Novo zlatno doba

Paul Krugman | 18/04/2014

Prikaz knjige Capital in the Twenty-First Century, Thomas Piketty, Belknap Press/Harvard University Press 2014


Tomas Piketi, profesor Ekonomskog fakulteta u Parizu, nije poznato ime, iako će se to možda promeniti objavljivanjem engleskog prevoda njegove veličanstvene, sveobuhvatne meditacije o nejednakosti, Kapital u dvadeset prvom veku. Međutim, njegov uticaj je dubok. Često se može čuti da živimo u drugom zlatnom dobu – ili, kako Piketi voli da kaže, drugom Bel epoku – definisanom neverovatnim usponom „jednog procenta“. Ali ovo je postalo opšte mesto samo zahvaljujući Piketijevom radu. Konkretno, on i nekoliko njegovih kolega (pre svega Entoni Atkinson sa Oksforda i Emanuel Saez sa Berklija) ustanovili su statističke tehnike koje nam omogućavaju da pratimo koncentraciju prihoda i bogatstva daleko u prošlost – do početka dvadesetog veka u Americi i Britaniji, i čak do kraja osamnaestog veka u Francuskoj.

Rezultat je revolucionarni obrat našeg razumevanja dugoročnih tendencija nejednakosti. Pre ovog obrata, najveći deo rasprava o ekonomskoj nejednakosti je manje-više zanemarivao najbogatije. Neki ekonomisti (da ne pominjemo političare) pokušavali su da uguše čak i pomen nejednakosti: „Od tendencija štetnih za zdravu ekonomiju najzavodljivije je, a po mom mišljenju i najotrovnije, fokusiranje na pitanje raspodele“, rekao je 2004. Robert Lukas sa Univerziteta u Čikagu, najuticajniji makroekonomista svoje generacije. Ali čak i oni koji su spremni da razgovaraju o nejednakosti najčešće su se fokusirali na raskorak između siromašnih ili radničke klase i onih samo dobrostojećih, ne pravih bogataša – na fakultetski obrazovane čija su primanja brže rasla od nadnica manje obrazovanih radnika, ili na komparativno povoljan položaj gornje petine stanovništva u poređenju sa donje četiri petine, ne na brzo rastuća primanja rukovodilaca i bankara.

Zato je bilo revolucionarno otkriće kada su Piketi i njegove kolege pokazali da su prihodi sada već čuvenog „jednog procenta“, pa čak i manjih grupa, zapravo prava priča u porastu nejednakosti. Ovo otkriće bilo je praćeno još jednim: priča o zlatnom dobu, koja je možda izgledala kao hiperbola, uopšte nije bila takva. Prvenstveno u Americi, deo nacionalnog dohotka koji je odlazio gornjem jednom procentu pratio je krivu slova U. Pre Prvog svetskog rata, jedan procenat je dobijao otprilike petinu ukupnih prihoda i u Britaniji i u SAD. Do 1950, taj udeo je smanjen za više od pola. Ali od 1980, udeo jednog procenta ponovo je rastao – a u Americi se vratio na nivo od pre jednog veka.

Međutim, današnja ekonomija je sasvim drugačija od one iz 19. veka, zar ne? Tada se veliko bogatstvo uglavnom nasleđivalo; zar današnju ekonomsku elitu ne čine ljudi koji su svoj položaj zaslužili? Pa, Piketi nam govori da to nije baš tako, i da se u svakom slučaju ovo stanje može pokazati otpornijim od srednjoklasnog društva koja se razvilo nakon Drugog svetskog rata. Glavna ideja Kapitala u dvadeset prvom veku glasi da se nismo samo vratili na 19-vekovni nivo nejednakost prihoda, već i da se vraćamo u „nasledni kapitalizam“ gde ključne poluge ekonomije nisu u rukama talentovanih pojedinaca, nego porodičnih dinastija.

To je fantastična tvrdnja – i upravo jer je toliko neverovatna mora se ispitati pažljivo i kritički. Međutim, pre nego što se time pozabavim, moram odmah da kažem da je Piketi napisao zaista vrhunsku knjigu. To je delo koje spaja veliki istorijski presek – kada ste poslednji put čuli da se neki ekonomista poziva na Džejn Ostin i Balzaka? – sa mukotrpnom analizom podataka. Iako se Piketi ruga ekonomskom pozivu zbog njegove „detinjaste opsednutosti matematikom“ njegova rasprava je fantastičan primer ekonomskog modeliranja, pristupa koji spaja analizu ekonomskog rasta sa analizom raspodele dohotka i bogatstva. Ova će knjiga promeniti i naše razmišljanje o društvu i naš pristup ekonomiji.


1.Šta znamo o ekonomskoj nejednakosti i na koji period se to znanje odnosi? Do Piketijeve revolucije, većina naših saznanja o nejednakosti prihoda i bogatstva poticala je iz anketa u kojima se od nasumično izabranih porodica traži da popune neki upitnik, a njihovi odgovori se sabiraju i daju statistički portret celine. Međunarodni standard za takve ankete je istraživanje koje jednom godišnje sprovodi Statistički zavod. Federalne rezerve takođe sprovode trogodišnju anketu o raspodeli bogatstva.

Ove dve ankete su osnovni pokazatelji promene stanja američkog društva. Između ostalog, one već dugo ukazuju na dramatičnu promenu u procesu ekonomskog rasta SAD, koja je otpočela oko 1980. Pre toga, porodicama iz svih slojeva prihodi su rasli manje-više paralelno sa rastom privrede u celini. Međutim, nakon 1980. ogroman deo dobitaka odlazio je na gornji kraj lestvice dohotka, dok su porodice u donjoj polovini daleko zaostajale.

Kroz istoriju, druge zemlje nisu toliko pažljivo pratile ko šta dobija; ali ova situacija se vremenom popravljala, u velikoj meri zahvaljujući trudu Luksemburške studije dohodaka (organizacije sa kojom ću uskoro početi da sarađujem). A porast dostupnih anketnih podataka koji se mogu uporediti među državama dovela je do novih važnih uvida. Prvenstveno, sada znamo i da Sjedinjene Američke Države imaju mnogo nejednakiju raspodelu dohotka od drugih razvijenih zemalja i da se dobar deo te razlike može direktno pripisati postupcima države. Evropske države u celini imaju veoma nejednake prihode od tržišne aktivnosti, kao i SAD, iako možda ne u istoj meri. Ali rade daleko više na preraspodeli kroz poreze i transfere od Amerike, što dovodi do mnogo manje nejednakosti u raspoloživim prihodima.

Međutim, pored velike koristi, anketni podaci imaju velika ograničenja. Imaju tendenciju da potcene ili potpuno izostave prihod koji odlazi šačici pojedinaca na samom vrhu lestvice prihoda. Takođe imaju ograničenu istorijsku dubinu. Čak nas i podaci američkog popisa vode samo do 1947.

Tu na scenu stupaju Piketi i njegove kolege, koji su se okrenuli potpuno drugačijem izvoru informacija: poreskoj evidenciji. Ta ideja nije nova. Prve analize raspodele dohotka oslanjale su se na poreske podatke, jer nisu imale na šta drugo. Piketi i kolege su, međutim, pronašli način da spoje poreske podatke sa drugim izvorima i tako dobiju informacije koje presudno dopunjuju ankete. Konkretno, poreski podaci nam mnogo govore o eliti. I poreska evidencija seže mnogo dublje u prošlost: u Americi se porez na dohodak plaća od 1913, u Velikoj Britaniji od 1909. Francuska, zahvaljujući pažljivom prikupljanju poreza na nekretnine i vođenju evidencije, ima pravo obilje podataka koji se mogu ispratiti do kraja osamnaestog veka.

Upotreba ovih podataka nije jednostavna. Međutim, koristeći sve tajne zanata, a delom i informisano nagađanje, Piketi je uspeo da sastavi rezime pada i uspona ekstremne nejednakosti u proteklih sto godina. To izgleda kao Tabela 1 na ovoj stranici.

Kao što sam rekao, ako vreme u kojem živimo zovemo novim zlatnim dobom ili Bel epokom, to nije hiperbola, nego je jednostavno tačno. Ali kako se to dogodilo?



Tabela 1 Udeo u prihodu / Niska nejednakost-Srednja nejednakost-Visoka nejednakost
              Gornjih 1%-Narednih 9%-Narednih 40%-Donjih 50%

http://pescanik.net/wp-content/uploads/2014/04/Slika-13.jpg


2. Piketi i samim naslovom svoje knjige postavlja intelektualni izazov: Kapital u dvadeset prvom veku. Da li ekonomisti još uvek smeju da se tako izražavaju?

Ovaj naslov ne iznenađuje toliko samo zbog aluzije na Marksa. Prizivajući kapital na samom početku, Piketi se odvaja od najmodernijih rasprava o nejednakosti, i oslanja se na stariju tradiciju.

Opšta pretpostavka većine istraživača nejednakosti jeste da je glavna stavka zarađeni prihod, obično u vidu plate, a da prihod kapitala nije ni važan ni zanimljiv. Piketi međutim pokazuje da čak i danas prihod od kapitala, a ne od zarada, dominira na vrhu raspodele dohotka. Takođe pokazuje da je nekad – u vreme evropskog Bel epoka i, u manjoj meri, američkog zlatnog doba – nejednako vlasništvo, a ne nejednake zarade, bilo glavni pokretač neravnomernosti prihoda. On tvrdi da se vraćamo u takvo društvo. Ovo nije njegova usputna spekulacija. Iako je Kapital u dvadeset prvom veku delo objektivnog empirizma, u velikoj meri je vođeno teorijskim okvirom koji pokušava da ujedini raspravu o ekonomskom rastu i raspodeli prihoda i bogatstva. U suštini, Piketi vidi ekonomsku istoriju kao priču o trci akumulacije kapitala i drugih faktora podsticanja rasta, uglavnom porasta stanovništva i tehnološkog napretka.

