Latinske izreke

Ova stranica sadrži prijevod najviše korištenih latinskih izreka.

A
Ab assuetis non fit passio. - Čovjeka ne uzbuđuje ono što je često.
Ab Iove principium. – Početak je od Jupitera (tj. počnimo od najvažnijeg).
Ab ovo. – Od jajeta. - prenes. : Od početka ~ Horacije
Abusus abusum invocat. - Jedna greška vuče drugu za sobom.
Abyssus abyssum invocat. – Ponor izaziva ponor. (tj. jedan grijeh izaziva drugi).
Acta, non verba. - Djela, ne riječi.
Acti labores iucundi. - Dovršeni su poslovi ugodni.
Accipere quam facere praestat iniuriam. - Nepravdu osjetit je bolje nego nepravdu stvoriti. ~ Ciceron, Tusculanae disputationes (Razgovori u Tusculumu)
Actio est reactio. - Djelovanje je (jednako) protudjelovanje.
Ad kalendas Graecas. - Na grčke kalende.
Alea iacta est! - Kocka je bačena! ~ Julije Cezar pri prelasku rijeke Rubikona
Ama et fac, quod vis. - Voli i radi što želiš. ~ Augustin
Amicus certus in re incerta cernitur. - Pravog prijatelja prepoznaješ u nesretnoj situaciji. (Prijatelji se u ratu poznaju)
Amor vincit omnia. - Ljubav sve pobjeđuje.
Animus meminisse horret. - Duša se ježi i na pomisao.
Ars gratia artis. - Umjetnost radi umjetnosti.
Audaces fortuna iuvat. - Odvažnima sreća pomaže.
Aurora Musis amica. - Zora je prijateljica muzama. (Umni posao najbolje je raditi ujutro)
Ave cæsar! Morituri te salutant! - Ave, Cezare! Pozdravljaju te oni koji će umrijeti!; Uobičajeni pozdrav gladijatora caru prije borbe
Ad acta. - Među spise; U koš
Ad tempus vitae. - Doživotno.
Alpha et omega. - Početak i svršetak.
Anno domini. - Godine Gospodnje. (genitiv jednine, ne množina)
Ante Christum natum. - Prije rođenja Krista.
Audi, vide, tace si vis vivere in pace. - Slušaj, gledaj, šuti, ako želiš živjeti u miru.
Ad bestias. - Pred zvijeri.
Ad astra. - Ka zvijezdama u visine.
Amor clavicula magnae vitae est - Ljubav je mali ključ u velik život."
Accipe vitam offers - Uzmi sve što ti život pruža.
Ars longa vita brevs. - Umjetnost je duga,život kratak.
Aquila non capit muscas. - Orao ne lovi muhe.
B
Beata vita perfecta sapientia efficitur. - Blaženi se život ostvaruje savršenom mudrošću.
Beati pauperes spiritu. - Blaženi siromasi duhom. ~ Isus, Evanđelje po Mateju
Bella gerant alii, tu felix Austria nube. - Dok drugi ratuju, ti se, sretna Austrijo, ženi. ~ Marija Terezija, koja je politikom ženidbe djece postizala mir sa susjednim zemljama.
Bella matribus detestata. - Majke mrze ratove ~ Horacije
Bene docet, qui bene distinguit. - Dobro uči, tko dobro razlikuje.
Beneficium accipere est libertatem vendere. - Uslugu primiti, znači prodati svoju slobodu.
Beneficia non obtruduntur. - Dobra djela ne štete.
Bis dat, qui cito dat. - Dvostruko daje, tko brzo daje. ~ Publije Sirac
Bis idem non est idem. - Dva put isto, nije to isto.
Bonus vir semper tiro. - Dobar čovjek uvijek je početnik ~ Marcijal
C
Carpe diem, quam minimum credula postero! - Iskoristi dan, ne vjeruj sljedećem ~ Horacije, Carmen (Ode) 1,11,8.
Carpe feminam! - Iskoristi ženu
Carum est, quod rarum est. - Skupo je što je rijetko
Cave canem! - Pazi se psa! - natpis na starorimskim ulazima dvorišta
Cessante causa cessat effectus. - Prestankom uzroka, prestaje i posljedica
Clara pacta, boni amici. - Čist račun, duga ljubav.
Claude os, aperi oculos! - Zatvori usta, otvori oči!
Cogito ergo sum. - Mislim, dakle postojim. ~ René Descartes
Consuetudo (quasi) altera natura. - Običaj je kao čovjekova druga narav. ~ Ciceron
Conditio sine qua non. - Nezaobilazan uvjet
Contra receptam opinionem. - Protiv javnog mnijenja.
Contra vim mortis non est medicamen in hortis. - Protiv sile smrti nema lijeka u vrtu
Cornix cornici oculos non effodiet. - Vrana vrani oči ne kopa.
Corpus delicti. - Dokaz zločina.
Credo, quia absurdum. - Vjerujem, jer je nevjerojatno ~ Tertulijan, o Tijelu Kristovu
Cucullus non facit monachum. - Kapica ne čini monaha
Cui bono? - Koja je korist? ~ Cenzor Lucije Kasije htio je 125. pr.n.e., prema Ciceronu, ovom izrekom naglasiti da kod ubojstva mora pitati i o motivu zločina.
Cui honorem, honorem. - Komu čast, čast. ~ Sveti Pavao
Cuius regio, eius religio - Čija je zemlja, njegova je i religija, temelj Augsburške vjerske slobode kojom je 1555. okončan rat, a zapadna i središnja Europa podijeljena na katolička i protestantska područja.
Cuiusvis hominis est errare, nullius nisi insipientis perseverare in errore. - Svatko griješi, ali samo luđak ustrajava u grešci. ~ Ciceron, Filipike 12,5.
Cum sapienti viro libenter diserimus - S pametnim čovjekom rado diskutiramo.
D
Dat census honores. - Bogatstvo donosi čast ~ Ovidije
Decies repetita placent - Dopadat će se i (kad se) deset puta ponovi.
De gustibus (et coloribus) non est disputandum. - O ukusima (i bojama) ne valja se prepirati. U smislu: Ukusi su različiti. ~ Augustus Faselius vidi Razgovor
De lana caprina riksari. - Boriti se za kozju kostret - Mlatiti praznu slamu.
De mortuis nil (=nihil) nisi bene. - O mrtvima samo najbolje.
Demon est deus inversus. - Đavo je suprotnost Boga
De nihilo nihil. - Od ničega nastaje ništa ~ Lukrecije
De profundis clamavi ad te, Domine! - Iz dubine tebi vapijem, Gospodine, psalam
Discardio Populo Nocet - Nesloga narodu škodi.
Discite iustitiam moniti et non temnere divos! - Budite poučeni poukama pravde i ne zanemarujte bogove. ~ Vergilije, Eneida 6,620
Divide et impera. - Podijeli i vladaj! ~ Luj XI., kralj Francuske
Docendo discimus. - Poučavajući učimo. ~ Seneka
Domine, conserva nos in pace. - Gospodine, sačuvaj nas u miru.
Dominium generosa recusat. - Vlast plemeniti odbijaju. ~ natpis na grbu grada Pise
Dominus vobiscum. - Et cum spiritu tuo. ~ Gospodin s vama. - I s duhom tvojim. (katolička liturgija)
Dulce et decorum est pro patria mori. - Slatko je i lijepo za domovinu mrijeti. ~ Horacije, Carmina (Oden) 3,2,13
Dum spiro, spero. - Dok dišem, nadam se. ~ Ciceron
E
Ego sum, qui sum. - Ja sam koji jesam. ~ Knjiga Izlaska, Bog se predstavlja Mojsiju
Epistula non erubescit. - Papir podnosi sve. ~ Ciceron
Errando discimus. - Griješeći učimo.
Errare humanum est. - Griješiti je ljudski. ~ Sveti Jeronim
Ex astris scientia. - Od zvijezda dolazi znanje. ~ fiktivna latinska izreka iz Zvjezdanih staza
Exegi monumentum (aere perennius) - Izgradio sam spomenik (trajniji od mjedi).
Ex iniuria ius non oritur. - Iz nepravde ne izniče pravda.
Ex nihilo aliquid facere. - Napraviti nešto iz ničega.
Exeptio regulum confirmat. - Iznimka potvrđuje pravilo.
Extra ecclesiam nulla salus. - Izvan Crkve nema spasenja. ~ Ciprijan
Extra muros. - Izvan zidina. - u smislu: Ne može se ovdje o tome govoriti, nije za uši nekoga od prisutnih.
Eripuit caelo fulmen sceptrumque tyranis - Oteo je nebu grom, tiranima žezlo
F
Fabula docet - Pouka je...
Fama crescit eundo. - Glasina raste širenjem.
Fama volat. - Glasina kruži
Fas est et ab hoste doceri. - Ispravno je i od neprijatelja učiti. ~ Ovidije
Favete linguis! - Zadržite jezik! - u smislu: Pazite što pričate ~ Horacije
Felix, qui potuit rerum cognoscere causas. - Sretan je onaj koji zna uzroke stvari. ~ Vergilije, Georgica 2,490
Festina lente. - Požuri polako.
Fiat iustitia et pereat mundus. - Neka bude pravda, makar propao svijet.
Fiat lux! - Neka bude svjetlo!
Finis coronat opus. - Kraj djelo krasi. ~ Ovidije
Fortes fortuna adiuvat. - Sreća pomaže hrabrima. ~ Terencije
Fata viam invenient. - Što je suđeno, pronaći će svoj put
G
Gutta cavat lapidem non vi, sed saepe cadendo - Kap buši kamen, ne snagom, već čestim kapanjem ~ Ovidije
Gloria discipuli,gloria magistri. - Slava učenikova je slava učiteljeva.
H
Habent sua fata liberi. – Knjige imaju svoju sudbinu. ~ Terentianus Maurus
Hannibal ante portas. - Hanibal pred vratima.
Hoc facias homini, quod cupis esse tibi. - Ne čini drugome što ne želiš da se tebi čini
Hodie mihi, cras tibi. - Danas meni, sutra tebi.
Homo homini lupus est. - Čovjek je čovjeku vuk. - Thomas Hobbes
Honores mutant mores! - Časti mijenjaju običaje.
Horae vulnerant, ultima necat! - Svaki sat ranjava, zadniji ubija!
Hic transit gloria mundi! - I tako prolazi slava svijeta..
Historia est testis temporum, lux veritatis, vita memoriae, magistra vitae, nuntia vetustatis. - Povijest je svjedok vremena, svjetlo istine, život pamćenja, učiteljica života, glasnica starine
Historia est magistra vitae - Povijest je učiteljica života - Ciceron
I
Ibis redibis, nunquam peribis in bello. - Ići ćeš, vratiti se, nikad nećeš poginuti u ratu. ~ Pitija
Ibis redibis nunquam, peribis in bello. - Ići ćeš, vratiti se nikad nećeš, poginuti u ratu. ~ Pitija
In dubio pro reo. - U dvojbi, na strani optuženog. ~ odredba rimskog prava
In silvam ligna ferre. - Nositi drva u šumu (Uzaludan posao).
In te Domine speravi. - U tebe se Gospodine uzdam.
In vino veritas. - U vinu je istina. ~ Teokrit
Incidit in Scyllam, qui vult vitare Charybdim. - Upada Scilu tko želi izbjeći Haribdu.
Inter arma (enim) silent leges. - Za rata (naime) zakoni šute. ~ Ciceron
Inter urinas et faeces homo nascitur. - Među urinom i izmetom čovjek se rađa.
Inter pedes virginum gaudium est iuvenum. - Među nogama djevice leži zadovoljstvo mladića.
Iactura paucorum servat multos. - Žrtva malobrojnih spašava mnoge.
Ignorantia iuris nocet. - Nepoznavanje zakona šteti. u smislu: Nepoznavanje zakona ne spašava od kazne.
Iuventus- ventus. - Mladost- ludost.
Imperare sibi maximum imperium est - Vladati sobom najveća je vlast.
L
Labor omnia vincit. - Rad pobjeđuje sve.
Lacrima nil cizius arescit. - Ništa se ne osuši brže od suze. Ciceron
Legi, intellexi, condamnavi. - Čitah, razumjeh i osudih.
Lex mihi ars - Umjetnost mi je zakon.
Lex prospicit, non respicit. - Zakon gleda naprijed, a ne natrag.
Lapsus linguae - govorna greška
Lapsus calami - greška u pisanju
Lapsus memoriae - greška pri pamćenju
Locus regit actum - Mjesto određuje postupak.
Luat in corpore, qui non habet in aere. - Tko nema platiti u novcu, plaća tijelom, tj. tjelesnom kaznom.- staro pravo
Lupus in fabula - Vuk u priči. - prenes. : Mi o vuku, a vuk na vrata.
In nomine Patris, et Filii, et Spiritus Sancti - U ime Oca, i Sina, i Duha svetoga.
