Čeka nas oštriji zaokret ka desnici

Intervju – Gáspár Miklós Tamás 

Autor Amila Kahrović - Posavljak19.12.2015. u 11:25

sajtofoto 

EU novac hrani ksenofobne, islamofobne, antisemitske, antieuropske, antizapadne, anticrnačke, rasističke, etničke, šovinističke, mizogine, homofobne i povremeno rusofobne vladajuće klike koje maštaju o uništenju Europe. Sve je to veoma dekadenento. I beznadežno. Ova situacija je preapsurdna da bi trajala. Doći će do polaganja karata veoma brzo a sile suradnje, bratstva, nenasilja, jednakosti i ljubaznosti su nenaoružane i spremne da postanu žrtve. Još jednom.

Dr. Gáspár Miklós Tamás istaknuti je filozof i sudionik brojnih političkih previranja u Istočnoj Europi. Tako je 1981. godine protjeran iz rodne Rumunije zbog opozicionih stavova. Učestvovao je i u promjeni režima u Mađarskoj, a bio je i poslanik u tamošnjem Parlamentu. No, ubrzo se razočarao u taj koncept demokratije. Svoje političko djelovanje i misao usmjerio je ka marksizmu iz kojeg se i danas inspirira o čemu svjedoče njegovi izuzetno utjecajni tekstovi od kojih mnogi imaju kultni status. Jedan je od najglasnijih oponenata desne vlade Viktora Orbána i neoliberalizma. Učesnik je ovogodišnjeg Otvorenog univerziteta. Za Tačno.net Tamás govori o konceptima europskih vrijednosti, rastu desnih politika, islamofobiji, problemu s izbjeglicama te mogućnostima novog socijalističkog internacionalizma.

Razgovarala: Amila Kahrović-Posavljak 

U jednom od tekstova ste spomenuli kontradikciju između europskog uređenja i politike. Možemo li otići dalje pa govoriti o proturječju unutar samih europskih vrijednosti?

Jedno od posebnih dostignuća Europe, kakva je bila nekada, je bilo u tome što je stremila univerzalnim principima a ne pukim vrijednostima za sebe. Ono što danas čujemo pod nazivom “europske vrijednosti” posebno je definirano protiv islama, protiv Orijenta ponovno, kako je bilo i za vrijeme imperijalizma u 19. i 20. stoljeću. To je i tada bilo reakcionarno, a kamoli sada. Tako da je ova vrsta “europejstva” s jedne strane izdaja naslijeđa prosvjetiteljstva, a ako hoćete i biblijskog naslijeđa. Zbilja postoji nesuglasje između kantovske ideje kosmopolitskog svjetskog društva ili socijalističke ideje internacionalizma i ovih ideja. Pri tome, naravno, ne bismo smjeli dozvoliti da je biti Europljanin nešto superiornije od toga biti Srbin ili biti Turčin. Naravno, Europa je veći entitet ali je još uvijek etnički identitet što je polu-historijski a polu-mitski konstrukt koji služi samo nadmoći i hegemoniji suvremenih elita, ali i kao simbolička snaga njihove imaginarne prošlosti. 

Možemo li, u ovom smislu, napraviti analogiju s načinom na koji je ideja procesnosti razrađena u fenomenologiji i kazati da je i sam koncept europskih vrijednosti neki proces koji se čak neprestano ruši da bi se iznova izgradio?

Malo sam sumnjičav prema takvoj vrsti metafore. Trenutno je glavno značenje Europe ono rasističko… A kada ljudi govore o našoj slavnoj europskoj civlizaciji, to je samo kolonijalni ideal koji afirmira našu superiornost vis-à-vis Orijentalaca. Europska historija je određena s dva rimska carstva: Zapadnim rimskim carstvom i Istočnim rimskim carstvom te naravno s dva nasljednika: Rusijom i Otomanskim carstvom. Svi su oni sadržavali rimsku ideju univerzalnog carstva uz dvojnu moć monarhije i crkve. Bilo koje crkve: pravoslavne, katoličke ili islamske. Koncept koji se svodi na Aleksandra Velikog i ima svoj izvor u Perziji. Ideju smo, naravno, preuzeli ali nije isključivo naša. Zapadna Europa i EU su mnogo više nasljednici ove ideje koja je imala i političke i duhovne dimenzije nego li su to bile Rusija i Turska, i često se zaboravlja da rimska imperijalna ideja nije bila zapadna. Šta je s Bizantom? Šta je s Konstantinom? I ideja ruskog nacionalizma je bila, kao što znate, takozvani Treći Rim (ne Drugi). Ovo ima dvostruku misiju: jedna je misija teritorijalne ekspanzije a druga shvatanje da je država građena na osobenostima i posebnostima, slijedom nebeske i duhovne vladavine otjelovljene u Crkvi i osigurane božanskim vječnim zakonom. Do određenog stepena se to promijenilo jer je država sekularizirana, ali i dalje postoji taj teritorijalni imperativ: države sebe najviše poimaju putem teritorijalne dominacije nad tlom i morem, i nad dušama i umovima. Misliti da je naš oblik racionalnosti isključivo zapadni je nonsens. Kada smo mi bili goli i bosi nepismeni mali divljaci, Bizant je bio kompleksna civilizacija s vlastitom filozofijom, umjetnošću i veličanstvenom arhitekturom. O Arapima da i ne govorim. Ali to je, naravno, uvijek bilo proturječno tribalizmu, herezi, barbarskim upadima, pobunama rivaliziranih aristokrata i ostalim centrifugalnim tendencijama. U konačnici, romantičarski nacionalizam 19. stoljeća će odbiti svaku vrstu univerzalne ideje dominacije i jedinstvene racionalnosti u filozofiji i teologiji i u državništvu, i označiti ih nepomirljivima sa sentimentima, intuicijom, osjećajem i identitetom lokalnih narodnih tradicija. I Vi ste u pravu, bilo je natezanja tamo-amo između velikih i malih, između lokalnog i univerzalnog, između strasti i razuma kroz povijest. Da, uvijek je postojao bio takav ritam u europskoj prošlosti. A kamoli sada. Ne zaboravimo još jednu stvar. Posljednje nadnacionalno i teritorijalno carstvo – samoproglašeni nasljednik Rimskog carstva – je bilo Austro-Ugarsko carstvo koje su u transnacionalnim stremljenjima podržavali Kraljevski sud, Katolička crkva, Carska i kraljevska vojska, i da, socijaldemokratija (koja je imala samo jednog saveznika u borbi za univerzalno pravo glasa: Habsburšku dinastiju). Ironično je da je Gavrilo Princip morao ubiti upravo nadvojvodu Franza Ferdinanda koji je htio dati veću ulogu Slavenima u Monarhiji i uvesti “trijalizam” umjesto njemačko-mađarskog “dualizma”… Austro-marksističku ideju koju je vodio Otto Bauer, ideju kulturno-teritorijalne autonomije kombinirane s ličnom autonomijom, je nastavila jugoslovenska socijalistička federacija koju su osmislili Tito i Kardelj. Ona je, opet, u Ustavu od sedamdesetih potpuno lišena etničkih tragova (pogledajte izuzetnu novu knjigu Igora Štiksa o historiji jugoslovenskog građanstva koju je upravo objavio Bloomsbury). Ali, i elementi centralizacije su oslabljeni (to je stara i loša tradicija Istočne Europe da de-centralizaciju smatra nužno demokratskom) od Kardelja pa dolaskom privatizacije i tržišta više nije postojalo ništa što bi tu stvar držalo zajedno. EU ne može zamijeniti nadnacionalne države. 