Naravno, u ovoj trci nema trajnog pobednika: na veoma duge staze, ukupni kapital i ukupni prihod moraju da rastu približno istim tempom. Ali jedna ili druga strana mogu decenijama da vode. Uoči Prvog svetskog rata, Evropa je akumulirala kapital šest ili sedam puta veći od nacionalnog dohotka. Međutim, tokom naredne četiri decenije, kombinacijom fizičkog uništenja i preusmeravanja štednje u ratne izdatke, prepolovila je taj razmer. Akumulacija kapitala nastavila se posle Drugog svetskog rata, ali to je bio period spektakularnog ekonomskog rasta – Trente Glorieuses ili „Veličanstvenih trideset“ godina – tako da je odnos kapitala prema prihodu ostao nizak. Međutim, od 1970-ih, usporeni rast označio je porast udela kapitala, tako da su kapital i bogatstvo lagano krenuli nazad ka nivou Bel epoka. I ova akumulacija kapitala, kaže Piketi, na kraju će ponovo stvoriti nejednakost Bel epoka ukoliko joj se ne suprotstavimo progresivnim oporezivanjem.

Zašto? Radi se o odnosu r prema g – stopi prinosa na kapital prema stopi privrednog rasta.

Skoro svi ekonomski modeli govore nam da ako g pada – kao što je padao od 1970, što će se verovatno nastaviti zbog sporijeg rasta radno sposobnog stanovništva i sporijeg tehnološkog napretka – r će takođe padati. Ali Piketi tvrdi da će r padati manje nego g. Ne mora da znači da će tako i biti. Međutim, ako se radnici lako mogu zameniti mašinama – ako je, da upotrebimo tehnički žargon, elastičnost supstitucije kapitala i radne snage veća od jedan – spori rast će, kao i proizilazeći porast udela kapitala prema prihodima, zaista proširiti jaz između r i g. A Piketi tvrdi da istorijski podaci pokazuju da će se upravo to dogoditi.

Ako je u pravu, jedna direktna posledica biće preraspodela dohotka od radne snage prema vlasnicima kapitala. Opšteprihvaćeno mišljenje je dugo glasilo da ne treba brinuti o tome, da su udeo kapitala i radne snage u ukupnom prihodu dugoročno veoma stabilni. Međutim, na vrlo dugi rok nije bilo tako. U Britaniji, na primer, udeo kapitala u prihodu – bilo u obliku dobiti preduzeća, dividendi, renti, ili prodaje imovine – pao je sa oko 40 odsto pre Prvog svetskog rata na jedva 20 odsto oko 1970, a od tada je, vraćajući se na prvobitni nivo, već prešao otprilike pola puta. Istorijska kriva nije toliko očigledna u Sjedinjenim Američkim Državama, ali i ovde je u toku preraspodela u korist kapitala. Naime, dobit preduzeća je porasla od početka finansijske krize, dok nadnice – uključujući i nadnice visokoobrazovanih – stagniraju.

Rastući udeo kapitala, sa svoje strane, direktno povećava nejednakost, jer je vlasništvo nad kapitalom uvek mnogo nejednakije raspoređeno nego prihod od rada. Ali efekti se ne zaustavljaju na tome, jer kada stopa prinosa na kapital drastično prevazilazi stopu ekonomskog rasta, „prošlost teži da proguta budućnost“: društvo se neumoljivo naginje dominaciji naslednog bogatstva.

Razmislite kako je to funkcionisalo u Evropi Bel epoka. U to doba, vlasnici kapitala mogli su očekivati prinose od 4 do 5 odsto od svojih investicija, uz minimalan porez; za to vreme je ekonomski rast iznosio samo oko jedan odsto. Tako su bogati pojedinci mogli da reinvestiraju zaradu tako da im bogatstvo pa i prihodi rastu brže od privrede, jačajući njihovu ekonomsku dominaciju, čak i dok su s vrha skidali dovoljno za vrlo luksuzan život.

Šta se dogodilo kada su ti bogati pojedinci pomrli? Ostavili su svoje bogatstvo – ponovo uz minimalan porez – svojim naslednicima. Novac ostavljen narednoj generaciji činio je 20 do 25 odsto godišnjeg prihoda; najveći deo bogatstva, oko 90 odsto, bilo je nasleđeno bogatstvo, a ne ušteđeno od primanja. Ovo nasleđeno bogatstvo bilo je koncentrisano u rukama sasvim malobrojne manjine: 1910. godine najbogatijih jedan odsto kontrolisalo je 60 odsto bogatstva u Francuskoj; u Britaniji, 70 odsto.

Zato nije ni čudo da su 19-vekovni pisci bili opsednuti nasledstvom. Piketi dosta prostora posvećuje razmatranju predavanja koje nitkov Votren drži Rastinjaku u Balzakovom Čiča Goriju, koje se svodi na to da ni najuspešnija karijera ne može da pruži ni deo bogatstva koje bi Rastinjak mogao da stekne jednim potezom, ako se oženi bogataškom ćerkom. Ispostavilo se da je Votren imao pravo: pripadati gornjem jednom procentu 19-vekovnih naslednika i prosto živeti od nasleđenog bogatstva značilo je da ćete imati oko dva i po puta viši standard nego što biste mogli postići grebanjem i laktanjem do jednog procenta najplaćenijih najamnih radnika.

Možda će neko reći da savremeno društvo uopšte nije takvo. U stvari, i prinosi od kapitala i nasleđeno bogatstvo, iako manje važni nego u Bel epoku, još uvek su snažni pokretači nejednakosti – i njihov značaj raste. U Francuskoj, kako pokazuje Piketi, udeo nasledstva u ukupnom bogatstvu naglo je opao u ratno i posleratno doba brzog rasta; oko 1970. iznosio je manje od 50 procenata. Ali sada se vratio na 70 odsto i još uvek raste. Dakle, prvo je došlo do pada a potom porasta značaja nasledstva u stvaranju elitnog statusa: životni standard gornjeg procenta naslednika pao je ispod nivoa najplaćenijih jedan odsto zaposlenih između 1910. i 1950, ali je počeo ponovo raste nakon 1970. Još se nije vratio na Rastinjakov nivo, ali ponovo je postalo vrednije imati prave roditelje (ili se udati ili priženiti u pravu porodicu) nego imati pravi posao.

A to bi mogao da bude samo početak. Grafikon 1 prikazuje Piketijeve procene globalnih r i g na duže staze, ukazujući na to da je doba izjednačavanja sada za nama, a da su uslovi sada zreli za novo uspostavljanje naslednog kapitalizma.



Grafikon 1 Stopa prinosa nakon poreza prema stopi rasta na svetskom nivou od antike do 2100.

VODORAVNO: Stopa prinosa na kapital (po odbijanju poreza i kapitalnih gubitaka) pala je ispod stope rasta tokom 20. veka, i možda će je opet nadmašiti u 21. veku USPRAVNO: Godišnja stopa prinosa ili stopa rasta

Unutra – Čista stopa prinosa na kapital (posle poreza i kapitalnih gubitaka)
– Stopa rasta svetskog autputa g

http://pescanik.net/wp-content/uploads/2014/04/Slika-23.jpg

Imajući u vidu ovu sliku, zašto nasleđeno bogatstvo igru tako malu ulogu u današnjem javnom govoru? Piketi sugeriše da je sam obim naslednog bogatstava ono što ga na neki način čini nevidljivim: „Bogatstvo je toliko koncentrisano da veliki deo društva praktično nije ni svestan njegovog postojanja, tako da neki ljudi zamišljaju da ono pripada nadrealnim ili misterioznim stvorenjima“. Ovo je veoma dobar uvid. Ali sigurno nije potpuno objašnjenje. Jer činjenica je da najupadljiviji primer rastuće nejednakosti u današnjem svetu – uspon veoma bogatog jednog procenta u anglosaksonskom svetu, posebno u SAD – nema toliko veze sa akumulacijom kapitala, bar ne još uvek. Ima više veze sa izuzetno visokim kompenzacijama i zaradama.


3. Kapital u dvadeset prvom veku je, nadam se da sam jasno stavio do znanja, zaprepašćujuće značajna knjiga. U vreme kada je koncentracija bogatstva i prihoda u malobrojnim rukama ponovo postala centralno političko pitanje, Piketi ne nudi samo neprocenjivu dokumentaciju o tome šta se dešava uz nenadmašnu istorijsku dubinu. On pored toga iznosi zaokruženu teoriju nejednakosti, koja obuhvata ekonomski rast, raspodelu prihoda između kapitala i radne snage, kao i raspodelu bogatstva i prihoda među pojedincima.

Međutim, postoji nešto što pomalo umanjuje ovo dostignuće – neka vrsta intelektualnog trika, ali koji ne podrazumeva neku Piketijevu prevaru ili prestup. Ali to je sledeće: glavni razlog potrebe za ovakvom knjigom jeste uspon ne samo jednog procenta, nego konkretno američkog jednog procenta. Međutim, ispostavlja se da je do tog uspona došlo iz razloga izvan domašaja Piketijeve velike teze.

Piketi je, naravno, isuviše ozbiljan i iskren ekonomista da bi pokušao da zanemari neugodne činjenice. „Nejednakost u Americi 2010“, kaže on, „kvantitativno je jednako ekstremna kao u staroj Evropi u prvoj deceniji dvadesetog veka, ali struktura ove nejednakosti je očito drugačija“. Zaista, ono što smo videli u Americi i što sve češće viđamo drugde, predstavlja nešto „radikalno novo“ – porast „supernadnica“.

Kapital je još uvek važan: na samom vrhu društvenih slojeva prihod od kapitala i dalje premašuje prihode od nadnica, zarada i bonusa. Piketi procenjuje da je povećana nejednakost prihoda od kapitala zaslužna za otprilike trećinu ukupnog porasta američke nejednakosti. Ali i zarade na vrhu takođe su porasle. Realne zarade za većinu radnika u SAD porasle su sasvim malo, ako imalo, od početka 1970-ih, ali dohoci gornjeg jednog procenta porasli su 165 odsto, dok su dohoci za 0,1 odsto porasli 362 procenata. Da je Rastinjak danas živ, Votren bi morao da prizna da bi jednako dobro mogao da živi ako postane menadžer hedž fonda kao i ako se dobro oženi.