M
Mala gallina, malum ovum. - Loša kokoš, loše jaje.
Manus manum lavat. - Ruka ruku mije. - Seneca,Apoc. 9,6; Petronius 45,13
Mater certa, pater incertus est. - Majka je sigurna, ali ne i tko je otac.
Medice, cura te ipsum. - Liječniče, izliječi sebe sama.
Medicus curat, natura sanat. - Liječnik liječi, priroda ozdravlja.
Medio tutissimus ibis. - U sredini je najbolje. ~ Ovidije
Mel in ore, fel in corde. - Na ustima med, u srcu jed (gorčina).
Melior est canis vivus leone mortuo. - Bolje živ pas nego mrtav lav.
Memento mori. - Sjeti se da ćeš umrijeti.
Mens sana in corpore sano. - U zdravom tijelu, zdrav duh.
Meum est propositum in taberna mori! - Moja je nakana u gostionici umrijeti! ~ Carmina Burana
Mors certa, hora incerta. - Smrt je sigurna, ali njezin je sat nesiguran.
Mors ultima ratio. - Smrt je posljednja istina.
Margaritas ante porcos - Bisere pred svinje.
N
Naturam expellas furca, tamen usque recurret. - Istjeraj prirodu zubljom, ona ipak svoje tjera.
Naturalia non sunt turpia. - Prirodno nije sramotno.
Nec est ullum magnum malum praeter culpam. - Nema većeg zla od grijeha. ~ Ciceron, Ad familiares 6,4,2
Nec temere nec timide. - Ni strašljiv ni nepromišljen.
Nemo nascitur sapiens, sed fit. - Nitko se ne rodi mudar. ~ Seneka
Nervus belli, pecunia infinita. - Snaga rata, beskrajna zarada ~ Ciceron
Ne nuntium necare - Nemoj ubiti glasnika
Nihil agenti dies longus est. - Ništa ne radeći, dan je dug.
Nihil homine est miserius aut superbus. - Ništa nije tako bijedno ni tako uzvišeno kao čovjek.
Nihil est in intellectu, quod non sit prius in sensu. - Nema ničega u razumijevanju što prije nije bilo u razumu. -
Nihil illigitamus carborundum. - Ne dopusti da te poraze loši.
Nil supra deos lacesso. - Ne tražim ništa iznad bogova.
Nomen est omen. - Ime je znak.
Non quia difficilia sunt non audemus, sed quia non audemus difficilia sunt. - Nije da se ne usuđujemo jer je teško, već je teško jer se ne usuđujemo. ~ Seneka
Non scholae, sed vitae discimus. - Ne učimo za školu, nego za život. ~ Seneka
Non omnia possumus omnes. - Ne možemo svi sve.
Non vi, sed saepe cadendo. - vidi: "Gutta cavat lapidem."
Nosce te ipsum. - Prepoznaj sebe sama ~ natpis u Delfima, na grčkome "Gnothi seauton".
Nulla unda tam profunda quam amoris furibunda. - Nijedna voda nije tako duboka, kao što je luda ljubav.
Nulla dies sine linea. - Nijedan dan bez poteza.
Nulla regula sine exceptione. - Nijedno pravilo bez izuzetka.
Nunc est bibendum. - Vrijeme je da pijemo. ~ Horacije, Carmina (Oda) 1,37,1
O
Oderint, dum metuant. - Neka me i mrze, samo da me se i boje
Omne animal se ipsum diligit. - Svako živo biće voli sebe. ~ Ciceron, De finibus bonorum et malorum
Omnia mea mecum porto. - Sve svoje nosim sa sobom.
Omnia praeclara rara. - Sve što je dragocjeno, rijetko je.
Omnia tempus habet. - Sve ima svoje vrijeme.
Omnia vincit amor. - Ljubav pobjeđuje sve ~ Vergilije
Omnium enim rerum principia parva sunt. - Početak svega je malen. ~ Ciceron, De finibus 5,58
Optimus orator est qui minimis verbis plurimum dicit. - Najbolji je govornik onaj, koji sa najmanje riječi najviše kaže.
Optimus amicus, pessimus inimicus. - Najbolji prijatelj, najgori neprijatelj.
Ora et labora. - Moli i radi.
Orandum est, ut sit mens sana in corpore sano. - Trebao bi moliti za zdrav duh u zdravome tijelu. ~ Juvenal
O Tempora, o mores! - O vremena, o običaji! ~ Ciceron
Otium cum dignitate. - Odmor s dostojanstvom. ~ Ciceron
Nescit vox missa reverti - Izgovorena riječ ne može se vratiti
Nihil illigitamus carborundum - "Ništa ne zaključujmo u bijesu"
Ne admittas ab iniquis vinci - "Ne dopusti da te poraze loši"
P
Pacta sunt servanda. - Ugovore treba održati.
Panem et circenses. - Kruha i igara.
Pater familias - Otac obitelji.
Pater patriae - Otac domovine.
Pax in domino - "Mir u kući"
Pax tecum - Mir s tobom. (česti pozdrav među katolicima)
Pax vobiscum - Mir s vama. (česti pozdrav među katolicima)
Pecunia non olet. - Novac ne smrdi. ~ car Vespazijan svome sinu Titu
Per aspera ad astra. - Preko trnja do zvijezda.
Periculum in mora. - Opasnost je u čekanju.
Piscem natare doces. - Učiš ribu plivati.
Plenus venter non studet libenter. - Pun želudac ne uči rado.
Poeta nascitur, orator fit - Pjesnik se rađa a govornik se stvara.
Post nubila Phoebus. - Poslije oblaka dolazi sunce.
Principiis obsta! - Odoli počecima! ~ Ovidije, Remedia amoris
»Pro aris et focis, Deo propitio« – Za oltare i ognjišta uz pomoć Boga [velikoga] ~ (geslo Družbe »Braća Hrvatskoga Zmaja«)
Pro domo (sua) - Za (svoj) dom.
Q
Qualis rex, talis grex. - Kakav pastir, takvo stado.
Quam non est facilis virtus! Quam vero difficilis eius diuturna simulatio! - ?! ~ Ciceron, Ad Atticum 7,1,6
Qui audet adipiscitur - Tko se usudi, pobjeđuje
Quidquid agis, prudenter agas et respice finem. - Sve što radiš, radi pažljivo i misli na kraj.
Quidquid id est, timeo Danaos et dona ferentes - Štogod je to, bojim se Danajaca i kad darove nose ~ Laokont
Quis custodiet ipsos custodes? - Tko će čuvati čuvare? ~ Iuvenal
Quot capita, tot sententiae. - Koliko ljudi, toliko ćudi.
Quod erat demonstrandum. - Što se trebalo dokazati. ~ Euklid
Quod erat expectandum. - Što se očekivalo.
Quod licet Iovi, non licet bovi. - Što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno volu.
U smislu: Što smije gospodar, ne smije podređeni. Ova formulacija u antici nije potvrđena, no vjerojatno se radi o parafrazi stiha iz Terencijeve komedije Heauton timorumenos (Samomučitelj, stih 797):
Aliis si licet, tibi non licet.
Ako smiju drugi, ne smiješ ti.
Quo usque tandem abutere, Catilina, patientia nostra? - Dokad ćeš, Katilina, iskušavati strpljivost našu? ~ Ciceron
Quo vadis? - Kamo ideš?
R
Rara avis. - Rijetka ptica.
Rebus sic stantibus. - Dok stvari tako stoje.
Repetitio est mater studiorum. - Ponavljanje je majka učenja.
Res, non verba. - Djela, ne riječi.
S
Sapere aude. - Usudi se znati. ~ Kant
Sapienti sat. - Pametnome dosta
Scientia potestas est. - Znanje je moć. ~ Francis Bacon
Scio me nihil scire. - Znam da ništa ne znam.~ Sokrat
(Semper) aliquid haeret - Nešto uvijek ostaje. ~ Francis Bacon
Semper fidelis - uvijek vjeran, tvoj odani ... ~ Krilatica nekih gradova, kao slogan američkih marinaca često je skraćena u oblik Semper Fi
Semper dic verum, vacuam duc crimine vitam - Fer patienter onus, fac sapienter opus ~ Uvijek govori istinu, ne čini zlih djela, strpljivo podnosi teret, razumno radi posao.
Sic est in fatis. - Takva je sudbina, tako je suđeno.
Sic transit gloria mundi. - Tako propada slava svijeta.
Si duo faciunt idem, non est idem. - Ako dvojica rade isto, nije isto
Sincentia poetica- pjesnička sloboda
Si tacuisses, philosophus mansisses. - Da si šutio, ostao bi filozof.
Si vis amari, ama! - Ako želiš da te voli onda i ti voli!
Si vis pacem, para bellum. - Ako želiš mir, pripremi se za rat!
Sub rosa. - Pod ružom. (U povjerenju.)
Stultitiam patiuntur opes - Bogatstvo smije si dozvoliti glupost. ~ Horacije, Epistulae.
Summa summarum - Sve u svemu. ~ Plautus, Truculentus
Sunt lacrimae rerum et mentem mortalia tangunt - Suze su u srži stvari i sve što prolazi ranjava našu smrtnost. ~ Vergilije
Sunt pueri pueri, pueri puerilia tractant. - Dječaci su dječaci i rade dječačke stvari.
Superbientum animus prosternet. - Ponos dolazi prije slučaja.
Suum cuique. - Svakom svoje.
T
Tabula rasa. - Prazna ploča.
Taceant colloquia. Effugiat risus. Hic locus est ubi mors gaudet succurrere vitae. - Neka svaki razgovor stane i zamre svaki smijeh: ovo je mjesto gdje smrt s radošću pritječe u pomoć životu. (natpis nad ulazom u anatomski teatar)
Taces si vis vivere in pace. - "Šuti ako želiš živjeti u miru."
Tantum scimus quantum memoria tenemus.
Tempora mutantur nos et mutamur in illis. - Vremena se mijenjaju, a i mi s njima.
Tempus fugit! - Vrijeme leti!
Terra est stella. - Zemlja je zvijezda.
Testis unus, testis nulus. - Jedan svjedok, nijedan svjedok.
Timidi mater non flet. - Majka kukavice ne plače. ~ rimska izreka
Tolle lege! - Uzmi i čitaj!
Talis avus, talis nepos - Takav djed takav unuk.
Tempus neminem manet - Vrijeme nikoga ne čeka
TACITUS VOTO - Lorem ipsum nostro aurum - SILENT PROTEST - We want our gold back
U
Ubi bene, ibi patria. - Gdje mi je dobro, ondje mi je domovina.
Ubi tu Gaius, ego Gaia. - Gdje si ti Gaj, ja sam Gaja.
ululare cum lupis - zavijati s vukovima ~ s jednog natpisa u Bonnu
Urbi et orbi. - Gradu i svijetu.
Usus magister egregius. - Iskustvo je izvrstan učitelj.
Ut ameris, ama! - Da bi bio ljubljen, ljubi!
Ut desint vires, tamen est laudanda voluntas. - Kad nedostaju snage, i želja je hvale vrijedna. ~ Ovidije, Epistulae ex Ponto 3,4,79.
Parodija na istu izreku:
Ut desint viri, tamen est laudanda voluptas. - Kad nedostaju muškarci, ondje je i požuda hvale vrijedna.
V
Vae soli! - Jao samome!
Vae victis - Jao pobijeđenima! ~ izreka galskoga osvajača Rima, 390. pr. Kr. (prema Livijevoj Povijesti Rima).
Varietas delectat. - Promjena je ugodna.
Vasa vacua maxime sonant. - Prazne posude najjače zvone.
Verba volant, scripta manent. - Riječi lete, zapisi ostaju.
Veritas odium parit. - Istina pripravlja (izaziva) mržnju.
Veni, vidi, vici. - Dođoh, vidjeh, pobijedih ~ Julije Cezar
Venies sub dentem. – Doći ćeš pod zub. (tj. dopast ćeš mi šaka).
Verba volant, scripta manent. - Riječi lete, zapisano ostaje.
Veritas amara est. - Istina je gorka.
Veritas vincit. – Istina pobjeđuje.
Verum est, summus hominorum. - Istina je,samo smo ljudi.
Victoria inevitabilis est. - Pobjeda je neizbježna.
Vinum bonum, pax in domum. - Dobro vino, mir u kući.
Vinum et pueri veraces. – Djeca i pijanci ne lažu.
Virtus, non copia vincit. – Pobjeđuje hrabrost, a ne mnoštvo.
Vis legis. – Sila zakona.
Vis maior! - Viša sila!
Vivere est militare. – Živjeti znači boriti se. (tj. život je borba.)
Vivere tota vita discendum est. - Čovjek uči dok je živ
Vulpes pilum mutat, non mores. - Vuk dlaku mijenja, ćud nikada.
Votum separatum. – Izdvojeni glas.
Vox clamantis in deserto. - Glas vapijućeg u pustinji.
Vox populi, vox Dei. – Glas naroda, glas Boga.