Tako ste u jednom od tekstova tvrdili, da slijedimo ovu liniju, da su se zemlje u Istočnoj Europi od sedamdesetih naovamo zaduživale kod zapadnih zemalja kako bi režimi sebi mogli priuštiti da se okrenu protiv Sovjetskog saveza i postanu nacionalistički. Međutim, danas se tvrdi suprotno, da u ta doba nije bilo nacionalizma i da je ono što danas imamo nacionalizam. Kako objašnjavate ovo? Je li termin “nacionalizam” evoluirao ili se dogodilo nešto drugo?

Mislim da ono što imamo danas nije nacionalizam već etnicizam. Prva politička misao etničkog identiteta jeste da on nema stare strategije izgradnje nacije kao što su asimilacija, prepoznavanje i privlačenje ljudi. Danas, oni tjeraju ljude van. Klasični nacionalizam pokušava da privuče ljude, ideja mu je bila da se bude veći, obimniji, znate kakve su bile ideje ponovnog ujedinjenja Italije, Njemačke, Jugoslavije, Čehoslovačke i donekle Sovjetskog saveza. Ali, da, dio taktika raznih diktatura u sovjetskom stilu u Istočnoj Europi je i to da su imali vlastite načine odnošenja sa Zapadom kako bi dobili novčanu pomoć i podršku što je ugasilo osjećaj obaveze prema Međunarodnom radničkom pokretu i Sovjetskom savezu. Kinesko-sovjetski sukob je ovo učinio jako ozbiljnim. Ali ovo su samo krajnje posljedice. Staljinističke države su postale nacionalističke s politikom “socijalizam u jednoj zemlji”. Kasnije je tu bio i Narodni front (anti-fašistička alijansa sa Zapadnom buržoazijom), a onda slom Tita, pa kasnije Maoa i tržišne reforme koje su sve rezultirale napuštanjem klasne politike. Onda su ove navodne “socijalističke” nacionalne države slomljene etnicizmom čiji je najbolji dokaz razaranje Jugoslavije i najkrvaviji rat među “bijelim ljudima” igdje od 1945. 

Foto: maszol.ro

Desne politike su jake u Mađarskoj i svi tvrde da Mađarska postaje fašistička. Ali nije li ona samo neka vrsta hiperbole europskih stremljenja?

O da, svakako ste upravu. Mislim, Mađarska nije fašistička u standradnom smislu dvadesetog stoljeća. Da je Mađarska prava fašistička zemlja, onda ja ne bih bio živ danas. Mađarska je jaka autoritarna, hegemonistička država i sigurno nije pluralistički i liberalan sistem. Tolerira razlike do određene mjere, ali moć centralnih elita koje su istovremeno i političke i ekonomske je skoro apsolutna i tu moć podržavaju upravo etnicitet i rasizam. No, postoji osjećaj da to nije rezultat samo vladine propagande već i konformizma, uniformnosti, velikog udjela servilnosti i straha s jedne strane, ali i rezultat očaja, siromaštva i ljutnje spram bogatog, sebičnog i arogantnog Zapada s druge strane. Sve to je lijepo zaokruženo historijski motiviranim starim mržnjama, protiv naših susjeda ali i “društvenim rasizmom” uperenim protiv Roma i imigranata. No, tragovi ovoga postoje svugdje, samo su u Mađarskoj više koncentrirani i intenzivni. Šta je s Francuskom? Šta je s Velikom Britanijom? Šta je s paranoidnom opsesijom ruskom opasnošću? Šta je s izbornim trijumfima desnice, skoro svugdje? Ovo ne govorim da poreknem da je takozvana Visegrádska četvorka (Mađarska, Poljska, Češka i Slovačka) najgora do sada. A čeka nas i oštriji zaokret ka desnici u Hrvatskoj i Sloveniji. Nek nam je Bog na pomoći.

Šta mislite o pitanju koje postavljaju liberali i čak neki deklarativni ljevičari o tome hoće li Europa ostati ista nakon izbjeglica? Nije li riječ o ultimativnom ksenofobičnom pitanju?

Jeste, a uz to je i glupo jer zašto bi Europa ostala ista? Je li ona toliko dobro mjesto? Ne mislim da jeste. Mislim da nam je potrebna promjena i ako bi izbjeglice htjele ili mogle pomoći nam da se poboljšamo, trebali bismo im reći da su itekako dobrodošli. Ali, ja znam da je ovo manjinsko gledište. Niko ne bi porekao da je masovni priliv izbjeglica značajan praktični problem prije svega što se tiče finansijske i logističke podrške, socijalne, demografske, obrazovne i podrške u problemu zapošljavanja. Ali, reći da je to kulturalna nemogućnost je smiješno. Da li neko zbilja misli da su arapske zemlje manje moderne od naprimjer Istočne Europe? Nonsens je misliti da je Damask, prije rata, bio manje moderan grad nego li Banja Luka ili Debrecen… Možete li poreći da su Damask, Kairo ili Aleksandrija bili veoma važni centri prije nego li je naša civilizacija nastala? To je sramotno, neznalački i glupo i u tome nema ništa do li ksenbofobije, šovinizma i, naravno, straha. Ovo su isti argumenti koje smo u 19. stoljeću slušali protiv Jevreja, doslovno isti, i ne govorim o nacističkim argumetnima već o antisemitizmu 19. stoljeća. Mnogi su tada mislili: oh, mi imamo naše fine sekularne i napredne zemlje a sada nam ovi fanatični, fundamentalisti, ultra-religiozni Jevreji dolaze sa svojom čudnom odjećom, stranim jezikom i imaju svoje posebne zakone (kao što muslimani imaju Šerijat, samo što se ti zakoni zovu Halakha). Ako pogledate anti-semitske novine iz 1840-ih ili 1850-ih, bili biste šokirani jer su klišei doslovno isti. Odvratno je što bi nakon toliko vremena ljudi mogli ponovo počiniti iste greške. Ponovo. I ponovo. Ovo pokazuje da razumni ljudi ne bi trebali slušati ovu vrstu budalaština. Što je dosta, dosta je.

Rekli ste da vjerujete u mogućnost novog socijalističkog internacionalizma. Ali, teško je o njemu misliti u starim pojmovima jer su se stvari globalno promijenile. Šta mislite da bi se trebalo promijeniti kako bi se taj novi internacionalizam mogao kontekstualizirati?

On je uvijek bio utopijski. Internacionalizam je nastao iz posljedica Prvog svjetskog rata nakon što su francuski socijalisti pucali na njemačke i obrnuto. Radnici u 19. stoljeću su smatrali da je nezamislivo da socijalističke partije ratuju, a na kraju je pobijedio nacionalizam. Oktobarska revolucija je trijumfirala jer je doslovno vrištala mir, mir, mir… Univerzalni mir, bez aneksija, bez okupacija, one nacije koje žele da se odvoje neka se odvoje, oni koji žele biti autonomni neka budu autonomni, ko god želi da ide neka ide i nek nema nasilja. I to je bilo jedno od najvećih dostignuća Komunističke internacionale i izvorna ideja je bila ispravna. To naravno nije uspjelo, ali mnoge su stvari propale, krišćanstvo je, i Francuska revolucija je. Internacionalizam, ako ga shvatite ozbiljno, znači da nema granica, nema nacionalnih država, nema etničke diskriminacije, nema diskriminacije zasnovane na rodu, klasi ili religijskim denominacijama. To naravno znači svjetski poredak lišen dominacije neke određene grupe što je “europska ideja”. Naprimjer, mi bijelci kršćani bismo vama ženi muslimanki trebali reći kako da se ponašate i šta da mislite?! Zašto? Ako mi neko kaže da je internacionalizam o kojem govorim samo utopija onda bih za tu osobu imao nekoliko pitanja: jesu li stvari sada uredu, je li svijet lijep, pun ljubavi, prihvatanja, prosperiteta i sigurnosti? Na kraju, moram li zbilja davati dokaze protiv sadašnjeg poretka? Tako da, naravno. Utopija. To je ono što nam treba, kao i ljudi spremni da urade nešto po tom pitanju. 