Šta se krije iza ovog dramatičnog porasta nejednakosti primanja, gde lavovski deo dobitaka odlazi ljudima na samom vrhu? Neki američki ekonomisti kažu da su za to zaslužne tehnološke promene. U čuvenom radu iz 1981. pod naslovom „Ekonomija superzvezda“, čikaški ekonomista Šervin Rozen tvrdio je da savremena tehnologija komunikacija, proširujući domet talentovanih pojedinaca, stvara tržišta zasnovana na filozofiji „pobednik nosi sve“, gde šačica izuzetnih pojedinaca ubire ogromne nagrade, iako su u svom poslu bolji samo za nijansu od njihovih daleko slabije plaćenih rivala.

Piketi ne veruje u to. Kako sam primećuje, konzervativni ekonomisti vole da govore o visokim zaradama izvođača ovog ili onog tipa, kao što su filmske i sportske zvezde, kako bi sugerisali da su visoki prihodi zaista zasluženi. Ali takvi ljudi zapravo čine majušni deo bogate elite. Podaci govore da se uglavnom radi o nekoj vrsti rukovodilaca – ljudi čije se zasluge u stvari vrlo teško mogu proceniti ili novčano izmeriti.

Ko onda određuje koliko vredi jedan korporativni direktor? Pa obično postoji odbor za kompenzacije, čije članove imenuje sam direktor. Praktično, tvrdi Piketi, rukovodioci najvišeg ranga sami određuju svoju platu, ograničeni društvenim normama, a ne nekakvom tržišnom disciplinom. A enormni skok tih zarada on pripisuje eroziji tih normi. U stvari, ogroman porast primanja na vrhu on pripisuje socijalnim i političkim, a ne strogo ekonomskim silama.

Da budemo pošteni, on zatim plasira moguću ekonomsku analizu promenjivih normi, tvrdeći da je smanjivanje poreskih stopa za bogate u stvari ohrabrilo plaćenu elitu. Kada bi vrhunski menadžer znao da može da zadrži samo delić prihoda koji dobije ako se odluči da prekrši društvene norme i uzme ogromnu nadoknadu, možda bi zaključio da beščašće ne vredi toliko. Ako mu drastično smanjite graničnu stopu poreza, možda će se ponašati drugačije. A budući da se sve veći broj superplaćenih podsmeva normama, i same norme se menjaju.

Ova dijagnoza ima logike, ali joj očigledno nedostaju čvrstina i univerzalnost Piketijeve analize raspodele i prinosa bogatstva. Takođe, mislim da Kapital u dvadeset prvom veku ne daje valjani odgovor na najznačajniju kritiku hipoteze o samovolji: govorim o koncentaciji veoma visokih primanja u finansijskoj sferi, gde se učinak zaista može, na neki način, evaluirati. Nisam slučajno spomenuo menadžere hedž fondova: takvi ljudi su plaćeni prema njihovom umeću da privuku klijente i ostvare investicionu dobit. Možete dovesti u pitanje društvenu vrednost savremenih finansija, ali ovi „vukovi sa Volstrita“ očito su u nečemu dobri, a njihov uspon se ne može pripisati isključivo odnosima moći, iako pretpostavljam da bi se moglo tvrditi kako se spremnost za bavljenje moralno upitnim mešetarenjem, kao i spremnost da se rugate normama u zaradama, podstiče niskim graničnim poreskim stopama.

Sve u svemu, uglavnom sam ubeđen Piketijevim objašnjenjem rasta nejednakosti zarada, mada je njegovo izostavljanje deregulacije veliko razočarenje. Ali kao što sam rekao, njegova analiza ovog problema nema čvrstinu njegove analize kapitala, da ne spominjem uzbudljivu intelektualnu eleganciju njegovog pisanja.

Ali ne treba preterivati. Čak i da je skok nejednakosti u SAD do sada uglavnom bio vođen porastom zarada, i kapital je ipak bio značajan. U svakom slučaju, priča će se nadalje verovatno sasvim drugačije odvijati. Današnju generaciju veoma bogatih u Americi možda više čine rukovodioci nego rentijeri, ljudi koji žive od akumuliranog kapitala, ali i ti rukovodioci imaju naslednike. I Amerika će kroz dve decenije možda biti rentijersko društvo, čak i nejednakije od Evrope Bel epoka.

Ali to ne mora da se dogodi.


4. S vremena na vreme, Piketi kao da iznosi deterministički pogled na istoriju, u kojoj sve proističe iz stope porasta stanovništva i tehnološkog napretka. Međutim, Kapital u dvadeset prvom veku jasno tvrdi da javna politika može da dovede do promene, čak i ako osnovni ekonomski uslovi ukazuju na ekstremnu nejednakost; to što Piketi naziva “kliženjem u oligarhiju“ može se zaustaviti pa čak i preokrenuti ako političko telo tako odluči.

Ključna stvar je da kada pravimo osnovno poređenje između stope prinosa na bogatstvo i stope privrednog rasta, bitan deo su oporezovani prinosi na bogatstvo. Dakle, progresivno oporezivanje – naročito oporezivanje bogatstva i nasledstva – može biti snažna sila za ograničavanje nejednakosti. Piketi završava svoje remek delo apelom za upravo ovakav oblik oporezivanja. Nažalost, istorija koju u knjizi opisuje ne podstiče optimizam.

Istina je da je tokom većeg dela dvadesetog veka jako progresivno oporezivanje zaista doprinelo smanjenju koncentracije prihoda i bogatstva, i možda ćete pomisliti da je visok porez za najbogatije prirodno političko rešenje kada se demokratija sukobi s visokom nejednakošću. Piketi, međutim, odbacuje takav zaključak: trijumf progresivnog oporezivanja tokom dvadesetog veka, tvrdi on, bio je „prolazni proizvod haosa“. Da nije bilo ratova i potresa savremenog „Tridesetogodišnjeg rata“ u Evropi, kaže on, tako nešto se ne bi dogodilo.

Kao dokaz navodi primer francuske Treće republike. Zvanična ideologija Republike bila je vrlo egalitarna. Međutim, bogatstvo i primanja bili su skoro jednako koncentrisani, ekonomske privilegije skoro jednako pod naslednom dominacijom, kao u aristokratskoj ustavnoj monarhiji preko Lamanša. A javna politika nije učinila gotovo ništa da se odupre ekonomskoj dominaciji renterijera: konkretno, porezi na nasledstvo bili su smešno niski.

Zašto slobodni građani Francuske nisu glasanjem doveli na vlast političare koji će se suprotstaviti rentijerskoj klasi? Pa, i tada je kao i sada, veliko bogatstvo kupovalo veliki uticaj – ne samo na politiku nego i na javni govor. Kao u čuvenoj rečenici Aptona Sinklera, „teško je naterati čoveka da nešto shvati kada mu plata zavisi od toga da ne shvati“. Piketi, posmatrajući istoriju svoje zemlje, dolazi do sličnog zapažanja: „Iskustvo Francuske u Bel epoku dokazuje, ako je to potrebno dokazivati, da ne postoji prevelika mera licemerja kada ekonomske i finansijske elite moraju da brane svoj interes.“

Isti fenomen primetan je i danas. Zapravo, zanimljiva odlika američke scene je da politika nejednakosti kao da ide ispred stvarnosti. Kao što smo videli, aktuelna američka ekonomska elita duguje svoj status uglavnom zaradama, a ne prihodu od kapitala. Međutim, konzervativna ekonomska retorika već naglašava i veliča kapital više nego rad – „stvaraoce radnih mesta“, a ne radnike.

Godine 2012, Erik Kantor, vođa republikanaca u Senatu, odlučio je da obeleži Dan rada – Dan rada! – tvitom u slavu vlasnika preduzeća:

„Danas slavimo one koji su preuzeli rizik, vredno radili, izgradili svoju firmu i zaslužili svoj uspeh.“

Možda uplašen reakcijom, navodno je osetio potrebu da kasnije podseti svoje kolege na nekom republikanskom skupu kako većina ljudi nema svoju firmu – ali to samo po sebi pokazuje koliko se ova partija potpuno identifikuje sa kapitalom: do praktičnog ignorisanja radnika.

Ova orijentacija ka kapitalu nije samo retorička. Poresko opterećenje za najplaćenije Amerikance smanjeno je u svim oblastima od 1970-ih, ali najviše je sniženo za dohodak od kapitala – uključujući drastičan pad poreza na dobit, što direktno ide u korist akcionarima – i na nasledstvo. Ponekad se čini kao da veliki deo naše političke klase aktivno radi na obnovi Piketijevog naslednog kapitalizma. A ako pogledamo izvore političkih donacija, koje u velikoj meri potiču od bogatih porodica, ova mogućnost nije toliko neobična kao što se na prvi pogled čini.

Piketi završava Kapital u dvadeset prvom veku pozivom na pobunu – pre svega na uvođenje poreza na bogatstvo, ako je moguće globalno, kako bi se obuzdala rastuća moć naslednog bogatstva. Možemo biti cinični prema tome kakvi su izgledi za tako nešto. Ali majstorska Piketijeva dijagnoza toga gde smo i kuda idemo pomaže da se ti izgledi poprave. Zato je Kapital u dvadeset prvom veku izuzetno važna knjiga u svim poljima. Piketi je transformisao naš ekonomski diskurs; nikada više nećemo govoriti o bogatstvu i nejednakosti kao pre nje.


The New York Review of Books, 08.04.2014.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 18.04.2014.

Pouke iz Bosne za Ukrajinu

Sankcije će ojačati diktatore i stvoriti tajkune
Piše: Andrej Nikolaidis

Fućka se meni za srednju klasu u kojoj sam rođen i u kojoj ću umrijeti. Još mi se više fućka za državu, a više od svega za demokratiju. Ali... ako vam je do takozvane pravne države i funkcionalne takozvane parlamentarne demokratije, njih nema bez srednje klase, koja je, ne bi li očuvala ono što ima i nadu da može imati još više i uzdići se na društvenoj ljestvici, čuvar takvog poretka.