Esad Bajtal o knjizi Slave Kukića: Lopovluk u ime naroda

Objavljeno od Esad Bajtal  dana Ožujak 14, 2014  u Novosti, Sarajevo



Priču o Kukićevoj knjizi najbolje je početi pukim nabrajanjem nekolicine naslova iz sadržaja.

Evo ih:

Moralna baruština
Duh destrukcije
Logika podmetanja
Država u zaštiti kriminala
Drž’te lopova
Lopovluk u ime hrvatstva
Reis Cerić novi Dodikov partner u raštimavanju države
Balkanski politički kupleraj
Osmišljena strategija korupcije

itd …

U svakom od njih implicite ili explicite, sadržane su neke naznake lopovskog elementa. U čisto inventurnoj ravni tih naslova Kukićeva knjiga nam se pokazuje i prikazuje kao taksativna lista prevara, prevaranata i blefera svih vrsta. Kako u individualno-personalnom, tako i u stranačko-partijskom, akademskom, medijskom, idejnom, i klero-etničkom okviru kancerogeno tupouglog i fantazamatski iracionalnog bh. etno-trougla, kakvog, ni najišćašenija politička geometrija, iskustveno ne poznaje niti priznaje. Paradoksalnog trougla u kome se, metaforički govoreći, njegove suludo-entitetske i mutavo-nadobudne etno-katete, ponašaju tako kao da su duže od vlastite hipotenuze, tj. od države Bosne i Hercegovine.

Naravno, ta etno-politikantska laž, samo je maska lopovske savjesti, iza koje se njeni nosioci smišljeno i pragmatski licemjerno kriju. Od njihovih silnih laži, i sad citiram bh. pjesnika Velju Miloševića

Ne znamo ko smo
Ni gde smo
Nismo koji smo bili

A bili smo ljudi. Neki su to, uprkos svim iskušenjima, i ostali.

Ali, samo neki.

I kako to vidimo već na njenoj korici, ovo nije knjiga o njima, nego o onima drugima, neljudima: lopovima, lopinama, tatovima, hrsuzima, nitkovima, hojratima, kriminalcima, ubicama, prostacima, neotesancima, i lažovima … Upravo zato, Kukićevu kritički intoniranu knjigu, neprilično je, nedolično je, nekorektno je, čisto deskriptivno i neutralno akademski predstavljati, a ne pridružiti se njenoj angažmanskoj intonaciji.

Ako je, shodno toj angažmanskoj intenciji, fenomenološko-dijagnostički situiramo i kontekstualiziramo u ravan aktualnih građanskih pobuna, Kukićeva knjiga nam, čitana proaktivno, logički nagovještava nužnost današnje pobune. A čitana u prezentu, retroaktivno, upućuje nas unatrag na razloge građanske pobune.

Na taj način, aktualno čuđenje i tobožnje zgražavanje vlasti zbog pobune građana, implicite, očitavamo kao licemjerno osmišljeni, odnosno, politikantsko-retorički oblik vlastodržačkog etno-lopovluka. U istu vreću panoptički zaokruženih lagarija tobožnjih etno-spasitelja i njihovih medijskih etno-spisatelja, spadaju i jeftine, psihološki prozirne racionalizacije tipa: “bošnjačko proljeće”; “napad na državu”; “državni udar”; “opasnost prelijevanja u manji entitet”; itd.itd.

Naravno, sve to nam dovoljno jasno govori s kim, figurativno i stvarno, imamo posla.

Tragom te izazovno provokativne činjenice, naš autor neće se libiti da jezikom slengovske i šatro slikovitosti nosioce lopovskih bh. politika nazove tačno onako kako to zaslužuju:

bukadžije
jebivjetri
luftiguzi
barabe
partijski mafijaši
….

Ukratko, tipovi spremni na svaku vrstu licemjerja i najgore laži. Čak i takvih koje nosioca dva zlatna ljiljana, nekada pretpostavljeni mu starješina ABiH, Željka Komišića, uprkos svemu znanom i krajnje licemjerno, u svrhu blaćenja – a zarad svoje klero-etničke minder-puzačke servilnosti – naziva ustašom (str. 262)

Ako im i najbolji poput dvostrukog nosioca zlatnog ljiljana, Željka Komšića, ne valjaju, ako i najbolje tako jeftino, i bezobzirno smišljeno kaljaju, pitam se – ko im onda valja ???

Odgovor, psihološki govoreći, nije ni težak ni neshvatljiv. Valja im, samo onaj u kome se, logikom ogledalskog prepoznavanja, zrcale i projektuju. Dakle, valja im, i na jednoj, i na drugoj, i na trećoj strani, samo onaj ko je i sam na njihov podljudski način, politikantski kvaran i moralno defektan. Valjaju im samo spodobe njima sličnog, hohštaplerski uzornog i etno-manipulantski vještog držanja i  ponašanja.

Vrhunac te etno-manipulacije, već više od dvije decenije, zove se zaštita vitalnog nacionalnog interesa. Uprkos sveopšte nezaposlenosti gladi, bijede i siromaštva, s jedne, i ogromnog pljačkom stečenog bogatstva manjine, s druge strane, oni još uvijek, kao da je sve u najboljem redu, bestidno-uporno (zlo)rabe tu retoričku figuru.

I prolazi im.

To prolaženje porađa descartovski izazovnu spoznajnu sumnju, u kojoj više ne znamo ko je tu od koga gori: političari ili oni (gladni glasači), koji ih uporno, uprkos svemu viđenom, doživljenom i proživljenom, i dalje drži na vlasti.

Besmisleno, ali je tako.

Ova knjiga je činjenički neporecivo svjedočanstvo kontinuiteta tog besmisla. Tim prije

što ga sistemski sračunato prate, “floskule o pravnoj državi i demokraciji, o evropskim

perspektivama i dometima, o dobrim željama i ambicijama”, kako to piše na 74. strani

Kukićeve knjige.

Egro:

Lopovi jedno misle, drugo govore, a nešto sasvim treće – rade. Dostojevski bi to objasnio navikom na tiraniju koja se pretvorila u potrebu.  U tom slučaju, sve što nam još ostaje jeste da pitamo: Je li to vrhunac umijeća manipulacije? Ili individualni sado-mazohizam sirotinje poprima masovne razmjere?, pa svako svoju nevolju podnosi uživajući u jadu, bijedi i poniženju svog bližnjeg.

