kroz Balkanski Islamski Komonvelt.
-Od 1878. pa do 1995. dakle 117 godina, Bošnjak je u svakom pogledu diskriminiran u koje vrijeme spadaju i tri godine proteklog rata, koga su na našem zatiranju, naše komšije, i vodile. 
Za tih 117 godina bili smo, u povijesnom smislu, ono kako su htjele i kako su nam govorili naše komšije.
To je taj vremenski period kada je i izmišljana naša povijest od naših negatora. 
Mogu li to shvatiti naši obrazovani povjesničari ?
Stav: Naša historija se mora nanovo pisati, i ne zbog nekih novih činjenica, nego zbog onih koje nisu uzete, ali i onih koje su pogrešno tumačene. To je prioritet prioriteta i nije to zbog nas, nego zbog našeg potomstva, jer temelje im treba vratiti !? 
I ne treba misliti da ćemo forsirajući istinu o našoj povijesti nešto izgubit, jer se to ne slaže sa komšijskim stavovima. Baš suprotno. Mnogo toga ćemo dobiti.
Prije svega; razobličavanjem konstrukcija i utemeljenje naše povijesti Bošnjački dignitet će biti na višem nivou, a respekt prema Bošnjacima biće izražen novim kvalitetom, 
jer naša-Bošnjačka utemeljenost u Bosni, sa Bosnom, na Monoteizmu je neupitna, a ne kao do sada iz povijesnih konstrukcija-diskreditujuća i potcjenjivačka. 
A drugi i najjači razlog zbog koga moramo pristupiti izmjeni dosadašnje interpretacije Bošnjačke povijesti je;
dizanje morala našem potomstvu na veličanstvenoj povijesti naših predaka, jer doista imaće se čime i dičiti. 
Kada su meni, kroz srednju školu, profesori predavali moju Bošnjačku povijest ja sam obarao glavu ko noj u pijesak i nikako nisam mogao povezati i suštinski odrediti povijesnu realnost. I zato ne želim da to rade i moja unučad. 
Do sada smo pisali i prihvatali sve te povijesne konstrukcije o nama, i; gdje smo u proteklim periodima bili, šta nas je sve snalazilo i gdje smo sada? 
Nisu nas respektovali, jer smo prihvatali sve kako su i pisali. Bili smo totalno: >etnički, nacionalno i religijski kao narod diskreditovani, a povijesno dehistorzovani.
Potvrđivali smo njihove konstrukcije o našoj povijesti, a po tim nakaradnim teorijama mi smo tu kao ostatak Osmanske civilizacije. U tim okolnostima, i iz koje kakvih pobuda, islamizirali se iz čega proizlazi da smo zanijekali svoje dotadašnje vjerovanje, a što, doista, sa Bošnjačkom duhovnošću nije imalo nikakve veze.
Zato nas ne respektuju, jer kao neki rukavac ''izlili'' smo se iz pravog korita. Karikiram i pisanje M. Selimovića koji je kao i ini naši nepromišljeni intelektualci prihvatio konstrukcije o nama i svojim djelovanjem-pisanjem davao dignitet konstrukcijama o Bošnjacima, a to je žalosno.
A mi Bošnjaci, jedini gradili Bosnu na Monoteizmu i pravednosti i nikada nismo bili bogumili-kršćani kako čitam kod nekih naših nepromišljenih intelektualaca. A bili smo Bogu mili muslimani i nikada se nismo izlili iz nekog korita u kome smo bili, sa kršćanima, na istoj duhovnosti. 
Prema negatorskoj tvrdnji; da su Bogumili bili kršćani, te ako uzmemo da su u Bosni imali vlast, onda je Bosna u bogumilsko vrijeme bila kršćanska. A da bi ova tvrdnja imala povijesno uporište, onda je kao potvrda te tvrdnje došla tvrdnja o kršćanskom krunisanju bosanskih velikana, a onda i tvrdnja o Turskom osvajanju i tako redom konstrukcija do konstrukcije.
A to je van svake pameti jer da je to, doista, tako i bilo Bošnjaka kao muslimana u Bosni nebi ni bilo. 
Sve te konstrukcije o Bosni i Bošnjacima su preuzete, u zadnjih 100-tinjak godina od naših negatora. Bošnjaci sve to preuzimaju i tako pišu i ne razmišljajući, je li to doista u kontekstu svih onovremenih povijesnih zbivanja moglo tako i biti? Čak se negiraju i prirodni sociološki zakoni po kojima se jedino i mogu organizovati narodi.
Dakle, to kako smo učeni, to tako nikako nije moglo ni biti, ali je to Bošnjak ''naučio'', jer je sve to učio od svog negatora. 
A da je sve to o Bosni i njenom narodu-njenim Bošnjacima izmišljano potvrda je naša Bosna, naša vjera i naš Bošnjački narod, jer da je bilo ikada nešto drugačije, ni jednog od ovo troje danas ne bi ni bilo. 
P.S.
Ni Emir, onaj filmski režiser, ne bi se priklonio pravoslavlju da je znao ove povijesne činjenice, nego kako kaže : ''Moja familija je nekih 200 godina bila muslimanska , a prije toga je bila pravoslavna.'' Dakle, po Emirovoj tvrdnji ključni razlog njegovog prihvatanja pravoslavlja je povijest. Ali, to je po onim njihovim teorijama o islamizaciji. Tako se dešava sa onima koji ne izučavaju, a prihvataju pisanja naših negatora.
Razmislite: Emir je zahvaljujući i Bošnjacima, tj. Bošnjačkim povjesničarima prihvatio pravoslavlje, jer nigdje nije mogao pročitati Bošnjački demant tvrdnje-konstrukcije; da su Bošnjaci ranije bili u pravoslavlju, a nisu, te da su kasnije kroz, kao, Turski period prihvatili Islam, a nisu jer su bili u Islamu.

Fikret Hafizović