Bogo dobri, mijenja li se kad šta na ovome svijetu?

Dok čovjek gleda kako počinje građanski rat u Ukrajini, kako Putin, navodno na poziv Ukrajinaca kojima je Rusija bliža od Ukrajine, čereči i tranžira tu zemlju, otkida dio po dio, kao mesar koji voli i zna svoj posao, kako MMF dijeli kreditne aranžmane, kao ready to use konope, već smotane u omče, kako zapadne vlade izražavaju zabrinutost stanjem u zemlji u kojoj je njihova spoljna politika napravila sranje, kako evropski desničari, taj najogavniji ljudski soj, ta so soli gada od gada, navija za podjelu zemlje, kada, kažem, čovjek sve to gleda, može li a da se sjeti Bosne, Bosanaca koji neće da budu Bosanci, pobunjenog lokalnog stanovništva koje hrli k matici, istočno, preko granice, i Miloševića, kojem su zapadni mediji dali nadimak “Balkanski kasapin”, ali četiri godine nije bilo nikoga ko bi mu oteo sataru, udario mu barem klempu, nabio ga nogom u dupe i istjerao iz Bosne?

Da vam kažem nešto o sankcijama

Putin sjecka, a Zapad mu sprema sankcije.

Da vam kažem nešto o sankcijama. To ne radi.

Ali dođe zgodno kad ne znaš šta bi, ili dobro znaš a ne smiješ ono što treba učiniti. Onda uvedeš sankcije, pa si kao nešto poduzeo - i to ne bilo šta, nego nešto miroljubivo.

Slobodan Milošević trpio sankcije

U ljeto 1992. uvedene su sankcije protiv Slobove Jugoslavije.
Nije prošlo dugo a Jugoslavija je postala najmračniji šupak od svijeta. Prosječna plata iznosila je par maraka. Centralna banka u Beogradu je dan-noć štancovala pare. Na kraju su štampali novčanicu od 500 milijardi dinara, koja nija valjala ni koliko tariguz. Osim kao stroj za ratne zločine, ta će Jugoslavija biti upamćena po najvećoj hiperinflaciji u povijesti svijeta.

Nedavno je u Financial Timesu autor Geoff Dyer objavio članak pod imenom “Rat drugim sredstvima”. Pišući o sankcijama protiv Rusije (dobro je da o tome izvještava tako ugledna novina, jer u suprotnom Rusi ne bi ni primijetili da su pod sankcijama, tako su ih žestoko kaznene mjere Zapada zajebale), on tvrdi da je u jednom trenutku “... Klintonova administracija počela da uvidi “pametne sankcije” – mjere koje su ciljale specifične pojedince i entitete, a ne cijelu populaciju”. Pa veli kako su takve, “pametne” sankcije uveli i Srbiji. ( http://www.ft.com/cms/s/0/b18d2c74-b59e-11e3-81cb 00144feabdc0.html#axzz2xYUSidjD)

E jebi ga: te su sankcije oštetile čitavu populaciju, manje-više sve, osim upravo onih “individua i entiteta” koje su ciljale.

Ljudi su trošili životne ušteđevine da bi u praznim samoposlugama i na crnom tržištu kupili hranu za porodice. Budući da su ogromna većina njih glasali za Miloševića i bili spremni da trpe i gladuju, samo da bi rat u Bosni potrajao i što više “Turaka” bilo ubijeno, za njihovo me siromaštvo živo bolio kurac: jedino mi je žao što za hranu nisu prodali i kuće, pa za Miloševića išli glasati kao beskućnici.

Nestanaka srednje klase

No čitava je stvar sa sankcijama imala i drugu dimenziju: na oči onih koji nisu oslijepili od fašizma nestajala je srpska i crnogorska srednja klasa. Istovremeno, crna švercersko-kriminalno-državna elita bliska Miloševiću i njegovim crnogorskim saveznicima, oni protiv kojih su uvedene “pametne sankcije”, postajali su sve bogatiji i bogatiji. Novac osiromašene srednje klase završio je u njihovim džepovima.

Pritisnuta sankcijama, srpska i crnogorska industrija je kratko teturala, a onda kolabirala. “Mete pametnih sankcija” su za sitniš pokupovale zatvorene fabrike, hotele, propale banke i trgovine. Eto kako su teško bili pogođeni kaznenim mjerama “međunarodne zajednice”.

Srednja klasa je bila kolateralna žrtva sankcija protiv “Miloševićevog režima”. Porodile su novu elitu nadojenu krvlju, donijele još društvene nepravde. Sankcije su bile jedan od ključnih faktora za uspostavljanje ovdašnje forme kapitalizma. Pomogle su Miloševiću u sprovođenju politike nacionalne homogenizacije. Tiranin je upro prstom u spoljnjeg neprijatelja i njegovu zavjeru protiv “našeg naroda”. To je, u biti, produžilo život režimu. Jer, kao što znamo, dobar neprijatelj je sve što je potrebno tiraninu za dugu i mračnu vladavinu.

Ako nešto možemo zaključiti na osnovu iskustva... “Naši pravoslavni” su četiri godine palili, klali i etnički čistili po Bosni, a za razliku od “naših pravoslavih” iz Rusije, nisu imali ni plin ni atomsko oružje. Kako meni izgleda: na šta god da se Putin od Ukrajine nameračio, on će to rahat i uzeti.

Oko 420. godine prije Hrista Euripid piše ovako:

„Doista postoje tri klase u državi. Najprije, oni bogati, beskorisni građani, neprestano zaokupljeni uvećanjem svoga bogatstva. Zatim siromašni, lišeni čak i nužnog. Ti su opasni: jer skloni su zavisti, osvajaju ih govori izopačenih demagoga, okrutnim dosjetkama opsjedaju one koji ih posjeduju. Od tri klase, napokon, srednja klasa je ona koja spašava države: ona koja održava institucije koje je država uspostavila“.

Fućka se meni za srednju klasu u kojoj sam rođen i u kojoj ću umrijeti. Još mi se više fućka za državu, a više od svega za demokratiju. Ali... ako vam je do takozvane pravne države i funkcionalne takozvane parlamentarne demokratije, njih nema bez srednje klase, koja je, ne bi li očuvala ono što ima i nadu da može imati još više i uzdići se na društvenoj ljestvici, čuvar takvog poretka.

Za tajkune i totalitarne lidere

Budu li Putina plašili sankcijama, to će njemu i oligarsima taman dobro doći da dodatno iscijedi i sabije srednju klasu. Sankcije rade za, ne protiv tajkuna i totalitarnih lidera. Najgore od svega: one pomažu da se uspostavi ekonomski sistem zbog kojeg će obični građani patiti još decenijama, i kada je vladar odavno istrunuo duboko pod zemljom i niko se više ne sjeća vješala sa kojih je visio.

Paradoks sankcija je sljedeći: Zapad ih uvodi da bi podstakao “demokratizaciju”. U praksi, one vode uništenju srednje klase i zemlju vodi još dalje od “demokratizacije i reformi” – to smo jasno vidjeli u Miloševićevoj Jugoslaviji. Milošević je potrajao još devet godina nakon uvođenja sankcija, a tajkuni koji su izronili iz sankcija traju do danas, i u Crnoj Gori i u Srbiji. Da je sve ostalo samo na sankcijama, da ga nisu bombardovali (ah, ko se mača laća od mača će i stradati), Milošević danas ne bi bio ispod drveta u Požarevcu, nego i dalje na Dedinju.

*Tekst prenosimo sa prijateljskog Žurnala

O VLASTI

Meša Selimović:


Postoje tri velike strasti, alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije se nekako može izliječiti, od treće nikako. Vlast je i najteži porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je kao čarobni kamen, jer pribavlja moć. Ona je duh iz Aladinove lampe, koji služi svakoj budali koja ga drži. Odvojeni, ne predstavljaju ništa; zajedno, kob su ovog svijeta. Poštene i mudre vlasti nema, jer je želja za moći bezgranična.

Čovjeka na vlasti podstiču kukavice, bodre laskavci, podržavaju lupeži, i njegova predstava o sebi uvijek je ljepša nego istina. Sve ljude smatra glupim, jer kriju pred njim svoje pravo mišljenje, a sebi prisvaja pravo da sve zna, i ljudi to prihvataju. Niko na vlasti nije pametan, jer i pametni ubrzo izgube razbor, i niko trpeljiv, jer mrze promjenu. Odmah stvaraju vječne zakone, vječna načela, vječno ustrojstvo, i vežući vlast uz boga, učvršćuju svoju moć. I niko ih ne bi oborio, da ne postaju smetnja i prijetnja drugim moćnicima. Ruše ih uvijek na isti način, objašnjavajući to nasiljem prema narodu, a svi su nasilnici, i izdajom prema vladaru, a nikome to ni na um ne pada. I nikoga to nije urazumilo, svi srljaju na vlast, kao noćni leptiri na plamen svijeće.

Jesu li sve bosanske valije zatvorene, protjerane ili pobijene? I čitava njihova svita. A uvijek dolaze novi, i dovode svoju svitu, i ponavljaju gluposti svojih prethodnika, jer drukčije ne mogu. I tako, ukrug, neprestano. Bez hljeba narod može ostati, bez vlasti neće. Oni su bolest na narodnom tijelu, kao guke. Kad jedna guka otpadne, izraste druga, možda grđa. Ne možete bez nas, kažu nam, razbojnici bi se namnožili, neprijatelj bi nas napao, nered bi u zemlji nastao. A ko drži ovu zemlju, ko je hrani, ko brani? Narod. A oni nas globe, kažnjavaju, zatvaraju, ubijaju. I još natjeraju naše sinove da to čine. Oni bez vas ne mogu, vi bez njih morate. Njih je malo, nas je mnogo. Samo da prstom maknemo, koliko nas ima, te žgadije ne bi bilo. I učinit ćemo to, braćo moja satrvena, čim odrastu pravi ljudi koji neće dopustiti da im vampiri sjede za vratom.