Foto: mladina

Rekli ste da ljudi iz Istočne Europe mrze izbjeglice jer uzimaju “njihovo mjesto” u Zapadnoj Europi. Zar to nije samo još jedan od pokazatelja kako ideološka mržnja maskira neku vrstu, da se tako izrazim, političke ekonomije?

Ta je mržnja veoma stvarna. Ovdje se, ipak, ne slažem. Ta je mržnja stvarna a ne samo ideološka. Kad bi sve poslove u Zapadnoj Europi zauzeli Afganistanci i Sirijci, ne bi bilo mjesta za Mađare ili Bugare. To je veoma ozbiljno. To nije tako svjesno i namjerno i ljudi to ne govore glasno jer zvuči veoma sebično, ali, kako preživljavaju države Istočne Europe? Zbog novca koji kući pošalju naši migranti ili “gastarbajteri”. 

Šta ste mislili kad ste rekli da Europa počiva na sistemu isključivanja i je li oživljavanje ljevice jedini način da se ta ekskluzivnost pretvori u inkluziju te kako uopće doživljavate termin inkuzija?

Ne dopada mi se previše termin inkluzija jer on pretpostavlja da postoje ljudi koji imaju pravo da uključuju druge, a da bi ti neki drugi mogli profitirati na tome. Ono što bih ja zagovarao bi bila prosta jednakost, a ne inkluzija.

U EU postoji jednakost u zakonima, na papiru, u mnogo većoj mjeri nego li u stvarnosti. Mislite li da je ova jednakost na papiru samo maska kojom se skriva zbiljska nejednakost?

Da i ne. U nekim područijima postoji napredak, posebno kada su u pitanju žene i gej populacija. Također postoji napredak ka većem poštovanju i tolerantnijem tretiranju djece. Manje poniženja za sve ljude. Pa, ja u to ne bih dirao jer je i to mali napredak. Zakon je licemjerje, zakon je varanje i neiskrenost ali sada ga napadaju savršeno neposredni, jednostavni, duboko ubijeđeni i iskreni fašisti. Ljudi koji izvana ulaze u EU moraju, paradoksalno, poštovati ono što se u EU već ne poštuje. Znam da ćete svi promijeniti svoje zakone da postanete članovi EU, ali s ovim se divnim zakonima neće slagati autoritarne vođe. Tu svi lažu. Mađarsko vodstvo pokreće mrzilačke anti-europske kampanje svake druge sedmice dok bi zemlja doživjela kolaps za tri dana bez upliva europskog novca, doslovno, nepovrantih donacija i bez novca koji šalju naši radnici koji nisu mogli pronaći posao u Mađarskoj pa rade u Njemačkoj ili Engleskoj. To je kao neka tužna šala.

Ovo pitanje može zvučati banalno, ali, zašto ne istupe iz EU ako je toliko mrze?

Zato što vole novac, eto zašto. EU novac hrani ksenofobne, islamofobne, antisemitske, antieuropske, antizapadne, anticrnačke, rasističke, etničke, šovinističke, mizogine, homofobne i povremeno rusofobne vladajuće klike koje maštaju o uništenju Europe. Sve je to veoma dekadenento. I beznadežno. Ova situacija je preapsurdna da bi trajala. Doći će do polaganja karata veoma brzo a sile suradnje, bratstva, nenasilja, jednakosti i ljubaznosti su nenaoružane i spremne da postanu žrtve. Još jednom.

Od našeg dopisnika Srdjana Puhala iz Banjaluke: MOJA BiH

Od našeg dopisnika Srdjana Puhala iz Banjaluke: MOJA BiH 

Britanija se sprema za novi krah poput onog iz 2008-e: evo zašto

Nedelja, 1. novembar '15.

Vlada želi da verujemo da je naš ekonomski rast održiv, i da će budžetski suficit srediti sve naše probleme. Ali to su opasni mitovi.

• Autor:
  David Graeber
• Produkcija: 

  The Guardian
• Prevod:
  Sabo Tabi

Britanski javni život je uvek bio protkan tabuima, i nigde to nije tačnije nego u domenu ekonomije. Danas o seksu možete da kažete šta vam dago, ali čim se tema promeni na fiskalnu politiku, bezbroj je stvari koje svi znaju, čak postoje i udžbenici i akademski članci, ali niko o tome ne bi trebalo javno da pirča. To je pravi problem. Zbog ovih tabua, nemoguće je govoriti o pravim razlozima kraha iz 2008-e, i to čini gotovo sigurnim da će se ponovo desiti nešto poput toga.

Danas bi hteo da pričam o najvećem od svih tabua. Nazovimo to principom Janko-Marko: što vlada ima manji dug, to ga više imaju svi drugi. Nazivam ga tako zato što je zasnovan na vrlo prostoj matematici. Recimo da imamo 40 pokeraških čipova. Janko ima pola, a Marko ima drugu polovinu. Očigledno, ako Janko dobije dodatnih 10 čipova, Marko će imati 10 manje. Sad pogledajte ovo: to je dijagram bilansa između javnog i privatnog sektora ove ekonomije:

Da li ste primetili kako je grafikon simetričan? Gornji deo je tačan odraz donjeg. To se naziva „računovodstveni identitet“. Ako jedan ode gore, drugi mora, nužno, ići dole. To znači da ako vlada objavi da „mi moramo da se ponašamo odgovorno i da otplatimo nacionalni dug“ i akumulira budžetski suficit, onda ona (javni sektor) uzima više para putem poreza od privatnog sektora nego što otplaćuje. Taj novac mora da dođe odnekud. Dakle ako vlada ostvari suficit, privatni sektor ide u deficit. Ako vlada smanji svoj dug, svi drugi moraju da se zaduže tačno u tolikoj meri da bi uravnotežili svoje budžete.

Čipovi su preraspodeljeni. Ovo nije puka teorija. U pitanju je prosta matematika.

Dakle, očigledno, „privatni sektor“ uključuje sve od domaćinstava i malih dućana do gigantskih korporacija. Ako celokupni privatni dug poraste, to neće podjednako pogoditi sve. Ali ko će biti pogođen to vrlo malo ima veze sa fiskalnom odgovornošću. To se uglavnom tiče moći. Bogati imaju milion načina da se izmigolje iz svojih dugova, i zahvaljujući tome, kada je vladin dug prebačen privatnom sektoru, taj dug uvek bude prebačen na one koji su najmanje u stanju da ga plate: u hipoteke srednje klase, keš kredite i tako dalje.

Ljudi koji upravljaju vladom to znaju. Ali oni su naučili da ako samo nastavite da ponavljate: „Mi samo pokušavamo da se ponašamo odgovorno! Porodice moraju da izbalansiraju svoje budžete. Pa, moramo i mi“, ljudi će jednostavno pretpostaviti da če vladino akumuliranje suficita nekako svima olakšati da takođe urade to isto. Ali ustvari, u realnosti upravo je obrnuto: ako vlada uspe da izbalansira svoje knjige, to znači da vi nećete moći da izbalansira vaše.