Na taj način blesavi etno-patos, u srcu izmanipulisanih podanika, podriva elementarnu čast, dostojanstvo i ljudsko samopoštovanje. Tako se, štafeta podaništva, bijede i sirotinje, prenosi u nedogled – od izbora do izbora; od TV dnevnika do TV dnevnika; od prevare do prevare; od ublehe do ublehe…

O manipulantski vještom i sinhronizovanom pljačkaškom pohodu, najbolje govori nepotistički primjer one tetke srednjoškolke koja za svoje tobožnje intelektualne savjetodavne i konstruktorske usluge, samo sa jednog platnog spiska uzima i po 15.000 KM mjesečno. A taj nije jedini. Niti je ta konvertibilna hercegovačka tetka jedina tetka te vrste. O stranački profitabilnim tetkama i strinama, dajdžincama i amidžincama, mogla bi se napisati ne knjiga, nego sabrana djela nepotističko-srebroljubive grandomanije i nezasitnosti.

Sve u svemu, na sceni je metodologija brižljivo sofisticirane i fahovski složene pljačke

Ove zemlje.

Da budem konkretniji, precizniji i jasniji: Činilo se to, i čini, ne samo politički. Nego i uz prećutnu a vjerovatno i aktivnu asistenciju vrhova vjerskih zajednica i klero-politički. Dakle, i u ime samog Boga.

Time, i na samom kraju, svoje promotivne besjede, ukazujem na jedini važan propoust, odnosno na nepotpunost naslova Kukićeve knjige. Naslova koji bi shodno rečenom, popisanom i opisanom između njenih korica, umjesto “Lopovluk u ime naroda”, morao, ili bar – trebao, da glasi:

Lopovluk u ime Boga i naroda

Želeći čitalački uspjeh i knjizi i autoru, nadam se, uskoro, njenom drugom, baš tako realistički naslovljenom izdanju.

Apsolutizam i korupcija u Srbiji

Slučaj kneza Miloša

Vladan Jovanović | 08/03/2014

Iako nema potpunog saglasja oko definicije korupcije, ova društvana pojava (savremenoj Srbiji jako dobro poznata) može se najkraće opisati kao zloupotreba ovlašćenja i poverene moći radi sticanja lične koristi. Fenomen korupcije, star koliko i institucionalno organizovanje ljudske zajednice, po pravilu dovodi do slabljenja samih institucija i poverenja građana u zakone i vlast. Podjednake efekte proizvodi sindrom „zarobljene države“ u kojoj raste moć dominantnih pojedinaca i društvenih grupa, a na račun javnih institucija. Težnju svake vlasti, koja se obično opire ograničavanju sopstvenih ovlašćenja, može obuzdati jedino demokratsko normiranje procedura i institucija, te je shodno tome korupcija u razvijenim društvima i državama ostajala marginalna pojava (http://www.republika.co.rs/396-397/10.html).

Tokom 19. veka unutrašnja stabilizacija srpske države bila je od drugorazrednog značaja zbog opsednutosti idealima slobode i nezavisnosti, pa se srpsko društvo našlo zaglavljeno između „turskog zavojevača“ i bezobzirnog narodnog vođe, čije je vulgarno shvatanje unutrašnje politike ostalo u senci njegovih nespornih diplomatskih uspeha.

Institucionalni okvir Miloševe vladavine

Knez Miloš Obrenović je vladao Srbijom u dva navrata: od 1815. do 1839. i od 1858. do 1860. godine, a afirmisao se nakon sloma Prvog srpskog ustanka kada su ga Turci amnestirali i promovisali u obor-kneza rudničke, kragujevačke i čačanske nahije. Namera Turaka da postavljanjem srpskih starešina umire narod nije uspela, pošto je već 1815. buknuo Drugi srpski ustanak, upravo pod vođstvom jednog od njih – Miloša Obrenovića. Strah Carigradske Porte da više vojnih pobeda ustanika ne dovede do mešanja evropskih sila uticao je na brzo postizanje dogovora između Miloša i Marašli Ali-paše o zajedničkoj srpsko-turskoj upravi u Beogradskom pašaluku. Srpski knez je neprekidno slao deputate u Carigrad ne bi li dobio pisane garancije obećanih povlastica, pri čemu se nije libio ni podmićivanja turskih velikodostojnika. Uporedo je učvršćivao ličnu vlast, oduzimajući beogradskom veziru funkcije. Uspon kneza Miloša u „polumračnoj Srbiji” bio je usredsređen na dva cilja: obnovu nezavisne srpske države i osnivanje dinastije. Stoga je vrhunac njegove diplomatske aktivnosti bilo dobijanje hatišerifa (svečanih sultanovih povelja kojima se proklamuje uređenje pojedinih delova Carstva) izdatih 1829, 1830. i 1833. godine, saglasno tursko-ruskim ugovorima na osnovu kojih je Srbija stekla osnovne elemente državnosti. Vazalni položaj je postepeno prerastao u „formu bez sadržaja“, a sultanskim beratom(ukazom) iz 1830. Milošu Obrenoviću je priznato nasledno kneževsko dostojanstvo.

Tokom tridesetih godina 19. veka sprovedene su tri upravne reforme radi centralizacije zemlje, čime je vlast preneta u ruke kneza i njegove Kancelarije. Gušenje narodne samouprave i pretvaranje činovnika u pokorno oruđe despotske vladavine postepeno je generisalo nezadovoljstvo naroda i starešinskog sloja. Najveća u nizu oružanih pobuna – Đakova buna, izbila je 1825. za vreme prve vlade kneza Miloša u smederevskom kraju zbog nezadovoljstva seljaka preteranim dažbinama i kulukom. Buna je bila surovo ugušena, ali je knez Miloš, shvativši njenu poruku, energičnije pristupio modernizaciji primitivnog državnog aparata.

Uprkos tome što je 1831. formalno oslobodio seljake feudalnih odnosa, knez Miloš je ipak zadržao pojedine feudalne obaveze, što ga četiri godine kasnije umalo nije koštalo prestola. Pošto je knez na državu gledao kao na privatan posed, „srpska revolucija“ se 1833. našla u ozbiljnom raskoraku: nacionalni proces je već bio okončan, dok je istovremeno socijalni bio potpuno zaustavljen. Miletina buna od 1835. prisilila je Miloša da brojne poreske obaveze objedini u jednu novčanu sumu, pa je kratak period „srpskog polufeudalizma” okončan donošenjem Sretenjskog ustava 1835. godine, prvog nagoveštaja građanskog društva i moderne epohe. Ipak, nakon procene tadašnjih velikih sila da je „preterano demokratski”, ustav je suspendovan i 1838. zamenjen tzv. Turskim ustavom. Njime je kneževa vlast ograničena Savetom sastavljenim od starešina čiji su izbor i smena bili mogući samo uz pristanak Porte. Ne nalazeći motiva da pod takvim uslovima vlada, Miloš Obrenović je abdicirao i naredne godine napustio Srbiju. Kada se posle dve decenije egzila vratio u Srbiju, nije uspeo da se pomiri sa novim političkim i društvenim okolnostima, već je došao u sukob sa ljudima koji su ga vratili na vlast.

Uzurpacija moći i balansiranje na ivici narodnog strpljenja

Knez Miloš je stekao ogromno bogatstvo prvenstveno zahvaljujući svom položaju koji mu je omogućio da zakupi carske poreze i carinu, uvede trgovačke monopole i instituciju „poklona i priloga“. Njegov savremenik Aleksa Simić u svojim memoarima tvrdi da se Miloš obogatio još i zahvaljujući štedljivosti i dobrom vođenju sopstvene ekonomije. Iako je rođen u najvećem siromaštvu, Miloš je tokom tridesetih postao jedan od najbogatijih ljudi na Balkanu, spreman da daje pozajmice čak i sultanu. Ipak, kneževi trgovački ideali i poglavarske dužnosti veoma brzo su došli u sukob, zbog čega je prestao razlikovati narodnu kasu od lične. Neizvesnost vladarskog položaja uzdrmanog tokom dvadesetih narodnim nemirima i bunama, gonila je kneza Miloša da se obogati preko svake mere „da bi mogao novcem voditi prvo svoju ličnu, a posle i dinastičku politiku”. Kod njega su se zaduživali svi viđeniji Turci u Srbiji, paše susednih pašaluka i baron Sigental, komandir Varadinske generalne komande austrougarske vojske. Radilo se zapravo o „političkim zajmovima” na koje je knez Miloš poput zelenaša ubirao veliki interes u protivuslugama politički moćnih ljudi.

Obrenovićeva uprava u periodu od 1816. do 1826. godine sadržala je dosta azijatskog i despotskog u sebi, pa su je brojni istoričari opisivali kao „nešto popravljen turski režim”. Sam knez je posredstvom uhoda („potajnih prijatelja”) osluškivao narodno raspoloženje, ali se nije puno obazirao na oštre aluzije koje su pravljene na račun njegove samovolje i beskrupuloznosti njegove braće: „Što je nekad na hiljadu Turaka pripadalo, to sad njih trojica-četvorica sisaju”, izjavio je jedan rezignirani seljak. U vreme Đakove bune seljaci su otvoreno tražili da Miloš Obrenović položi račune „kud je denuo narodno blago”.

Uprkos despotskoj i hirovitoj vladavini knez je delimično ograničio vlast spahija, garantovao seljacima pravo svojine i gotovo iskorenio hajdučiju. Ipak, imovinska diferencijacija u Beogradskom pašaluku otpočela je 1816. da bi posle 1833. godine bila više nego očigledna. Stari patrijarhalni moral se ubrzano gubio, dok su knezovi uvećavali zarade na kamatama i monopolu na prodaju poljoprivrednih proizvoda. Dvadesetih godina 19. veka došlo je do drastičnog porasta broja novih bogataša-skorojevića, praćenog procvatom starešinskog kuluka i samovolje. Samo tokom 1831. na imanjima Jovana Obrenovića radilo je preko 3.000 kulučara. Pored primoravanja seljaka na prekomeran kuluk, pojedini knezovi su prisvajali novac od đumruka (carine) sa karaula i uz pomoć granične straže trgovali stokom. Posle 1835. godine kuluci su smanjeni, dok je poreski status seljaka definisan.