Meša Selimović
Citat iz romana Tvrđava

Što je to – fašizam?

Objavljeno od tacno.net dana Travanj 5, 2014 u Novosti

• 
• 
• 
• 
• 

Ni fašizam ni teorije o njemu ne postoje u singularu. Onoliko koliko je raznovrstan fašizam, toliko su raznovrsni i (spoznajni) interesi pri njegovu istraživanju. No pitom je pojam “fašizma” previše često degradirao na puku političku borbenu etiketu bez stvarnog analitičkog sadržaja. Nasuprot tome – i s obzirom na itekako realne aktualne prijetnje njegova ponovnog uspona u doba duboke ekonomske krize – krajnje je vrijeme da se ponovno pokrene ozbiljno fundirano razmatranje kako samog pojma, tako i postojećih teorija fašizma

Autor: Mathias Wörsching
Tekst je preuzet sa Le Monde Diplomatique.hr

U sada već devedesetogodišnjoj povijesti teorije fašizma često su ljevičari bili ti koji su se posvetili njegovu opisivanju i objašnjavanju. Pritom nisu nužno nastojali doprinijeti njegovoj čisto apstraktnoj spoznaji, koliko pružiti praktičnu pomoć u borbi protiv njega. No služili li uopće pojam fašizma još ičemu? Nedvojbeno je da je malo koji drugi politički pojam do te mjere obezvrijeđen inflatornom upotrebom. Još 1920-ih i 1930-ih komunisti su se isticali tako dvojbenim jezičnim konstrukcijama poput “socijalfašizma”, “austrofašizma”, “klerofašizma” i “monarhofašizma”.[1] Optužba za fašizam pogađala je i socijaldemokraciju i autoritarne i konzervativne političke formacije. Ta nepreciznost upotrebe nastavila se i nakon 1945. godine, kada je na svaku antikomunističku vojnu diktaturu lijepljena etiketa fašizma, iako je većini njih, unatoč svim njihovim okrutnostima, nedostajalo važnih značajki fašizma, poput masovne mobilizacije “odozdo”.

Još je fatalnija bila ultraljevičarska moda da se i demokratski kapitalizam denuncira kao fašistoidan ili “fašiziran”. Izvorno zamišljen kao opravdano ukazivanje na autoritarne i militarističke tendencije, govor o fašizmu tako se često sveo na puku frazu, kod koje se više nije navodilo što se to točno i u kojoj mjeri fašiziralo. Kritici kapitalizma takvo ukidanje granica pojma fašizma nije donijelo ni veću analitičku oštrinu, ni političku djelotvornost. Umjesto toga, nehotice se doprinijelo samoj relativizaciji i fašizma i nacionalsocijalizma.

S obzirom na tu problematičnu povijest njegove upotrebe, napast je velika da se sam pojam fašizma stavi ad acta ili ograniči na singularnu pojavu talijanske povijesti. I doista, što bi govorilo protiv toga da se za pokrete i vlade o kojima je riječ upotrebljava samo ime koje su sami sebi dali, poput fascismo ili nacionalsocijalizam, a u svim ostalim slučajevima operira pojmovima poput “(ultra)nacionalistički”, “rasistički”, “antisemitski”, “antikomunistički” itd.?

Razlog zašto ću ovdje ipak pledirati za kritičku rekonstrukciju općeg (“generičkog”) pojma fašizma je sljedeći: širenje pojma fašizma, koje se može promatrati nakon preuzimanja vlasti Mussolinijevih borbenih formacija (fasci di combattimento) 1922. u Italiji, odražava važno povijesno iskustvo. Njegovo jezgro leži u činjenici da se od kraja 19. stoljeća, a definitivno nakon Prvog svjetskog rata, stvara sasvim novi tip ideologije, pokreta i režima, dotad neviđene destruktivnosti, koji je višestruko potencirao prijeteće potencijale kapitalističke modernosti. Fašizam je principijelno usmjeren protiv mogućnosti društvene emancipacije. Nije svediv na odnose moći i vladanja poput rasizma, kapitalizma, patrijarhata i njima odgovarajuće ideologije ljudske nejednakosti, nego predstavlja specifičnu kombinaciju i radikalizaciju prijetećih momenata moderno-kapitalističke socijalizacije.

Model fašističkih faza
“Prakseološki” model pet fašističkih faza Roberta O. Paxtona vrlo je prikladan za prikaz interesnih težišta i interpretacija različitih teorija fašizma.[2] Model ovog američkog povjesničara uzima u obzir da pojam fašizma može označavati određeni oblik vlasti, ideologije ili pokreta, te da nije krut i nepromjenjiv, nego ima procesni karakter.

Prva faza je faza inicijacije. Potaknuti dubokim doživljajem i percepcijom krize, mali krugovi intelektualaca stvaraju temeljni oblik fašističke ideologije. Pritom posežu za postojećim tradicijama i mitovima. Cilj im je spasiti svoje nacionalne ili vjerske zajednice od propadanja ili nestajanja. Ako se kriza nastavi, a vlade nisu u stanju izazvati dojam da su je sposobne riješiti, fašisti[3] u drugoj fazi počinju privlačiti veći broj ljudi i etabliraju se u političkom sustavu. Već je u toj fazi napast za stvaranjem saveza s tradicionalnim “elitama” protiv zajedničkog neprijatelja na ljevici velika.

U povijesno rijetkim situacijama može doći i do treće faze: preuzimanja vlasti od strane fašističkog pokreta u suradnji sa starim vodećim grupama. To se događa samo kada je postojeći ideološki i državni poredak oslabljen, tradicionalna desnica izgubila velik dio svoga utjecaja, a ljevica i radnički pokret zbog vlastite slabosti ili krivih poteza nisu u stanju nametnuti emancipatorno rješenje krize. Kada to mogućnosti dozvoljavaju, vodeće grupe radije uspostavljaju autoritarnu vladavinu koja se regrutira iz vlastitih kadrova nego što se upuštaju u riskantne i problematične saveze s fašističkim masovnim pokretima.

Četvrtu fazu, fazu na vlasti, obilježavaju neprestani sukobi unutar vodeće fašističke klike, ali i između nje kao cjeline i tradicionalnih elita u državnom aparatu, vojsci, ekonomiji i društvu. Tijek i ishod tih sukoba odlučuju o tome dolazi li na koncu, u finalnoj petoj fazi, do povratka na “normalni” autoritarizam – Paxton to naziva “entropijom” – ili se fašizam dalje radikalizira i u potpunosti razvija svoje ubilačke kapacitete. Uvjeti takve radikalizacije stalna su fanatizacija i mobilizacija mase stanovništva (nasuprot čemu klasična vojna diktatura više cilja na pacifikaciju društva), izgradnja vlastitih, fašističkih, struktura moći i represivnih organizacija koje preuzimaju primat u odnosu na naslijeđeni državni aparat, te prije svega veliki rat koji omogućuje punu realizaciju njegovih destruktivnih potencijala.

Kako se Paxtonov model drži kada ga primijenimo na različite postojeće teorije fašizma? U ovom ću se tekstu baviti samo trima glavnim teorijskim pravcima.[4] Prvo imamo prvenstveno na klasnu borbu i klasnu vladavinu usmjerene interpretacije marksista. Zatim interpretacije Kritičke teorije, koja je proizašla iz neortodoksne grane marksizma. Na koncu, od 1960-ih u radovima tada još liberalnog Ernsta Noltea i od njega ljevijih istraživača Georgea L. Mossea (SAD) i Zeeva Sternhella (Izrael), razvija se ideocentrični smjer teorije fašizma koji je prije svega slijedio pitanja iz oblasti povijesti ideja.

Kritička/e teorija/e
Kritička teorija je postavljala pitanja o strukturama koje Paxtonovim fazama prethode ili se, ovisno o načinu gledanja, provlače kroz sve njih. Različite kombinacije marksizma i psihoanalize različitim su misliocima, poput Theodora W. Adorna, Maxa Horkheimera, Herberta Marcusea, Ericha Fromma i Wilhelma Reicha, poslužile za pokušaj objašnjenja fašizma i nacizma. Svi ti pristupi kruže oko jedne temeljne misli: potiskivanje i izobličavanje ljudskih potreba u građanskom društvu na koncu vode u masovno ludilo i fašizam.

Njihovoj sugestivnoj uvjerljivosti ponekad se teško oduprijeti. Pojmovi poput “patičke projekcije” (pathische Projektion), prema kojoj fašisti proganjaju i ubijaju upravo one ljude u kojima misle da prepoznaju vlastite potisnute i odcijepljene snove i želje, ili modeli poput “skale fašizma” (F-Skala) kojom se htjelo identificirati i mjeriti svojstva “autoritarnog karaktera”, odnosno osobnosti sklone fašizmu, jednostavno vrlo dobro odgovaraju mnogim fašistima.

No snaga tog tumačenja, njegov pogled u masovnu svijest, ujedno uvjetuje njegovu slabost – nedostatak specifičnosti. Riječ je o izobličavanju ljudske svijesti koje zatječemo u cijelom građanskom društvu, duž cijelog političkog spektra, a dijelom i u cjelokupnoj povijesti klasnih društava i patrijarhata. Kritička teorija često poseže u oblasti filozofije povijesti, spoznajne teorije, teorije jezika i društvene psihologije, u kojima se historijski konkretno zamagljuje i gubi iz vida. Slično vrijedi i za psihoanalitičku interpretaciju fašizma, koja ga reducira na određeni tip muškosti. Knjiga Klausa Theweleita Muške fantazije primjerice pokazuje, doduše, koliko su vojnička muževnost i odgovarajući ratoborni savezi muškaraca bili od temeljnog značaja za fašizam; ujedno, međutim, ilustrira i do koje mjere ti elementi pripadaju temelju ukupnog rodnog poretka u patrijarhalnim klasnim društvima.