Možda mi sada prigovarate: ali zašto bilo ko mora da bude zadužen? Zašto ne bi svi jednostavno izbalansirali svoje budžete? Vlade, domaćinstva, korporacije ... da svi žive u okviru svojih mogućnosti i da na kraju niko nikome ništa ne duguje. Zašto prosto ne uradimo to?

Pa i za to postoji odgovor: onda ne bi bilo novca. To je još jedna stvar koju svi znaju ali niko zaista ne želi da priča o tome. Novac je dug. Novčanice su samo mnogo cirkulišućih priznanica (zadužnica). (Ako mi ne verujete, pogledajte na novčanicu u svom džepu. Na njoj piše: „Obećavam da ću platiti nosiocu na zahtev iznos od pet funti.“ Vidite? To je priznanica.). Funte su ili cirkulišići vladin dug, ili su kreirane od strane banaka davanjem dugova. Odatle dolaze pare. Očigledno, ako se niko uopšte ne bi zaduživao, ne bi ni bilo para. Ekonomija bi krahirala.

Tako da dug mora da postoji. I dug mora neko da poseduje. Nazovimo tu grupu kolektivno „bogataši“, pošto većina njih to jesu. Ako vlada akumulira mnogo duga, to znači da bogati ljudi imaju mnogo vladinih menica, koje plaća niske kamatne stope; vlada vas oporezuje da bi ih isplatila. Ako vlada isplati svoj dug, ona tada u suštini radi prebacuje taj dug direktno na vas, kao hipotekarni dug, dug kreditne kartice, keš kredite, i tako dalje. Naravno novac se i dalje duguje istim bogatašima. Ali sada ti bogataši mogu da ubiru daleko veće kamate.

Ali ako prebacite dug na one koji su najmanje u stanju da ga plate, nešto će na kraju morati da popusti. U poslednjih nekoliko decenija tri puta je vlada ostvarila suficit:

Obratite pažnju kako svaki suficit prati, tokom određenog broja godina, podjednaka i suprotna recesija.

Nema sumnje da če se sada desiti upravo to. Trenutno, politika konzervativaca je stvaranje stambenog balona. Naduvane cene stanovanja stvaraju bum u građevinarstvu i to čini da izgleda kao da ekonomija raste. Ali to se jedino može platiti opterećivanjem vlasnika kuća sa još više i više hipotekarnog duga. Evo podataka Kancelarije za budžetsku odgovornost o tome šta če se desiti sa cenom stanovanja u narednih nekoliko godina:

Izraz „poleće k'o raketa“ odmah pada na pamet. I evo šta kaže da će se zahvaljujući tome desiti sa dugom domaćinstva:

To nas vraća tačno tamo gde smo bili pre hipotekarne krize 2008-e. Da li stvarno mislite da će rezultati biti išta drugačiji?

Ali nešto poput ovoga mora da se desi kada vlada ostvari suficit. Svi bi jednostavno nastavili da svaljuju dug na one koji su najmanje sposobni da ga plate, sve dok se čitava stvar ne sruši poput kule od karata: baš kao što je uradila 2008-e.

Izvor: 

• THE GUARDIAN

U Srbiji čak 1.400 "rajskih" firmi

Isečci iz novina (1)

ZEMLjE u razvoju svake godine gube najmanje 100 milijardi dolara potencijalnih poreskih prihoda zbog ulagača koji dolaze iz "poreskih rajeva". Ovo procenjuje Odeljenje za trgovinu i ravoj Ujedinjenih nacija u godišnjem izveštaju o stranim direktnim investicijama. Koliko bi srpski budžet bio bogatiji da u našu zemlju ulažu samo gazde koji ne zalaze u "ofšor", niko precizno ne zna. Vlasnici blizu 1.400 preduzeća u Srbiji su firme ili ljudi iz zemalja poznatih po povoljnom poreskom sistemu. A, iz najozloglašenijih poreskih rajeva, zemalja sa "crne liste" Evropske unije, potiču gazde oko 330 srpskih preduzeća i u njih se u proseku godišnje odlije oko 25 miliona evra. 

Ekonomisti objašnjavaju da Srbija ne gubi previše poreza zbog poslovanja u ofšoru. 

- Porez na dobit preduzeća u našoj zemlji je 15 odsto i to nije previsoka stopa smatra Milojko Arsić, profesor Ekonomskog fakulteta. - Zato nemaju previše razloga da izbegavaju oporezivanje u Srbiji. Ostale poreze, na rad, doprinose, porez na dodatu vrednost i slično, te firme plaćaju u Srbiji. Najveći deo sume od 100 milijardi dolara, kolika je procena UN, gube zemlje poput Kine i Indije. Nije samo neplaćanje poreza na profit razlog bežanja u ofšor destinacije. Pravi posao za Upravu za sprečavanje pranja novca su transferi koji iz poreskih rajeva stižu u Srbiju. U slučaju većine ofšor zemalja, oni su veći od suma koje vlasnici firmi izvlače napolje. Tipičan primer pranja novca je kada tajni vlasnik ofšor kompanije osniva firmu u Srbiji i na njen račun uplaćuje značajne svote. Novac potom ulaže u nekretnine, gradnju ili kupovinu. I tako je već postao - legalan. 

- Najveći rizici su prenos novca sa ofšor destinacija, novac koji se prenosi u vidu zajmova, raznih vrsta kreditnih aranžmana i osnivačkog kapitala treba da bude predmet pojačane pažnje i u budućem periodu, naročito kada se sumnja u stvarne vlasnike kompanija registrovanih na "rajskim" destinacijama - stoji u godišnjem izveštaju Uprave za sprečavanje pranja novca. - Posebno treba ispratiti građevinske kompanije čiji su osnivači ofšor firme, jer se sumnja da se na ovaj način nelegalno stečan novac ulagao u regularan sektor. 

Lane su tako vlasnici firmi iz Holandije u Srbiju uložili 372,7 miliona evra više nego što su u matičnu zemlju izneli. Sa Devičanskih ostrva, britanskih, "doputovalo" je 9,3 miliona evra više nego što je na njih "poslato". Iz Hongkonga je uloženo skoro četiri miliona evra više nego što je izneto. Odliv novca je veći u Lihtenštajn - za 4,4 miliona evra, Kajmanska ostrva 1,5 miliona evra i Belize 1,2 miliona evra. ? 

D. ILIĆ KRASIĆ - S. BULATOVIĆ 

UPRAVA za sprečavanje pranja novca upozorava na nekoliko uobičajenih načina na koje se novac izvlači iz zemlje. Jedan je preplaćivanje robe koja se uvozi od ofšor kompanije. Iako kupac plaća veće dažbine državi, isplati mu se, jer veće sume iznosi. Na taj način se ponekad plaća i roba koja se kasnije prodaje na crno u Srbiji. 

KOJE SU ODLIKE 

OSNOVNE odlike prave ofšor firme su da ne posluje u zemlji u kojoj je osnovana, da ne vodi prosto knjigovodstvo i da ima tajnog vlasnika. U pojedinim državama u Evropi, samo su određene forme preduzeća ofšor. Primer je - "partnerstvo sa odgovornošću" u Austriji, Holandiji, Švajcarskoj i Britakva preduzeća u zvaniji. Samom registracijom takva preduzeća u zvaničnom registru ovih država dobijaju status ofšor firme.