Prema sudu srpske istoriografije knez Miloš je bio najveći vladar obnovljene Srbije, premda je imao velikih mana koje su mu „mračile slavu”. Veliki kritičar njegove unutrašnje politike bio je Vuk Karadžić. On mu je u pismu 1832. između ostalog zamerio na pravu da potpuno kontroliše živote ljudi iz najbližeg okruženja („da ko kupi kola nalik na njegova, bilo bi zlo i naopako”). U nameri da istakne sopstveni položaj u odnosu na ostale glavešine, knez Miloš je 1830. sve knezove preimenovao u kapetane. Više puta je obećavao da će ustaliti činovničko osoblje „da se gledaju narodni poslovi”, ali do toga nije dolazilo. Smatrao je da je bolje upravljati bez zakona jer „onako se čovek veže za hartiju, pa ne može da čini ni zla ni dobra”. U Miloševim očima narod je bio „stoka bez repa” i „neblagodarna kučka”, pa se nije mnogo obazirao na raspoloženje javnosti kada je trošio stotine oka dukata na nasledni berati kupovinu sela u Karavlaškoj. Vlast je bila do te mere koncentrisana u njegovim rukama, da mu je Vuk napisao: „A da vi sutra, sačuvaj bože umrete, umrlo bi i praviteljstvo.” Surov odnos kneza prema činovnicima, kažnjavanje, premeštanje i mešanje u njihov privatni život naveli su Vuka Karadžića na zaključak da činovnici koji primete da ih vladar ne uvažava ili napuštaju službu, ili je zloupotrebljavaju. Knez Miloš je neprestano ubeđivao narod u nužnost samoodricanja („bolje to nego da se vrate Turci”), dok je Turke plašio „narodnom srdžbom” i novim ustankom. Time je jedne suprotstavljao drugima i vešto se nametnuo kao „faktor mira”.

Knez je bio „pohlepan na svako dobro parče zemlje”, pa su se u njegovom vlasništvu vrlo brzo našle najbolje njive, livade, skele, mehane i vodenice. Pošto je Tursko carstvo bilo „privremeni okvir“ u kome se Miloš prilično dobro snalazio, turski vezir Abdurahman je samo formalno odobravao ono što je knez na svoju ruku već sproveo u delo. Kneževa braća Jovan i Jevrem prigrabili su najbolja turska imanja na kojima su seljaci kosili „livade gospodske”. Pored zloupotrebe kuluka, tj. prekomerne eksploatacije besplatne radne snage, Miloš i Jovan su razvili sistem pljačke putem poklona: seljaci su bili dužni da o svakom većem prazniku daju „priloge”. Po Miloševom povratku iz Carigrada Jovan je obavestio svako okružje da bi kmetovi i činovnici trebalo da čestitaju knezu uspešno obavljen posao i odnesu mu poklone. Svaki kmet bio je dužan da daruje ovna, a činovnik vola. Knez Miloš je prikupljao i „milostinju”, svojevrstan dobrovoljni prilog, pa mu je narod masovno „poklanjao” stoku 1835. i 1838. godine. Razmena skupocenih poklona sa sultanom u Carigradu 1835. navela je članove njegove pratnje da zaključe: „Kao što je knez snažan, tako su mu i pokloni veliki.”

Sistem Miloševog bogaćenja podsećao je istoričare na sistem zarade trgovca koji živi od procenta jer „što je jednom rukom davao, drugom je smanjivao”. Pošto je prilično vešto balansirao na ivici narodnog strpljenja, knez Miloš je tursku vlast sveo u „podnošljive” granice i potom je bez skrupula ekonomski eksploatisao. Pritom je fama o kneževom bogatstvu rasla brže nego njegova realna politička moć i državnička reputacija. Vuk Karadžić je pisao kako je Miloš Obrenović odrastao čuvajući tuđe koze, te da 1815. godine nije imao ni 200 dukata da se izbavi od Turaka, već ih je morao pozajmiti. Kada je knez 1839. napustio Srbiju njegova gotovina se cenila na nešto preko pola miliona zlatnih dukata, što mu je bilo više nego dovoljno da skoro 20 godina lagodno živi u izgnanstvu u Evropi. Istoričar Vladimir Stojančević smatra da se Miloš obogatio na smišljen, ali jednostavan način: koristeći političku poziciju i pohlepu. Tako je pokretna i nepokretna imovina „kneza sa kvalitetima dobrog privrednika” bila vrednija od tadašnje narodne kase srpske kneževine! Prema Stojančeviću, knez Miloš je zahvaljujući radoznalosti, veštini, lukavstvu, pronicljivosti i odlučnosti bio „naš najveći i najprodorniji makijavelist”. Ponašao se kao istočnjački satrap, pri čemu je njegovo koristoljublje bilo naročito upadljivo između 1826. i 1833. godine.

Monopolista, poreznik, diplomata

Potkupljivanje turskih velikodostojnika, austrijskih špijuna i albanskih ustanika, ali i podmićivanje prilkom dobijanja Hatišerifa nisu puno odudarali od tadašnjih državničkih manira u evropskom delu Turske. Štaviše, njegove metode se savršeno uklapaju i u Makijavelijev doživljaj vladara „koji sme da bude veroloman, lukav, bezobziran i zao“. Sa druge strane, podvaljivanje turskim velikodostojnicima (poput falsifikovanja broja poreskih obveznika) nije bilo rizično samo po njegove lične aranžmane, već se lako moglo odraziti i na međunarodni status poluvazalne srpske kneževine. Upravnik odeljenja državnih i kneževih finansija Aleksa Simić, jedan od najbogatijih ljudi u tadašnjoj Srbiji, radio je za kneza kao posrednik u poslovima sa beogradskim vezirom. Prema Simićevom svedočenju, knez Miloš je 1830. prevario Husein-pašu za 135.000 groša, zbog čega su Turci odugovlačili sa dogovorenom evakuacijom srpskih gradova.

Kao što je ranije pomenuto, glavni izvori kneževog bogatstva bili su zakupi carskih poreza na teritoriji Beogradskog pašaluka. Knez Miloš je od 1816. počeo da uzima u zakup carske spahiluke da bi do 1826. godine zakupio sve carine, skele i carski harač. Uvoz i izvoz, monopoli koje je sam uveo, kneževska plata, pokloni, otmice na „legalan” i nelegalan način, zakidanje i podvale kod novčanih transakcija bili su jednako značajan izvor enormnih prihoda. Pošto je 1829. preuzeo monopol na uvoz soli iz Vlaške i Moldavije, knez Miloš je ostalima zabranio da trguju ovom robom favorizujući sopstvene trgovačke poslove. Trgovao je stokom, kožom i kukuruzom sve do 1835. kada je formalno izgubio pravo na monopol, dok je u godinama neograničene vladavine figurirao kao posrednik u eksploataciji prirodnih dobara Srbije za račun turske države.

Kako je Porta prestala da šalje kontrolore i finansijske inspektore, knez je po dogovoru sa Marašli Ali–pašom dobio pravo da samostalno prikuplja carske regalije sve do ukidanja harača 1835. godine. Inače, knez je tzv. malim regalnim pravima sticao dodatne prihode (naplate za drumarinu, mostarinu, kovanje novca itd.), iz čega se kasnije razvio sistem državnog monopola. Harač ili “glavarina” je bio porez koji su plaćali svi odrasli i radno sposobni muškarci, pripadnici nemuslimanskih veroispovesti.

Dakle, porezi koje je formalno prikupljala Narodna kancelarija išli su direktno knezu u ruke. Služeći se lukavstvom, knez Miloš je pred Turcima prikrivao realan porast broja haračkih lica (poreskih obveznika), samim tim i iznos poreske osnove tzv. vezirskog poreza. Knez je manipulisao tako što je broj domova u Srbiji lažno predstavio kao broj haračkih lica. Inače, višak poreskog dohotka mahom je trošen za činovničke plate.

Potkupljivanje je bilo jedan od zaštitnih znakova diplomatije kneza Miloša, jer je rano proniknuo u mentalitet i duh turske politike. Preko svog ličnog posrednika Alekse Simića je bez većih problema pridobio za sebe beogradskog vezira Husein–pašu. Jednom prilikom, Simić je izjavio paši: „Za izdržavanje konaka i posluge (knez Miloš) je odobrio novih 20.000 groša, jer smatra da je usled nemira u svetu život poskupeo.”

O spoljnopolitičkim namerama Habzburške monarhije knez je pribavljao informacije potkupljivanjem najviših činovnika, a Avramu Petronijeviću je poručivao da pridobije što više albanskih plemenskih vođa za otpor veziru: „Ponesi dukate i udri svakog kesom po glavi.” Na drugoj strani, knez Miloš je snabdevao tursku vojsku pšenicom, kukuruzom i oružjem, da bi se to potom računalo kao „isplaćeni harač”. Čak je posao oko dobijanja Hatišerifa i berata ubrzao podmićivanjem čitave skale Portinih službenika, uključujući velikog vezira i samog sultana. Kada je 1833. postignut dogovor da Turci napuste srpske gradove (osim Beograda) i da im Srbija godišnje plaća 2,3 miliona groša, knez Miloš je, da bi ublažio mučan utisak o proterivanju Turaka, sakupio od naroda „milostinju” od hiljadu volova i zajedno sa kesom u kojoj je bilo 250.000 groša poslao sultanu.

Srbija je u periodu 1836-1839. preko ustavnog pitanja bila uvučena u vrtlog evropske diplomatije, pa su nove okolnosti zahtevale ličnost drugačijeg kova. Opozicija kneževoj vlasti težila je da apsolutističkog kneza preobrati u ustavnog monarha, zbog čega ga je uz podršku Turske i Rusije Turskim ustavom iz 1838. primorala da svu vlast podeli sa Savetom. Time je slomljen njegov lični i apsolutistički režim koji je dotada mogao imati kakvo-takvo opravdanje u pokušaju organizovanja države u prisustvu Turaka i pod okriljem sultana. Činjenica je da je srpsku nacionalnu državu stvorio na surov način, dok je njegov režim bio samo „nemoćan pratilac” snažnog društveno-ekonomskog procesa, kako tvrdi Vladimir Stojančević. Cenu svoje neodmerene vladavine platio je političkim razlazom sa starešinsko–činovničkim slojem i konačnim gubitkom vlasti.

*Više o ovoj temi, izvorima i literaturi: Vladan Jovanović, “Korupcija u vreme vladavine Miloša Obrenovića”, u: Aleksandra Bulatović, Srđan Korać (ured.), Korupcija i razvoj moderne srpske države, Centar za menadžment, Institut za kriminološka i sociološka istraživanja, Beograd 2006.

Peščanik.net, 08.03.2014.

         

Poruka koja se isto čita u cijeloj regiji

Smrt nacionalizmu!