Neki istraživači iz okruženja Kritičke teorije proizveli su i strukturne analize nacionalsocijalističke države. Ti se radovi bave Paxtonovom četvrtom i petom fazom fašizma, dakle periodom nacionalsocijalističkog režima na moći te, prije svega, njegovom radikalizacijom od kraja 1930-ih. Pojmovima poput “dupla država” (Ernst Fraenkel), “totalitarni monopolni kapitalizam” (Franz Neumann) i “državni kapitalizam” (Friedrich Pollock), pokušali su objasniti kako je i zašto nacionalsocijalistička država razmjere ubojstava i uništenja koje poznajemo iz drugih kapitalističkih nacionalnih država toliko drastično premašila.

Marksistički pokušaji objašnjenja

Na početku marksističkih teorija fašizma stoji gorko iskustvo. U mnogim zemljama Europe ljevica je nakon Prvog svjetskog rata postala metom terora ultradesničarskih bandi, koje su često djelovale u dosluhu s visokom buržoazijom, veleposjednicima, crkvom i državnim aparatom. Fašizam kao kontrarevolucija, kao antikomunistička i imperijalistička predstava u interesu starog poretka, prije svega kapitalističke klase – ta je predodžba postala i ostala ključnom značajkom marksističkih pristupa fašizmu.

Masovna sljedba nekih fašizama i, u nekim periodima, golema podrška koju nacistička i fašistička vladavina u njemačkom i talijanskom stanovništvu uživaju, ortodoksnu su marksističku klasnu teoriju, međutim, stavili pred gotovo nerješiv problem. Ispostavilo se da fašisti nisu samo lakaji starih vodećih grupa, nego su imali i vlastite ciljeve, koje su dijelom i realizirali. Pogotovo po pitanju fašističkih genocida i ratova uništenja objašnjenja klasika pokazala su se očigledno nedostatnima. Tko nije htio slijediti marksizam-lenjinizam, koji se jednostavno zabarikadirao u dogmi o fašizmu kao “agentu monopolnog i financijskog kapitala”, a svaku kritiku denuncirao kao otpadništvo, morao se upustiti u izradu novih teorija.[5]

Marksisti skloniji napuštanju tih misaonih konvencija upadljivu su autonomiju fašizma objašnjavali primjerice tezom da je posrijedi malograđanski pokret koji izražava specifične interese i mentalitet te društvene grupe. To se moglo kombinirati s figurom “lumpenproletarijata” i tezom o fašizmu kao zastupniku deklasiranih, moralno propalih, raspadnih elemenata društvenih klasa.

Ortodoksnija teorijska varijanta relativnu je autonomiju fašističke vladavine objašnjavala manevarskim prostorom koji je otvaralo rivalstvo različitih frakcija kapitala (monopolističkih grupa).

Poseban je značaj zadobila teorija bonapartizma: posegnuvši za Marxovim razmišljanjima o režimu Napoleona III. u Francuskoj (1852. – 1870.), tvrdilo se da fašizam predstavlja rezultat specifične ravnoteže moći između lijevog i desnog tabora, buržoazije i proletarijata. Stare vladajuće grupe moć takoreći predaju fašistima, ne bi li tako u što većoj mjeri zaštitile svoje privilegije od lijeve prijetnje. Fašizam se, međutim, potom može i “osamostaliti” te okrenuti čak i protiv onih građanskih snaga koje su mu pridržavale ljestve za uspon na moć. Taj je scenarij vrlo pogodan za prevođenje u Paxtonov model pet faza.

Marksističko istraživanje fašizma proizvelo je i koncentriralo mnoge spoznaje o odnosu između “elita” i fašista.[6] Napredni pristupi prepoznali su kontradiktoran karakter tih odnosa, koji su mogli sezati od problematičnih saveza sve do ekstremnih sukoba, čime tvore vrlo širok dijapazon mogućnosti. Marksisti su fašističku ideologiju odredili kao radikalizaciju građanske ideologije u njezinoj imperijalističkoj i militarističkoj varijanti te su detaljno istražili ideološki rad nacista.[7]

No određene slabosti marksističkih teorija fašizma ipak ostaju. One su to značajnije što je teorija o kojoj je riječ ortodoksnija, što manje zna za relativnu autonomiju države i ideologije te umjesto toga ostaje vjerna suviše jednostavnoj shemi o ekonomskoj bazi s jedne i političko-kulturno-ideološkoj nadogradnji s druge strane. Dosta blijede kod mnogih marksista ostaju samopercepcija i motivacije fašista, unutarnja kohezija njihove ideologije, a time i “tajna njezina uspjeha”. Marksistima često teško pada razlikovanje fašističkih i autoritarno-konzervativnih pokreta, kao i određenje karaktera fašističke pobune protiv građanskih vrijednosti i određenih aspekata kapitalizma.

Primijenimo li Paxtonov model pet faza, onda se marksističke teorije ispostavljaju kao slabe kada je riječ o prvoj i drugoj fazi – inicijacija i uspon fašizma do masovnog pokreta – te finalnoj radikalizaciji pete faze. Slabe su dakle svugdje gdje se relativna autonomija i razvojna dinamika fašizma posebno upadljivo ističu.

Ideocentrični pristupi

Knjiga Ernsta Noltea Fašizam u svojoj epohi iz 1963. godine ističe se, kao i drugi radovi idejnoteorijskog pristupa, svojim pažljivim, komparativnim istraživanjem i tumačenjem fašističkih tekstova. Na prvi pogled, Nolte fašizam vidi kao radikalan obrambeni pokret protiv prijetnje koju europskom klasnom društvu predstavljaju marksizam i boljševizam. To je, zanimljivo je primijetiti, vrlo blisko izvornom marksističkom poimanju, iako Nolte piše iz građansko-liberalne, njemačko-patriotske perspektive. Stoga i naglašava – u tom pogledu sasvim u skladu s teorijama totalitarizma – one elemente za koje se čini da ih je fašizam preuzeo od radničkog pokreta. Pritom Nolte traži razumijevanje za strahove od revolucije građanstva. Tu se kod njega već nazire tendencija koja će se u kasnijem razvoju njegova rada prevesti u poziciju koja ne nalazi samo isprike za fašizam, nego s njim i simpatizira.

No Nolteova knjiga ima i drugi, dublji sloj. Razlaže naime da narav fašizma nipošto nije moguće svesti na puki antimarksizam. Nasuprot tome, fašizam je ujedno i radikalna obrambena reakcija protiv cijelog svjetsko-povijesnog procesa razgradnje i prekoračenja granica, barijera i odnosa moći između različitih društvenih i etničkih grupa, koji je povezan s uspostavom kapitalizma i svjetskog tržišta, ali i s usponom građanstva. Komunizam bi prema tome predstavljao samo najradikalniju i najkonzekventniju posljedicu tog svjetsko-povijesnog procesa, koji prijeti ukidanjem svih postojećih odnosa moći. Nolte vrlo uvjerljivo ukazuje na korijene fašističkih ideologija Europe u konzervatizmu 19. stoljeća, čiji su mislioci tradicionalne ideologije ljudske nejednakosti samo radikalizirali i sistematizirali, u trenutku kada su ih percipirali kao ugrožene modernim idealima slobode i jednakosti.

Kod Noltea iskustvo krize subjekata koji su fiksirani na autoritete stoji u središtu razmatranja, a koje su izazvali veliki emancipacijski pokreti 19. i 20. stoljeća. Istraživači poput Zeeva Sternhella, Georgea L. Mossea i Rogera Griffina, nasuprot tome, koncentriraju se na krizna iskustva koja proizlaze iz međunarodne konkurencije u doba imperijalizma i industrijskog ratovanja. Uvijek iznova se pokazalo da se inicijalna detonacija fašizma redovito zbivala kada je hegemonijalni, nacionalistički blok nekog društva doživio duboko poniženje, na primjer poslije izgubljenog rata. Fašistički su intelektualci razvijali programe totalnog preustroja države i društva, koji su bili prožeti mitskom vjerom u nacionalni preporod i uskrsnuće.

No ti nauci spasenja s revolucionarnim ambicijama, prezentirani pobunjeničkim habitusom, nipošto se nisu ograničavali samo na izvanjskog neprijatelja, dakle na rivale u međunarodnoj areni. U najmanju ruku jednako važna bila je i borba protiv unutarnjih neprijatelja. A među njih se nije ubrajalo samo ljevicu. Fašizam je rebelirao protiv svega u modernom industrijskom i financijskom kapitalizmu za što se činilo da ometa željenu militarističko-imperijalističku formaciju vlastite zajednice, pa tako primjerice i protiv individualizma i hedonizma, ali i protiv klasnih podjela i osiromašenja. Kako fanatično vjeruju u nejednakost ljudi, fašisti mrze sve u kapitalizmu što vide kao moment apstraktno-formalne slobode i jednakosti, a što može poslužiti za podrivanje i potkopavanje rodno i etnički posredovanih odnosa moći. Postojanje privatnog vlasništva i klasa po sebi fašisti međutim nikada nisu kritizirali, jer i ekonomska nejednakost za njih principijelno spada među prirodne ili bogomdane nejednakosti među ljudima.

Ideocentrične teorije fašizma na historijskim primjerima rekonstruiraju unutarnju smisaonu strukturu fašističkih ideologija svladavanja krize.

Fašizam versus nacionalsocijalizam

Posebno u Njemačkoj mnogi misle da je nacionalsocijalizam bio nešto potpuno drugačije i puno gore od fašizma. I doista, razmjere i perfidnost nacističkih zločina dosad još nitko nije nadmašio, pa tako ni različiti oblici fašizma. Ovdje generički pojam fašizma nedvojbeno doseže svoje granice. No istina je i to da su između nacizma i drugih fašizama, pored velikih razlika, postojale i mnoge sličnosti, pa i vrlo živahni odnosi suradnje i razmjene.