NA LUDILO TREBA MOTRITI STALNO

“Jahani narod“, kako bi rekao Domanović, sanja o vođi koji će ga izbaviti nevolja, a kad se taj vrag pojavi i unese neke strasti u svoj nastup, niko se ne pita odakle stiže, iz kakvog političkog okrilja, s kakvim traumama i kojim potrebama da zavodi druge i vlada ljudima. U literaturi je moguće da vođa stigne iz ludnice, a u literaturi nema ničega što pre toga nije bilo u životu.

Mirko Kovač

Svaki je narod kuburio s vođama. Revolucionarne gomile ne mogu bez vođa; obezglavljena masa ih poziva. Vođe su napast, čak i kad su spasitelji. Uvijek dojezde na nekom valu, i u vremenima nekih rasula i kriza. Kada se pojave, lako se nametnu. Odmah naprave zaokret u retorici, prividno se približe narodu, zasipaju ga novim frazama i kljukaju praznim obećanjima.

Vođe pokatkad ostanu dugo na vlasti, društvo ne može da ih se reši bez velikog zla. Ljudi se privikavaju na trpnju, mire se s bedom. Vođa će naći načina da ih zabavi drugim stvarima, da im stvori mnogo neprijatelja i da u njima probudi ratobornost, osvetoljubivost i mržnju. To je način da ih se zaposli, veže uz sebe i učini zavisnicima svoje loše politike.

Intelektualci su, nema sumnje, kumovali mnogim nevoljama. Ustoličili su kojekakve bezlične osobe, hvalili bezvrijedne tipove, pleli intrige, cinkarili razborite i suzdržane kolege. Radili su za vlastodršce i progonili one koji su se usuđivali da ponešto zamere toj vladavini, ili, ne daj bože, posumnjaju u duševno zdravlje vođe. Ali kad su se i vremenom sami treznili i sagledali obmane, onda bi se takvi intelektualci žderali zbog loše intuicije i plitike pameti. Jedni bi tonuli u rezignaciju i alkoholizam, drugi bi postajali ljuti protivnici do juče ljubljenom vođi.

“Jahani narod“, kako bi rekao Domanović, sanja o vođi koji će ga izbaviti nevolja, a kad se taj vrag pojavi i unese neke strasti u svoj nastup, niko se ne pita odakle stiže, iz kakvog političkog okrilja, s kakvim traumama i kojim potrebama da zavodi druge i vlada ljudima. U literaturi je moguće da vođa stigne iz ludnice, a u literaturi nema ničega što pre toga nije bilo u životu. O vođi se stvara lažna slika, a on uspješno pozira za tu laž. Pesnici veselo grakću dok se ta avet uspinje. Oni je veličaju, a taj mali lik preobražava se u političkog diva.

U usponu vođe pesnici vide povratak dostojanstva, jer vođe se i uzdižu tako što najprije proglase da je dostojanstvo naroda izgubljeno i sa s njima počinje nova historija. Samo razboriti intelektualci, skloni sumnji i skepticizmu, uspešno se distanciraju od tih naglih i zavodljivih pojava. Oni znaju da se narod ponižava dok se vođa uspinje, upozoravaju na to, ali su zaglušeni sveopštom galamom koju stvara vođa i njegova rulja. Dok on riče s govornicima, gomila aplaudira trivijalnostima i besmislicama. Lude vođe kao magnet privlače lude sledbenike.

Ludački potezi u prvi mah mogu izgledati kao normalni, pogotovu što ih štampa propagira. Taj negativac, taj ludi šef donosi nagle odluke. On se probudi i prekine ekonomske, trgovačke i diplomatske odnose s nekom državom zato što je besan na politiku te države, ili pak uvređen ako su ga tamo nazvali pravim imenom. Kad mrzi nekog političara, onda svoju mržnju ne obuzdava, već je širi na celi narod iz koje taj političar potiče. Pored toga u svom narodu pothranjuje mržnju, podstiče niske strasti, zavađa se sa susedima, a potom i sa svima koji imaju neke primedbe na njegovu politiku. Poteruje novinare, odbija kontakte, ne prihvata konferencije za štampu. Izoluje svoj narod i nema prijatelja nigde u svetu. Nepovjerljiv je i tvrdoglav kad mu nešto savetuje pametan čovek, popustljiv kad mu nitkovi ugađaju, a prijemčiv za sve što je destruktivno i nakaradno.

Loše postupke vođe mnogi opravdavaju njegovim groznim saradnicima. Na te priče naseda čak i doborameran, mada ne odviše bistar svet. To je način da se zatvore oči pred manama vođe i da se prikriju njegove slabosti. Ništarije koje ga okružuju i na koje se oslanja srž su njegove politike. On je bez njih izgubljen. Ti grozni likovi oko njega nisu ništa drugo do ustrostručeni lik samog vođe.

Ono što je zajedničko manje-više svim vođama jeste obdarenost za demagogiju, a u “liku svakog demagoga postoji jedna patološka crta“, kako je to svojevremeno rekao danas zaboravljeni filozof Vladimir Dvorniković. Razne fiks ideje uspinju takvog vođu do vrha, ali tada njegova država postaje luda kuća. On sipa megalomanske ideje, priča o velikim investicijama koje će ga visoko uzdići. Kaneti prepoznaje bolest upravo u toj “sklonosti prema visini“. Čim se ustoliči vođa odmah nastoji da se preseli iz kvarta koji je u nizini na neki breg, na neku uzvišicu, jer takvoj osobi nije bitno ‘da gore ostane, već da gore brzo stigne’. Kaneti kaže da se takvog tipa hrani nestalnost ideja, a on sve čini kako bi rastao i peo se lestvicama prestiža. Ne bira sredstvo kako bi se što pre popeo, jer on od ‘malog’ postaje ‘veliki’, od ‘ništa’ ‘nešto’, od ‘nikog’ ‘neko’. Taj hiroviti vođa radi sve nabrzaka, hoće za tili čas da reši ono što je nerešivo. Njegovim naglim odlukama oduševljavaju se neurotični i intelektualci. Mnogima se ludost dopadne, jer šašavi potezi kadkad “onebičavaju“ političku stvarnost. To je lakomisleno prihvatanje vođe. Salvador Dali je na jednom nadrealističkom skupu 1934. godine izjavio da je Hitlerova nadrealistička figura sjajna poput one Sada ili Lotreamona. Istoričar A. Hamilton upozorava da je “greška prenositi estetske ideje na nivo politike“.

Zaslužuju li negativne vođe da se o njima pišu negativne rasprave, da ga pisci uvode u književnost? Da Ružmon misli da naše rasuđivanje o takvom tipu ne sme da zavisi od “zanosa i mržnje koju izaziva“ i da ga ne bi trebalo određivati kao “genija u dijaboličnom smislu“. Filozof savetuje da se u takovog vođu ne puca, jer ta čast pripada samo tiranima i kraljevima. Ludi vođa je greška istorije. Nije potrebno njegovo spektakularno svrgavanje, već nešto više ironije ili duha kako bi se izvrgnuo ruglu i učinio smešnim. Potrebno je malo oštroumnosti da mu se prestiž podrije i malo odlučnosti da se njegova ludačka avantura na vreme osujeti. Njega će humor potisnuti; to je za natmurenog vođu otrov. Potrebno je da mu se smejemo i da se, smejući, povremeno ugrizemo za jezik.

Svakako nije na odmet mala doza gađenja prema takvoj istorijskoj figuri. A uz sve to, nužno je da intelektualci ozbiljno shvate onu upozoravajuću misao koju izgovara Kralj u Šekspirovom ‘Hamletu’: “Na ludilo treba motriti stalno“.