Piše: Andrej Nikolaidis

Veličina slova:  

Photo: Anadolija

Nemiri u Tuzli zato su značajni za cijeli region. Poruka iz Tuzle jednako se čita u Podgorici, Zagrebu ili Beogradu, i glasi: "Igra u kojoj etno-elite 'svoje narode' štite od prijetnje drugih naroda, a zauzvrat apsolutno neodgovorno raspolažu društvenim bogatstvom je gotova". Umjesto besmislenih, a žučnih rasprava o nacionalnom identitetu, religiji i pismu građani sada napokon postavljaju pravo pitanje: Gdje su naše pare? Subjekti protesta u Tuzli nisu pripadnici nacije, nego ogorčeni ljudi bez posla

Photo: Stock

Kažu da je Zhou Enlai na pitanje šta misli o Francuskoj buržoaskoj revoluciji rekao: „Prerano je da se kaže“.

Dobro zvuče te istočnjačke mudrosti. Teško da će pogriješiti onaj ko se suzdrži od komentarisanja tekućih događaja – naročito onih koji su, još dok se dešavaju, to je jasno, epohalni. A bosanskohercegovačka revolucija koja je u toku, to svakako jeste.

Ali čovjek bi mogao založiti ruku i nogu, a zašto ne i glavu, da suština bosanskohercegovačkih protesta iz februara 2014. nije ništa barbarsko niti retrogradno, kako danas možemo pročitati u medijskim jadikovkama nad spaljenim zgradama i arhivima.

Niko ne podržava paljenje Predsjedništva ili kantonalnih vlada – to je bijes koji je izmakao kontroli, ne bit protesta nezadovoljnih građana.

Armija osiromašenih radnika

A prisjetimo se kako je sve počelo.

U Sarajevu je 5. februara obilježen tužni jubilej – 20 godina od prvog masakra na tržnici Markale.

Granata koja je ispaljena sa srpskih položaja u okolini grada pala je na prepunu tržnicu. Ubijeno je 68 ljudi, 144 je ranjeno.

Dvadeset godina kasnije, preživjeli svjedoci prisjećali su se ljudskih udova razbacanih po pijačnim tezgama, krvi kroz koju su gazili i krika ranjenih koji će zauvijek ostati s njima.

Istoga dana, eksplozije su potresle Tuzlu. Blizu hiljadu radnika sukobilo se sa snažnim policijskim snagama.

Armija osiromašenih radnika okupila se 5. februara ispred zgrade Vlade Tuzlanskog kantona. Zahtijevali su plate, neisplaćeno zdravstveno osiguranje, neuplaćeni radni staž, penzije,... sve ono što su im država i novi vlasnici kompanija bili dužni platiti.

Protest se pretvorio u do sada najveći izliv nezadovoljstva zbog privatizacionih pljački, kuge koja je poharala ekonomije svih država nastalih na prostoru bivše Jugoslavije.

Demonstranti su zauzeli zgradu Vlade. Specijalne snage policije su reagovale. Sutradan, broj demonstranata narastao je na 6000. Talas protesta proširio se i na druge gradove Bosne i Hercegovine.  

Photo: Anadolija

Od tuzlanskih firmi pa do crnogorskog Kombinata aluminijuma, nezavisno od državnih i etničkih granica, privatizacije nekada uspješnih jugoslavenskih preduzeća svele su se na katastrofu za njihove radnike i nekontrolisano bogaćenje za nove vlasnike.

I dok se društveno bogatstvo prelijevalo u privatne džepove, novonastale države su se bjesomučno zaduživale.

Bivša Jugoslavija je u trenutku raspada dugovala 11,5 milijardi eura. Države nastale raspadom Jugoslavije danas ukupno duguju blizu 133 milijarde eura. Ekonomsko-socijalna situacija u cijelom regionu je zapaljiva.

Markale su, uz Srebrenicu, simbol ratnog stradanja u Bosni i Hercegovini. Tuzla je, uz Zenicu, simbol ekonomskog uništenja te zemlje.

Dva procesa, rat i tranziciona pljačka, višestruko su povezani. To nije bosanskohercegovačka specifičnost – priča je ista u svim državama regiona.

Suočena sa padom Berlinskog zida i nužnošću tranzicije socijalističke dirigovane ekonomije u ekonomiju slobodnog tržišta, političke elite bivše Jugoslavije našle su način da narastajuće socijalno nezadovoljstvo krajem osamdesetih i ranih devedesetih godina prošlog vijeka transformišu u etničku mržnju.

U godinama koje su uslijedile fašizam se kao otrov proširio Jugoslavijom. Ideološka priprema za ratove u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini bila je dovršena. Još jednom se potvrdilo da je Benjamin bio upravu kada je tvrdio da uspon fašizma uvijek svjedoči o propaloj revoluciji.

Jugoslovenski ratovi iskorišteni su da se ubrza i dovrši ono što stoji u srcu raspada Jugoslavije: tranzicija iz jugoslovenskog tipa socijalizma u kapitalizam. Proces koji se posljednih četvrt vijeka ovdje odvija, danas se ideološkim retuširanjem proglašava ulaskom u eru nacionalne nezavisnosti, parlamentarne demokratije, tranzicije i integracija u EU i NATO.

U stvarnosti su ex-jugoslavenske države postale poprište: fašizacije društva, rata, narastajuće nezaposlenosti, sakaćenja radničkih prava, privatizacije kao eufemizma za legalnu pljačku, komercijalizacije zdravstva i obrazovanja, bildanja nejednakosti, deindustrijalizacije i desekularizacije.

Rat i tranzicija u bivšoj Jugoslaviji nerazdvojni su dijelovi jednog procesa.

Photo: Anadolija

Nemiri u Tuzli zato su značajni za cijeli region. Poruka iz Tuzle jednako se čita u Podgorici, Zagrebu ili Beogradu, i glasi: "Igra u kojoj etno-elite 'svoje narode' štite od prijetnje drugih naroda, a zauzvrat apsolutno neodgovorno raspolažu društvenim bogatstvom je gotova".

Umjesto besmislenih, a žučnih rasprava o nacionalnom identitetu, religiji i pismu građani sada napokon postavljaju pravo pitanje: Gdje su naše pare? Subjekti protesta u Tuzli nisu pripadnici nacije, nego ogorčeni ljudi bez posla.

Bosna je, četvrt vijeka nakon raspada bivše Jugoslavije, ponovo centar ovog regiona.

Indikator realnosti

Nadajmo se da je Tuzla indikator nove postjugoslavenske realnosti. U strahu od značenja Tuzle, treba tražiti razvoj medijskog spina: nekoliko medija u jutro 7. februara objavilo je kako su se demonstranti u Tuzli upustili u opštu pljačku prodavnica i butika – spin-doktori su računali da će nas stvar podsjetiti na nemire u Londonu iz 2011.

Uslijedio je demant: demonstranti u Tuzli nisu nikakvi huligani, nego odlučni građani koji traže ono što je njihovo.

Ne samo da nije prerano nego je nužno reći: "Bit bosanskih protesta stoji u prizoru zgrade u Tuzli, koja gori, a plamen osvjetljava natpis 'smrt nacionalizmu', koji su na njenom zidu ostavili demonstranti". 

*Tekst prenosimo sa prijateljskog sajta Al Jazeera Balkans uz dozvolu autora

Strah od sirotinje

Objavljeno od tacno.net
dana Siječanj 26, 2014


Piše: Ladislav Babić

Ljudi koji osim kućice i garažice posjeduju i zrnce sposobnosti uočavanja društvenih realnosti, kao i pamet dovoljnu da zbroje dva i dva tako da im se zbroj ne mijenja svaki puta u zavisnosti od vlastitih interesa – lako će uočiti bezdušnost kapitalizma, kao i njegove navodno “humane” varijante, liberalnog kapitalizma. Onoga, koji je – to su već uočili i zapadni društveni analitičari – doveo svijet na rub ponora u ekonomskom, socijalnom, energetskom, ekološkom i inim pogledima. Na žalost, među tim “kućevlasnicima” povelik je broj obnevidjelih od vlastitog blagostanja, te im sudbina većine čovječanstva u sistemu koji je dušu dao za malograđane i oni za njega, ništa ne znači. Na kritiku liberalnog kapitalizma i traženje društvenih promjena usklađenih sa humanom biti čovjeka (koju teško shvaćaju, jer je posjeduju manje od elitom prepuštenih materijalnih mrvica, kako bi je kao krvoločni psi, budne li potrebe, branili od takvih zahtjeva), odgovaraju strahom kako će se pametnima i poduzetnima (u koje samorazumljivo ubraju sebe) sve živo oduzeti u korist tamo nekih “lezilebovića” kojima je na u umu samo pljačka poštenih i radinih članova društva – oduzimanje bogatstva koje nisu zaradili vlastitim radom. Realnim, objektivno raspoloženim ljudima koji sem auta u garaži posjeduju i dovoljno kritičkih opservabilnih sposobnosti, i makar minimum morala – osobina koje neće biti zatamnjene vlastitim materijalnim stanjem – dovoljno je baciti pogled na podatke iznesene u medijima, a ako baš i nisu raspoloženi za čitanje onda malo okolo sebe, da odmah shvate suštinu sistema kojega su se možda namjerili braniti. Neće odustati tek obnevidjeli od straha za vlastite materijalne probitke (koji inače ponajviše pljuju po materijalističkoj filozofiji ne razlikujući je od vlastitog konzumerizma), a takvi su najzagriženiji i najopasni, najspremniji u datim okolnostima izdati ljudskost, ali ne i vlastito “bogatstvo”. Najprilježniji su u obrani krupnih pljačkaša čovječanstva – elite eksploatatora ogromne većine ljudskog roda – jer im isti omogućuju glodanje kostiju koje stotinama milijuna gladnih izgledaju poput bifteka.