Fašizmi su uvijek na specifičan način “situirani”. “Svako je društvo razvilo onaj tip fašizma koji je odgovarao njegovom specifičnom nacionalizmu” (George L. Mosse).[8] Ekstremno antisemitski i rasistički karakter nacifašizma može se prema tome objasniti činjenicom da je dominantna varijanta nacionalizma u Njemačkoj bila snažnije obilježena völkisch etnicizmom, biologizmom i antisemitizmom nego primjerice u Italiji. No fanatično antisemitskih fašista bilo je i u drugim zemljama, na primjer među mađarskim “strelastim križevima”, rumunjskim “legionarima” i hrvatskim “ustašama”. Kod nekih fašizama antisemitizam je, kao u slučaju Italije, isprva bio slabo razvijen. No i tu ga je vodstvo naknadno ugradilo u svoju ideologiju i prakse vladanja, skupa s pripadajućim rasnim ludilom. Posrijedi nije bila samo čisto izvanjska, “odozgo” nametnuta doktrina. Internalizirala ju je fanatična mladenačka sljedba, a pri kraju rata, u savezu s Nijemcima, provodila ju je neumoljivom ubilačkom žestinom.

Pa ipak, ostaje važna razlika: fanatičnih rasista i antisemita bilo je, doduše, svugdje, ali samo im je u Njemačkoj gotovo u potpunosti uspjelo prožeti svaku poru društva. U Njemačkoj su masovno sljedbeništvo, oportunističko suputništvo i kukavičluk dosegli razmjere kao nigdje drugdje. To je bila jedna od najvažnijih okolnosti koja je radikalnoj jezgri nacističkog pokreta omogućila provedbu njegovih ekstremnih snova o uništenju. A postoji još jedan aspekt “situiranosti”: nacistička Njemačka bila je svjetska sila s enormnim vojnim i industrijskim potencijalima. Razmjeri njemačkih zločina tako stoje u vezi i s temeljnom mogućnosti njihove tehničke realizacije, koju manji fašizmi jednostavno nisu posjedovali.

Posebnost nacionalsocijalizma dakle ne proizlazi iz toga da bi bio nešto drugo ili različito od fašizma, nego iz činjenice da je posrijedi bio specifično njemački oblik fašizma. No povijest pokazuje i da se jezgra nacionalsocijalizma, njegov genocidni antisemitizam, na koncu širila na sve fašizme, bilo da je od početka kultivirana iz vlastitog razvoja, bilo da je u nekom kasnijem trenutku preuzeta izvana i integrirana. Iz karaktera fašističke ideologije svladavanja krize proizlazi da fašisti ideološku ponudu antisemitizma dugoročno ne mogu odbiti. Antisemitski konstrukt o “Židovu” moguće je identificirati sa svime protiv čega fašisti rebeliraju: s izvanjskim neprijateljem – tako što se fašistički imperijalizam inscenira kao pobunu protiv imaginarne svjetske vladavine Židova, a suparnike, bilo da je riječ o SAD-u, Velikoj Britaniji ili svojedobno čak i Sovjetskom Savezu, prikazuje kao podčinjene židovskoj vlasti. No “Židova” se može identificirati i s unutarnjim neprijateljem, tako što se marksizam, feminizam, liberalizam, dekadenciju itd. prikazuje kao instrumente židovske manipulacije. A naposljetku je i fašističkom “antikapitalizmu” moguće dati antisemitski naboj: ekonomske i valutne krize kao židovske zavjere, financijski sektor kao sfera židovske dominacije, stvaralački kapital (schaffendes Kapital) nasuprot parazitskom (raffendes) i tome slične predodžbe.[9]

Nacionalsocijalizam nije tek ekstremni posebni slučaj, nego i ogledni primjer za to kako se neki fašizam u određenim uvjetima može radikalizirati i prekoračiti sve dotadašnje granice.[10] S tog gledišta, posebnost generičkog pojma fašizma ne leži u tome da bi se njime umanjila specifična težina nacionalsocijalizma i njegovih zločina, nego obrnuto, u činjenici da upozorava na ubilačke potencijale fašizma u cjelini.

Globalni fašizam?

Ako je fašizam mogućnost koja je inherentna modernom kapitalizmu kao takvom, onda ne može biti daleka ni slutnja da opasnost od njega nije zauvijek odagnana 1945. godine, niti ju je moguće ograničiti na zemlje globalnog Sjevera i Zapada. Slučaj je jasan kod onih koji se nedvosmisleno sami svrstavaju u tradiciju historijskog fašizma, prije svega u Europi i Sjevernoj Americi, ali i u nekim zemljama Latinske Amerike, u Južnoj Africi i Rusiji, i sve do danas siju strah i trepet.

No što je s drugim, manje očiglednim slučajevima? Istraživač fašizma Wolfgang Wippermann primjerice govori o “fundamentalističkom fašizmu”, koji može niknuti i na kršćanskom i na islamskom, na židovskom, hinduističkom ili budističkom ideološkom tlu.[11] Na principijelnoj razini, ništa ne govori protiv pretpostavke o religijski obilježenom fašizmu – ultranacionalističke i rasističke ideologije često se javljaju u amalgamu s religijom. To je moguće pokazati na nizu europskih, sjevernoameričkih i južnoafričkih primjera.

No je li doista umjesno govoriti o fašizmu i u kontekstu nekoć koloniziranih društava i ljudi koji su bili podvrgnuti rasifikaciji i rasističkoj represiji? To vrlo kontroverzno pitanje tiče se prije svega radikalnih struja islamizma, kojima se s različitih strana pripisuju fašističke karakteristike[12], pri čemu je međutim često riječ o politički motiviranoj polemici. A isti problem se javlja i u slučaju hinduističkog nacionalizma i različitih nacionalističkih razvojnih diktatura s manje ili više socijalističkom patinom, primjerice u slučaju naserizma u Egiptu ili Asada u Siriji, ali i u odnosu na terorističke režime poput onoga Idija Amina u Ugandi ili Mobutua u Kongu. Ipak, imaju li sve te pojave važiti za fašizam nije moguće utvrditi na temelju nešto preduvjerenja i malo novinskog znanja, kao što je, nažalost, i dalje često slučaj unutar lijevih diskursa.

Pažljivije analizirati!

Povijest fašizma i teorija o fašizmu donosi mnoga iskustva, pitanja i alate uz čiju pomoć je moguće istraživati različite režime, povijesti pokreta i proizvodnju ideologija diljem svijeta. Pritom su često noviji ideocentrični pristupi letvicu postavili vrlo visoko: za komparativne, pažljive i detaljne analize potrebno je dubinsko poznavanje različitih zemalja i jezika. A potreban je i kritično-solidarni dijalog s emancipatornim pokretima u dotičnim društvima.

Dvije stvari u takvim istraživanjima uvijek treba imati na umu: prvo, da fašizam nije statična pojava, nego posjeduje procesni karakter. Drugo, politički pokreti i režimi ponekad se cijepaju i raspadaju na vrlo različite frakcije. Isto kao što je europski nacionalizam 19. i 20. stoljeća na koncu poprimio i fašističke i nefašističke oblike, sličan raspon pojava treba očekivati i u drugim društvima i epohama.

S njemačkog preveo: Stipe Ćurković

* Mathias Wörsching studirao je povijest i političke znanosti na Sveučilištu Humboldt u Berlinu. Pokretač je internetske stranice faschismustheorie.de na kojoj redovito objavljuje tekstove na temu teorije i povijesti fašizma. Uskoro u seriji theorie.org kod izdavača Schmetterling-Verlag iz Stuttgarta izlazi njegov Uvod u teorije fašizma, pisan u koautorstvu s Fabianom Kunowom.

[1] “Socijalfašizmom” Kominterna je nazivala socijaldemokraciju; “austrofašizmom” se nazivala katoličko-konzervativna diktatura u Austriji između 1934. i 1938., ali se taj režim, kao i slične druge, podjednako kršćanski obilježene struje ekstremne desnice, nazivalo i “klerofašizmom”. Naposljetku, “monarhofašizam” je danas gotovo zaboravljen pojam za “kraljevske diktature” koje su u međuratnom periodu postojale u zemljama poput Bugarske, Rumunjske, prve Jugoslavije i Albanije.

[2]Vidi: esej Roberta O. Paxtona, “Die fünf Phasen des Faschismus”, u: Mittelweg 36 (časopis Hamburškog instituta za društvena istraživanja), godina 16, 2007., str. 55-80.

[3]U tekstu se koristi isključivo muški oblik “fašisti” – već i stoga što je fašizam duboko patrijarhalna, seksistička, homofobna, antifeministička rabota u kojoj i unutarmuškim modelima bratimljenja i socijalizacije pripada značajno mjesto, što međutim ne isključuje da su u svim vremenima postojale i fašistice.

[4]Zbog ograničenja prostora u daljnjem se izlaganju neću baviti konzervativnim i kršćanskim teorijama fašizma, ni tumačenjima fašizma kao nihilizma, odnosno makijavelizma, modernizacijske diktature, političke religije i atavizma, ni teorijama totalitarizma, ni pristupima Stanleyja Paynea, Michaela Manna, Rogera Eatwella i Stefana Breuera.

[5]Na internetskoj stranici faschismustheorie.de, pod rubrikom Debatte, objavio sam nekoliko kritičkih tekstova o današnjim predstavnicima ortodoksno marksističko-lenjinističkih pozicija.

[6]To vrijedi i za istraživanje fašizma u DDR-u i njegove korifeje poput Kurta Gossweilera i Kurta Pätzolda.

[7] I danas vrijedi čitati, između ostalih, radove Reinharda Opitza, Reinharda Kühnla i Nicosa Poulantzasa. “Projektgruppe Ideologie-Theorie” (PIT) s Wolfgangom Fritzom Haugom na čelu, proizvela je još prije trideset godina vrlo vrijedne analize, koje su metodološki bile pod jakim utjecajem Louisa Althussera.

[8]Vidi: George Mosse, Die Völkische Revolution, Frankfurt/M., 1991., str. V/VI.

[9] I dalje instruktivan esej na tu temu je “Nationalsozialismus und Antisemitismus” Moishea Postonea, izvorno objavljen u: Redakcija diskusa (ur.): Küss den Boden der Freiheit. Diskus – Texte der Neuen Linken, Berlin-Amsterdam 1992., str. 425-437.