Mirko Kovač, “Cvjetanje mase”,
Bosanska knjiga, Sarajevo 1997.

Opasna mogućnost izbora - "Iz ovog se nešto naučiti dade"

Totalni rat Josepha Goebbelsa

Dino Šakanović 

Malo je primjera u povijesti da se neki sustav odlučio na takav uzaludan otpor i borbu do kraja u izgubljenom ratu, zaluđen svojom ideologijom, dovodeći se do totalnog uništenja, samo da se ne preda i samo da nanese što više štete protivnicima. Fascinantno je i zastrašujuće što je Goebbels s propagandom uspio izazvati kod njemačkog naroda; takvu neracionalnu odlučnost i slijepu podršku

 

Godina 1943. počela je katastrofalno za nacističku Njemačku. Već propala ofenziva na Staljingrad završila je katastrofom opkoljene VI. armije i predajom njenog zapovjednika Friedricha Paulusa. Još katastrofalnije, bitka za Staljingrad označila je počekat ulaska nacističkog vodstva u totalnu iracionalnost. Kada se opkoljeni general Paulus radio vezom javio Hitleru s obavješću da su njegovi ljudi samo koji sat udaljeni od sloma i ponovo zatražio dozvolu da se preda, Hitler mu je uzvratio promaknućem u feldmaršala i opaskom da se nikad ni jedan njemački ili pruski feldmaršal nije predao. Do 2. februara VI. armija, izgladnjena i promrzla, bez naoružanja, opreme, lijekova, hrane, odjeće i nade u spas, se predala. Sovjetske trupe počele su vraćati teritoriju i do 16. februara vratile Kursk, Rostov i Kharkiv.

Na sjeveru Afrike „pustinjska lisica“, general Erwin Rommel također se nalazio pred kolapsom, opkoljen od Britanske i Američke armije. Dana 4. februara Romel je suprotno Hitlerovim naređenjima naredio povlačenje u Tunis. Nacistički iracionalizam rezultirao je slanjem svakog dostupnog transportnog zrakoplova u Njemačkoj da doprema pojačanja i snadbijevanje Rommelu, umjesto da evakuira njegovu armiju, što je dovelo gotovo do potpunog gubitka transportne zračne flote.

Slom se bližio i sa zapada. Saveznička kampanja bombardiranja isprva smatrana za napasno teroriziranje građana postajala je sustavno razaranje njemačke industrije i infrastrukture, povećavajući svoj opseg. Njemačke zračne snage nisu je mogle spriječiti. Jedini važniji saveznik, Japan, počeo je popuštati. Dana 7. februara Japanci su napustili Guadalkanal pred nadmoćnim američkim snagama. Saveznici su 24. januara zaključili Konferenciju u Casablanci izjavom da će prihvatiti samo bezuvjetnu kapitulaciju Njemačke.

Ono što je karakteristično za sve ove februarske katastrofe je promjena u informiranju javnosti. Po prvi puta nacistička Njemačka domaćoj javnosti priznala je ratne poraze. Javnost je informirana o kolapsu u Staljingradu i povlačenju u Tunis, dok je sve jačih zračnih napada i sama postajala svjesna. Saveznički bombarderi počeli su dolijetati i do Berlina.

---

Toga dana je ovaj doktor filozofije i ekspert propagande doveo propagandu do vrhunca i uspio osigurati fatalnu podršku njemačkog naroda nacističkom totalnom ratnom naporu, podršku koja neće izblijedjeti do samog kraja rata

---

Svjesni da gube rat, nacisti su se odlučili za „Totaler Krieg“, totalni rat, borbu svim sredstvima, do kraja. Nacistički ministar propagande, Joseph Goebbels, organizirao je miting u dvorani Sportpalastrede 18. februara 1943. godine. Goebbels je skupio najprobraniju publiku, najodanije nacističke fanatike kakav je i sam bio. Albertu Speeru kasnije će reći kako je to bila najbolja publika koja se mogla pronaći u Njemačkoj. Uz desetke tisuća ljudi u dvorani, miting su slušali i milijuni Nijemaca preko radija i televizije. Upravo Goebbels je izmislio TV prijenos skupova i opskrbio svako njemačko domaćinstvo radiom. Zračeći nekom demonskom aurom i posjedujući slijepo povjerenje, kao „božanstvo propagande“, Joseph Goebbels uspeo se na govornicu. Govor je počeo opisujući „nesreće proteklih tjedana“ i „opasnost koja Europi prijeti s istoka od boljševika“. Nacistički šef propagande ovu djelatnost zaokrenuo je za 180 stupnjeva. Do tad, propaganda je prenosila pobjedničke izvještaje i slavila snagu njemačkih armija kao nepobjedivih. Sada je počela prikazivati opasnost od gubitka rata. I ne samo to, mogući njemački poraz počeo se prikazivati kao kraj civilizacije. Borba se prikazivala epskom i kataklizmičkom, nečime što uopće nije izbor već dužnost. Sam Goebbels je na početku sablasnog govora rekao: „Odbranit ćemo naše živote svim mjerama.“ Okupljenima je poručio kako su pred Njemačkom nezamislive opasnosti i ako ne poduzmu radikalne korake brzo, bit će prekasno. Pozvao je Nijemce da „skinu svilene rukavice“ i počnu borbu svim sredstvima. Iznad pozornice stajao je uz nacističku ikonografiju stajao natpis „Totalni rat- Najkraći rat“. Govoreći, nacistički ministar propagande izrekao je: „Englezi tvrde da Njemački narod odbija politiku totalnog rata njegove vlade. Kažu da ne želi totalni rat već kapitulaciju.“ Masa je uzvikivala „NIKAD!“. Joseph Goebbels s govornice se proderao: „Pitam vas, ŽELITE LI TOTALNI RAT?!“ Masa je uskićeno ustala, ispružila desnu ruku u nacistički pozdrav i puna ponosa uzviknula „DA!!!“. – „Želite li, ako je potrebno, rat totalniji i radikalniji od bilo čega što ste ikada mogli zamisliti?“ „DA!“ – „Jeste li spremni slijediti Fuhrera kao falange domovine dok stojite i borite se uz njemačku armiju i sa najvećom odlučnošću kroz sve prepreke sudbine dok pobjeda ne bude naša?“ „DA!“

Toga dana je ovaj doktor filozofije i ekspert propagande doveo propagandu do vrhunca i uspio osigurati fatalnu podršku njemačkog naroda nacističkom totalnom ratnom naporu, podršku koja neće izblijedjeti do samog kraja rata. Toga dana njemački narod, zaslijepljen propagandom, izabrao je podržati ovu fatalnu politiku i nije je se odrekao do kraja rata, osjećajući svojom dužnošću da „brani Europu od boljševika“.