        Takvi su, s Isusom na ustima i mržnjom u srcu, sposobni raditi ono što svakodnevno rade širom svijeta, od Iraka do Afganistana i u obrnutom smjeru. Ako nekome podaci da 85 osoba raspolaže bogatstvom kao pola čovječanstva, podaci


“…da su poduzetnici, bankari, medijske zvijezde, liječnici, mafijaši i drugi bogati pojedinci sakrili – u više od 80 poreznih rajeva diljem svijeta – oko 32.000 milijarda dolara, odnosno polovinu godišnjeg BDPa svih država u svijetu…”


ne znače baš ništa, onda imaju više problema sa sobom, svojim moralom i psihom te krahom vlastite ljudskosti, negoli sa problemom humane raspodjele društvenog bogatsva u pridobijanju kojega učestvuje cijelo čovječanstvo, a koje ionako pripada svima (posebno prirodna bogatstva i pravo na nezagađeni okoliš). Tko je usidren u svoje mentalne zidove bez okana prema vanjskom svijetu, stanju i potrebama svoje ljudske braće – ma udaljene i hiljadama kilometara – nije nego za žaliti. Vjerojatno ima sve što mu je potrebno za njegov sitni, malograđanski život, no fali mu brdo stvari za kojima ni ne osjeća nasušnu potrebu, da bi se smio nazvati čovjekom. Sem u čistom i najbanalnijem biološkom smislu. U svakom slučaju, neka si postave pitanje apriori jasnog odgovora: strahuju li više od od onih koji osiguravaju njihovu vjernost bacajući im kosti pod stol, kako bi – kad zatreba – poput bijesnih pasa branili svoje hranitelje, ili od svesvjetske sirotinje koja samo zahtijeva svoja prava na koja se njihovi eksploatatori teorijski (Biblija, ideologija itd.) neprestano pozivaju, u praksi jednako neprestano mokreći po njima. Da im pomognem u otkrivanju načina na koji uobičajeno (još i prije Spartakovih vremena) šalju “humanističke” poruke “sužnjima kletim i prezrenim”, kako se isti više nikada ne bi usudili zahtijevati svoja prava:


“Nakon pobjede kontrarevolucije započeo je najžešći teror; sistematski su ubijani borci i aktivisti Komune kao i mirno stanovništvo koje je bilo smatrano pristalicama. U kratkom vremenu na smrt je osuđeno 45000 ljudi, a u izgnanstvo protjerano 13000. Smrtne presude donošene su i nakon 1 minute saslušanja i to tako sve do juna 1874.”,


a sofisticiranije (ne i uvijek) načine obračuna, kontrole i prijetnji koji su u međuvremenu razvijeni, neka se potrude sami istražiti. Takvi malograđanski branitelji sistema koji im je priuštio kućicu s garažicom, a golemoj većini samo nadu u Spasitelja ili vjeru u vlastitu sposobnost da jednom preokrenu stvari u pravednijem smjeru, su najzagriženij i najopasniji. Nisu li beskrupulozni eksploatatori, bankari, rentijeri ili naprosto obični lopovi, koji žive na grbači radnog naroda, onda su i sami u poštenom(?) priskrbljivanju svog imetka morali biti radnici – manuelni ili intelektualni – no pojam solidarnosti s klasnom i ljudskom braćom izvjetrio im je iz glave već prvom prilikom kad se nije odnosila na njih lično. Svoje sinove upućuju u vojne i policijske škole praveći od njih najamnike sistema, prema javnosti se maskirajući domoljubnim krinkama kojima skrivaju svoje vlasničke instinkte. Pravo domoljublje ne vrijedi ni prebijene pare, lipe, centa ili pfeniga, ako nije naprosto oblik čovjekoljublja, bez obzira na pridjeve kojima smo sakrili čovjekovu ljudsku bit. Od svojih gospodara naučili su bacati “otpatke” pod stol, pa nam dobacuju – jaučući kako od svojih višestruko većih prihoda ne mogu živjeti – 600Kn (80Eu) socijalne pomoći i bajke o zaposlenju za stotine tisuća nezaposlenih (pomnoženih s brojem članova obitelji koje uzdržavaju) kao brigu sistemske elite za narod. Kakvog li licemjerja! Krivo imate smatrate li ih najkrivljima za nedostake sistema; oni su samo sluge uvijek na raspolaganju svojim gospodarima, dresirani psi čuvari spremni na zvižduk čuvati njihovo meso kako bi za sebe sačuvali kosti. Vrijednost ljudskog života mjere usporedbom svojeg bankovnog računa s dolarom dnevne zarade najsiromašnijih. Obrana pak liberalnog kapitalizma koju nerijetko zasnivaju na navodnoj zavisti sirotinje i ostalim psihološkim karakteristikama, više je no neozbiljna i ne bi izdržala ni jednu ozbiljniju ekonomsku ili sociološku analizu. Jeli tvorac Teorije relativnosti bio jalnuš nad jalnušima kada je pred šezdesetpet godina u svom poznatom članku optirao za socijalizam, neka “nevjerne Tome” lično provjere, mada je za očekivati da njihov primarni egzistencijalni interes ne mogu pokolebati kako najučeniji, tako ni najhumaniji argumenti. No, mnogima je suđeno da na vlastitoj koži kad-tad shvate da sijući vjetar, žanju buru. Strah od sirotinje, sasvim je opravdan. Jer, ima li razloga strahovati od onih kojima niste ništa lošeg učinili? A uskratiti čovjeku njegovo ljudsko dostojanstvo, svakako nije baš ponajbolja stvar.

Što je ostalo od velike Srbije

Urednikov izbor: e posavina.com

Civilizacije počivaju na barbarstvu

• Nedjelja, 22 Prosinac 2013 00:00

Stroj je sklopljen i programiran u Beogradu, odakle se njime i upravlja. Republika Srpska nikada nije bila, niti će to biti, autonomni projekat bosanskih Srba. Ona je dio projekta srpske nacionalističke elite, koja je živa, zdrava, nerazmontirana, na vlasti i više nego operativna – u punom pogonu, dapače. Paralelno sa ideološkim inžinjeringom legitimizacije RS-a, koji je opisao Kazaz, odvija se brutalna delegitimizacija crnogorske nezavisnosti. 

U Verhoevenovom (briljantnom) filmu Starship Troopers postoji scena u kojoj, na tvrdnju učenika da „nasilje nikada nije riješilo ništa“, učitelj odgovara: „Reci to stanovnicima Hirošime i Nagasakija“.

Tako na tvrdnju da Republika Srpska nema budućnost, jer je nastala na genocidu, mora se odgovoriti: recite to američkim Indijancima.

Tim prije što veliko Drugo kojem se zagovornici teze o „moralnoj nemogućnosti“ opstanka Republike Srpske obraćaju, veliko Drugo od kojega očekuju da u ime etičkih principa ukine na-genocidu-utemeljeno (Zapad, dakle) svoju moć duguje, između ostalog, ako ne i prije svega, neprekidnom nizu zločina. Kako je to primijetio još Walter Benjamin, svaki spomenik kulture ujedno je i spomenik barbarstva. Svaka piramida značila je brutalnu eksploataciju hiljada ljudi koji su je zidali. Svaki toranj Pariza podignut je na kostima francuskih vojnika koji su otimali blago potrebno za njihovu izgradnju, kao i onih neprijateljskih, koji su ih u tome pokušali spriječiti. Da li bi španske katedrale bile tako monumentalne a njujorški skyscraperi tako nadrkani da u obje Amerike najprije nije izvršen genocid, potom pljačka, zatim ideološko peglanje i facelifting monstruma, sve dok zločin nije postao konstitutivan, samopodrazumijevajući i, konačno, nedodirljiv?

Civilizacije počivaju na barbarstvu: mir i blagostanje u centru znači pakao za one na periferiji i van granica civilizacije. Otud je civilizacija, sa uređenom državom kao jednim od vrhunskih postignuća, totalna instrumentalizacija hipokrizije. Da ne bih bio pogrešno shvaćen: ja nisam ni za kakav povratak „u prirodno stanje“, nikakvo uspostavljanje „pokidanih veza između čovjeka i prirode“. Samo to ne! Moj problem sa našom civilizacijom je u tome što u njoj ima previše prirode. Republika Srpska, hoću reći, nije nikakva neprirodna tvorevina: nažalost, vrlo je prirodna, kao i način na koji je stvorena. Utoliko je i odvratnija.

Prisjetimo se ovdje kako su lešinari koji su kružili nad truplom Jugoslavije tu državu nazivali neprirodnom tvorevinom. Ona je to i bila. Upravo u tome je i bila njena veličina. Kao što je i veličina komunističkog projekta upravo u tome što je, za razliku od kapitalizma, posve neprirodan.

Šta bi u BiH slučaju bio istinski civlizacijski iskorak? Očito da globalne, naddržavne i nadnacionalne institucije pravdu pretpostave pragmi, etiku koristi, pa sprovedu ukidanje, ako je potrebno i nasilno, Republike Srpske. Bez brige, slavljenici, to se neće desiti. Tu granicu zapadna civilizacija neće preći. U tom smislu je tačna tvrdnja koju vole ponavljati srpski lideri: da su oni nepriznati i nevoljeni graničari zapada, oni koji civilizaciju brane od divljih hordi sa istoka. Oni, kao i hrvatski desničari, sebe vole nazivati predziđem hrišćanstva. Gotovo da je tako - s tim što se u Republici Srpskoj ne brani hrišćanstvo, nego hipokrizija i zločin kao temelj zapadne civilizacije.

Civilizacijski iskorak bio bi i da je Bole upotrijebio dinamit i puške koje je sakrio u dvorani u kojoj su glavari, duhovnici i umjetnici proslavljali dvadesetogodišnjicu postojanja RS. Da je Bole, recimo, nezadovoljni radnik, koji je shvatio da su nacionalni i vjerski antagonizmi samo maska pod kojom elita skriva temeljni antagonizam svakog društva, onaj klasni. Da je Bole, recimo, rekao: jesam Srbin, ali sam i radnik, stoga ću u zrak dići one koji su me opljačkali – ne bi li to bio civilizacijski iskorak? Bila bi to, još, i poetska pravda.

Ali to je, avaj, razlika između fikcije i stvarnosti: fikcija, naime, za razliku od stvarnosti, ima smisla. Ovako, Boletu će suditi za poetsku pravdu u pokušaju.Moj prijatelj Enver Kazaz je na e-Novinama objavio izvrstan tekst o ideološkom stroju čiji je zadatak da pripremi teren za buduće proglašenje nezavisnosti Republike Srpske. Njegovom tekstu imam dodati sljedeće: za volanom stroja danas je Dodik, juče je bio Rašo, sutra će biti neko drugi.

Stroj je, međutim, sklopljen i programiran u Beogradu, odakle se njime i upravlja. Republika Srpska nikada nije bila, niti će to biti, autonomni projekat bosanskih Srba. Ona je dio projekta srpske nacionalističke elite, koja je živa, zdrava, nerazmontirana, na vlasti i više nego operativna – u punom pogonu, dapače.

Paralelno sa ideološkim inžinjeringom legitimizacije RS-a, koji je opisao Kazaz, odvija se brutalna delegitimizacija crnogorske nezavisnosti, koja se još od predreferendumskog vremena tretira kao kriminalni projekt kriminalne oligarhije. Pa stoga sa crnogorskom nezavisnošću treba učiniti ono što se i inače čini sa imovinom stečenom kriminalom: oduzeti je.

Smatrati genocid legitimnim načinom za stvaranje jedne države, a istovremeno imati pritužbe na ulogu šverca cigareta u stvaranju druge – to je cinizam impresivnih razmjera. Tim prije što nezavisna Crna Gora nije švercerski ni tajkunski, nego projekat antiratne, prozapadne manjine crnogorskog društva. Da još jednom ponovim očigledno: delegitimizacija crnogorske nezavisnosti, kao ni legitimizacija nezavisnosti Republike Srpske, nisu mogući bez aktivne i sveobuhvatne uloge Beograda.