[10]Vidi: Uli Krug (1995.): “Der Fall Deutschland. Sonderweg oder Exempel?”, dostupno na: www.redaktionbahamas. org/auswahl/web34.html

[11]Na temu “fundamentalistički fašizam” vidi Wippermannovu knjigu Faschismus. Eine Weltgeschichte vom 19. Jahrhundert bis heute, Darmstadt, 2009. Wippermann etiketu fašizma dijeli dosta izdašno i ne uvijek dovoljno dobro obrazloženo. Vidi na tu temu i moju recenziju knjige na faschismustheorie.de (pod Literaturbesprechungen).

[12]Argumente u korist pojma islamskog fašizma između ostalih daje Volker Weiß u tekstu “Zustand mit Lücke. Bericht zu aktuellen Debatten der Faschismusforschung”, Phase 2, broj 2.30, 2008.

Protu-K

Viktor Ivančić: Kada egzekutor preuzima diskurs priklanoga

Hrvatska politička protuha – Protu-K. – pripada društvenome sloju koji, čak i kada se gradi žrtvom, bez milosti zabija bodež u K-ovo srce. Žanr se zove tragedija zabune, obred koji dobiva na ubrzanju kada egzekutor preuzima diskurs priklanoga

 Piše: Viktor Ivančić

Milijana Brkića mora da je netko oklevetao, jer je jednoga jutra bio uhapšen iako ništa nije skrivio.

Već sam pokušaj da glavnome tajniku HDZ-a provizorno navučemo kožu junaka Kafkina „Procesa“ – a očigledna je namjera ovoga bivšeg policijskog načelnika da se u javnosti predstavi žrtvom „jedne velike organizacije“ i, makar bio pošteđen konkretnoga literarnog utjecaja, odigra ulogu Jozefa K. u nešto bješnjem izdanju – izaziva komične efekte. Najprije, Milijan Brkić nije uhapšen, niti će to uskoro biti, a zatim, mnogo važnije, njegov je doživljaj vlastite nedužnosti – suprotno K-ovom – proporcionalan uvjerljivosti dokaza o deliktu što ga je počinio. Tako nam se, sasvim tipično, još jedna hrvatska politička protuha ukazuje kao Protu-K.: što je više materijalnih potvrda njegova grijeha, snažnije je njegovo osjećanje da „ništa nije skrivio“.

Milijan Brkić, žrtva grandiozne društvene zavjere, više nije diplomirani kriminalist, jer je, objavom u Narodnim novinama, poništena diploma koju mu je u lipnju 2011. izdala Visoka policijska škola iz Zagreba. Posebno tijelo, nazvano „stručno-stegovnim povjerenstvom“, utvrdilo je da je bivši policijski dužnosnik u svojem stručnom sastavku, koji je predstavljao krunu njegove izobrazbe, plagirao tuđi diplomski rad u obimu od točno 79 posto, naime – od ukupno 1630 redaka Brkićeva diplomskog uratka, njih 1285 su prepisani, uključujući tiskarske i pravopisne pogreške.

Imajući u vidu takvu neumoljivu argumentaciju, kao i samilost prilikom izricanja kazne – jer je počinitelju drske akademske prijevare dodijeljena najblaža predviđena sankcija – jasno nam je da K-ove kaotične misli u trenutku kada ga odvode na smaknuće (koje će biti obavljeno zabijanjem noža u srce) pristižu iz posve drugog svijeta. „Gdje je sudac koga on nikada nije vidio? Gdje je visoki sud do koga nikad nije došao?“ Ipak, hrvatska politička protuha – Protu-K. – smisao „velike organizacije“ koja mu radi o glavi tumači na identičan način kao i njegov književni antipod: „on se sastoji u tome da se uhićuju nedužne osobe, te da se protiv njih pokreće besmislen postupak“.

Zlosretni se K., naposljetku, podčinio pogonu laži, prožet sve većim osjećajem krivnje što ga je pobuđivala bezrazložna optužba, prepustio se birokratskome stroju koji bezličnim automatizmom proizvodi privid nužnosti, pa je njegov tupi odlazak na stratište, bez pružanja otpora, naprosto bio način da se prilagodi vladajućim okolnostima, i jedino što mu je u momentu pogubljenja preostalo bila je erupcija srama, toliko silovita da je imao dojam kako će ga isti nadživjeti, jer „činilo se kao da je stid u njemu jači od smrti“.

Nasuprot tome, teško se oteti utisku da je hrvatska politička protuha – Protu-K. – samim svojim životom usmrtila stid. Ako jednom i otputuje na onaj svijet, za pretpostaviti je da će u odsudnome času svisnuti od ponosa. On ima tu vitalnu snagu da do samoga kraja nedokazanim smatra ono evidentno. Zbog toga K., prema vlastitome snažnom osjećanju, umire „kao pas“, a Milijan Brkić živi kao heroj, ne prestajući lajati.

Ostaju, dakle, laž i besramnost, dvije osnovne komponente sustava u kojemu pitanje krivnje i nevinosti postaje izlišno, dok konačni pravorijek, plasiran kroz privid nužnosti, pristiže kao rezultat gole samovolje. Nezgoda s Brkićevom predodžbom idealnih „vladajućih okolnosti“ – gdje on može do mile volje poricati notorne činjenice, gdje nije moguće zamisliti toliko egzaktne dokaze koji bi ga nagnali u avanturu prihvaćanja krivnje – u tome je što ona ne spada u privatnu sferu. Naprotiv, zbijanje snaga angažiranih u njegovoj javnoj obrani pokazuje da je on samo ogledni primjerak na čijem se slučaju bruse poželjna pravila igre, a ta pravila, u najkraćem, propisuju da se važeći zakoni imaju razumjeti tek kao prigodno normiranje bezakonja.

Nastupajući u ime partije, šef HDZ-a Tomislav Karamarko bio je u tom pogledu više nego izravan: „Ostavite Milijana Brkića na miru, on je specijalac, heroj Domovinskog rata!“ Očekivano, zboru se ubrzo pridružila i Udruga veterana specijalne policije „Alfa“, otvorenim pismom u kojem se traži da „prestane hajka“ na njihova bivšeg suborca, jer ovaj obiluje stručnim, ljudskim i borilačkim vrlinama. Ton je nedvojbeno prijeteći: „Bacanjem ljage na našeg ratnog kolegu i dozapovjednika elitne ratne postrojbe SJP Alfa, to isto činite i na sve nas ratne veterane.“

S druge strane, proslavljeni herc-sociolog Slaven Letica, gardom neutralnog promatrača, relativizirao je policajčev plagijat uz pomoć znanstvene analitike za imbecile, cinično se pozivajući na rezultate istraživanja prema kojima je više od 72 posto hrvatskih studenata barem jednom prepisivalo na ispitu, dok je na europskim i američkim sveučilištima taj procent još i veći, pa dakle plagijatorovo ponašanje ne izlazi iz okvira međunarodne rutine, uz važnu napomenu kako „ne treba smetnuti s uma“ da je počinitelj delikta, razumije se, „bivši dragovoljac Domovinskog rata“.

Krajnji je cilj toga udruženog napora vratiti u optjecaj maskirnu prirodu zakona i – preko jednog neosnovano osporenog plagijata – reafirmirati ugroženi ideal koji nije ništa drugo nego falsifikat pravne države. Ako se, primjerice, veteransko pismo čita na ispravan način, razvidno je da ratoborni pripadnici „Alfe“ otvoreno poručuju kako su se borili zbog toga da propisi za njih ne bi važili, a to znači da je njihova borba – iz perspektive građana za koje propisi važe – imala sve odlike agresije. Hrvatska je, drugim riječima, sretno okupirana od strane onih koji su je oslobodili: poredak laži osvojen je oružanim sredstvima, te će se, ustreba li, takvima i braniti.

Djelotvornost toga okupiranog entiteta temelji se na fatalnome odsustvu istine i stida, na vladavini laži i besramnosti. Utoliko hrvatska politička protuha – Protu-K. – pripada društvenome sloju koji, čak i kada se gradi žrtvom, bez milosti zabija bodež u K-ovo srce. Žanr se zove tragedija zabune, obred koji dobiva na ubrzanju kada egzekutor preuzima diskurs priklanoga.

Za glavnoga tajnika HDZ-a, ojađenog gubitkom diplome koja podupire njegov karijerni uzlet, uznemirenog trenutačnim odnosom snaga na političkoj sceni, presudnom se pokazuje upravo odrednica „bivši“ – dakle policijski načelnik, stameni nositelj šapke i epoleta sa zlatnim pleterima, nehrđajući vijak u represivnom mehanizmu, činovnik režima koji teži kafkijanskim reperkusijama, gdje su usvojene pravne norme puki instrumenti bezakonja. Hrvatska je po tome modelu poricanja očiglednog (ili veličanja nepostojećeg, svejedno) funkcionirala puna dva desetljeća, praktički bez prestanka, a u operativnom ga je smislu ponajbolje sažeo Milan Vuković, nekadašnji predsjednik Vrhovnoga suda, tvrdnjom da „Hrvati u obrambenom ratu ne mogu počiniti zločine“.

No, sada se radi o tome da iz „bivšega“ progovara izgledna budućnost, s garniturom lica što pršte od dobrih namjera i jamče pouzdanost aparata: bivši ravnatelj tajne policije i ministar unutrašnjih poslova koji će postati premijer, bivši šef žandarmerije s nevažećom diplomom koji će postati ministar unutrašnjih poslova, bivša intelektualna kurva koja će postati kurvinski intelektualac, te struktura domovinskih alfa-mužjaka u svojstvu pretorijanske garde koja će – uz uvjet da ju se izdašno plaća i opskrbljuje privilegijama – braniti sistem vladajuće samovolje, ako treba i oružanom silom.

Tek tada Kafka potpuno izmiče plagiranju, a mala hrvatska priča – za koplje uzdignuta od razine stvarnosti, pedantno očišćena od trivijalnosti istine – postaje zrela za novu vrstu uvertire: „Milijana Brkića mora da je netko oklevetao, što znači da će mnogi najebati…“

novossti.com

Viktor Ivančić: Protu-K. | Tacno.net.

Vojvodina - vera i nada