Politiku totalnog rata praktično je primijetio ministar naoružanja Albert Speer. On je bio realni glas razuma i administrativni genije koji je omogućio neviđen uzlet i reorganizaciju ratne proizvodnje. Njemačka vojna proizvodnja, nasuprot sve većem zračnom bombardiranju i sve većoj nestašici sirovina, ubrzano je rasla sve do sredine 1944. godine. Praktično je u Njemačkoj ukinut civilni život, a kompletno društvo stavljeno na raspolaganje vojsci. Prekinuti su civilni zračni letovi, ograničen transport, zatvoreni restorani i kino dvorane, do granica gladi smanjena civilna proizvodnja. Opća nestašica svega svaljena je na leđa civila dok su resursi preusmjeravani u vojne potrebe. Speer je kao realan čovjek kontrolirao nacističku iracionalnost koja je zahvatila cjelokupno političko vodstvo. Sprječavao je nerealne projekte poput tenka „Ratte“ od 1.000 tona ili pokušaja da se proizvede atomska bomba, a „gurao“ realne projekte poput mlaznih aviona. Odmah je nastavio sve ranije prekinute istraživačke projekte, posebno u avijaciji. Raselio je kompletne industrijske grane kako bi spriječio fatalna uništenja u bombardiranjima. Uz koncentracione logore otvorene su i proširene radionice, a robovski rad korišten je i u izgradnju sustava utvrda „Atlantski bedem“ i podzemnih kompleksa tvornica u Kohnsteinu.

Kako je stanje na frontovima bivalo sve gore po nacističku Njemačku, radikalizam, iracionalizam i ideja „totalnog rata“ su se pojačavali. Do 1945. godine rasformirana je „pomoćna armija“ – raspuštene su vojne škole i sav pomoćni vojni personal poslan na frontove. Kako je kolaps bio sve bliže, istraživanja su postajala potpuno stihijska. Svaki mogući prototip bio bi poslan u upotrebu bez testiranja. Goebbels je nastavio propagandu „totalnog rata“ pozivajući Nijemce da izdrže sve patnje dajući im nadu najavama proizvodnje „Wunderwaffena“, „čudesnog oružja“ koje samo što nije proizvedeno i koje će preokrenuti tijek rata.

Izvor fotografije: http://bilder4.n-tv.de/

Totalni radikalizam preliven je i u vojne komande, ne po uvjerenju komandanata već po zapovjedima s vrha. Njemačka vojska sav svoj kapacitet da vodi aktivnu odbranu potrošila je u serijama sve suludijih i sve propalijih ofanziva kako je rat odmicao.

Pred sam kraj rata, vojna politika nacista slobodno bi se mogla nazvati „očajna odbrana“. U vojsku su mobilizirana djeca od 12 godina, ratni vojni invalidi, starci, raspuštene su i vojne bolnice, a personal poslan na front koji je 20. aprila stigao do Berlina. Nacisti su zabranili evakuaciju grada. Još ranije Hitler je naredio politiku „spaljene zemlje“ i uništavanje svega što bi moglo koristiti neprijatelju. Speer je kasnije na suđenju tvrdio kako je ometao provedbu ovog naređenja. Međutim, ipak su uništeni kilometri pruga, cesta, mostovi, elektro-turbine, crpne stanice za vodu… Njemačka se tehnološki vraćala u stadij srednjeg vijeka.

„Totalni rat“ će na kraju izazvati tragične posljedice i za njegove tvorce i njihove obitelji. Povučeno u zapovjedni bunker ispod zgrade Ureda kancelara u Berlinu nacističko vodstvo zapalo je u potpunu agoniju. Sam Hitler prelazio je iz stanja potpune depresije u stanje apsolutne euforije iz dana u dan. S velikim oduševljenjem dočekana je smrt američkog predsjednika Roosvelta vjerujući da će se ponoviti povijest iz 1762. kada je smrt ruske carice Elizavete Petronove spasila već poraženog pruskog kralja Friedricha II. Intrige i smicalice bili su na vrhuncu. Goebbels je uspio diskreditirati Hermana Göringa i izazvati njegovu smjenu s mjesta zapovjednika tada već nepostojećeg zrakoplovstva.

Goebbels je već 19. aprila spalio svoja osobna dokumenta. Zaluđeni i opsjednuti mišlju da je kraj nacizma stvarno i kraj civilizacije, najfanatičniji nacisti počinili su samoubojstva. Hitler se ubio 30. aprila 1945. zajedno sa svojom ljubavnicom i netom vjenčanom suprugom Evom Braun. Svoj zadnji dan proveo je u zapovjednoj sobi pokušavajući upravljati nepostojećim jedinicama te diktirajući testament koji se svodio na optužbe protiv Jevreja. Za nasljednika kao kancelara imenovao je Goebbelsa. On je 1. maja pokušao sklopiti primirje sa Sovjetima koji su to odbili. Iste večeri zajedno sa suprugom Magdom ubrizgao je vlastitoj djeci injekcije morfija. Kada su djeca zaspala, Magda ih je ubila kapsulama cijanida. Najstarije od šestero djece imalo je 13, a najmlađe 5 godina. Nakon ubojstva djece, Goebbles i supruga su izašli u dvorište Ureda kancelara i počinili samoubojstvo. Hitlerov primjer slijedili su mnogi visoki dužnosnici kao i obični vojnici, službenici i građani. Nacistička njemačka kapitulirala je 8. maja 1945. Kapitulaciju je potpisala Glavna komanda armije jer se političko vodstvo poubijalo ili pobjeglo.

Politika „totalnog rata“ na koju je njemački narod u euforiji pristao slijepo vjerujući svom vodstvu odvela je Njemačku do potpunog razaranja, ogromnih ljudskih žrtava i tragičnog uzaludnog napora. Baš ta politika i njen rezultat poslužili su kao katarza Nijemcima. Ova politika pokazala je koliko je propaganda devastirajuća, a ideološko sljepilo opasno. Malo je primjera u povijesti da se neki sustav odlučio na takav uzaludan otpor i borbu do kraja u izgubljenom ratu, zaluđen svojom ideologijom, dovodeći se do totalnog uništenja, samo da se ne preda i samo da nanese što više štete protivnicima. Fascinantno je i zastrašujuće što je Goebbels s propagandom uspio izazvati kod njemačkog naroda; takvu neracionalnu odlučnost i slijepu podršku. Vojska nije dezertirala, piloti su se s preostalim avionima i gorivom borili do kraja, mornarica nije isplovila da se preda, civili se nisu pobunili, nacistička stranka do samog kraja ostala je vjerna svom dugogodišnjem vodstvu. Sve ovo može se promatrati i kao ispunjenje Hitlerovog obećanja prije dolaska na vlast da se kapitulacija iz 1918. nikada neće ponoviti. I nije se ponovila, na uštrb milijuna života koji su mogli biti spašeni kapitulacijom 1943. ili 1944. godine. Slušajući Goebbelsov govor u Sportpalastredu nije teško shvatiti kako su Nijemci prihvatili ovakvu kataklizmičku propagandu kao realnost i upali u psihozu slijepo podržavajući propadajući Treći Reich do zadnjeg dana. Njemački izbor da vodi „totalni rat“ do kraja je od Njemačke napravio zgarište. Možda se tek pred kraj rata u surovom sudaru s realnošću osjetilo popuštanje, kada su piloti odbijali samoubilačke napade, a civili odbili voditi gerilski rat. Ipak, do zadnjeg dana Nijemci su odbijali kapitulaciju koja je 1943. ili 1944. mogla spasiti milijune života i infrastrukturu Njemačke, pa čak i sam civilni život koji je uništen. Na kraju rata 1945. godine Nijemci su gladovali.