U Crnoj Gori je dodatan problem to što Beograd instrumentalizuje pitanje korupcije, a vlast uzvraća igrom na oštrici noža: tako što, da bi izbjegla bolne antikoruptivne akcije, intrumentalizuje imperijalnu politiku Beograda. Zagovornici teze o korupciji negiraju pritisak Beograda, zagovaraju pomirenje sa četnicima, paktiraju sa Amfilohijem, dok zagovornici teze o pritisku Beograda minimiziraju pitanje korupcije. Kao i obično, nije ili-ili, nego i-i: naravno da je problem korupcija i naravno da Beograd destabilizuje. Kada bi Podgorica smanjila pljačku i pohapsila tajkunsku đubrad, pritisak Beograda time ne bi postao slabiji, ali bi svakako bio manje efikasan.

Budući da, sa jedne strane, u Njujorku Balkana, stoji jasan, precizan projekat i odlučnost, a sa druge, i u Crnoj Gori i i Bosni, konfuzija, korupcija i slabost elita, sva je prilika da će se pokazati da Dobrica Ćosić, opet, nije bio u pravu: Srbi bi ovoga puta u miru mogli dobiti ono što su izgubili u ratu.

Andrej Nikolaidis | e-novine.com

 

 

 

Antibirokratska kontrarevolucija

Kako je nastala nova elita

Piše: Andrej Nikolaidis

Photo: Stock

Komunistička elita, djeca i unuci onih koji su iznijeli revoluciju 1941-45, poništila je svaki od ideala na kojima je Komunistička partija došla na vlast. Nova klasa, koja se razvila u jugoslovenskom socijalizmu, iz privilegovane komunističke elite, transformisala se, kroz tranziciju koju je iskoristila za uvećanje svoje moći i bogatstva, u novu političko-finansijsku elitu

Photo: Stock

U Crnoj Gori se prije četvrt vijeka zbila takozvana Antibirokratska revolucija. Dogodio se, kako se govorilo - narod. Ne postoje "spontana okupljanja naroda". Narod je tek formalno bio taj koji je zahtijevao nove i "čiste" ljude u vrhu Komunističke partije u Crnoj Gori - one koji bi, kako je formulisano, više vodili interesa o radnicima i srpskom narodu na Kosovu, a i drugdje. Lideri Partije optuženi su za "odnarođenost", izdaju radničkih i nacionalnih interesa, birokratizaciju i korupciju. Optužbe za korupciju sadržavale su navode o ekscesivnoj upotrebi službenih vozila i službenim ručkovima na kojima su partijski lideri jeli pečenu jagnjad. Demonstranti su ih pogrdno nazvali – jagnjofuci.
Umjesto "korumpiranih" komunističkih rukovodilaca, koji su jeli jagnjad, "narod" je dobio elitu koja je pojela društvenu imovinu, decenije njihovih života i, kao dezert, dobar dio budućnosti njihove djece. "Antibirokratskom revolucijom" u Crnoj Gori je, naravno, rukovodio Slobodan Milošević. Smijenjeno crnogorsko komunističko rukovodstvo mjesecima je, sve do demonstracija pred Skupštinom, odolijevalo udarima koji su stizali iz Beograda.

Četvrt vijeka nakon "revolucije", Crna Gora i dalje živi njene posljedice. Učesnici "Antibirokratske revolucije", koja će dovesti do raspada Jugoslavije, uvođenja parlamentarne demokratije u Crnoj Gori i tranzicije njene ekonomije iz socijalističke planske privrede u kapitalističko slobodno tržište, najprije su mobilisani u "Rat za mir". Potom su, tokom hiperinflacije izazvane sankcijama "međunarodne zajednice" protiv Srbije i Crne Gore, njihove plate, koje su u trenutku kada su izašli na demonstracije iznosile oko 1.000 (tadašnjih) njemačkih maraka, svedene na dvije marke. Potom su ostali bez posla.

Danas građevinski tajkuni sa predstavnicima bivših radnika vode pregovore o otkupu zemljišta bivših fabrika, na kojem namjeravaju graditi stanove za prodaju. Sinovi antibirokratskih revolucionara moći će tim novoizgrađenim kvartovima šetati svoju djecu, pa im reći: "Sine, vidiš li ovu lijepu žutu zgradu? E, tu je bila fabrika u kojoj je tvoj đed pravio građevinske mašine." A onda će sve biti zaboravljeno, kao da se nikada nije ni desilo, i niko se više neće moći sjetiti kako je došlo do toga da neki imaju tako mnogo, a drugi ništa. Prvobitna akumulacija kapitala je legalan zločin: i to je dio velike evropske tradicije.

Tri kralja iz vihora

U Crnoj Gori je i dalje (dakle, od 1945. do 2014. godine) na vlasti (reformisana) Komunistička partija, koja se danas zove Demokratska partija socijalista. Partija, koja je članica Socijalističke internacionale, pobijedila je na svim izborima koji su u Crnoj Gori održani od uvođenja višestranačja do danas. A šta je sa Tri kralja koja su izjahala iz vihora revolucije? Momir Bulatović je, nakon predsjednikovanja u Crnoj Gori, bio i predsjednik SR Jugoslavije. Danas je u političkoj penziji. Svetozar Marović, iako oslabljen, i dalje je moćna figura u Partiji - njen potpredsjednik.

Photo: Stock

Milo Đukanović je i dalje premijer i predsjednik Partije. Sredinom devedesetih on je napravio politički zaokret: čovjek koji je na vlast došao na talasu srpskog nacionalizma 1989. godine, politički je predvodio Crnu Goru do njene nezavisnosti, obnovljene na referendumu 2006. godine. Pokret za nezavisnost bio je reakcija crnogorskog antiratnog, indipendističkog dijela društva na pokušaj srpske političke elite da Crnu Goru trajno stavi pod kontrolu Beograda. Centralna figura u oba međusobno suprotstavljena procesa bio je Đukanović.

"Antibirokratska revolucija" je, zapravo, bila - kontrarevolucija. Odmah po instaliranju novog komunističkog rukovodstva, zapravo već tokom i prije "događanja naroda", klasnu retoriku zamijenila je nacionalistička. Dvije sljedeće godine odvijala se neobuzdana fašizacija društva, kao ideološka priprema za ratove u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Benjaminov nauk pokazao se tačnim - uspon fašizma jeste svjedočio o neuspjeloj (zapravo - lažnoj) revoluciji. Sami jugoslovenski ratovi i sankcije iskorišteni su da ubrzaju ono što je bilo suština disolucije Jugoslavije - tranziciju iz socijalizma u kapitalizam.

Društveno-ekonomski procesi u proteklih četvrt vijeka, koji se, ideološki retuširani, proglašavaju kao period uvođenja parlamentarne demokratije, tranzicije, sticanja nezavisnosti te euroatlantskih i NATO integracija, u životnoj praksi donijeli su nešto sasvim drugo: fašizaciju, rat, rast nezaposlenosti, brisanje radničkih prava, privatizacijsku pljačku, komercijalizaciju zdravstva i obrazovanja, bujanje nejednakosti, deindustrijalizaciju i desekularizaciju.

Komunistička elita, djeca i unuci onih koji su iznijeli revoluciju 1941-45, poništila je svaki od ideala na kojima je Komunistička partija došla na vlast. Nova klasa, koja se razvila u jugoslovenskom socijalizmu, iz privilegovane komunističke elite, transformisala se, kroz tranziciju koju je iskoristila za uvećanje svoje moći i bogatstva, u novu političko-finansijsku elitu. "Antibirokratsku" kontrarevoluciju, fašizaciju društva i tranziciju političkog i ekonomskog sistema sprovela je sama "reformisana" Komunistička partija Crne Gore.

Distribucija bogatstva

U jednom od tajnih internih memoranduma američkog instituta za strateške analize Stratfor iz 2009. godine, koji je objavljen na WikiLeaksu, konstatuje se kako Međunarodni monetarni fond snosi svoj dio krivice za rat u bivšoj Jugoslaviji. Mjere štednje koje je MMF nametnuo Jugoslaviji u predratnom razdoblju izazvale su društvene nemire koji su dijelom krivi za rat, smatrali su analitičari Stratfora: "Zbog globalne recesije, bilo koji ekonomski pokazatelji iz regije su vrlo važni. Pazite na bilo kakve nerede usljed krize u kojima sudjeluju radnici I sindikati. Nemojte zaboraviti da su mjere štednje MMF-a nametnute Jugoslaviji djelomično krive za početak rata. Moramo voditi računa o bilo kakvom ekonomski motiviranom socijalnom nezadovoljstvu."

Photo: Stock

"Antibirokratska revolucija" je očit primjer zašto Stratforova analiza uzroka jugoslovenskih ratova devedesetih nije tek netačna, nego i cinično netačna. Da, MMF jeste jedan od krivaca za rat u Jugoslaviji, ali ne zato što je mjerama štednje na ulice izveo radnike i sindikate, koji su poslije izazvali ratove, valjda da bi sebi dali destruktivnog oduška. Nisu nezadovoljni radnici pravo sa socijalnih protesta uskočili u uniforme nacionalnih armija, pa, umjesto Internacionale, zapjevali srpske i hrvatske nacionalističke pjesme.

Rat nisu izazvali gubitnici, koji su, zbog MMF-ovih mjera, završili na ulici. Izazvale su ga nacionalističke elite, regrutovane iz komunističke elite, a iz kojih će se, opet, regrutovati budući tranzicioni pobjednici, na čelu sa tajkunima. U tome su uspjeli upravo zato što nije uspio protest radnika i sindikata, pa se u pozadini etničkih sukoba vodio neprimijećen klasni rat - zapravo, klasni genocid - u kojem su istrijebljeni radnici: oni su nestali, da bi umjesto njih nadalje postojali samo Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Crnogorci... Rat i tranzicija u bivšoj Jugoslaviji nerazdvojivi su dio istog procesa - ideološko peglanje ratnog dijela sprovodi sud u Hagu, dok je betoniranje posljedica tranzicije prepušteno Evropskoj banci, MMF-u i Evropskoj uniji.

Pitanje stvarne moći, pa i one drugorazredne, političke, ne rješava se na izborima, nego distribucijom bogatstva. Istorija posljednjih četvrt vijeka u Crnoj Gori uči da su države, zastave, himne, službeni jezici, patriotizmi i državne politike promjenjivi. Akumulacija bogatstva i njegova odbrana svim sredstvima su konstantni.

*Tekst prenosimo sa prijateljskog sajta Al Jazeera Balkans uz dozvolu autora

 Podeli:  Facebook |  |