Autor: Dino Šakanović

Prometej.ba

POSTKOMUNISTIČKA MAFIJAŠKA DRŽAVA

ĐERĐ KONRAD

08 Sep 2015 

Evropa za početnike (40)

Vajar društva

Nacionalna vlada gradi nacionalno društvo i, unutar njega, čistu i bezgrešnu nacionalnu gornju i srednju klasu. A to ne može da bude ništa drugo, nego s državom isprepletena, štaviše, s državom identična nova klasa, gornji spratFidesovog društva, lično delo tvorca nacije. Napraviće takvu državu, da ćemo uzdignute glave moći da se udaljimo od Evrope. Ali, ne treba ipak da se previše udaljimo, jer se 94 posto novih domaćih investicija pokrivaju sredstvima iz evropskih fondova. Ovo kreativno upravljanje nacijom ne može da bude drugačije nastavljeno, osim sa strogo organizovanom pozadinom, uspeh se mora unapred obezbediti, statističke slučajnosti ne mogu poslužiti kao trajna uporišta. Treba obezbediti pobedu i na sledećim parlamentarnim izborima, neophodno je da nacionalna opcija bude vodeća i u narednoj deceniji. Za profitabilne investicione projekte neophodan je novac Evropske unije, da bi njihovu realizaciju dobili nacionalno samosvesne, lojalne firme, i da friško uzdignuti budu s beskrajnom zahvalnošću vezani za fidesovske vrhove. Šta se, pak, dešava na desnici: ostaci stare, hrišćansko-nacionalne gornje-srednje klase, potomci prekjučerašnje gospode, nadmeću se s decom provincijskih partijskih sekretara, sa narodnjačkom srednjom klasom. Stil se, kao klatno, njiše između narodnjačkog i gospodskog. Bitna karakteristika mađarskog puta je to što ovde – za razliku od istočnonemačke, rumunske i češke prakse – nije bilo prave restitucije, i na tome nisu insistirali ni socijalisti, ni liberali, ni nacionalisti. Onaj ko se potkožio, ili je dobio ili ukrao, ili pak zaslužio nekim političkim uslugama, tako da ja ovde, tragom nacionalizacija, višekratnih političkih pljački, vidim uglavnom neku elitu preprodavaca kradene robe. I u sferi tržišnog nadmetanja postoje odozdo uzdignuti milijarderi, ali su u manjini u odnosu na one koji su se kroz politiku našli u višim sferama vlasti. Građanske vrline nemaju duboke korene, nemaju čvrste tradicije. One malobrojne pojedince koji su nešto od toga vaspitanjem dobili i potom i sačuvali, politička klasa je, uz saglasnost i s leva, i s desna, naprosto marginalizovala. Trijumfovala je ideja privatizacije, a reprivatizacija se, postiđena, povukla.

Slaže se sa sobom

Većina vlasnika dokopala se nečeg što nije bilo ni njegovo, niti je pripadalo njegovoj porodici, što nije mogao ni da nasledi, što nije svojim radom stekao. Zbog toga su prihvatljivi i krivi putevi, prečice i stranputice, zbog toga se i korupcija percipira kao normalna pojava. Kadar i njegova era je, dakle, pod anatemom, a onaj režim, koji je bio poslednji Hitlerov saveznik, postepeno se rehabilituje. Zaista, jezik Hortijevog razdoblja je bliži meritornim glasnogovornicima novog režima, nego mentalitet reform-inteligencije iz sedamdesetih, osamdesetih godina. Peten, Kvisling, Antonesku, Tiso, Ante Pavelić neće dobiti spomenik, novi mađarski režim pak ima istaknutu ulogu u izlivanju bronzanih kipova Hitlerovih saveznika. Mađarska politika klizi udesno, sve oštrije zaokreće udesno, na delu je domino-efekat, brisanje jedne zabrane ruši, briše sledeću. A u Orbanovom i u Fidesovom životu nazočno je klizanje od radikalnog liberalizma prema radikalnom nacionalizmu. Posve je verovatno da bi vođa broj jedan rado primio u svoj tabor glasače ultradesnog Jobika i poneke njegove, preletanju sklone kadrove, jer ne može dozvoliti da jedna pored druge bujaju i cvetaju dve desnice; onaj ko je poslušan, može da ostane, onaj ko se duri, neka nestane. Sve do sada sa svima je izašao na kraj, ali ovo sadašnje neofašističko društvo će se pokazati kao tvrd orah. Sa Jobikom protiv Evrope, a s Evropom protiv Jobika. I ako postoji jedna velika desničarska stranka, jasno je da ona treba da vlada, jer su sve druge kombinacije nakazne, bolesne i anacionalne. A da se ona zločinačka levica vrati na vlast, pravi je nonsens, odmah bi uvela u vrhove vlade elemente sa sumnjivim vezama u inostranstvu, njih treba jednom za svagda iskorenti, satreti na razne načine, kako god je moguće. Premijer se uglavnom slaže s idejama njemu podređenih, utoliko pre, što ovi s njegovih usana čitaju reči. U Evropi je Mađarska jedina zemlja u kojoj nije povučena jasna granica između desnog centra i ekstremne desnice, što je u skladu s hegemonističkim težnjama nove klase i slepačke ravnodušnosti većine prema novouspostavljenom sistemu vrednosti.

Vrednovanje jedne misli u pokušaju

Preporučujem jednu značajnu i zbog njene originalnosti s moje strane visoko cenjenu knjigu svim čitaocima koji se zanimaju za novume u oblasti socioloških analiza. Knjiga nosi naslov: Mađarski polip – Postkomunistička mafijaška država. Osnovna ideja ove knjige je, zapravo, teza sociologa Balinta Mađara, člana nekadašnje demokratske opozicije, jednog od osnivača stranke Saveza slobodnih demokrata, bivšeg ministra za obrazovanje i kulturu. O onome što se danas dešava u Mađarskoj, strani posmatrači ne znaju šta da misle, u svojoj nedoumici koriste tehničke termine, klišee, komparacije, i to je činio, to čini i većina mađarskih intelektualaca, uključujući i moju malenkost, koja se poistovećuje s vrednostima zapadne, odnosno liberalne demokratije. Vrlo sporo se dolazi do saznanja da je današnji sistem vladavine u Mađarskoj svojevrsni unikat, da nije kopija, niti degenerisana, bolesna varijanta liberalne demokratije, već njena suprotnost, ostvarenje jedne posve drugačije ideje – ono sa čim danas imamo posla u Mađarskoj nije usputno batrganje, nego je sam cilj puta. I zbog toga, svaka nada u korekciju ovog skretanja bila bi naivna kratkovidost i neodgovornost prema suštini Evropske unije, prema ideji pluralne demokratije. Teza Balinta Mađara glasi: danas je u Mađarskoj na delupostkomunistička mafijaška država. Za ovaj model je karakteristična istovremena, zajednička koncentracija vlasti i lične imovine, što nije istočnjačka regresija zapadnjačkog modela, već sistematsko sprovođenje plana desno orijentisanog populističkog režima Viktora Orbana, pobednika na parlamentarnim izobrima 2010. godine. Reč je o svojevrsnom kiparstvu, o uobličavanju društva dletom i čekićem, o stvaranju jedne nove klase. Fides, stranka mladih demokrata, pod vođstvom i pod vlašću predsednika Orbana nije ni nameravala da vrati od strane komunista nacionalizovani kapital njegovim izvornim vlasnicima ili njihovim naslednicima, već da posredstvom svojeručno proizvedenih zakona prisvoji ta dobra, da ih kao čarolijom pretvori u svoje vlasništvo, i to ne samo u statusu vlasnika od države nezavisnog civilnog građanina, već kao trajnog posednika političke vlasti. Komunisti su nacionalizovali kapital, Hitler je pak rekao da će on nacionalizovati kapitaliste, ali i na ovaj i na onaj način državna vlast i lična svojina nisu bile razdvojene.

---

Preveo i priredio Arpad Vicko